Veljača je na izmaku, a susnježica koja obasipa gorje Rostova ne daje naslutiti da je zimi kraj. Nedjelja je. Iz susnježice i ostataka snijega proviruju kuće i gospodarski objekti. Tišina je u kojoj se čuje samo huk vjetra kroz guste jelove grane koji nosi pahulje pomiješane s kišom. Čim stignete na ovu visoravan planinskog masiva Vranice koji razdvaja Skopaljsku i Lašvansko-travničku dolinu, osjetit ćete kako ste nebu bliže. (U međuvremenu, od pripreme reportaže do objave, napadao je snijeg i preko pola metra visine.)

Na nebeskoj visoravni

Nedjelja je i put nas vodi u središte Rostova, na Rat, tamo gdje je smještena crkva Svetog Ilije Proroka. Dok se uspinjemo vijugavom asfaltiranom cestom ne možemo ne promatrati brežuljke i doline što još uvijek snivaju zimski san. Ovo je područje na kojem je više zimskih nego ljetnih dana, i to iznad prosjeka u Bosni i Hercegovini. I kada skoro nigdje snijega nema, ovdje će ga biti barem malo.

Na putu do crkve na Ratu svraćamo u groblje

A kako obično biva oči same „lete“ i čitaju imena i prezimena na nadgrobnim spomenicima. U našoj pratnji kao vodiči su dva zanimljiva mladića, učenika Srednje škole Prozor: Marko Zeko, čiji je otac iz ove župe te njegov kolega i prijatelj Antun Petrović iz Prozora. Dok hodimo kroz groblje do spomenika braniteljima iz Domovinskog rata, Marko nam s radošću propovijeda kako je često ovdje s ocem koji radi u Šumama Središnje Bosne.

Kazuje o djedu i stricu koji su stalno ovdje na Rostovu, o svom čestom boravku u ovom osobitom mjestu.

Nedjeljna misa u župnoj crkvi ovdje na Rostovu je u 11 sati

Budući da smo stigli nešto ranije želimo se upoznati s ovim mjestom. Obilazimo naselja. Marko s nekom osobitom emocijom besjedi o svakom puteljku, svakoj kući i svakom zaseoku. Još uvijek su vidljivi tragovi rata. Jedan dio kuća je obnovljen, izgrađene su ponegdje nove, ima dosta i vikendica, ali i ostataka do temelja spaljenih domova koji čekaju da ih netko obiđe i pokuša obnoviti. Kako reče Marko svatko od nekadašnjih stanovnika dolazi rado ovdje posebice u ljetnom razdoblju.

Župa Sv. Ilije Proroka Rostovo – Sebešić nalazi se na pola puta između Uskoplja i Novog Travnika

Na nekih 1100 metara nadmorske visine i pripada Travničkom dekanatu i općini Novi Travnik. Župu čine naselja: Rostovo, Sebešić, Dahovo, Has, Medenik i Rat. Nastala od odvajanjem mjesta od Uskoplja, 1858. godine kada je osnovana samostalna kapelanija sa sjedištem u Rostovu.

Crkva je podignuta 1886., a obnavljana je 1965. te je obnavljana ponovno nakon posljednjega rata. Prezimena Rostovljana su; Zeko, Sabelja, Jerković, Barić, Pivač, Novaković, Vranješ, Brković. Sadašnji i nekadašnji žitelji župe već godinama organiziraju susret na Rostovu 19. srpnja, dan prije Ilindana kada okupljanja započinje u popodnevnim satima i traje druženje do dugo u noć.

Radost dobrodošlice otvara razgovor o župi Rostovo i filijali Sebešić

U župnoj kući zatičemo župnika don Jakova Kajinića, koji je ujedno i duhovnik u Travničkom sjemeništu Petar Barbarić.

„Sretni smo da ova župa ima i domaćih sinova. Najpoznatiji je Luka Brković, naš umirovljeni svećenik; zatim Josip Vranješ na službi u Australiji. Tu su bili Ivo i Zrinko Brković te najmlađi Oliver Jerković. Župa ima i časnih sestara, recimo sestra Marinela Zeko“, govori don Jakov te spominje kako se ovdje 1993. odvijala drama nesretnog rata: kuće su opljačkane i devastirane, kao i crkva. „Ova župna kuća je bila spaljena. Zahvalan sam Bogu na dobrim župnicima koji su ovo obnavljali za vrijeme i nakon rata. Ovdje su bili župnici: poznati misionar Zdravko Mandić, pokojni Branko Karlić, zatim sadašnji župnik u župi Radunice Marinko Filipović, onda Ilija Ivoš rodom iz Bistrice koji sada župnikuje u Skopaljskoj Gračanici te vlč. Đuro Arlović“, navodi duhovnik Kajinić.

Dotičući se statističkih podataka, kaže kako ovdje već godinama nema ni krštenja ni vjenčanja, a umrlih godišnje bude nekoliko. „Prije rata se ovo brojalo manjom župom, imala je oko 800 duša. Trenutno je ovdje u župi stalno nastanjeno 27 župljana. Svake nedjelje dolazim kao župnik slaviti svetu misu, već tri godine. U Rostovu je misa u 11:00 h, a u Sebešiću u 13:00 h. Ljeti u Sebešić idemo u 9:30 sati, a u Rostovu je redovita pučka misa u 11:00 h“, objašnjava don Jakov dodajući kako u Sebešiću trenutno živi devet katolika, a u Rostovu 18. Ukupno 27 župljana obitava u 20-ak kuća. Dakle, mnogi od njih su samci.

Župe Sv. Ilije pod samim su nebom

Župnik Kajinić govori kako je dosta vjernika odavde u inozemstvu te dođu nekada i obiđu svoje  rodno mjesto. „Rado vide ovaj kraj. Mi smo ovdje na jednoj lokaciji podno Vranice. Župa je posvećena svetom Iliji, a kao što je pjesnik i nekadašnji župnik Stjepan Džalto znao reći: da su sve naše župe Svetog Ilije pod samim nebom. Gdje god je planina, tu je zaštitnik Sveti Ilija“, dodaje don Jakov uz opasku kako je ovdašnji narod dosta susretljiv te naklonjen svećenicima. Iako gorštaci, pitomog su srca, pogotovo ako se svećenik trudi biti među njima takav. Uslužan i uviđavan, jednostavno da ih ljubi.

„Vjernici iz Novog Travnika inače vole doći u Rostovo. Ovdje dobivaju ono što njima treba, jer ipak je ovo zavičaj za mnoge od njih. Ovdje dobivaju neku utjehu, jer se osjećaju svoji na svome. Svjesni su da su nekoć ovdje živjeli i da ne trebaju ovo zaboraviti“, kaže župnik.

Prema njegovim riječima na nedjeljne mise, dakle, dođe nešto vjernika iz Novog Travnika. Veli da je ljeti uvijek više nego u zimskom razdoblju zbog mogućnosti prometne komunikacije.

Djece nema tako da je škola pred zatvaranjem. Djeca su u Rostovu i Sebešiću pohađala školu do četiri razreda, a potom išla u Oparu, naselje smješteno na predjelu kada se s Pavlovice spušta u Novi Travnik.

Obiteljsko zajedništvo maloga stada

Petnaestak minuta prije početka misnog slavlja pristiže 10-ak vjernika. Iako smo očekivali samo stariju „čeljad“, među njima je bio i jedan dječak koji je došao iz Novog Travnika u posjet svome djedu.

Velika pomoć don Jakovu u obavljanju župnih obveza je Petar Jerković, prakaratur u župi. Riječ je o čovjeku koji pamti i „ono nekadašnje“.

„Najviše se živjelo od poljoprivrede, stočarstvo i slično. Većina je radila u kombinatu Bratstva, a jedan dio i u šumarstvu u Sebešiću, gdje sam i ja radio. Moja supruga je također iz ove župe, iz Sebešića. Nekako se živjelo, skromno, ali fino. Nije se imalo previše, ali nije bilo ni malo. Došao je taj nesretni rat i potpuno nas rastjerao. Sve je bilo spaljeno i uništeno, do temelja. Ljudi su se snalazili na razne načine. Mi smo se zadesili u Prozoru, a kasnije sam otišao u Glamoč. Vratio sam se 2015. Nikakve pomoći nismo imali od države, jedino međunarodna donacija za obnovu, i to samo kat kuće. Nešto smo sami obnovili i dorađivali. Što nam je nedostajalo sami smo kupovali i plaćali majstore“, prisjetio se Jerković spomenuvši kako je, otišavši u mirovinu privatno radio, ali mu je bilo dozlogrdilo.

„Bilo mi je dosta svega, pa sam rekao da idem na svoje ognjište. Supruga i ja smo tu, a sve tri kćeri su nam udate u Rami. Dođu ponekad, najčešće najstarija kćer Josipa. Ovdje nema mladih obitelji: jedan mlađi bračni par, ali nemaju djece. Sve su uglavnom stari ljudi. Dolaze oni koji su silom prilika otišli, ali to je samo ljeti i to za Ilindan. Prije rata su se ljudi ovdje najviše družili oko crkve, nedjeljom poslije mise, pa i po prelima. Bilo je dosta svijeta. Mi koji smo sada stalno ovdje i sada se družimo i viđamo. A ono što nedostaje jesu ljudi“, konstatira prakaratur Petar.

Tijekom mise osjetilo se obiteljsko zajedništvo

Ova mala župna zajednica djeluje kao jedna velika obitelj. Iz njihove molitve i pjesme pjevane iz srca, iščitava se vjera u Boga, vjera u ljude, vjera u ovo svoje Rostovo. Radost što su kod svoje kuće iskazali su i pjesmom nakon mise. Župnik Jakov se rado pridružio, a začudo je da nije imao gitaru u rukama.

Nakon mise kod ovih ljudi uvijek slijede pozivi na rakiju, kavu, mezu, ručak. Jednostavno ih je teško odbiti. Pogotovo kada osjetite koliko su druželjubivi. Oni imaju svoju crkvu, svoj svijet i radost.

Selili se 13 puta

Mara Sabelja jedna je od onih koji su se prvi vratili u Rostovo, i svake nedjelje započinje pričesnu pjesmu Zdravo, tijelo Isusovo. Vesela je i razgovorljiva baka koja tako ponosno priča o Rostovu iako je rođena u župi Bistrica kod Uskoplja. Govori i o svojoj obitelji s naglaskom kako ima petero djece od kojih je već dobila 16 praunučadi.

„Dobro smo živjeli ovdje prije rata. Taj rat između Muslimana i Hrvata nas je zakačio kod naše kuće; bili smo opkoljeni; morali smo bježati po ovim prostorima. Jedno 13 puta smo se selili. Bila sam u Rami, kod Ante Novakovića, a onda u Prozoru, zatim u Novom Travniku, u svojoj općini. Prva sam se vratila ovdje i bila sama. Rekla sam sebi da idem na svoju zemlju i svoje. Sve mi je bilo porušeno, ništa nisam imala. Ostalo mi je prije rata 35 ovaca, tri krave, dva traktora i kola… nisam ništa zatekla. Ali, imam Božji blagoslov, imam sve, svoju divnu djecu. Ne mogu reći koliko su fina djeca. Imam tri nevjeste, ni moja djeca nisu dobra kakve su mi nevjeste“, pohvalila se baka Mara zahvalivši Bogu na svemu dobrom.

Jedino joj je, veli, žalo što još nema povratka. „Imaju naši ovdje zemlje, ne znam koliko. Kad bi se ljudi htjeli vraćati. Preko ljeta je ovo Rostovo puno Hrvata, a preko zime odoše. Moj sin je sad ovdje otvorio pilanu i restoran. Kod njega ima 13 uposlenih, a samo jedan Hrvat radi. Nemamo šta kukati, sve je ovo od Boga“, ispričala je Sabelja.

Iz ovog razgovora se moglo puno čuti, naučiti ali se javila želja i potreba ponovno doći ovdje.

Nigdje kao u Sebešiću

Župnik don Jakov se brzo morao uputiti dalje prema Sebešiću jer je tamo misa već u 13:00 h u kapelici na groblju. Bez obzira što je to selo udaljeno svega 6 km, on želi doći prvi i biti onaj koji će dočekati svoju vjerničku obitelj. Kapelica u groblju izgrađena je sedamdesetih godina i posvećena Maloj Gospi.  Ovdje su žitelji prezimena; Čobanac, Rako, Zeko, Grubešić, Jukić, Jurleta, Kovčalija, Ivoš, Knežević, Božić, Bagarić, Miličević, Stranput, Barišić.

Krajolik i crkvica su postali kao jedno

Čini se kao da bi bile idealna kompozicija za nekih razglednica. A na misi svega desetak vjernika. Mladić koji čita misna čitanja odaje takvu smirenost kao da proživljava svaku riječ koju pročita.

Neizostavan je razgovor nakon misnog slavlja. O čemu drugom nego o Sebešiću, životu, tegobama i ljudima. Lako se da zaključiti koliko jaka ljubav prema svom rodnom kraju drži ove ljude.

Tu je Jelena Božić koja svoje umirovljeničke dane provodi baš u Sebešiću. „Vratila sam se u svoje rodno mjesto. Rodno mjesto vuče pa dolaze i mlađi naraštaji. Ako ništa naprave vikendicu pa dolaze. Ljudi su morali otišli trbuhom za kruhom“, kazuje.

Susreli smo i ženu koja je rodom iz Sebešića, a udata je u Fojnicu. Srce joj je uvijek u ovom kraju tako da jedno vrijeme provodi u Fojnici, a drugo u Sebešiću. „Volim rodnu grudu i to je ono što me stalno vuče ovdje. Imam samo jednu kćer koja je u Travniku. Rado sam i u Fojnici i ovdje u Sebešiću“, govori iskreno.

U Sebešiću nije uvijek bilo crkve. Išlo se preko brda i šume u Rostovo. Trebalo je i po nekoliko sati, ali su misari uvijek veselo hodili na misu. Naši sugovornici rado su se prisjetili tih vremena.

Kad djeca nosom otvaraju vrata

Janja Ivoš koja ima sedmero djece i 24 unučadi pripovijeda kako je ovdje fino. „Ovdje sam se rodila i ovdje sam se udala. Moj pokojni muž i ja smo se htjeli samo vratiti ovdje. Živi se s mirovinom od 370 KM. Djeca dolaze i nosom otvaraju vrata jer u rukama nose sve što treba. Prezadovoljna sam svojom djecom. Ovdje nam dolazi doktor ljeti. Imamo i kombi prijevoz do Novog Travnika kada nam treba. U Rostovo smo išli prije u crkvu dok nismo napravili ovdje. Nekoć je to bilo tako lijepo, ne mogu ti kazati. Ovdje smo imali petoricu braće koji su bili svirači. Kada bi se misa završila idu oni, nose harmoniku, bugariju, prim, sviralu, a njihove dvije sestre pjevaju… Joj kad bi se tada započelo veselje. Toga se i danas tako rado sjetim, kakvo je to kolo bilo. Je, brate, bilo fino“, sa sjetom kazuje Janja te kao usporedbu navodi da su momci nekoć išli za curama kući, a sad idu u kafiće.

„Ne bi se išlo ni na prelo ako se ne bi pitalo i ako ne bi išao netko stariji s nama. Sve će proći, samo uvijek obraz ostaje“, prisjetila se tih vremena s osobitom radošću baka Ivoš.

„Uzela me šuma na se“

Ljubav prema svom mjestu iskazuje i Branko Čobanac koji tu živi s bratom, a u ratu je izgubio dvojicu braće. Tijekom tjedna je u Glamoču, a preko vikenda kod svoje kuće u Sebešiću. Branko je jedan je od mlađih u ovom selu.

„Radim u Kupresu i Glamoču u šumi. Nisam oženjen, uzela me šuma na se. Teško da hoće itko više na selo. Problem je i što nema stalnog zaposlenja. Evo, i ja radim jednu sezonu ovdje, a drugu tko zna gdje. Moglo bi se ovdje baviti turizmom. Prokoško jezero je odavde oko 13 km. Sada se ne može proći jer je zima. Društveni život se svodi ovako nedjeljom na misu. Nadamo se da će i do Sebešića doći asfalt cijelim putom od ceste koja ide Uskoplje – Novi Travnik“, rekao nam je Branko.

U Sebešiću postoji i društveni dom kojega vodi lovačko društvo

Župnik Jakov veli da su to jako dragi ljudi koji se tamo okupljaju. „Sebešić je uistinu jako lijep. Volio bih kada bi ovaj put koji vodi s glavne ceste prema Fojnici, županijske vlasti barem do Sebešića našle nekog razloga da ga asfaltiraju. To je nekih četiri kilometra. To bi bilo vrlo poticajno i ohrabrujuće. Inače tu postoji prečica koja vodi do Fojnice, nije daleko. Kažu da je loš put. Inače nekadašnji Put spasa“, objasnio nam je don Jakov zaključivši tako i naše dojmove o Sebešiću.

Crkva na ostavlja svoje

Skoro na odlasku pričamo s Katom koja je iz Rostova, a trenutno živi u Novom Travniku, no, svako slobodno vrijeme provodi u svom rodnom mjestu: Medeniku, Rostovo.

„U Novom Travniku imam gril i čim završim s poslom idem na Rostovo te svako slobodno vrijeme provodim tu. Ostala sam sama, suprug i roditelji su preminuli, a djeca već imaju svoje obitelji. Kada ljudi ovdje dođu onda najprije idu na misu pa zatim imaju druženje s obitelji, rođacima ili jednostavno obiđu ovo mjesto. Mnogi dolaze najmanje jednom godišnje. Nažalost ima i onih koji ne dođu ni jednom godišnje. Onaj tko voli on dođe i ne treba mu nikakav drugi povod“, konstatira Kata napominjući kako je ovdje vlasništvo zemlje i šume u rukama Hrvata s ovih prostora.

„Moglo bi se ovdje baviti seoskim turizmom, imalo bi smisla izgradnja hotela. Prije rata je bilo više vikendica, a ima ih i sada. U svemu tome glavno mjesto okupljanja je crkva“, dodaje naposlijetku.

„Ja nekako osjećam da je ovo neka vrsta periferije. Papa Franjo nam često naglašava da idemo na periferiju, da idemo tamo gdje su ljudi sami i gdje ih nema ni na bini, na tribini niti na portalu. Da im svećenik ovdje ne dođe, ja ne znam bi li oni imali ikakav sadržaj. Crkva ne ostavlja svoje vjernike, makar je njih ovdje malo, nisu niti jednom ostali bez svete mise“, kazuje nam na odlasku župnik Jakov spominjući kako ljudi ako baš zapadne veliki snijeg, jave: „Župniče nemojte dolaziti“, jer ni oni sami ne mogu iz svojih kuća. Veli kako se u svoje tri godine župnikovanja dva puta nije mogao probiti do Rostova.

Imaju li ovi krajevi budućnosti?

Osim prirodnih ljepota na Rostovu se nalazi i jedna od najljepših i veoma važnih nekropola stećaka u mjestu Maculje. Lokalitet je na UNESCO-voj listi zaštićenih kulturnih spomenika. Svjedok je to stalnog života na ovom prostoru i, svakako, jedan od razloga zašto ga treba posjetiti.

Ipak pitanje koje se na kraju pojavilo jest: imaju li ovakvi krajevi budućnost. Na to najbolje mogu odgovoriti baš ovi ljudi koji vjeruju u Boga, vjeruju u svoj zavičaj. Oni su to zrno vjere i nade na periferiji koja je za njih, po svemu viđenom, centar svijeta.

Kada bi se započelo opisivati sve prirodne ljepote ovog krajeva trebao bi cijeli roman. Stoga je nadati se kako će netko prepoznati potencijale bavljenja planinskim i seoskim turizmom ovdje. Ovo je područje koje odiše mirom, mjesto u kojem čovjek može spojiti sebe s Božjim darom, s prirodom.

Svi ovi ljudi svjedoče svoju privrženost rodnom kraju i crkvi svojim životom.

Objava ROSTOVO-SEBEŠIĆ: Korak do neba pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Proces ekshumacije i traganja za posmrtnim ostacima, trajat će iduća tri dana.

Na ovom lokalitetu traga se za posmrtnim ostacima žrtava hrvatske nacionalnosti, sa područja Bugojna, nestalih 1993. godine.

Ranije su na lokalitetu Rostovo, nađeni posmrtni ostaci žrtava, te se očekuje da bi na ovoj lokaciji mogli biti nađeni posmrtni ostaci osoba koje još nisu pronađene, a za kojima njihove obitelji tragaju 28 godina.

Na terenu se nalazi liječnici – patolog sudske medicine, predstavnici Instituta za nestale osobe (INO) BiH, Međunarodne komisije za traženje nestalih (ICMP) BiH, potrebni radnici i mehanizacija, kao i policijski djelatnici PS Bugojno, koji osiguravaju lokaciju i vrše krim-tehničke poslove.

Predstavnici Tužiteljstva BiH sa partnerskim institucijama i agencijama uključenim u proces traženja nestalih osoba, sudjeluju u procesima ekshumacija u svim krajevima BiH, priopćeno je iz Tužiteljstva BiH.

Objava Na Rostovu započela nova potraga i ekshumacija nestalih bugojanskih Hrvata pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Članovi obitelji potvrdili su rezultate DNK analize, koja je obavljena u laboratoriju Međunarodne komisije za nestale osobe u Haagu, a kojom je utvrđeno da posmrtni ostaci pripadaju Zoranu Galiću, Draganu Miličeviću, Anti Markulju i Franji Jezidžiću.

Riječ je o muškarcima koji su, tijekom proteklog rata, odvedeni iz logora Armije RBiH u Bugojnu, te ubijeni

Među identificiranim žrtvama je i suprug Dragice Galić, koja kaže da su emocije iste godinama nakon stradanja.

“Sa suprugom se sada konačno možemo oprostiti i završiti jednu priču ovog našeg teškog života. Hvala Bogu da je ovo završilo i da ćemo ga konačno sahraniti, kako bismo svi pronašli mir”, kazala je Dragica.

Predsjednica Udruge poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Bugojna Dijana Strujić podsjetila je da se za posmrtnim ostacima 19 muškaraca, koji su bili zatvoreni u logore Armije RBiH u Bugojnu, traga gotovo tri desetljeća.

“Pronašli smo četvoricu i tragamo za još njih 15. Ovo je dokaz da je zločin počinjen, jer nam je sve vrijeme servirana priča da toga nije bilo. Moj muž je među nestalima i sigurna sam da ćemo ih sve pronaći na Rostovu i samo je pitanje dana kada će se to dogoditi”,  kazala je Strujić.

Član Kolegija direktora Instituta za nestale osobe (INO) BiH Marko Jurišić kazao je novinarima da se nastavljaju aktivnosti na pronalasku posmrtnih ostataka i ostalih logoraša iz Bugojna.

“Nastavili smo sa operativne aktivnosti, zajedno s Tužiteljstvom BiH i Državnom agencijom za istrage i zaštitu (SIPA) i imamo neke nove informacije koje treba provjeriti i ispitati određeni broj svjedoka. Očekujem da ćemo se u neko razumno vrijeme vratiti na Rostovo”, dodao je Jurišić.

Odvjetnik koji zastupa obitelji žrtava Bruno Božić kazao je da je potvrđen i uzrok smrti, na temelju ozljeda pronađenih na posmrtnim ostacima žrtava, prenosi Fena.

“Radi se o prostrjelnim ranama i svi su bili vezani žicom ili špagom, te zamotani u neke deke. Njihov pronalazak će svakako doprinijeti i da bude ubrzana istraga protiv odgovornih, jer se radi o prvim pronađenim posmrtnim ostatcima stradalnika iz te grupe od 19 logoraša”, istaknuo je Božić.

Kako je najavljeno, sahrana identificiranih žrtava bit će obavljena 19. ožujka u Bugojnu

Objava Potvrđeni identiteti četiri žrtve čiji su posmrtni ostaci pronađeni prošle godine na Rostovu kod Bugojna pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ekshumirana tijela se po Jurišićevim riječima, nalaze u prosekturi katoličkog groblja na Prahuljama u Travniku. U ponedjeljak će se započeti s njihovom sudsko-medicinskom obradom.

“Vjerujem da će i ovaj posao biti završen u vrlo kratkom roku te da ćemo ubrzo pozvati obitelji radi identifikacije DNK metodom. Nakon toga ćemo predati tijela obiteljima da ih dostojno pokopaju”, dodao je. Po riječima člana Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH pronađena tijela sada postaju “ključni materijalni dokaz koji bi trebao pomoći da se klupko zločina nad Hrvatima Bugojna konačno počne odmotavati”.

Prema Jurišiću, uz tijela četvorice vjerojatno nestalih bugojanskih Hrvata otkrivena je i iskaznica Međunarodnog crvenog križa s imenom Zorana Galića, jednog od nasilno odvedenih logoraša, što upućuje na to da je riječ o pripadnicima zatočene i nestale bugojanske skupine. Po podacima hrvatske strane skupina od 21 Hrvata odvedena je u ljeto 1993. iz logora-stadiona Iskra u kamp mudžahedina, islamskih ratnika koji su se borili na strani Armije BiH, na platou Rostovu, nakon čega im se gubi svaki trag. Njihov nestanak zabilježio je Crveni križ. Pripadnici Armije BiH prognali su gotovo 15 tisuća Hrvata iz Bugojna, a u logorima je bilo zatočeno 1643 Hrvata. Ubijeno je 90 vojnika i civila.

Objava Na Rostovu kod Bugojna završena ekshumacija 4 ubijena Hrvata pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Pretpostavlja se kako je riječ o Hrvatima nestalim 1993. kada su Bugojnom upravljali pripadnici bošnjačke Armije BiH i mudžahedini, koji su ih i ubili.

Poštujući mjere udaljenosti od mjesta ekshumacije koje osigurava policija, svećenici, zajedno s još nekoliko vjernika, pomolili su se za pokojne.

Spomenimo i da iz koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata HVO HB Bugojno pozivaju u ponedjeljak 27. srpnja, na obilježavanje 27. godišnjice stradanja i progona bugojanskih Hrvata, iza čega je stajala Armija BiH.

Najprije je u 10:00 h predviđeno polaganje vijenaca i paljenje svijeća na spomen-obilježju u katoličkom gradskom groblju u Bugojnu, a potom će u 11:00 h u župnoj crkvi Sv. Ante Padovanskog biti slavljena sveta misa za sve poginule, odvedene i nestale Hrvate Bugojna.

Objava Molitva na mjestu ekshumacije na Rostovu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Do sada su pronađeni posmrtni ostaci najmanje četiri osobe, tri osobe na prvobitnom lokalitetu, kao i posmrtni ostaci još jedne osobe na izdvojenoj lokaciji nedaleko od prvobitne.

Osim posmrtnih ostataka, pronađeni su i dijelovi odjeće i obuće, kao i određena dokumentacija, za koju se pretpostavlja da je pripadala pronađenim osobama.

Radovi na ekshumaciji na ovoj lokaciji nastavit će se u narednim danima, a lokacija će cijelo vrijeme ekshumacije biti adekvatno osigurana i zaštićena, priopćeno je iz Tužiteljstva BiH. Pronađeni posmrtni ostaci bit će upućeni u dalju sudsko-medicinsku obradu i utvrđivanje identiteta putem DNK analize.

Objava Na Rostovu pronađeni posmrtni ostaci četiri osobe za koje se smatra da su nestali Hrvati pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Slučajnim iskopom pronađene su ljudske kosti, dijelovo lobanje , dvije tenisice, đemper, vunene pape, kao i košulja, a prema informacijama koje imamo na tom prijedjelu moglo bi se pronaći još kostiju i ljudskih ostataka.

Mjesto je pod kontolom policije 24 sata.

Fotografije s lica mjesta.

Objava Na Rostovu pronađeni posmrtni ostaci: Pretpostavlja se da je riječ o nestalim hrvatima pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.