“Tada nepoznata letjelica približila se iz Kalinjingrada poljskom području u odgovornosti NATO-a”, stoji u priopćenju ministarstva, a prenosi Index.hr. Kalinjingrad je ruska enklava na baltičkoj obali koja se nalazi između članica NATO-a i Europske unije Poljske i Litve.

“Nakon identifikacije ispostavilo se da se radi o tri zrakoplova: ruskom IL-20M Coot-A koji je bio u pratnji dva Su-27 Flankersa. Nizozemski F-35 ispratili su formaciju iz daljine i predali pratnju NATO partnerima”, navodi se.

Il-20M Coot-A je NATO-ov naziv za ruski izviđački zrakoplov Iljušin Il-20M, dok je Su-27 Flankers NATO-ov naziv za borbeni zrakoplov Suhoj Su-28. Rusko ministarstvo obrane nije odmah odgovorilo na Reutersov zahtjev za komentar. Nizozemsko ministarstvo obrane priopćilo je da je osam nizozemskih F-35 stacionirano u Poljskoj u veljači i ožujku.

Foto: Stoyan Nenov/Reuters

Objava Nizozemski lovci presreli tri ruska vojna aviona kod Poljske pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Naravno, Rusija opovrgava zločin i tvrdi da je sve izrežirano.

“Ovdje se dogodilo nešto nezamislivo, Putinova vojska pokazala je svoje okrutno lice”, rekla je uznemirena Von der Leyen prije nego što je zapalila svijeću kako bi odala počast ubijenim civilima.

Odjevena u zaštitni prsluk, Von der Leyen je novinarima u Buči rekla da će Europska unija učiniti sve kako bi pomogla Ukrajini da učini “potrebne korake” prema članstvu u Uniji, što je zatražio ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij.

“Vidjeli smo bezobzirnost i ravnodušnost s kojima su okupirali grad. Cijeli svijet tuguje s ljudima Buče i oni su ti koji … brane granice Europe, braneći ljudskost, braneći demokraciju i prema tome uz njih smo u toj važnoj borbi”, rekla je.

Predsjednica Europske komisije i najviši diplomat EU-a sastat će se u u Kijevu s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskijem kako bi ponudili financijsku i moralnu podršku u glavnom gradu koji se postupno budi nakon što su se ruske snage povukle iz njegova predgrađa.

Putujući vlakom od Bruxellesa do Kijeva, Josep Borrell, najviši diplomat Europske unije, rekao je novinarima da je posjet signal da “Ukrajina kontrolira svoj teritorij” i da njezina vlada funkcionira.

“Ukrajina nije država koja je pokorena i zauzeta. Još uvijek postoji vlada (koja) prima ljude izvana i možete putovati u Kijev”, rekao je Borrell, dodajući da se nada da će EU Kijevu ponuditi još 500 milijuna eura sljedećih dana.

Također je rekao da će putovanje omogućiti bloku da ukratko iznese mjere koje je EU poduzela da “izolira Rusiju” zbog invazije na Ukrajinu koja traje već šest šest tjedana, rata koji Moskva opisuje kao “posebnu operaciju” za “denacifikaciju” svog susjeda.

Zelenskij odbacuje tvrdnju Moskve i kaže da je rat koji bijesni u dijelovima njegove zemlje zadnjih šest tjedana izravan napad ne samo na postojanje Ukrajine, već i na sigurnost Europe u cjelini.

Zelenskij je pozvao Bruxelles da učini više kako bi kaznio Rusiju, uključujući zabranu kupnje nafte i plina iz zemlje, te je pozvao EU da prihvati Ukrajinu kao punopravnu članicu

Borrell je rekao da su naftne sankcije ‘vrući krumpir’, uz određenu zabrinutost da bi potez za smanjenjem ruske sirove nafte mogao uzrokovati skok cijena bolan za europska gospodarstva. Rekao je da će se o odluci o izvozu raspravljati u ponedjeljak u Bruxellesu.

Zadnji zapadni čelnici koji su posjetili Kijev prije Borrella i predsjednice Europske komisije Ursule Von der Leyen bili su premijeri Poljske, Slovenije i Češke koji su se sastali sa Zelenskijem prošli mjesec.

Objava Ursula von der Leyen kraj leševa u Buči pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Obećanje je bilo upućeno japanskom vojniku čije je tijelo Marvin otkrio usred Ničije zemlje u Japanu. Naime, kada se mladi Strombo približio vojniku Sadaou Yasueu, koji je, kako vjeruje ubijen u minobacačkom napadu, primijetio je da je ispod uniforme imao pričvršćenu japansku zastavu. Bio je dirnut njegovom jasnom vojničkom predanošću, te je odlučio da želi uzeti zastavu – prekrivenu kaligrafijom – i jednoga ju dana vratiti obitelji ovog poginulog vojnika.

U prepričavanju priče za Happiness Heroes, Strombo je bio u jakim bolovima, toliko da je snimanje moralo biti prekidano kako bi odmarao, ali ohrabrujuće je vidjeti kako je konačno bio u prilici privesti kraju nešto što ima tako veliki utjecaj na njegov život. Tako je nakon 73 godine i uz pomoć Obon društva (neprofitne organizacije koja radi na spajanju obitelji pogođenih ratom) Strombo još jednom letio preko Tihog oceana, ali ovog puta iz mnogo sretnijeg razloga. Najzad je bio u prilici vratiti Yosegaki Hinomaru (zastavu za sreću s više od 180 potpisa obitelji i prijatelja) vojnikovu bratu Tatsuyau Yasueu.

Prilikom dirljive svečanosti, kako prenosi Aleteia, moglo se vidjeti kako veteran predaje zastavu članu obitelji, te ju potom nastavljaju odmotavati. Zastava je bila u savršeno očuvanom stanju.

Ova značajna gesta bila je divan znak poštovanja prema obitelji poginulog vojnika, pružajući im utjehu, čak i nakon svih ovih godina. „Zastava će biti naše blago“, kazao je Tatsuya Yasue.

Strombova gesta pokazala je ne samo njegovo poštovanje prema životu, već i važnost odavanja počasti mrtvima. Njegov trud bio je i utjeha obitelji Yasue. „Kao da je rat napokon završio i moj brat može izići iz limba“, poručio je Yasue na kraju.

/Izvor: Nedjelja.ba/

Objava Veteran II. svjetskog rata održao obećanje dano prije 73 godine pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava Vlado Džoić: Ministarstvo branitelja FBiH ne tretira jednako Hrvate i Bošnjake pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše: Ivan Žganec/Liberal.hr

Upravljaj jezikom i upravljat ćeš tuđim mislima. Riječi su put prema misli i obratno. Prema Frommu jezik je jedan od filtera koji može ograničiti ljudske spoznaje i obratno; može mu omogućiti uvide u stvarnost. “Taj sustav djeluje, da tako kažemo, kao društveno uvjetovani filter: iskustvo ne može ući u svijest ako se ne može probiti kroz taj filter”. I dalje kaže: “Jezik svojim riječima, gramatikom, sintaksom i cijelim svojim duhom koji je u njemu zamrznut određuje koja će iskustva prodrijeti do naše svijesti.”

S obzirom da smo zadnjih tjedana bili bombardirani velikim brojem informacija i da su ljudi u pravilu nesvjesna bića, upozorit ćemo na nekoliko primjera manipuliranjem jezikom i koje posljedice donosi takav način izražavanja. Predstavit ćemo psihološku pozadinu agende kroz primjere tzv. novogovora.

1. Objava rata

U borbi protiv virusa često se upotrebljavala riječ “rat”. Objava rata iznimno je važna stavka zbog sljedećih triju činjenica:

– objavom rata država sebi daje legitimitet postupcima koji su tijekom normalnog stanja (stanja mira) neprihvatljivi,
– objavom rata građani su spremni prihvatiti restriktivne mjere koje će poduzeti država jer znaju da izvanredne okolnosti kao što je rat zahtijevaju izvanredne mjere i
– građani prepuštaju odluke stožeru, autoritetima, vođama i njihove odluke se rijetko propitkuju jer zbog utjecaja nagona za preživljavanje čovjek odabire varijantu koja mu omogućuje veći postotak preživljavanja.

Rat je sam po sebi izvanredno stanje koje zahtijeva izvanredne akcije i poteze koji nisu uobičajeni u vrijeme mira. Ljudi shvaćaju i razumiju, ali i očekuju da će u takvim situacijama morati trpjeti i prihvatiti uvjete, restrikcije i sve ostale odredbe koje inače, u mirnodopskim okolnostima, nikad ne bi prihvatili. Objavom rata radikalno se mijenja percepcija pojmova. Ono što nam je jučer bilo kršenje ljudskih prava, danas su takvi postupci zaštita i obrana. Takav nagli preokret svijesti i percepcije pojmova moguće je ostvariti jedno u izvanrednim stanjima kao što je rat.

To je moguće jer čovjek želi preživjeti. Stoga objava rata je nužna za autoritete koji imaju ambicije prema diktatorskim ovlastima. U ratu država svaku akciju lako primijeni jer se očekuje da će građani biti poslušni (kao i državne institucije npr. policija), što u pravilu i jesu. Time i primjena sile države nad svojim građanima postaje legitimna i odobravana od većine (jer žele preživjeti). Država sama sebi daje legitimitet i opravdanje za primjenu sile koja ne mora biti fizička nego može biti i u kaznenom obliku (novčane kazne) ili cenzura. Kada se čovjek nađe u bitci, tada nastoji samo preživjeti. U rovu on će slušati generala koji će imati svo njegovo povjerenje. Samo će se rijetki zapitati je li taj rat nužan ili je li on stvaran. Ratno stanje omogućuje državi/autoritetima bespogovorno slušanje podređenih i primjenu mjera koje su mimo zakona i ljudskih prava.

“Rat vode vladajući protiv svojih podanika. Rat je nužan da se održi struktura društva.”

George Orwell, “1984”

Da bi se ostvarila kontrola građana, da bi se uspješno provodile mjere i ratne operacije, nužno je građane držati u konstantnom strahu. Tome služe mediji koji imaju sljedeću dužnost:

2. Brojanje preminulih osoba

Konstantno i svakodnevno brojanje preminulih osoba može imati isključivo i jedino negativne posljedice. Pozitivne posljedice ne postoje (kao što je uvjerenje da će ljudi biti oprezniji) jer osnovnim informacijama o opasnosti čovjek postaje oprezan pa makar i podsvjesno. Jedini efekt koji se postiže konstantnim brojanjem preminulih osoba je – strah. Pojava straha uzrokuje domino efekt negativnih posljedica. Neke od njih su: opadanje imuniteta (podložnost bolestima), psihofizičke bolesti, neuroze, antisocijalno ponašanje, depresija, mržnja prema ljudima koji ne slušaju zapovijedi, prestanak psihofizičkog razvoja itd.

Konstantno informiranje o smrti proizvodi samo negativne pojave. Mediji su neprestano brojali mrtve kao da se radi o bolesti sa stopostotnom smrtnošću. Ovakvo izvještavanje može se zvati isključivo propaganda straha ili čak teror.

Jedna od definicija terorizma je: “Osmišljena uporaba nezakonitog nasilja ili prijetnje nezakonitim nasiljem radi usađivanja straha, s namjerom prisiljavanja ili zastrašivanja vlasti ili društva kako bi se postigli ciljevi koji su općenito politički, vjerski ili ideološki.”

Teško je prihvatiti neodgovornost medija i eventualno izvlačenje da nisu znali što čine, jer svi znamo da neprestano slušanje o smrti uzrokuje strah. Takav pristup medija mogao bi se definirati i kao psihičko zlostavljanje. Psihičko zlostavljanje često se definira Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji iz 2009. godine koji više nije snazi. U članku 4. alineji tri stoji: – psihičko nasilje, odnosno primjena psihičke prisile koja je prouzročila osjećaj straha, ugroženosti, uznemirenosti ili povrede dostojanstva, verbalno nasilje, verbalni napadi, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima ili na drugi način grubo verbalno uznemiravanje, uhođenje ili uznemiravanje preko svih sredstava za komuniciranje ili preko elektroničkih i tiskanih medija ili na drugi način ili komuniciranja s trećim osobama, protupravna izolacija ili ugrožavanje slobode kretanja (u daljnjem tekstu: uhođenje i uznemiravanje).

Ako su mediji svjesni efekta stalnog spominjanja smrti, je li nad nama počinjen teroristički čin i psihičko zlostavljanje? Neznanje ne može biti izgovor kada su mediji svjesniji važnosti propagande više nego bilo koja druga institucija. Naravno, mediji daju javnosti ono što oni žele pa makar to bila svakodnevna smrt. Kao primjer licemjernog izvlačenja od odgovornosti često se navodi izmišljena anegdota: “Kada je sudac odredio zatvorsku kaznu za dilera drogom, on mu je kazao: ali ja sam davao ljudima samo ono što žele.” A što ako narod ne želi medijsku drogu? Je li ih itko ikad pitao žele li svaki dan slušati o smrti? Naravno da nije.

Neupitno je da je među građanima uzrokovan strah neprestanim uznemiravanjem preko svih sredstava za komuniciranje. Hoće li netko odgovarati za to?

3. Biološki terorizam

Praktički smo do jučer imali “predodžbu” i sliku tko i što je terorist. Danas, zahvaljujući nevidljivom neprijatelju, svatko može biti terorist. Nazivati nositelje virusa biološkim teroristima imat će dalekosežne posljedice koje možemo sažeti u dvije točke:

– psihofizička točka i
– socijalna točka.

Psihički gledano ljudi će konstantno biti u stanju stresa i straha. Biološki gledano organizam će biti kontinuirano u obrambenom položaju i spreman na obranu. Kada je organizam u obrambenom položaju, tada rast i razvoj čekaju. Takvo stanje je prirodna i normalna reakcija na potencijalnu prijetnju. Staje rast i aktiviraju se obrambeni mehanizmi. Krv se povuče iz organa za probavu i sva energija se preusmjerava na ruke i noge – obrana i bijeg. Problem nastaje ako takvo stanje potraje. Organizam ne može podnijeti dugotrajnu fazu obrane jer se organizam mora hraniti i razvijati. Ako nema razvoja on se iscrpljuje, opada mu imunitet i postaje podložan bolestima.

Tijekom vremena, bolesti koje bi za zdravi organizam u normalnom stanju bile bezopasne, sada mogu uzrokovati smrt. Psihički terorizam može uzrokovati bolest fizičkog tijela i na kraju smrt. I ovdje je glavni faktor strah čije smo posljedice objasnili.

Socijalni utjecaj će biti takav da ćemo izbjegavati jedni druge što donosi katastrofalne posljedice. Ujedno ovime se otvaraju vrata za uvođenje tehnologije za praćenje i apsolutn nadzor. Aplikacije, kamere i druga tehnološka rješenja će biti uvedena da se spriječi širenje virusa jer je to jedini način da nas se zaštiti – stavi u zatvor. Na tehnologiju nastavlja se ograničavanje ljudskih prava. Ona se mogu izraziti u raznim oblicima kao što je zabrana odlaska na posao (ako nismo evidentirani kao zdrave osobe), banku, bolnicu, trgovinu itd. Osim riječima, aplikacije i tehnologija stalno će nas upozoravati na “opasnost”, što će konstantno stvarati strah (terorizam i psihičko zlostavljanje) među ljudima. Da bismo zapamtili da moramo biti udaljeni jedni od drugih, kreatori su osmislili sljedeći pojam:

4. Socijalna distanca

Da bismo shvatili negativne posljedice ovog pojma, dovoljno je da promislimo što nam znači socijalna bliskost. Jednom je Erich Fromm izjavio da čovjek čini čovjeka čovječnim. Ljudi trebaju jedni druge jer ih ljudsko društvo ispunjuje, daje im smisao i čini ih zdravim.

Fizička udaljenost i socijalna udaljenost su dva potpuno suprotna pojma. Sociologija je izvedena od dviju riječi, grčke logos koja znači znanost, govor, pojam, misao, razum. I latinske riječi socius što znači drug. Iz te dvije riječi imamo societes – društvo. Dakle, socijalna distanca nije ništa drugo nego odvajanje čovjeka od onoga što ga čini čovječnim – od društva i razuma! Bez toga on ulazi u fazu agonije i polagane smrti. On gubi snagu i ljudskost. Bez razuma postaje neurotičan i lud. Otuđenjem od društva čovjek doslovno gubi dio sebe jer društvo čini čovjeka, a čovjek čini društvo.

Otuđenjem od društva čovjek gubi snagu jer u masi on se uvijek osjeća snažnim i moćnim. Kao pojedinac on je slab. Takav, on je podložniji manipulaciji jer sam nema snage za otpor. Jedinstvo nas čini jačim stoga je podjela i odvajanje nužno da se održi vladajuća struktira.

Antropolog Harold Barcay u knjizi “Narod bez vlade” kaže: “Kao što ističe prva lekcija svakog kolegija iz antropologije i sociologije; ljudska bića bez društva nisu ljudska.” U skladu s navedenom antropološkom i sociološkom tvrdnjom jasno je da razdvajanjem čovjeka od čovjeka vodi isključivo i jedino prema dehumanizaciji i totalnoj destrukciji čovjeka, a time i ljudskog bića. Agenda ide toliko daleko da se preporučuje doslovno ukidanje obitelji i razdvajanje. U pitanju su ozbiljne i utjecajne svjetske organizacije koje otvoreno i bez zadrške promiču distopijsko društvo i svijet Georga Orwella.

U ovom trenutku to im ne uspijeva, ali treba znati da njima niti nije plan doći do cilja u jednom koraku jer rade postupno.

Kada su djeca odvojena od obitelji, sustav lakše vrši preodgoj i indoktrinaciju. Obitelj je temeljena na emocijama, suradnji, dodiru, empatiji, ljubavi. Sustavu ne odgovaraju ljudske osobine jer su temelj za kontrarevoluciju, neposlušnost i autonomiju. Jedino što sustav treba su biološki roboti koji ne propitkuju hijerarhiju nego slijepo slijede zadaće i žive prema propisanim pravilima. Emocije nas tjeraju da propitkujemo svijet, one su čuvari ljudskosti i humanosti, a tamo gdje je humanost surovi sistem ne može opstati. To je jedan od načina kako su ideologije poput nacizma uspjele stvoriti vojsku bioloških robota.

Tendencija ide prema osamljivanju i otuđenju čovjeka. Socijalna distanca na duži period imat će za posljedicu antisocijalno ponašanje koje može voditi u depresiju. Posljedice se šire na probleme izražavanja, govora, komunikacije, socijalnog ponašanja, ali i stvaranje vojske bioloških robota kao što je nacistički sistem stvarao svoju vojsku. Distopiski scenarij nam ne gine. Obrazovanje na daljinu moglo bi se standardizirati što će dovesti do daljnjih socijalnih i društvenih problema kao i opadanje kvalitete obrazovanja pogotovo praktičnog dijela. Znanje bi se u konačnici moglo svesti na puku teoriju. Otuđenje vodi do nedostatka identiteta što dovodi do psihološke krize. Čovjek će imati osjećaj da je izgubljen i usamljen u ogromnom svijetu što bi moglo dovesti do krize identiteta koji se ionako potencira već godinama. Prema Frommu gubitak identiteta može imati mnogobrojne posljedice: “Najosnovnija i najopćenitija je da sprečava integritet potpune osobnosti”.

5. Virus se prenosi fizičkim novcem

Iako nikad nije dokazano da se virus prenosi fizičkim novcem, čak dapače, istraživanja pokazuju suprotno, učinak teroriziranja netočnim informacijama će biti nepovratan. Cilj ove propagande je stvoriti averziju od fizičkog novca s ciljem da se uvede digitalna valuta. Uvođenjem digitalne valute uzrokovat će:

– potpunu kontrolu financijskog toka što će imati za posljedicu kršenje ljudskih prava i lakšu manipulacije privatnim novcem od strane država, kompanija ili banaka i
– uvođenje digitalne identifikacije modernom tehnologijom.

Navedene posljedice su posebna tema stoga ih ovdje nećemo dodatno analizirati.

Pod utjecaj kolektivne psihoze i novogovora pali su i neki psiholozi. Tako na primjer Mirjana Krizmanić prihvaća ideju da Plenković postane “očinska figura”. Podsvjesno gledajući država je u odnosu na narod majka i otac koji se brinu za djecu. Wilhelm Reich je to definirao kao: “Majka je u građanstvu domovina djeteta kao što je obitelj njegova nacija u malom”. Zašto je nužno u totalitarističkim sistemima osvijestiti narod i izvući iz podsvijesti na vidjelo dana da je vođa ujedno “otac nacije”? To je važno jer je obitelj univerzalna institucija koja se ne ruši i ne uništava. Ako uništite obitelj ugrožavate i svoj opstanak. Na taj način čuva se poredak i stvara kult koji narod ne želi smijeniti, pogotovo rušiti revolucijom.

Obitelj ne želi rušiti svojeg oca koji je simbol sigurnosti i napretka obitelji. U “masovnoj psihologiji fašizma” nužno je stvoriti kult oca nacije da se održi poredak i totalitarizam.

Ovo su samo neki od primjera na koje treba upozoriti. Eckhart Tolle jednom je rekao da je istina da samo nesvjesni ljudi mogu manipulirati drugim ljudima, ali isto tako je točno da se samo nesvjesnim ljudima može manipulirati.

Situacija se polako smiruje i život se polako vraća u normalan tijek. Restrikcije se povlače, ali ne treba zaboraviti novogovor koji smo slušali i koji je postao dio “novog normalnog”, kao ni smetnuti s uma njegove moguće posljedice.

Objava Orwell u 2020.: Novogovor u doba korone pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

GRAĐANSKI rat u Libiji nije posebna novost. S pauzama bijesni još od 2011. kad je diktator Moamer Gadafi svrgnut, ali lani je eskalirao, a sada sve više poprima obilježja međunarodnog sukoba.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan prošlog je mjeseca najavio da će poslati vojne postrojbe u Libiju na poziv Vlade nacionalnog jedinstva (GNA), što je ovoga tjedna i napravio. Snage za obuku libijske vojske već su raspoređene u zemlji.

U Libiji se bori više od 1000 ruskih plaćenika 

Erdogan je prošli mjesec jasno dao do znanja i zašto vojno intervenira u Libiji kad je poručio da Turska neće mirno promatrati kako plaćenici koje podržava Rusija pomažu Haftaru.

I zaista, kako javlja Washington Post pozivajući se na američke dužnosnike i libijske vojne zapovjednike, u Libiji se u rujnu prošle godine pojavilo više od 1000 ruskih plaćenika koji su svojim vojnim iskustvom i naprednim naoružanjem dramatično promijenili ravnotežu snaga na bojištu, baš kad su Haftarove snage počele gubiti.

Moskva, doduše, baš kao i u Siriji i Ukrajini, poriče da ima ikakve veze s plaćenicima iz notorne Grupe Wagner. Zanimljivo je da je sudjelovanje plaćenika u vojnim djelovanjima ilegalno u Rusiji, za razliku od SAD-a.

Na drugoj strani turski vojnici i sirijski pobunjenici

GNA se onda obratila za pomoć Istanbulu koji je opskrbio njenu vojsku vojnim dronovima, oklopnim vozilima i vojnim savjetnicima. I Turska je sad na bojište poslala vlastite plaćenike – oko 2000 sirijskih pobunjenika, javlja Guardian, koji će se sad boriti za vladu u Tripoliju iako je posljednje područje Sirije pod kontrolom pobunjenika pod silovitim napadima ruskih, sirijskih i iranskih, odnosno proiranskih snaga.

A Erdogan je sad zaprijetio libijskom generalu Kalifi Haftaru, koji se bori protiv vlade koju Turska podržava, da će ga “naučiti lekciju” ako nastavi s napadima.

No, tko se zapravo bori protiv koga u Libiji?

Na jednoj strani je već spomenuti Haftar, koji je bio general u Gadafijevom režimu, ali se pridružio oružanoj pobuni u kojoj je, uz zračnu podršku NATO-a, Gadafi svrgnut i ubijen. U međuvremenu je postao najveći ratni vođa u rastrganoj i kaotičnoj zemlji u kojoj se različite frakcije već godinama bore za prevlast.

Sad je na čelu samoprozvane Libijske nacionalne vojske (LNA) koja je u travnju prošle godine pokrenula veliku ofenzivu na Tripoli. Iako je ofenziva u početku bila munjevita i činilo se da će i Tripoli brzo pasti, druga strana krenula je u protuofenzivu. Uskoro je nastupila pat-pozicija.

Suprotstavljene vlade u Tripoliju i Tobruku na istoku zemlje

Devet mjeseci kasnije, LNA i oružane snage Vlade nacionalnog jedinstva (GNA) sklopile su prošli tjedan primirje, ali su ga vrlo brzo i prekršile, optužujući pritom jedna drugu. Ono što posebno zabrinjava, međutim, upravo je sve izraženija međunarodna dimenzija sukoba.

Haftar je u međuvremenu otišao u posjet Moskvi, nakon čega je poručio da će ipak poštivati prekid vatre iako nije potpisao sporazum o primirju.

Podsjetimo, Libija ima dvije suprotstavljene vlasti: međunarodno priznatu, ali prilično slabu vladu u Tripoliju (GNA) na čelu s premijerom Fajezom al-Saradžom i drugu u istočnom gradu Tobruku, povezanu s Haftarom, koja je u međuvremenu preuzela kontrolu nad većinom zemlje.

>> Tko je general koji osvaja Libiju? Povezan je i s CIA-om i s Rusima

Haftara pomažu Rusija, Egipat, ali i Francuska, Turska, Katar i Italija

Haftara su financijski, diplomatski i naoružanjem počele pomagati i Egipat, Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), Jordan, Saudijska Arabija, ali i Francuska, koja je lani čak blokirala zajedničku izjavu EU-a kojom se traži od Haftara da prekine napad na Tripoli. U srpnju su u bazi koju koristi LNA pronađeni i francuski projektili Javelin američke proizvodnje. UAE je također opskrbio LNA, među ostalim, dronovima kineske proizvodnje Wing Loong II i protuzračnom obranom Pancir 1 ruske proizvodnje.

GNA pak, osim Turske, podržavaju Katar i SAD, a u manjoj mjeri i Italija, koja se navodno boji da će joj Francuska, u slučaju smjene vlasti, preoteti privilegiranu poziciju koju u Libiji ima talijanski naftni gigant ENI.

Osim geopolitike, i ideologija igra ulogu u ovoj mreži saveza. Vlada u Tripoliju je povezana s islamističkim milicijama, a Egipat, Saudijska Arabija i UAE strahuju da je povezana s njihovim neprijateljem, Muslimanskim bratstvom, dok se Haftar predstavlja kao sekularni vladar, po uzoru na egipatskog diktatora Abdela Fataha el-Sisija.

Iza inozemnog uključivanja u sukob, stoje, naravno, geopolitički interesi većih i manjih sila, pri čemu su posebno značajna unosna nalazišta nafte i plina. Rusija se nada da će dobiti milijarde dolara vrijedne ugovore koje je izgubila kad je Gadafi svrgnut.

Iz današnje perspektive tragikomično zvuči činjenica da je formalno i dalje na snazi UN-ov embargo na uvoz oružja u ovu zemlju. Ovo je, nažalost, samo još jedna u nizu potvrda da UN više nema, ako je ikad i imao, nikakvu moć zaustavljanja oružanih sukoba.

U Berlinu ove nedjelje posljednja prilika da se zaustavi međunarodni oružani sukob

No pravi krivac za trenutnu opasnu eskalaciju u Libiji je, tvrde mnogi analitičari, SAD. “Svjetski policajac” je, nakon što je s Francuskom i Italijom vojno intervenirao kako bi zaštitio ugrožene civile od Gadafijeve vojske, uglavnom digao ruke od Libije. Druge zemlje, od europskih do bliskoistočnih, uključile su se vojno ili diplomatski, ali polako postaje očito da Rusija i Turska, baš kao i u Siriji, igraju odlučujuću ulogu.

Iako SAD službeno podržava vladu u Tripoliju, Trump je slao dvostruke signale pa je tako čak u telefonskom razgovoru s Haftarom sugerirao da ima njegovu podršku, u skladu sa svojom već poznatom simpatijom prema vladarima “čvrste ruke”.

Naravno, eskalacija rata mogla bi izazvati i eskalaciju migrantske krize. Libija je, uz Tursku, glavna zemlja kroz koju migranti i izbjeglice prolaze na putu za Europu, ploveći i često se utapajući u derutnim čamcima.

Trump i el-Sisi su prošlog mjeseca nakon razgovora poručili da “odbacuju stranu eksploataciju i slažu se da strane moraju poduzeti hitne korake kako bi razriješile konflikt prije nego u Libiji izgube kontrolu, a preuzmu je strani akteri”. Trenutno primirje i mirovna konferencija u Berlinu ove nedjelje, koju će predvoditi njemačka kancelarka Angela Merkel, posljednja su prilika da se upravo to dogodi.

Objava Rat u Libiji postaje međunarodni pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Iranski predsjednik Hassan Rouhani napad je nazvao kukavičkim činom i “još jednim znakom američke frustracije i bespomoćnosti u regiji”, prenosi CNN te se zakleo na osvetu.

“Osuđujem ovaj okrutni čin, ali istodobno poštujem ovog hrabrog i trajnog heroja povijesti Irana koji je branio teritorijalni integritet zemlje i vodio borbu protiv terorizma i ekstremizma u regiji. Bez ikakve sumnje, Iran i druge slobodne nacije ove regije osvetit će se za ovaj užasan zločin koji su počinili kriminalci iz Amerike”, kazao je.

Šijitske Narodne snage za mobilizaciju (PMF) objavile su na Facebooku da je njihov ravnatelj javnih komunikacija poginuo u “kukavičkom američkom bombardiranju”.

Ubojstvo generala

Rakete su pale blizu teretnog terminala te su zapalile dva vozila i ranile više ljudi, priopćila je medijska služba.

Najmanje je jedna osoba poginula, a devet ih je ranjeno, doznaje se od policije i medicinskog izvora.

Moćni iranski general Kasem Sulejmani, zadužen za iračke poslove u iranskoj ideološkoj vojsci, poginuo je u bombardiranju bagdadske zračne luke, objavila je u petak iračka državna televizija.

Pentagon je u četvrtak navečer potvrdio da je američki predsjednik Donald Trump naredio likvidaciju iranskog generala Kasema Sulejmanija, javlja RT.

“Američka je vojska na predsjednikovu zapovijed donijela odlučne obrambene mjere kako bi zaštitila američko osoblje u inozemstvu likvidirajući Kasema Sulejmanija”, priopćilo je američko ministarstvo obrane.

Pozivajući se na izvore u Hachd al Chaabiju, moćnoj koaliciji paravojnih skupina koje su uglavnom bliske Iranu, a pridružene su iračkim sigurnosnim snagama, službena televizija tvrdi da je general Sulejmani ubijen, kao i Abu Mahdi al-Muhandis, dozapovjednik Hachda. Smrt njih dvojice potvrdilo je nekoliko čelnika sigurnosnih služba i Hachda.

Borci iračkih paravojnih skupina koje podupire Iran napali su u utorak američko veleposlanstvo u Bagdadu nakon američkih zračnih udara na uporišta milicije Kataiba Hezbollaha (Hezbollahove brigade) u nedjelju, kao odgovor na raketne napade u kojima je prošlog tjedna na sjeveru Iraka poginuo američki privatni kooperant.

Napetost između SAD-a i Irana porasla je na tom području nakon američkih gospodarskih sankcija koje su naštetile iranskom gospodarstvu.

Dvije su strane međusobno prebacivale odgovornost za napade na naftna postrojenja, na skladišta oružja paravojnih skupina i na vojne baze u kojima su stacionirane američke snage.

“Ovo za nas predstavlja ratni čin i prvi odgovor Teherana bit će napad”, izjavio je neimenovani iranski dužnosnik reporterki New York Timesa.

Američki predsjednik Donald Trump nakon napada je na Twitteru objavio američku zastavu.

Analitičar Obućina: Odmazda neće biti izravna

Analitičar Vedran Obućina za DNEVNIK.hr prognozira hoće li doći do eskalacije sukoba ili eventualno rata, nakon čina SAD-a. General Sulejmani nalazio se u automobilu u prostoru bagdadske zračne luke kada je pogođen u američkome zračnom napadu.
Vrhovni iranski poglavar ajatolah Ali Hamnei rekao je da “kriminalce čeka teška osveta”, a najavio je i tri dana žalosti.

Analitičar Vedran Obućina kaže da je iranski general bio izuzetno značajna osoba u iranskome režimu i da se radi o legalno upitnoj eliminaciji zapovjednika jedne institucionalne vojske.

“Ovo je prvi put od 1979. godine i Iranske revolucije da je planski ubijen jedan visoki vojni dužnosnik“, kaže Obućina te napominje kako se ovdje može govoriti i o upitnoj legalnosti napada s obzirom na to da je izveden bez dozvole Kongresa.

“Sulejmanijevo ubojstvo planirano je puno, puno ranije, najmanje od travnja prošle godine kada je SAD proglasio iransku Islamsku revolucionarnu gardu (IRGC) stranom terorističkom organizacijom. Naime, to je prvi put da su Sjedinjene Američke Države formalno proglasile vojsku druge zemlje terorističkom skupinom.

Iran je ubojstvom Sulejmanija izgubio jednog karizmatičnog vojnog zapovjednika i uspješnog vojnog taktičara s velikim vezama u Iraku i Siriji”, ističe.

Iako Iran najavljuje odmazdu, Obućina smatra da ona neće biti izravna.

“Vjerojatno će odmazda imati dozu asimetričnosti. Vjerojatno će Iran preko saveznika organizirati napad na neko naftno postrojenje na Bliskom istoku.

Neće napraviti nikakav veliki potez koji bi izazvao SAD jer bi se u tom slučaju radilo o otvorenom ratu, a ni jedna ni druga strana ne želi to. Iran ima vrijeme i prostorno je tamo. Amerikanci će se povući, a to je politika koja se bazira i na dugovječnosti jednog državnog postojanja”, napominje.

Američki napad izvršen je dronom, i to nakon što su prosvjednici u Bagdadu napali američko veleposlanstvo i sukobili se ondje sa američkim snagama.

Pentagon tvrdi da je Sulejmani odobrio napade na veleposlanstvo i Obućina upravo u tome vidi razlog ovog ubojstva. Napadu na veleposlanstvo prethodio je američki napad na šijite.

“To je zapravo slijed događaja koji se povećava u intenzitetu. Ovo je opasan čin jer Amerikanci zapravo nakon ovoga pokazuju kako mogu ubiti jednog generala, primjerice u Kini.

Samo proglase neku vojsku terorističkom i izvrše napad, odnosno ubojstvo. Ovo je stoga itekako opasno. Drago mi je da se u SAD-u sada povela rasprava o tome. Donald Trump zapravo otvoreno napada drugu vojsku. To je rat”, ocjenjuje Obućina u analizi za Dnevnik.hr.

Objava JE LI NA POMOLU NOVI RAT Iran najavio odmazdu SAD-u zbog ubojstva generala Sulejmanija pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

U logoru Stadion torture je prošlo 550 Hrvata

/Izvor: Nedjelja.ba/

Objava Zlatni ljiljan(i) za etničko čišćenje pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ne diže pogled sa dokumenata koji su ispred nje, dok sjedi u uredu u Đakovici u Kosovu, i čeka svoj red da se prijavi kao žrtva seksualnog zlostavljanja tijekom rata na Kosovu. Zaposlenici pažljivo ispunjavaju taj obrazac za nju, pomažu joj, nakon prošlogodišnje odluke države da tim žrtvama omogući mjesečnu naknadu.

Među tim dokumentima je i jedan komad papira, rodni list njezine kćeri, izdan u BiH. Tijekom rata u Bosni 1994. godine ova žena, poznata pod inicijalima F.K., u srpnju 1994. godine silovana je u predgrađu Sarajeva. Imala je samo 16 godina. Tri mjeseca kasnije, ona, njezina majka i sestra utočište su potražile u Peću na Kosovu. Nekoliko mjeseci kasnije preselila se u sklonište u kojem je upoznala jednog Albanca.  Kasnije su se vjenčali i dok se njezina obitelj s kojom je doputovala iz Bosne vratila, ona je ostala na Kosovu.

U ožujku 1999. godine, kada je započelo NATO bombardiranje Jugoslavije njezin najstariji sin napunio je dvije godine.  Mjesec dana kasnije ona i još jedna žena iz susjedstva prisilno su odvedene u jednu kuću u kojoj su ih silovali, stalno dva tjedna. Njezin je suprug postao član kosovske narodnooslobodilačke vojske i bio je na terenu. Vratila se u BiH, a samo pet mjeseci nakon silovanja shvatila je da je trudna. Svoju je trudnoću skrivala, u tajnosti je rodila u roditeljskoj kući, a zatim se vratila na Kosovo sa svojom novom kćeri nekoliko mjeseci kasnije, piše BIRN.

Njezina kći danas je 19-godišnjakinja i jedna od niza djece koja su začeta u takvim silovanjima tijekom rata na Kosovu. Mnogu takvu djecu majke su odbacile, dale na posvajanje ili su odgajane kao siročad. Puno je primjera te djece koja su ubijena ili odrastala u tajnosti, a majke su obrisale bilo kakav trag njihovog postojanja. Tisuće žena bile su žrtve takvog seksualnog nasilja tijekom rata na Kosovu, a nije poznato koliko djece je začeto tom prilikom.

Držali je dalje od obitelji sve dok nije rodila

Direktorica SOS dječjeg sela, nevladine organizacije na Kosovu koja pruža utočište, brine i educira o napuštenoj djeci Nezahate Salihu kaže kako je organizacija imala mnogo napuštene djece čije majke su bile silovane.  “Svi su oni posvojeni i svi sada imaju obitelji u ili izvan Kosova. No ne mogu vam dati njihov točan broj”, kaže Saliha.  I dalje je to tema o kojoj se rijetko priča na Kosovu, upravo zbog stigme koju te majke osjećaju i danas. One su osramoćene i rijetko će reći istinu o onome što se dogodilo.  “To je jako osjetljiva tema, pričati o djeci rođenoj iz neželjenih trudnoća nastalih silovanjem. Na ovaj su svijet došli kao nevina stvorenja, nježna bića, gladna ljubavi a s druge strane imate mlade majke koje ih ne mogu prihvatiti, jer se osjećaju povrijeđeno, uvrijeđeno, nesigurno, odbijeno od drugih, obitelji i društva. Sigurno je da će te majke koje su silovane tijekom rata nositi emocionalne ožiljke cijelog života”, naglasila je.

F.K. ne želi da njezina kći sazna kako je rođena i ne želi puno o njoj pričati. No pričala je kako je dva puta silovana, i da joj je zdravlje gotovo uništeno. Humanitarne organizacije koje djeluju na području Kosova imaju podatke kako je između prosinca 1999. godine i veljače 2000. godine najmanje 100 beba rođeno na Kosovu nastalih u tim silovanjima.

BIRN je potvrdio četiri takva slučaja, dvoje djece napušteno je pri rođenju, jedna je majka to rođenje držala u tajnosti, a jedna je dijete ubila nekoliko sati nakon poroda.  Krajem 1999. godine Veprore Shehu, voditeljica Medica Kosova jednu žrtvu silovanja dovezla je u bolnicu. Imala je trudove.  “Krajem kolovoza 1999. godine shvatili smo da je jedna od žrtava silovanja, 17-godišnjakinja, trudna, i bilo je kasno za pobačaj. Držali smo je podalje od obitelji, sve dok nije rodila, dječaka. Tada ga je napustila”, kaže.  “Nisam ni znala da sam trudna. Kada mi je liječnik rekao da jesam, htjela sam se ubiti”, rekla je još 2017. godine.  Pet mjeseci nakon rođenja dijete je posvojeno.  “Nekoliko godina kasnije, vjenčala se i imala djecu, i nikada više nije spominjala svoje prvo dijete”, dodaje Shehu.

Objašnjava kako podatke o broju i tome gdje su djeca začeta u tim silovanjima nije lako pronaći, upravo zbog te stigme koja to nasilje okružuje. Psihologinja Dominique Serrano-Fitamant za UNFPA napravila je procjenu žrtava tog seksualnog nasilja koje su privremeno živjele u izbjegličkim kampovima u bolnicama u Albaniji i Makedoniji nakon što su pobjegle od nasilja.  U svom izvještaju iz svibnja 1999. godine rekla je kako je mnogim obiteljima bilo nezamislivo i nemoguće zadržati dijete začeto silovanjem.

“Možemo očekivati veliki broj napuštene djece u sljedećim mjesecima. Pretpostavlja se da će mnoge žene i prekinuti trudnoću”, napisala je tada. Dva desetljeća kasnije kosovsko ministarstvo rada i socijalne skrbi kaže kako ne mogu ponuditi statistiku oko posvajanja djece začete silovanjima. 9. veljače 2000. godine u Prizrenu na Kosovu majka je samo nekoliko sati nakon poroda odlučila napustiti svoje dijete.  Njezin je otac liječnicima rekao da ona ne može zadržati dijete jer je imala samo 16 godina kada su ju silovali tijekom rata i da je otac njezina djeteta srbijanski vojnik. U svibnju 2000. godine liječnici su apelirali da netko posvoji tu djevojčicu. Jedna od liječnica Fllanza Gjergjizi u rukama je držala djevojčicu Arta i medijima govorila kako bi  djevojčica trebala biti poslana vani na posvojenje jer “nitko ne želi posvojiti dijete začeto silovanjem na Kosovu”.

Gotovo dvadeset godina kasnije ona i njezine kolege detalje tog slučaj uspjeli su sačuvati u tajnosti. O djevojčici više nisu željeli pričati.  “Ne možemo vam dati informacije o napuštenoj djeci tijekom 1999. i 2000. godine jer je ta dokumentacija slučajno uništena”, rekao je direktor bolnice Afrim Avdaj.  Prijetila je da će se ubiti ako otkriju da je bila silovana

BIRN je na kraju saznao što se tom djetetu dogodilo. Dijete je posvojeno u Italiji, i osam godina nakon toga poginula u nesreći. Dječak rođen dva dana ranije od nje nažalost doživio je još goru sudbinu. Sestra koja je radila na ginekologiji u javnoj bolnici u Prištini prisjeća se tog jutra u veljači 2000. godine kada je radila rutinski pregled majki i njihove djece. Primijetila je da jedna radi nešto svom djetetu, i da dijete nije dobro.  Primijetila je masnice na djetetovom vratu i pozvala liječnike i policiju.

“Očigledno ga je majka pokušala zadaviti no dijete je i dalje bilo živo”, rekla je Miftari.  Dijete je rođeno sasvim normalno, a autopsija je pokazala da je zadavljeno. Majka je rekla da je udana, nosila je muževljevo prezime, i to joj je bilo prvo dijete. Kasnije je otkrila da su je silovali srbijanski vojnici tjedan dana u selu pored Podujeva. Pokušala je abortirati, no liječnici su ju odbili.  Nije nikome rekla za silovanje jer je strahovala da će je suprug ostaviti. Njemu je rekla da je dijete rođeno prerano. No plan joj je loše prošao kada je netko od osoblja na muževljevo pitanje o stanju djeteta rekao da je porod prošao normalno i da je dijete rođeno nakon 9 mjeseci.

Žena je odslužila zatvorsku kaznu zbog svog zločina, potvrdila što se dogodilo i rekla “da znate kada ste uništeni i da ništa više neće biti normalno”. Rekla je da ako joj se otkrije identitet da će počiniti samoubojstvo. Njezin slučaj potvrdio je i tadašnji direktor klinike, a u travnju 2000. godine Hoxa je negirao da je riječ o tako velikom broju djece. Tada je rekao da nije “točno da je tako puno djece rođeno a začeto u srbijanskim silovanjima”.

Danas pak kaže da je “bilo slučajeva trudnoća i pobačaja no da je bilo teško utvrditi je li i koliko njih je bilo rezultat tih nasilnih trudnoća”.  2018. godine kosovska vlada pokrenula je proces verifikacije koji dopušta ženama i muškarcima koji su preživjeli seksualno nasilje tijekom rata da dobiju status žrtve i zatraže mjesečnu penziju od 230 eura. Ne omogućava daljnje benefite, i ne dodjeljuje status žrtve onima koji su umrli, ili počinili samoubojstvo kasnije. I ništa ne govori o djeci. Proces nije lak s obzirom da je riječ o osjetljivom pitanju, procedurama koje su potrebne i stigmi s kojom se žrtve nose.

Pročitajte više na ovom linku

Objava Brutalni Balkan: Djeca ratnih silovanja žive u tajnosti pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Izvukao sam se ispod teškog jorgana, oslonio se bosim nogama na drveni pod, prekrižio se govoreći „Umisusovo!“ (U ime Isusovo) Dok sam tako sjedio na krevetu skovanom od nekih dasaka djed je već zatvarao velika i teška drvena vrata ručno pravljena koja su ispucala od zuba vremena. Kad god sam ih gledao činilo mi se da je u njima neki ogroman teret koji nakupljaju tijekom noći dok mi odmaramo.

Nakon redovne jutarnje procedure i sunce se ugledalo u rano proljetno jutro. Njegove zrake već su budile pupove drveća i ruža što su virile iza kamenog zida koji je čuvao uski seoski put što razdvaja našu kamenu kuću od malog vrta.

Djed je uzeo sjekiru, stavio je na rame a meni je dao kratko uže. „Iđemo!“ – reče, a ja kao da sam ga kopirao o svemu. Stavim uže na rame umjesto sjekire, popravim kapu nalik onoj njegovoj i krenem za njim.  Dok smo hodali u tim ranojutarnjim minutama nije mi smetala tišina. Najednom stane i pogleda drvo „ošlame“ (trešnje), dohvati najnižu granu i reče; „Ako bude i dalje ovako lipo vrime, moglo bi biti ove godine voća. Ma, biće ošlama ako ništa drugo.“ Pogledao sam pupove koje mi je pokazao s nekim interesom kao da sam veliki stručnjak. „I ove godine ćemo, okobogda, s njima na Kupres i u Duvno. Vidiš, rodijo te, mi njima ošlame i druge voćke, oni nama kompire i žito.“ Pusti granu i nastavismo dalje.

Skoro smo stigli do naše šume Borak. Uspon koji smo prošli tražio je kratki odmor, jer se djed već dobrano bio zapuhao. Nisam znao zbog čega, no često je kašljao i teško disao. Ipak, uzeo je iz džepića iz kožnog prsluka kutiju s duhanom. Otvarao je kutiju koja je bila ukrašena nekim simbolima skoro izbrisanim zbog česte upotrebe. Pomirisa duhan i reče: „Stvora ti, ne bi smijo, ma jopet mi drago ćutit ovaj miris.“ Upitah ga; „Pa što pušiš kad ne bi smijo?“. „Ih, kad potegnem koji duvan koda me odmori. Vazda reknem da ću ga bacit, ma jopet mi nekako žao. Stvorati, nemoj ti nikada uzimati duvan u ruke!“ „Dobro dide!“ – rekao sam pomišljajući u sebi kako ću mu jednom uzeti tu kutiju i zamotati jednu „škiju“.

S proplanka nadomak naše šume gdje smo odmarali vidjelo se naše selo kao na dlanu. Dok je puštao dimove s osobitim užitkom gledao je neprestano u pravcu sela. Upitao sam ga zašto stalno gleda u selo! „Iz neke navike.“ Potegnu još jedan veliki dim i nastavi. „Sad će ti did nešto pripovidit, a ti nemoj to nikome dalje prinositi, ni u školi, ni dici iz sela. Znaš, ćaća ti je u Njemačkoj, pa ako budeš nešto prič’o, stvora ti, moglo bi njemu nešto naudit!“ Ozbiljno me pogledao sa znakom upozorenja, a ja sam tada osjetio kako sam važan, jer će mi djed nešto povjeriti. S velikom znatiželjom očekivao sam što će mi pripovijedati.

„Kad je doš’o taj veliki belaj, nismo znali ni kud ćemo ni šta ćemo. Mi ovde daleko d svita, nepismeni…“ Zastade da povuče još jedan dim pa nastavi „…Hm, stvora ti, malo je ko iš’o u školu i znao čitati i pisati, nije nam imo ko kazati šta će biti. Pročulo se kako više neće biti Kraljevine Jugoslavije i da dolazi naša Nezavisna država. Drago nama, stvora ti, ali jopet, kako će to biti kad su još neki naši ljudi u kraljevoj vojsci? Vidimo da se rat sprema. Moj sinko, veliki belaj se sprem’o. Ubrzo doje skupljanje vojske. Mi svi iz sela, ma svi iz župe koji smo bili sposobni odošmo u našu vojsku, neki u Domobrane, neki u Ustaše, a neke pozvaše i u Njemačku vojsku. Odma’ su nam rekli kako će nji’ spremiti na Rusiju… Bilo nam je žao, ali kad triba, onda triba..“ Povuče zadnji dim, baci ga na suhu travu i zgazi nekim starim opancima od kože. Zasuka svoje bijele brkove, podiže kapu i stavi na desno koljeno, prođe rukom kroz sijedu kosu, stavi ruke na koljena i nastavi „To je bio težak vakat… vidijo sam svakakva belaja, pa jopet u tom ratnom kijametu ni slutili nismo šta će sve biti. Mi smo ti obigrali sve di su nas slali. Puno i’ se nije nikada vratilo kući. Ja sam se vratijo živ i zdrav. A kad sam otiš’o ostali su mi kući žena i dvoje dice, ćaća i mater… jedno dite, tvoj ćaća rodijo se  četerest druge… dao sam mu ime po tadašnjem našem biskupu. Velik je to čovik bijo, ali moj sinko, ubiše ga oni Irudi partizani“. Tada se prekriži i reče „Pokoj mu njegovoj lipoj duši.“ Nastavi opet sa svojim pripovijedanjem „Vidiš tamo onaj dolac, tamo sam ti ja proveo puno vrimena u bunkeru pod zemljom. Tamo sam i dobijo ovo što ripam. Morali smo se tamo smistiti kako nas ne bi odvele one rute partizani. Moj sinko, kad je rat stao i tribali se vratiti kući, jedni odoše prema Austriji, jedni u šumu, jedni kući. Mi pošli kući kad tamo čekaju nas. Kud ćemo, nego opet u šumu. Iz tog bunkera gledali smo naše selo, gledali i patili se. Gledali smo kako nam odnose sve iz kuća, žito, otraše ajvan… mi gledamo, a nemeremo pomoći. Grišili smo Boga gledajući šta rade. Grišili smo najviše što je bilo među njima i našiju koji su se priokrenuli. Stvorati, da  ćemo glavu izgubit, mi nismo tili… ma jebemu, neću viru, nismo tili i gotovo. Nismo nikome činili zla, bili smo obična ‘rvacka vojska i tili svoju državu imat…, ma jopet nas bilo stra’ od oni’,  Bože mi oprosti, džudija partizana. Vidili smo mi u ratu šta su oni.“

Tada me pomilova te nastavi „Vidiš li našu kuću i vidiš da iđe put isprid vrata kuće?“ Klimanjem glave potvrdio sam da vidim. „Sve smo mi to nekako prideverali, ali nam je najgore bilo kad smo došli jopet kući što je bijo vazda neko ko je govorio kako i šta radimo. Nisi smijo zaklati svoju ovcu koja je ostala… Ako saznaju odbornici da smo zaklali odma doju i traže meso i traže druge ovce. Te odbornike morali smo dočikati bolje nego pratra, ma, Bože mi oprosti, k’o biskupa. Mi smo ti se opet dositili kako ćemo. Uvečer kad se ajvan vraća s paše natrali bi ovce i goveda baš isprid vrata, a neko bi otvorio vrata pa koju ovcu ugrabi onda bi je zaklali u kući. Kad bi je raskomadali onda bi se vazda neko obuko i noć na glavu pa dilijo po selu onima kojima nisu ostavili ništa. Stvorati, sve čovik nekako zaboravi i proje, ma jebem ti neću viru, najgore je kada se zna da neko iz sela sve kazuje onim odbornicima!“ Tada me pogleda prijekorno kao da mi želi dati upozorenje da je to što su ti ljudi činili nešto najteže i najgore što ljudi rade. Ustali smo i krenuli dalje u šumu po drva.  Došlo je vrijeme kada sam i ja to shvatio. Uvjerio sam se u još jednu činjenicu; Pvijest se ponavlja!

Objava Ne ispričane priče; Život poslije pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.