Ovih dana smo na internetskoj stranici iz Bjelovara pročitali zanimljivu priču o ženi koja izrađuje unikatne rukotvorine. Odmah na prvi pogled učinilo se zanimljivim. Iz razgovora s prijateljima saznajemo da je priča o Ramkinji koja je svoj novi dom našla u Bjelovaru. Naravno, nismo mogli a da ne stupimo u kontakt s Ljubicom Barešić, Gmićkom nevjestom iz Ploče.

Tko je kreatorica zanimljivih rukotvorina?

Ljubica Barešić je iz Prozor-Rame, koja je rođena u Ploči u obitelji Uložnik na kraju sedamdesetih godina.  Osnovnu školu je završila u Ripcima, a srednjoškolsko obrazovanje tekstilnog tkalca stekla je u Prozoru. Svoj novi dom našla je uz supruga  Jozu  na Gmićima. Kao i mnogi drugi iz Bosne i Hercegovine tako i iz Rame svoj novi dom potražiše u Hrvatskoj, u gradu Bjelovaru.

U našim kontaktima Ljubica nam je kazala da je još u djetinjstvu voljela  stvarati nešto od platna svojim rukama. Tako je naučila heklati i štrikati  i to je bio samo mali početak bavljenja ovakvim sličnim radovima. Naravno, za posao izrade rukotvorina je potreban rad na šivaćoj mašini. Na njoj je naučila šivati  sama tako da je uzela knjigu s uputama od mašine i korak po korak naučila osnovne stvari rukovanja. Od tada je sve ostalo bilo samo usavršavanje. Slijedom toga na red je došla izrada rukotvorina. Naime, svaki put kada bi vidjela komad platna, odmah je u njemu vidjela što bi mogla napraviti pa su tako i nastali svi njezini proizvodi poput božićnih, proljetnih, jesenskih i morskih ukrasa.

Isplati li se izrađivati rukotvorine i što sve Ljubica izrađuje

Danas često čujemo kako se nešto isplati. Stoga smo Ljubicu upitali isplati li se izrađivati rukotvorine.

„Rad s rukotvorinama se uvelike isplati. U početku mog bavljenja s tim, mogu slobodno reći da nije bilo lako, ali kako je vrijeme prolazilo, sve više i više ljudi je vidjelo moje radove i prepoznalo kvalitetu izrade pa se samim tim broj narudžbi vremenom povećavao. Dobro se sjećam svog prvog rada. Bio je to cvjetni tuljac za vrata koji sam napravila, objavila i prodala. Zatim se jedna gospođa javila i željela isti takav i tako je korak po korak započela moja avantura i svijetu dekoracija i rukotvorina.“ – kazala je Ljubica.

Među Ljubicinim proizvodima možete pronaći vijence za vrata, ukrasne figurice za bor, razne cvjetne ukrase i aranžmane. Zatim se potražnja proširila i na zavjese, stolnjake, sjedalice i sl. Prilikom izrade navedenih stvari koristi samo svoju stolnu šivaću mašinu staru 30 – ak godina koju je  naslijedila od majke. Pored mašine ne koristi nikakve druge strojeve prilikom izrade, a neke završetke odradi ručnim šivanjem, ali njih je općenito manje. Proizvode navedene na početku isključivo radi od pamučnih tkanina, vijence plete od šibe, vinove loze, breze ili vrbe, ovisno što od toga ima pri ruci.

Rukotvorine stižu u Europu pa sve do Kariba

„Ponudu mojih proizvoda možete pronaći na facebook i instagram stranici “Moje rukotvorine”. Preko te stranice ih također i prodajem na način da kupac pošalje poruku što želi i u kakvim kombinacijama boja nakon čega kreće izrada. Nakon što je proizvod završen, kupcu šaljem fotografiju i na samom kraju proizvod šaljem na željenu adresu. U ovih par godina svoje proizvode slala sam diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, zatim u Njemačku, Austriju, Švedsku, Finsku, Veliku Britaniju pa sve do Kariba. Najveća nagrada od svih tih kupaca mi je da nikada nisam dobila zahtjev za reklamaciju ili negativan komentar.“ – kazala je Ljubica za Ramski Vjesnik

Kao i u svakom drugom poslu tako i u ovome obitelj je ta koja pomaže i prati. Tako i Ljubici u radu pomaže suprug Jozo i djeca Luka i Lucija. To je pravi radni tim.

Bez njihove pomoći bilo bi  jako teško jer pored bavljenja time Ljubica je u radnom odnosu na drugom mjestu te joj je ovo dodatna aktivnost i zarada. Stoga je važno da obiteljska ekipa priskače u pomoć kad god treba.

O tome gdje crpi inspiraciju Ljubica je kazala: „Već sam kazala da čim vidim komad platna i zamišljam što sve od njega mogu napraviti. Sva sreća platna ima mnogo i u raznim bojama pa samim time imam  puno inspiracije i ideja koje se trudim što bolje pretvoriti u konačan proizvod. Ideje i ambicije se doista mogu ostvariti. Samo je na nama koliko to zaista želimo i koliko smo uporni da svoje ambicije ispunimo. Naravno da nekada nešto krene po zlu, ali ne treba odmah dići ruke od toga i reći da se to ne isplati. Neuspjeha će uvijek biti, zato je najvažnije da nešto iz toga naučimo i nastavimo dalje. Kad tad sve će sjesti na svoje mjesto i stvari će krenuti na bolje. Nijedan  početak nije lagan. Što prije to shvatimo, kasnije će nam biti puno lakše.“

Veza s ramskim krajem je stalna

Ramu posjećujemo svako ljeto i Uskrs, a kada  prilike dozvole i za Božić. Nažalost, zbog ove pandemije izazvane koronavirusom, Ramu posjećujemo malo rjeđe. Djeca se, nakon selidbe, uvijek rado vraćaju u Ramu. Kada su bili mlađi cijelo svoje ljeto su provodili tamo. S obzirom da sada imaju fakultetskih obaveza, odlasci u Ramu su im rjeđi i kratkotrajniji nego prije. Nadamo se da će se situacija sa coronom stišati kako bismo na ljeto mogli posjetiti svoju rodbinu i uživati u ljepotama Rame i ramskog zavičaja.“

Vjerujemo da će mnoge privući zanimljive  Ljubicine rukotvorine. Stoga je najbolje pitati i naručiti svoj neki poseban proizvod na broj telefona i proizvod stiže na adresu: +385 99 697 1558 ili na facebook stranicu Moje rukotvorine.

Objava Ljubica Barešić je gmićka nevjesta čije su rukotvorine stigle čak do Kariba pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kata Karača iz Donje Vasti u općini Prozor-Rama tu svoju „dangubu“ koristi na jedan osobit način. Ona čuva staru nošnju i različite druge rukotvorine. Nije to samo čuvanje radi pokazivanja, ona stvara nove kako bi prodajom tih svojih radova sredstva donirala za humanitarne potrebe, prije svega za misije.

Kada dođete u Karače u Donju Vast, Kata će najprije pokazati svoj mali muzej koji je uredila u potkrovlju kuće. Taj prostor je sad zasad muzej dok bude spremna njezina „mogaza“ za prigodni mali muzej.

Nekada je „mogaza“ služila kao ostava, mjesto gdje se tkalo i gdje se „ašikovalo“. Teško je zamisliti da i danas postoje te mogaze. Ipak, zahvaljujući ljubavi prema narodnoj nošnji i rukotvorinama Kata Karača iz Donje Vasti u općini Prozor-Rama, svojoj mogazi je vratila pravu namjenu. Ona je postala prava radionica različitih tkanja, veziva i drugih rukotvorina.

Kata je rođena kao jedanaesto dijete u obitelji Marić u Donjoj Vasti, nadomak prelijepog  i ujedno strašnog kanjona Volijak. U ovoj obitelji djeca su umirala često za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i poslije. Dogodilo se da je čak dvoje djece umrlo u jednom tjednu. To sasvim dovoljno govori o težini života u ovim krajevima. Jedan Katin brat je stradao padom sa strašnih stijena nadomak Volijaka.

Svoje dječje i djevojačke dane Kata je provodila kao i ostala djeca u Donjoj Vasti i župi Uzdol. Za sebe voli kazati da je bila živahnija od svoje generacije.

O svojoj mladosti Kata s radošću priča: „Uvijek me zanimalo tkanje i vezivo. Jednostavno sam to voljela, ali nisam imala priliku  puno raditi. Vrlo mlada  zaljubila sam se u jednog dečkića iz sela koji je bio najljepši. Imao je zelene oče, crnu kovrdžavu kosi. Uzeli smo se veoma mladi; sa 18 i 19 godina. Jozo je još poslije morao u vojsku.“

Nakon povrataka iz vojske Katin muž Jozo Karača kao brojni iz ovih krajeva otišao je u svijet trbuhom za kruhom. Život ga je odveo u Austriju gdje je radio po različitim tvornicama i „bauštelama“. U Austriji, odnosno u Kufsteinu  je zaradio i mirovinu. Za to vrijeme supruga Kata je odgajala djecu. Svome mužu pridružila se 1990. godine kada su joj u Mostaru dijagnosticirali zloćudnu bolest, leukemiju. Međutim, u Austriji se pokazalo da su zdravstveni problemi sasvim drugačiji i da su izlječivi. U to vrijeme izbije rat u Hrvatskoj i BiH te Kata ostaje u Austriji i nađe posao u Kufsteinu gdje zarađuje mirovinu.

Nakon ostvarivanja mirovine Kata i njezin suprug Jozo vratili su se u Karače u Donju Vast gdje provode svoje ugodne umiroviljeničke dane. Njihove  kćeri Anđa, Ivka, Marina i Josipa su u Austriji i Zagrebu, ali svaku prigodu koriste kako bi bile kod roditelja u Donjoj Vasti. Dok smo razgovarali pristigla je najmlađa kćer Josipa.

„Nitko  mi nije mogao vjerovati kolika je moja želja za povratkom. Tamo sam radila, a ovdje sam živjela. Nostalgija je uvijek bila jača od svega. Aktivno sam u Kufsteinu sudjelovala u humanitarnoj organizaciji pri župi te je ta suradnja ostala do danas. Sve ovo što uradim šaljem tamo kako bi se prodalo u humanitarne svrhe. Taj novac se daje najpotrebnijima od naših iz župe Uzdol pa sve do misija.“

U svojoj „mogazi“ Kata je sklopila tkalački tradicionalni stan ojačan željeznom konstrukcijom svakodnevno je aktivan. Još jedna zanimljivost je vezana za Katino tkanje. Naime, kod prediva spojila je tradiciju i suvremenu tehnologiju. Staru bušilicu spojila je na preslicu kako bi joj olakšala i više ne mora ručno pokretati preslicu, nego to sada radi bušilica.

„Ovo što radim rado pokazujem i poklanjam za različite potrebe. Rado ću pokazati mlađima kako bi ovo nastavili raditi.“ – kazala je na kraju razgovora Kata.

Objava Foto/video: Čuvanje i izrada rukotvorina Kate Karača iz Donje Vasti pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava Od lana do platna pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Vrijedna Martina bavi se izradom unikatnih rukotvorina, a istovremeno je apsolventica socijalnog rada, sretno udata i majka jednogodišnje curice.

„Ideju sam razvijala u svojoj mašti duže vrijeme, možda 2 godine. Početkom drugog mjeseca ove godine, odlučila sam konačno realizirati ono što sam zamislila i pokrenuti nešto svoje, nešto unikatno i ono što me dodatno ispunjava.“, kazala nam je Martina na početku razgovora.

Martina je rad s rukotvorinama započela izradom jednostavnih narukvica i  privjesaka, a sada je svoj rad proširila izradom vezica za dude, personalizirane krunice, okvire za slike, torte od pelena i kutije uspomena za sve prigode: krštenja, pričesti, krizme, rođendani, vjenčanja…

Na pitanje kako dolazi do inspiracije za nove ideje, Martina je kazala kako su inspiracija i dobra volja najvažniji čimbenici kako bi se došlo do ideje.

„Mnogo vremena provodimm istražujući na internetu o ručnim radovima jer sam još na početku. Kada vidim nešto privlačno, odlučim to i uraditi, ali uvijek u to ukomponiram i  vlastite dodatke i  izmjene. Jedan od izvora inspiracije mi je priroda. U šetnji prirodom pronađem tisuću novih ideja, ali mnoge od njih još nisam realizirala zbog nedostatka vremena. No, to ne znači da se ne namjeravam upustiti u nove izazove“, dodala je Martina.

Većinu materijala naručuje putem interneta  iz BiH i Hrvatske.

Od samog početka  rada, interes za Martinine rukotvorine je jako veliki.

„ Nije još prošao niti jedan dan da se netko nije javio za narudžbu. Javljaju se osobe iz naše Rame, ali i iz drugih mjesta širom BiH i Hrvatske pa čak i iz Njemačke.“ , otkrila nam je ova mlada umjetnica.

Budući da je Martina mlada majka, domaćica, studentica i uz to još i umjetnica,  upitali smo je kako nalazi vrijeme za izradu rukotvorina.

„Za ono što čovjek radi sa srcem, uvijek se nađe vremena. Stvorila sam neki balans između obitelji, fakulteta i rukotvorina tako da sve stignem, a da nikoga ne zapostavim. Kada zatreba uskaču svi: tata, baka, ujaci…“, kazala nam je kroz smijeh i ponosno dodala kako joj je najvažnija bezuvjetna podrška obitelji koju prima od prvoga dana.

Martina je aktivna i na društvenim mrežama pa stoga Martinine rukotvorine slobodno možete naručiti preko facebook profila:  Handmade by Martina Mišura, facebook stranice: Handmade by Martina, i instagram profila: Handmade by Martina.

Za  kraj razgovora kazala nam je kako je, uza sve ostalo, jako veseli i usrećuje kad osjeti da su njezini kupci zadovoljni ponudjenim rukotvorinama.

Martini čestitamo na trudu i kreativnosti te joj želimo uspjeh u daljnjem radu.

U galeriji vam  donosimo fotografije Martininih malih umjetničkih djela, simpatičnih ideja i šarenila kojemu je teško odoljeti.

Objava Martina Mišura: „Za ono što čovjek radi sa srcem, uvijek se nađe vremena” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kata je neumorna i nastavlja svoj rad. Za nju svaki veći blagdan ili neka druga godovina ima svoje obilježje kroz neki oblik ručnog rada. Ovaj put donosimo mali pregled nekih od radova koji su prigodni za nadolazeći Uskrs.

U Rami je nezamisliva svadba bez „Ramskog peškira“. Tako isto je postala prava i vrijedna tradicija da se posebno izrađuju, odnosno pletu ili kroje korpice za „posvetalicu“. Nisu tu samo u pitanju korpice. Mnoge naše domaćice kada pripremaju posvetalicu koriste pletene korpice ili neke druge namjenske posude. No, to nije sve. Za posvetalicu se priprema jedna specijalna krpa koja služi za umatanje ili prekrivanje hrane koja se nosi posvetiti u crkvu na Veliku subotu ili na Bdijenje.

Kad dođe to Uskrsno jutro ništa ne može zamijeniti onaj miris pogače i suhog mesa umotanih u tu posebno izrađenu krpu.  Jutarnje uskrsno obiteljsko blagovanje pamti se cijeli život i ostavlja pečat vjere, tradicije, mirisa i zajedništva obitelji.

Kata ne samo da veze i tka te krpe, ona izrađuje uskrsna jaja koja su stavljena za zelenu proljetnu granu očaravajuće lijepa. Ove fotografije koje ovdje donosimo to ne mogu u cijelosti dočarati. Svi oni koji žele taj uskrsni ugođaj tradicije sa velikom pozronošću i nježnošću izrađeni ukras ili pokrivalo mogu jednostavno nazvati Katu na broj i sve se s njom dogovoriti 036 783 116.

Nama ostaje samo konstatirati da ovakvo blago treba imati svoje nasljednike u izradi.

Objava Foto: Posebno izrađene rukotvorine za uskrsne blagdane pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kata je rođena kao jedanaesto dijete u obitelji Marić u Donjoj Vasti, nadomak prelijepog  i ujedno strašnog kanjona Volijak. U ovoj obitelji djeca su umirala često za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i poslije. Dogodilo se da je čak dvoje djece umrlo u jednom tjednu. To sasvim dovoljno govori o težini života u ovim krajevima. Jedan Katin brat je stradao padom sa strašnih stijena nadomak Volijaka.

Svoje dječje i djevojačke dane Kata je provodila kao i ostala djeca u Donjoj Vasti i župi Uzdol.

O svojoj mladosti Kata s radošću priča: „Uvijek me zanimalo tkanje i vezivo. Jednostavno sam to voljela, ali nisam imala priliku  puno raditi. Vrlo mlada  zaljubila sam se u jednog dečkića iz sela koji je bio najljepši. Imao je zelene oče, crnu kovrdžavu kosi. Uzeli smo se veoma mladi; sa 18 i 19 godina. Jozo je još poslije morao u vojsku.“

Nakon povrataka iz vojske Katin muž Jozo Karača kao brojni iz ovih krajeva otišao je u svijet trbuhom za kruhom. Život ga je odveo u Austriju gdje je radio po različitim tvornicama i „bauštelama“. U Austriji, odnosno u Kufsteinu  je zaradio i mirovinu. Za to vrijeme supruga Kata je odgajala djecu. Svome mužu pridružila se 1990. godine kada su joj u Mostaru dijagnosticirali zloćudnu bolest, leukemiju. Međutim, u Austriji se pokazalo da su zdravstveni problemi sasvim drugačiji i da su izlječivi. U to vrijeme izbije rat u Hrvatskoj i BiH te Kata ostaje u Austriji i nađe posao u Kufsteinu gdje zarađuje mirovinu.

„Jozo je otišao u svijet sa 20 godina. Kada god bi dolazio iz Austrije obilazio je rođake i prijatelje te pomagao kome je što trebalo. U tome je imao uvijek moju potpunu podršku. On je kao najstariji školovao i pomagao svoju braću i sestre.“. – Radosno priča Kata o svom Jozi.

Nakon ostvarivanja mirovine Kata i njezin suprug Jozo vratili su se u Karače u Donju Vast gdje provode svoje ugodne umiroviljeničke dane. Njihove  kćeri Anđa, Ivka, Marina i Josipa su u Austriji i Zagrebu, ali svaku prigodu koriste kako bi bile kod roditelja u Donjoj Vasti. Dok smo razgovarali pristigla je najmlađa kćer Josipa.

Katina i Jozina obiteljska kuća u Donjoj Vasti nalazi se u Karačama odakle puca pogled na kanjon Volijak. Teško je ne zastati i ne zamisliti se nad tim pogledom i tom ljepotom.  Dvorište uređeno kao iz neke bajke. Općina Prozor-Rama je Karača   izgradila prije dvije godine  asflatni put što je ovom zaseoku u Dnjoj Vasti posebno velik dar i daje mu veliku vrijednost.

Prava bajka je u podrumu kuće, odnosno „mogazi“. Odmah sa ulaza ugleda se drvena škrinja – „baula“. Na njoj zastade pogled. Kao neko blago iz gusarskih pohoda nalaze se različiti ručni radovi; tkane torbice, narodna nošnja, vezeni ukrasi, ručno izrađene ogrlice, ukrašena uskrsna jaja i niz drugih pažljvo ukrašenih korisnih predmeta.

Dok to fotografiramo Kata priča o svemu što je otkala ili izvezla. Svaka ta tkanina ima svoju priču i svoju posebnu poruku izvezenim ukrasom ili natpisom. O svemu tome Kata kaže: „Nitko živ mi nije mogao vjerovati kolika je moja želja za povratkom. Tamo sam radila, a ovdje sam živjela. Nostalgija je uvijek bila jača od svega. Aktivno sam u Kufsteinu sudjelovala u humanitarnoj organizaciji pri župi te je ta suradnja ostala do danas. Sve ovo što uradim šaljem tamo kako bi se prodalo u humanitarne svrhe. Taj novac se daje najpotrebnijima od naših iz župe Uzdol pa sve do misija.“

Kata  svoju želju iz djetinjstva i majčine savjete u potpunosti ostvaruje kroz vez i takanje.

Na vezenim rukotvorinama i na ukrasnim vrećicama za lavadnu  brojni su motivi; božićni, uskrsni i motivi sa ramske narodne nošnje. Svaki taj rad je unikat.

Tkalački tradicionalni stan ojačan željeznom konstrukcijom svakodnevno je aktivan. Kata na njemu tako vješto tka kao da je cijeli život samo to radila. Preslice su aktivne toliko da su baule pune različitog tkanog i vezenog materijala. Tu je i  narodna nošnja koju Kata s ponosom naglašava. Neki dijelovi  muške i ženske nošnje su stari i preko stotinu godina te će sigurno doživjeti još puno ljeta uz ovakvu brižnost.

Na pitanje može li se ovdje te rukotvorine prodavati Kata je kazala kako ovdje nema dovoljno kupaca i da su radovi skupi za naše uvjete. Ipak, rado bi prodavala i ovdje kada bi postojala mogućnost.

„Sve ovo što ja radim, rado ću pokazati svakome, posebno mladima.  Ako ima netko zainteresiran naučiti vesti i tkati rado ću pokazati. Žao mi je da se ovo izgubi. Uz učenje kako vesti i tkati može se humanitarno djelovati i pomoći drugima.“ – Zaključila je Kata.

Objava Tri u jedan: Ljubav, nostalgija i humanitarni rad Kate Karača pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Izložba će se održati u gradskom parku u Prozoru.

Cilj izložbe:

• Predstaviti našim sugrađanima istinske mogućnosti djece i osoba s posebnim potrebama
• Predstavljanje kreativno- stvaralačkih radova
• Podizanje svijesti javnosti za osobe s invaliditetom
• Namicanje sredstava za kreativno-stvaralačke radionice djece i osoba s posebnim potrebama

Svečano otvorenje izložbe je u 11:00 sati. Za zabavni dio programa zadužena je Udruga „SRCE PUNO OSMIJEHA“ iz Sarajeva i klaun Saša.

 Dobro nam došli!

UG RDPP „DJECA NADE“ Prozor-Rama

Milijana Beljo – predsjednica

Objava NAJAVA: Izložba rukotvorina “Pokažimo što umijemo i možemo” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.