Ljetno je ove godine na Ramskom jezeru bilo nekako drugačije. Vodostaj je u skoro punoj razini. Sve je ugodno ozelenilo i nekom promatraču koji je prvi put ovdje zasigurno  se čini da je stigao u dio svemira koji je Bog za sebe stvarao.

Stoga i ne čudi veliki broj posjetitelja, kako domaćih tako i onih iz cijele Europe, pa i s drugih kontinenata. U smještaju se traži ležaj više, a plovidba je doživljaj za sebe.

Među tim gostima koji su stigli u Ramu pristigao je zanimljiv bračni par, Ola i Bartosz Wilbik iz poljskog grada Poznana. Njihov posjet Rami proteklog vikenda je proizišao iz sasvim jedne na oči obične priče koja se našla na internetskim stranicama o tradicionalnom tetoviranju ili sicanju ramskih žena.

Ola je diplomirala rusko-ukrajinsku filologiju, strastveno voli kulture i strane jezike. Svakodnevno radi kao voditelj izvoza u poduzeću za prodaju tkanina za namještaj. Bartek je diplomirao kulturologiju i novinarstvo, ali je svoju budućnost vezao uz vojne organizacije i strukture. Njegove strasti uključuju kuhanje, učenje o kulturama i etničko tetoviranje, koje razvija od 2019. Ima svoj svoj studio @ethnicbeartattoo.

Sicanje povod posjetu Rami koji zasigurno neće biti posljednji

Odmah na prvom susretu upitali smo što ih dovodi u Ramu. „Iskreno govoreći, do Rame smo došli slučajno, ili možda igrom sudbine. Početkom kolovoza otišli smo na medeni mjesec na Balkan. Dok smo u Crnoj Gori jedne večeri čitali o tradiciji tetoviranja na Balkanu, naišli smo na članak o nestajanju tradicije Sicanja. Čuli smo za ovu tradiciju tetoviranja i prije, ali nismo očekivali da još ima ljudi koji se bave ovom temom”, kazao je Bartek.

Nakon pročitanog članka Ola nam se javila putem društvene mreže s pitanjem postoje li u Bosni muzeji u kojima se mogu vidjeti fotografije i drugi ostaci ove tradicije koja nestaje.

“Obavijestili ste nas da takav muzej ne postoji (barem ne još ), a jedini način da upoznate ovu tradiciju je da upoznate još uvijek žive vlasnike tetovaža. Tko bi rekao da se ove žene još mogu naći! Gotovo odmah smo odlučili doći u Ramu, a Vaš prijedlog za organiziranje susreta samo je potvrdio našu odluku!“, veselo je kazao Bartek.

Na pitanje je su li već ranije Ola i Bartek vidjeli tradicionalne tetovaže istaknuli su da je to bilo na internetu i sličnim dizajnima, starim snimkama ili na mladim ljudima na tattoo konvencijama.

Bartek nije krio svoje oduševljenje upoznavanjem ramskih tradicionalnih tetovaža

„Vidjeti ORIGINALNU, pravu tetovažu napravljenu na tradicionalan način potpuno je drugačije iskustvo. Za nas je tetovaža više od obične slike. To je simbol s određenim značenjem, napravljen za određenu svrhu. Može imati komemorativno, sakralno, afilijativno ili čak čisto estetsko značenje – ipak je dio specifične kulture, te je stoga povezan s vlasnikovom poviješću, kontekstom i povijesnom pozadinom. Stoga je druženje s ljudima iz njihovog kulturnog kruga i prilika da saznate njihovo mišljenje o tradiciji najfascinantnije iskustvo! No, iznenadilo nas je što nismo sreli nikoga iz mlađe generacije s tradicionalnim tetovažama. Vidite, Ramu sam zamislio kao Meku za bosansko-hrvatske tetovaže, gdje sam na svakom koraku virio tko ima tetovažu!“, zaključio je Bartek s onim iskrenim blagim osmijehom zadovoljan s onim što je vidio i upoznao.

Simbolika tetoviranja

Bartek i Ola su  naveli da ćete u Poljskoj  prije sresti ljude mlađe generacije koji na svojim tijelima imaju šare i varijacije na temu staroslavenske simbolike.

„Nažalost, među starim Slavenima u Poljskoj nije bilo dokumentiranih tradicija, odnosno nema dokumentiranih predaja. Vidim mnogo sličnosti između suvremenih tetovaža u Poljskoj i onih iz bivše Jugoslavije, što po našem mišljenju dokazuje snažnu inspiraciju.“

Na pitanje hoće li sebi napraviti tetovažu kao što je u Rami kod žena Baretk je s oduševljenjem kazao: „Sa zadovoljstvom. Sada kada sam zahvaljujući vama shvatio značenje i povijest ovih dizajna i mogao sam upoznati gledište same vlasnice takve tetovaže, moći ću to znanje prenijeti zainteresiranima.“

Tijekom razgovora s Mandom Burečić u Rumbocima koja ima zaista bogato i lijepo sicanje na rukama Ola je s posebnom pažnjom promatrala i fotografirala njezine ruke. “Ove šare su prekrasne i ako se odlučim tetovirati, voljela bih da bude inspirirana tradicionalnom bosanskom tetovažom,“ kazala je Ola ushićeno.

Rama u očima dvoje mladih Poljaka

Ovaj zanimljivi bračni par koji sasvim slučajno dođe u Ramu nije krio oduševljenje: „Prije svega, iznenadili su nas pogledi. Ramsko jezero koje oduzima dah i njegov prekrasan položaj i mogućnosti: Kupanje u jezeru, vožnja kajakom, splavom i rute kroz okolne šume i brda. Što se tiče grada – vrlo ugodno iskustvo. Zahvaljujući velikom broju kafića, ima svoju jedinstvenu, mirnu atmosferu i domaću atmosferu. Osim toga, dok ste u subotu u gradu, svakako pripazite na svadbene povorke, slaveći na jedinstven način!“

Ovaj lijepi kratki Bartekov opsi Rame Ola je dopunila riječima: „Ali vratimo se domaćoj atmosferi. Kad smo čuli za mogućnost susreta, potpuno smo zaboravili na dogovaranje smještaja. Srećom, Ramski Vjesnik se i tu pokazao od velike pomoći. Pomogao nam je naći smještaj kod Buce, koji nas je primio kraljevski. Bilo je rakije, vina, domaćih jela uz glazbu i pjesmu!“

Naše druženje i razgovor nismo mogli završiti a da ne upitamo hoće li ponovno doći u Ramu. “Naravno! Rado ćemo opet doći i već zajapurena lica pričamo obitelji i prijateljima o Rami”, kazala je Ola.

„Naš san je u našem gradu organizirati izložbu o tetovaži Sicanje s opisom ove lijepe tradicije. Osim toga, vrlo smo otvoreni za razne suradnje”,  zaključio je naš razgovor Bartek.

Objava Za tetoviranje ili sicanje ramskih žena, čulo se i u Poljskoj pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Josip je zaručnik Marijin i glava Svete Obitelji. Kao potomak loze Davidove, bio je kraljevskoga roda te pripadnik samo nominalna plemstva, jer je za života morao zarađivati kao obrtnik.

Iz njegovih su grubih i žuljevitih ruku izlazili predmeti od drva i od željeza, skromno pokućstvo te predmeti za opću uporabu i jednostavne djelatnosti naroda posvećena nadasve poljodjelstvu i pastirstvu.

O njemu nemamo puno sigurnih podataka, osim onoga što su nam prenijeli evanđelisti Matej i Luka.

Legenda je, međutim, prepuna događaja, između ostalog i kada je riječ o najvažnijem trenutku u životu toga pravedna, tiha (niti jedan evanđelist ne prenosi niti jednu jedinu njegovu riječ) i poslušna čovjeka: njegovu vjenčanju s Marijom, koje se, prema jednoj predaji, zbilo u njegovu mladenaštvu, a prema drugoj u već punoj zrelosti.

Legenda pak prenosi kako je Marija imala obilje prosaca, ali je izbor pao na Josipa jer je, u igri koja je o tome odlučivala, jedino njegov štap procvjetao, kao što se tražilo

Legenda je time zacijelo htjela prenijeti kako je, zahvaljujući toj svezi, iz suha panja Staroga zavjeta procvjetala milost i nagovijestila novo sunce otkupljenja.

Ako se oslonimo na nešto pouzdanije povijesne podatke, znamo kako se Josip, zaručen s Marijom prema zakonskim propisima onoga vremena, našao pred nadasve teškom odlukom. Naime, njegova se zaručnica, po svemu besprijekorne i neupitne čednosti, našla trudna prije nego što će se oni sastati.

U njoj se sasvim sigurno moralo dogoditi nešto tajanstveno i neshvatljivo, što taj pravedni i jednostavni čovjek nije mogao nadzirati

Radi toga je bio odlučio potajice otpustiti svoju mladu zaručnicu, kako je ne bi izložio javnom ruglu.

No, na sreću, to je dramatično i tjeskobno pitanje razriješeno zahvaljujući djelovanju Anđela Božjeg, koji mu je rekao: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi svoju zaručnicu Mariju, jer je ono što je u njoj začeto zaista od Duha Svetoga. Rodit će sina kojemu ćeš nadjenuti ime Isus: On će spasiti narod svoj od grijeha njegovih“,

Josip je s velikim olakšanjem odahnuo i kao pravi poslušan čovjek „uzeo k sebi svoju zaručnicu“ te se s njom zaputio u Betlehem, prema nalogu cara Augusta. Ondje će Marija na svijet donijeti Spasitelja, budući da su se navršili dani njezine trudnoće.

Potaknut od Anđela, novorođenu su se Spasitelju prvi došli pokloniti pastiri, koji su na obližnjim poljima čuvali svoja stada, a potom, vođeni zvijezdama, također i Sveta Tri Kralja – mudraci, pristigli iz dalekih zemalja. Zatim se na tu obitelj, slavljenički nadvijenu, nad to neobično Djetešce, oborio žestoki udarac kralja Heroda.

Josip, Marija i Isus bijahu primorani pobjeći u Egipat, kako bi izbjegli smrtonosnu zamku koju je ovaj kralj postavio

Nakon što je opasnost prošla, vratili su se u Nazaret

Evanđelje spominje Josipa još jednom, iako neizravno, kada se Isus  u 12-toj godini „izgubio“ u hramu, uzrokovavši tako svojim roditeljima tjeskobne sate. „Otac tvoj i ja žalosni smo te tražili“, prigovorila mu je Marija pronašavši Ga. Nakon što se ta kratka pustolovina sretno završila, u nazaretsku se kućicu vratio mir.

Praćen Josipovim i Marijinim pogledom Isus je rastao „u mudrosti, dobi i milosti“, pripravljajući se svakodnevnim teškim radom u očevoj radionici, molitvom i poslušnošću, za Svoje mesijansko poslanje.

U tom trenutku, međutim, Josip odlazi u konačnu tišinu

Gotovo je posve sigurno svoj zemaljski život završio prije nego što je Isus započeo javno djelovanje. Njegova je smrt bila sretna, utješena Isusovom prisutnošću i sigurnošću kako je imao neizrecivu povlasticu biti poočimom Mesije, te štititi, ljubiti i skrbiti se za Onoga, koji će svojom otkupiteljskom smrću spasiti čitav svijet.

U njegove kreposti ubrajamo: vjeru, šutljivost, poslušnost te otvorenost planovima Božjim čak i onda kada su bili nadasve tajnoviti i neizvjesni te su kao takvi izazivali tjeskobu i zabrinutost.

Njegov je lik, međutim, ostao u sjeni čak i nakon smrti te se pobožnost prema njemu stala razvijati tek iza IX. stoljeća, da bi u XI. I XII. stoljeću poprimila neočekivane razmjere, zahvaljujući djelovanju franjevačke škole.

Drugi je zamah doživjela u XIX. stoljeću kada ga je Pio XI.,1870., proglasio zaštitnikom svekolike Crkve te uspostavio njegov blagdan 19. ožujka, kao propisani.

Naposljetku je papa Ivan XXIII., koji je gajio osobitu pobožnost prema Sv. Josipu, uključio njegovo ime u Misal, zajedno s Isusom, Marijom te svecima čiju zaštitu Crkva svakodnevno zaziva u euharistijskome slavlju.

Ime Josip hebrejskog je podrijetla i znači: „Bog pridružuje, obogaćuje“ (obitelj djecom).

Zaštitnik je: Hrvatske, Vijetnama, Perua i Meksika. Također, zaštitnik je: tesara, stolara i svih zanatlija.

Običaji u Rami vezani za Sv. Josipa

Kao boja upotrebljava se i barut

Simboli su redovito bili križevi u raznim oblicima i veličinama

Tetoviranje je kasnije postalo moda koja je ostala dugo prisutna, posebno kod katolika

Objava Sveti Josip pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Dio tetoviranja je sigurno staroslavensko naslijeđe koje se spojilo s narodima koji su živjeli na prostorima BiH tijekom seobe Slavena, odnosno s  Ilirima.  Kasnije je to dobilo i kršćanska  obilježja. Katolkinje u Bosni i Hercegovini su imale tetovaže (sicanje, bocanje, križićanje) jer se željelo najprije omesti osmanske osvajače da prigrabe sebi djevojku.

U nekom razdoblju tetoviranje je dobilo ne samo vjerski identitet nego je to postala i svojevrsna moda. Cure su nosile narodnu nošnju koja je bijela tkana, a u ljetno vrijeme su rukavi bili zavrnuti do lakata. Tako su pokazivale simbole, a tkana košulja svojom bjelinom davala je osobit kontrast i dobro uočavanje tetovaže.

Zanimljivo je da su  u nekada i muški imali tetovaže. No, u novije vrijeme je to teško pronaći. Njihovo tetoviranje se može povezati s dankom u krvi. Tetovaže kod muških su bile na rukama, mišicama i čelu.  I danas se mogu naći tradicionalne tetovaže i kod muškaraca i kod žena urađene suvremenom tehnologijom.

Kod žena su tetovaže rađene na rukama do lakata, dosta je slučajeva gdje su se tetovaže radile i na čelu, ali i na grudima.

Teško je običaj sicanja (tetoviranja) sačuvati. Jedini siguran način jesu fotografije, filmovi i znanstveni radovi. Jedan od načina je i zaštita kod UNESCO-a.

Kada i kako se sicalo?

Iz razgovora sa ženama koje imaju tetovaže može se sažeti slijedeće o vremenu, njihovoj dobi i načinu tetovranja:

Tetoviranje se uglavnom događalo za Svetog Josipa, 19. ožujka ili za Blagovijest, 25. ožujka. Uglavnom je to bilo u proljeće. Događalo se i kroz godinu, ali manje.  Djevojčice su bila u dobi srednjeg djetinjstva i adolescenciji, najčešće od 10 do 14 godina, a bilo je slučajeva i od 5 godina.

Postupak je bio sljedeći:

Smjesa se pripremala od čađi (gareži) svijeće, vatre, petrolejke i svega što je gorilo i stvaralo čađu. To se miješalo s mlijekom ovce, krave, a ponekada i mlijekom žene. Tko je mogao dodavao se i med.  Smjesa se dobro izmješa.

Zategne se koža te nacrta željeni oblik. Zatim se bode uglavnom iglom, a rijetko nekim drugim oštrim predmetom. Sica se (probada koža) sve dok se smjesa i krv ne bi pomiješali. Zatim se zamota papirom, krpom, odnosno, čime se moglo. Tako bi ostajalo najmanje 24 sata, a nekada i dulje. Rijetko bi se to pozljedilo (inficiralo).

Sicale su žene koje su na neki način bile majstorice. Znale su i djevojčice same sebi to raditi dok su čuvale ovce, goveda ili koze.

Inače, to se najčešće radilo dok se čuvalo stoku, a posebno ovce.

Ni jedna žena nije kazala da se tijekom sicanja nešto molilo ili pričalo.

Jedna se sjeća samo da su joj govorili ako se ne bude sada križićala onda će je križićati kada pođe na drugi svijet.

Također su izjavile da nisu nikada imale problema zbog toga što imaju tetovaže na rukama. Vrlo često su bile zanimljive pa su ljudi ti radoznalo promatrali.

Neki motivi tradicionalnih tetovaža mogu se naći prije svega na stećcima. Također se mogu naći i kod nekih drugih naroda na drugim kontinentima, npr. u Etiopiji, kod Kurda, Eritrejskih kršćana pa čak i Južnoameričkih naroda.

Katolička Crkva se u načelu ne protivi tetovažama.  Ponekad se ljudi pozivaju na odlomak iz Levitskog zakonika gdje piše: “…, niti na sebi usijecajte kakvih biljega. Ja sam Jahve!” (Lev 19,28.

Međutim, ovaj redak ne obvezuje kršćane jer se tu radi o zakonu koji je obvezivao židovski narod, osim kada se poklapa s moralnim zakonom.

Tradicionalno tetoviranje ima svoju komunikacijsku ulogu

U cijeloj skupini različitih simbola prevladavaju križ i krug.  Zanimljivo je detaljno razmotriti simboliku svakog sicanja.

Do jeseni ove godine bit će objavljena fotomonografija sicanja na području Rame.  Koronavirus je usporio prikupljanje fotografija i informacija s terena.

Objava Sicanja, bocanje, križićanje ili tradicionalno tetoviranje pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ovih dana smo posjetili Maglice te zabilježili sicanje (tetovaže) kod Janje (Veselke) Čuljak, rođene Bulaja. Lijepo je bilo u gostima kod nje i njezina supruga Jure koji su u sretnom kršćanskom braku već 61 godinu. Tijekom zajedničkog fotografiranja njihovi pogledi i osmijeh pokazali su o kakvom se zajedničkom životu radi.

Ukoliko i vi, poštovani čitatelji, imate nekoga u obitelji, a imate tetoviranu ženu na tradicionalni način, javite nam da zabilježimo. Možete nam se javiti na našoj facebook stranici.

Tijekom rada na terenu i razgovora s domaćinima osim izuzetnog gostoprimstva čujemo i jako zanimljive priče koje su se nekada pričale djeci i među odraslima dok je vatra pucketala na ognjišču. I te priče ćemo uključiti u monogorafiju.

Donosimo ovom prigodom i pjesmu o sicanju narodnog pjesnika Ivana Čuljka iz Rovišća.

SICANJE, BOCANJE, TETOVIRANJE

Sicanje i tetovaža
Il bocanje to se zvalo
Al da nisu to imale
Nekad žena bilo malo

Kad korizme vrijeme krene
Običaji nekad bili
Sicanjem bi po rukama
Mlade cure označili

Sa iglicom i ugljenom
Radile su stare žene
Križeve i narukvice
Pazile su samo vene

Kad pogledaš ženske ruke
Pred očima krasna slika
Tisućljetna tradicija
To je bila Katolika

Sicanjem križa na ruke
U vremena davna prija
Svoju bi čuvali djecu
Od napada osmanlija

Nekad djecu otimali
I cijeli ih život krili
A uzorci na rukama
Dokumenti njima bili

Sve od Kraljeve Sutjeske
Do Jajca kraljevskog grada
I Rame ponosne na jugu
Stoljećima taj običaj vlada

Sicalo se i bockalo
Od pred slavonskih vremena
I ti stari običaji
Postali su uspomena

Toga tužnog tridesetog travnja

Hrvatima potekoše suze
Pobiše nam naše velikane
I nevinim život im se uze

Četerice, Gračac i Stinice
To su lijepe Pločke uzvisice
Od Vardišća pa do Goričice
Nad jezerom njive i šljivice

Svakog dana vatra ispod sača
Kruh domaći, pita, izlivača
A u večer i čorbe bi bilo
To je stare Ramce othranilo

Sve ljepote Herceg Bosne
Opisati nije lako
Ali Ramu raj na zemlji
Posjetit bi treb’o svatko

Objava Foto: Započele aktivnosti na projektu foto-monografije o tradicionalnom tetoviranju žena u Rami pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Sparno popodnevno sunce prati nas dok se uskom vijugavom cestom približavamo Vlakama.  A onda nas je dočekao djelomično betonirani uspon kojim stižemo do obitelji Kuraja u Proslapskoj planini. Zatičemo obitelj kako se po ustaljenom rasporedu zaokupila svojim radnim obvezama. Netko čuva pedestak ovaca, netko obilazi pčele u 40 košnica, netko je pak odveo kobilu na pašu, a netko se bavi i kućanskim poslovima.

Pred kućom nalazimo nasmijanu baku koja neumorno plete. Ruke vješto premeću pletivo a na desnoj ruci stoji biljeg, sicanje.

U ugodnom razgovoru s ovom veselom i optimističnom obitelji saznajemo puno njihovih životnih radosti, životnih tegoba, nadasve, marljivosti u želji za ostankom ovdje.    Ivan Kuraja    s  ozbiljonošću propovijeda o svojoj obitelji, čime se bave, kako preživljavaju, a što on preskoči njegova supruga  Ivka dopunja. Sve u tonu lijepog zadovoljstva.

Djed Stipo Kuraja (Malekinušić) rođen 1936. godine u Proslapu ima čitavu povijest iza sebe. Pripovijeda svoje životne križeve: „Gledao sam kako mi četnici 1942. godine,  pred mojim očima, ubijaju ćaću, evo, ovde, na ovom brigu. Tada su ubili puno ljudi, ostali smo sirotinja, ali valjalo je deverat dalje. Mene i mog brata poslali su u Zagreb, a odatle su nas poslali u Varaždin, oću reć, u Maruševac. Sićam se da je moj brat stalno plako. A kako i ne bi kada nismo ništa znali. Nismo znali ni kako se prezivamo…“ Sa nekom posebnom sjetom pripovijeda Stipo pokazujući brežuljak na kojem večernji vjetar povija visoku travu okupanu zalazećim suncem. Nastavlja Stipo svoju priču dalje: „Kada se pravila brana, nas su potopili. Mi smo kupili imanje u Popovači. Nismo mogli tamo. Vratimo se nazad i evo nas ovde kod svoje kuće u Proslapskoj planini. Snalazimo se i radimo.“

Dok on pripovijeda baka Ivuša Kuraja djevojačkog prezimena Cvitanović, rođena 1937. godine ne prestaje vješto baratati iglama.  Samo ponekada pogleda svog Stipu i nastavi plesti. Dok ga tako gleda pitamo ih obadvoje kako ime je prolazio brak kroz više od 50 godina zajedničkog života. Obadvoje u glas kažu: „Lipo, brate!“ Ivuša nastavlja: „Nikad se nismo posvađali, i eto, lipo.“ Stipo doda: „Samo jednom sam se na nju naljutio kad mi je rekla ‘neću’.“ I nasmija se.

Tada nas Stipo vodi u svoj podrum. Kad tamo, prava radionica; mala kovačnica koja je pomalo zapostavljena, ali je zato stolarska aktivna. Tek izrađene vile za sjeno čekaju svoje prve kupelice, drvene kašike spremne za puru…  Baka Ivuša izdaleka prati svaku Stipinu riječ i odobrava ono što on kaže.

„Evo, ovde se pomalo zabavljam i radim. Svu stolariju pravim sam. Dosta mi je da samo jednom vidim, odma’  to i napravim.“ Nastavlja Stipo pokazujući s ponosom svoja djela.

Vodi nas u obiteljsku kuću, pokazujući svu stolariju kuće, „bešiku“ koju je izradio za svoju nevjestu kako bi izložila  mini narodnu nošnju. Tu su i druge minijature; saonice, kola…

Kada smo završili obilazak baka Ivuša je ne skidajući pogleda sa svog pletiva izrekla jednu zanimljivu poslovicu: „’Ko ‘oće raditi, uvik ima posla. Mi vazda nešto radimo. Ja, kada nemam drugog posla, imam plest. Nikad nisam besposlena.“ I nasmija se.

Baš u vrijeme kada je sunce potpuno zašlo iza Ljubuše, dok napuštamo ovo idilično mjesto, stiže unuk Stipo koji je radio tu u blizinu. Time je potvrdio izreku bake Ivuše; ‘Ko ‘oće raditi, uvik ima posla!

Objava ‘Ko ‘oće raditi uvik ima posla pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.