Marijan John Markul je 20. travnja 1955. godine ušao u losanđelesku kancelariju FBI-a i ispričao šokantnu priču. Čovjek koji se tada predstavljao kao maršal Josip Broz Tito zapravo nije pravi Tito, nego ruski agent koji je preuzeo Titov identitet pošto je pravi Josip Broz nestao u Rusiji 1937. godine. To stoji u FBI-jevoj zabilješci s početka svibnja 1955. godine.

Tajne FBI-jeve bilješke iz pedesetih su nedavno otvorene za javnost i javno objavljene.

Marijan Markul je rođen je u Livnu 1909. godine, u SAD se doselio 1936., a državljanstvo je dobio 1944. pošto je dvije godine za vrijeme Drugog svjetskog rata služio u američkoj vojsci.

U izvještaju piše da nije sigurno koliko su informacije koje on daje točne, ali se navodi i njegova tvrdnja da je on “socijalista i da želi da pruži informacije koje bi mogle biti važne za sigurnost Sjedinjenih Država”.

U zabilješci sa sastanka agenata FBI-a i Markula stoji da je Markul posjetio Jugoslaviju 1953. godine i da se u dva navrata susreo s Titom. Prvi sastanak je trajao oko sat vremena, a on je tom prilikom primijetio da maršal Tito ima po pet prstiju na svakoj ruci.

Markul tvrdi da je pravi Tito izgubio srednji prst i kažiprst lijeve ruke. Dodao je da je Tito s kojim je razgovarao ’53. bio obrazovan i odlično svirao klavir. S druge strane, pravi Tito je bio neobrazovan, i koliko je Markul znao, nije znao da svira klavir.

Između ostaloga, Markul je tvrdio da je Josip Broz bio visok oko 180 centimetara, dok je ovaj “lažni” bio visok tek 160 cm. Markul je također rekao da je čovjek koji se u pedesetima njemu predstavljao kao Tito govorio s blagim ruskim naglaskom i da je dosta blago govorio. Pravi Tito je govorio je odrešito i oštro.

Markul je tvrdio da je pravi Tito bio dosta bolešljiv i da je imao tuberkulozu, i da je nestao u Rusiji 1937. godine. Takođe je  izjavio  da je krajem dvadesetih godina razgovarao s pravim Titom u Jugoslaviji, a vidio se sa njim u Parizu 1935. ili 1936. godine i dodao da je čvrsto ubijeđen u to da je taj čovjek pravi Josip Broz.

Poslije prijema kod Maršala 1953. godine, Marijan je posjetio udatu sestru u Zagrebu. Poveli su razgovor o tome da li Tito onaj pravi, i složili su se da nije, barem je tako govorio Markul. Sestra je rekla da i ona i muž žive u uvjerenju da je Tito u Užičkoj 15 bio obični prevarant. Njen suprug, izvjesni Boris Gorić je potvrdio da i on nije siguran u Titov identitet, kao i da je to stvar o kojoj se šuška širom Jugoslavije.

U izvještaju se navodi kako mu je sestra tada rekla da ni ona ni njen suprug ne vjeruju u to da je na čelu Jugoslavije pravi Josip Broz Tito i da su prvi put počeli da sumnjaju u to još 1937. godine, kada su čuli njegov glas na radiju i primijetili promjenu naglaska. Markul još tvrdi kako je njegov otac Ivan poznavao pravog Tita, pošto su radili u istom gradu, i da se i on slaže da je riječ o dvije različite osobe.

Ivan Markul i Josip Broz su radili u istom gradu, a Ivan je bio uvjeren da maršal u Beogradu nije bio isti kao drug Tito – sekretar komunističke partije u Jugoslaviji.

Drugi sastanak s Titom 1953. godine Markul je imao u Zagrebu. Ovog puta je Marijana i njegovu suprugu Ingrid maršal gotovo u potpunosti ignorirao. Nakon tog prijema kod maršala, Markul je satima razgovarao s Aleksandrom Rankovićem, za koga je tvrdio da je zapravo najmoćniji čovjek u Jugoslaviji.

Ranković i Markul su navodno zajedno bili u zatvoru krajem dvadesetih godina prošlog vijeka zbog sindikatskog djelovanja i tokom tog vremena su se zbližili. Zbog toga je Markul Rankoviću otvoreno rekao da zna kako je Tito u susjednoj sobi lažnjak.

Markul je agentima FBI ispričao da, prema njegovom mišljenju, jugoslovenske vlasti u tajnosti sarađuju sa Sovjetskim Savezom i da će to u narednom periodu svima postati jasno. Izrazio je i uvjerenost u to da bi se sovjetske vlasti, ako bi to poželjele, vrlo lako mogle riješiti Broza, i dodao da sve njegove izjave može potvrditi izvjesni Živko Topalović iz Francuske.

Živko Topalović je, kako kaže Markul, dobro poznavao pravog Tita, a jugoslovenske vlasti su ga osudile na 20 godina zatvora, pa je zbog toga prebjegao u Francusku. Topalović je vjerovao da je osoba koja se predstavlja kao Tito zapravo ruski general Nikolaj Lebedev.

Dnevni avaz

Objava Šokantne tvrdnje: Pravi Tito je nestao 1937. u Rusiji, a SFRJ je vodio Nikolaj Lebedev pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Komunistički režim je logor u doba hladnoratovske blokade s Istoka i Zapada pretvorio u isplativi gospodarski projekt koji je Jugoslaviji donosio značajne devize, pišeExpress.

A ni general Udbe Jovo Kapičić nikad nije bio šef Golog otoka, kako se tvrdilo, nego ga je samo triput posjetio kao Rankovićev pomoćnik.

Istoričar Martin Previšić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu na jesen će objaviti knjigu o višegodišnjim istraživanjima u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i Arhivu Jugoslavije u Beogradu.

Uz stotine dokumenata o Informbirou i Golom otoku, kao i dosjea logoraša, Previšić je prikupio svjedočanstva 40-ak zatvorenika.

A i nekoliko visokih dužnosnika Udbe. Jovo Kapičić, prvoborac NOB-a iz Crne Gore, a poslije diplomat, govorio je da četiri godine nakon rata među komunistima nije moglo biti kompromisa.

“Pa mi smo čekali rat!”

Slično je rekao i u dokumentarcu Darka Bavoljka. Rezolucijom Informbiroa iz juna 1948. u Bukureštu Tita su optužili da se priklanja imperijalističkim silama.

“Pozvali su narode Jugoslavije da sruše režim Tita i sluge imperijalizma. I kad neko takav dođe na selo i stane pričati o velikoj Rusiji i tražiti da se ide Staljinu… Šta smo mogli uraditi? Pa mi smo čekali rat!”, objasnio je Kapičić.

Stigla je naredba sekretara unutarnjih poslova Aleksandra Rankovića. “Nazvao me je: ‘Jovo, imaš jedan posao, uzmi nekoliko ljudi, jednoga geologa i idi u Dalmaciju. Ima jedno ostvrce koje se zove Goli otok’”, opisao je u filmu. Za period od 1948. do 1956. Previšić je otkrio da je kroz Goli otok prošlo 13.000 zatvorenika koji se nisu prilagodili na partijsku lojalnost.

Umrlo ih je oko 300, najviše od epidemije tifusa 1951. Skupa s logorima na otocima Sveti Grgur i Ugljan, zatim Bileći, Stolcu i Ramskom ritu, te zatvorima u Požarevcu i Staroj Gradiški, Previšić je došao do brojke od 15.377 zatvorenika i 399 umrlih. Previšić nalazi i praktični argument za potvrdu tih brojeva:

“S obzirom na to da je u barakama živjelo po 250 ljudi, to znači da je na Golom otoku moglo u isto vrijeme biti maksimalno oko 4300 ljudi, kao što je i bilo u ljeto 1951.”, računa Previšić.

Poslije 1956. logor su pretvorili u običan zatvor. Sljedeći mit koji je Previšić oborio jest da su tamo logoraši samo razbijali kamenje.

Logoraši proizvodili namještaj, tabakere…

No režim nije bio tako nepraktičan i logorski sistem bio je ustrojen kao izdašan biznis. Udba je osnovala niz radionica i industrijskih pogona, kaže Previšić, u kojima su logoraši proizvodili namještaj, tabakere, muštikle i slične proizvode.

Pouzdaniji logoraši su na Velebitu sjekli stabla i žičarom ih prevozili do obale, a potom brodovima do pilane na otoku, gdje su drvo obrađivali i na kraju slali u Italiju.

Za proizvodnju šljunka, također za Italiju, imali su veliku drobilicu kamena. U brodogradilištu su popravljali manje brodove i izrađivali različite željezne konstrukcije, a nakon 1953. pokrenuli su i proizvodnju teraco pločica.

“Razbijali su oni i kamen, ali samo dok bi ih prisiljavali na revidiranje političkih stavova. Logoraši su cijelo vrijeme zarađivali za državu, što i nije čudno. U doba sukoba Tito–Staljin Jugoslavija je bila u izolaciji s Istoka, a jedno vrijeme i sa Zapada. Nije bilo deviza i neko ih je trebao zarađivati. Svi poslovi odvijali su se preko Udbinog ‘preduzeća Mermer’, koje je preko ispostave u Rijeci, gdje je čak postojao Udbin salon, organiziralo legalni državni šverc kamena, drva i namještaja iz Jugoslavije prema Italiji. Samo na drvu u jednom su polugodištu zaradili oko 700.000 današnjih dolara”, ističe Previšić i dodaje da se mnogi logoraši sjećaju kako su na Goli otok u doba izolacije dolazili brojni italijanski brodovi, primjerice Satma, u koji su utovarali drvo, tucanik i drugi materijal, a potom sve to odvozili u Italiju.

Što se tiče ličnog svjedočanstva, Bavoljak je u filmu prikazao Alfreda Pala, jednog od onih koji su imali “čast” 9. juna 1949. u logoru završiti među prvima.

“Oni te nemaju pravo tući nego samo pljuvati”

Pal je opisao da su ih na otok prevozili brodom natiskane u skučene prostore kao, rekao je, crnce u doba ropstva iz Afrike.

“Izbacili su me iz broda tako što su me zgrabili za kosu i za nogu i prebacili van. Onda su te vani malo prebili, zgazili, i onda, skidaj se, i sada marš, trkom. Dakle, trčiš gol, već plav, zelen od udaraca i ondje je špalir. To su oni koji se još nisu revidirali, oni te nemaju pravo tući nego samo pljuvati… Nisam znao šta me tek čeka. A čekalo ih je 2.500, poredanih kao zmija. Oni su ozbiljno udarali”, govorio je Pal.

Slučaj Palova prijatelja i novinara Milovana Zeca pokazuje da je lomljenje duha počinjalo već time što ih je osudio njihov režim, koji su smatrali putem u ideal.

“Poslije presude bio sam očajan. U ta tri dana i noći bez sna, bez apetita, bez bistre svijesti, osjetio sam da se cijeli svijet srušio u meni”, zabilježeno je u njegovim zapisima.

A Zec je u Drugom svjetskom ratu preživio ustaške logore Jasenovac i Staru Gradišku. Slično duševno stanje iz sovjetskih gulaga opisivali su tamošnji komunisti.

Kao i Židovi u nacističkim koncentracijskim logorima koji su dotad bili izraziti njemački patrioti.

“Goli otok je bio zamišljen tako da se svaki osuđenik ipak mogao rehabilitirati, ali kroz torturu, odricanje od svojih stavova, čak i od svoje osobnosti, te kroz prokazivanje drugih logoraša. Takvo mjesto je u Jugoslaviji bilo tabu sve do ‘80-ih godina”, kaže Previšić i dodaje:

Razbijanje mitova

“Kad je u svim republikama Jugoslavije krenuo val nacionalističkog divljanja, pa tako i u Hrvatskoj i Srbiji, brojke su se počele preuveličavati zbog političke manipulacije. To je bio rezultat šutnje o temama poput Golog otoka ili Bleiburga u Titovoj Jugoslaviji, a kad se zemlja počela raspadati, tabuizirane teme su služile kao oružje nacionalističkih politika. U 90-ima je iz Srbije lansiran podatak o 50.000 logoraša i 10.000 mrtvih na Golom otoku, a broj je ubrzo narastao na 70.000. Slično se pretjerivalo o broju žrtava u Jasenovcu, a iz istih je motiva grupa istog mentaliteta, samo drugog političkog predznaka, broj žrtava na Bleiburgu preuveličala nekoliko puta.

Sljedeći mit koji je ovaj istoričar oborio je glasina da je Ante Josipović, otac bivšeg hrvatskog predsjednika, bio šef Golog otoka. Kaže da tokom Informbiroa od 1948. do 1956., kojim se on bavio, Ante Josipović sigurno nije bio upravnik logora te kako sumnja da je to bio i poslije.

“Kad su udbaši, među kojima je bio i Josip Manolić, raspravljali o zatvaranju logora na Golom otoku 1957., zaključeno je da on državi donosi preveliku dobit. I upravo zbog toga odlučeno je da se logor pretvori u zatvor, unatoč tome što je njegovo održavanje na otoku bilo skupo”, kaže Previšić dodajući da su poslije, prilikom pada Rankovića, njegova zamjenika Vojina Lukića pokušali optužiti za malverzacije novcem, što je prethodno bio legalni šverc.

avaz.ba

Objava Udba je od logora na Golom otoku zarađivala milijune dolara pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.