Procjena svjetske banke da će oko 20% stanovništva u BiH do kraja godine biti ispod linije siromaštva koja iznos 270 KM za odraslu osobu što donosi dramatične brojke – više od čak 706 tisuća naših sugrađana ili svaki peti žitelj BiH živjet će u bijedi.

Pola zaposlenih ne može pokriti potrošačku košaricu

Savez samostalnih sindikata BiH istaknuo je da sindikalna potrošačka košarica za rujan 2020. iznosi 1.930,22 KM i za 123,46 KM je jeftinija od potrošačke košarice za prethodni mjesec. U ovaj iznos uračunati su minimalni troškovi života četveročlane obitelji koju čine dvije odrasle osobe i dva djeteta, od kojih je jedno u srednješkolskom, a drugo u uzrastu osnovca.

No, koliko uistinu obitelji mogu sebi priuštiti ovaj iznos s obzirom da je, primjerice, prosječna plaća isplaćena u FBiH, prema Agenciji za statistiku BiH, za mjesec kolovoz 2020. godine 953 KM? Pokrivenost Sindikalne potrošačke korpe prosječnom plaćom je 50,30% što znači da skoro polovica bh. stanovništva u BiH ne može sebi priuštiti najosnovije životne stavke iz prosječne potrošačke košarice.

Naime, najniža prosječna neto plaća u kolovozu bila je u uslugama smještaja, te pripremi i usluživanju hrane i iznosila je 573 KM, u administrativnim i pomoćnim uslužnim djelatnostima iznosila je 655 KM, a prosječna neto plaća u građevinarstvu iznosila je tek 660 KM.

U financijskim i djelatnostima osiguranja prosječna neto plaća u kolovozu iznosila je 1.600 KM, u proizvodnji i opskrbi električnom energijom, plinom, parom i klimatizaciji 1.437 KM, a u informacijama i komunikacijama 1.369 KM. Na koncu, u BiH je prosječna bruto plaća u kolovozu iznosila 1.472 KM.

Više od pola milijuna umirovljenika korak do bijede

Još gore je bh. umirovljenicima koji su dovedeni na rub egzistencije, a mirovine su na razini socijalne pomoći. Naime, prema isplatama s Jedinstvenog trezora FBiH, najniža mirovina za rujan 2020. iznosila je 382,18 KM, zajamčena 478,91 KM, a najviša 2.174,48 KM.

No, ove brojke možda ništa ne znače dok se ne vidi struktura iznosa mirovina. Naime, u FBiH je registrirano 428.463 umirovljenika, a u RS više od 268 tisuća. U FBiH čak 5.837 umirovljenika prima 308 KM i to se u većini odnosi na demobilizirane branitelje, dok 393.068 umirovljenika primi oko 420 KM mjesečno.

U RS-u najnižu mirovinu od 223 KM prima oko 40 tisuća umirovljenika. Također, njih oko 65 tisuća prima oko 300 KM i u toj kategoriji su većinom radnici i branitelji sa tzv. invalidskim mirovinama, dok prosječnu mirovinu od blizu 400 KM prima oko 80 tisuća žitelja u RS-u.

I na “umirovljeničkom polju” bivši političari vrlo dobro kotiraju – 14 tisuća bivših službenika i radnika u javnom sektoru prima 1.000 KM mirovine, dok osam tisuća umirovljenika prima do 1.500 KM mirovine i to su bivši rukovoditelji, privatnici, inspektori.

Krize nema za političare: Visoke plaće – visoke mirovine

Kako su već u svojim analizama i istraživanjima istaknuli bh stručnjaci, a o kojima je i pisao Dnevni list (prof. dr. Ante Domazet, prof. dr. Vjekoslav Domljan, prof. dr. Almir Peštek i mr. Faruk Hadžić u studiji ‘Održivost emigracija iz Bosne i Hercegovine’, sačinjenom potporom zaklade Friedrich Ebert Stiftung), zaposlene u javnom sektoru i političku elitu s visokim plaćama i privilegijama nije pogodila kriza zbog pandemija, ostali su pošteđeni i zadržali privilegirani položaj političkih elita, što je ocijenjeno neprihvatljivim.

No, i unatoč tome, pandemija je postala razlog za dodatno korištenje još javnog novca namijenjenog intervencijama za ublažavanje krize što je dodatna prijetnja za korupciju i netransparentnost. Potpuno druga slika je ona u životu “običnog čovjeka”, u BiH. A tu sliku zorno pokazuju neumoljive statističke brojke.

Dok u BiH još uvijek ne postoji egzaktno, institucionalno istraživanje i procjene posljedica pandemije po stanovništvo, no Svjetska banka

bana već je u lipnju, u dokumentu ‘Ekonomski i socijalni uticaj COVID-19’, u dijelu nazvanom ‘Siromaštvo i dobrobit domaćinstava’, ocijenila da če zbog krize izazvane korona virusom, u BiH od najmanje 35.000 do 85.000 osoba postati siromašno i da većina njih nije obuhvaćena nikakvim programom državne pomoći.

“Pandemija koronavirusa i ekonomski pad mogli bi prouzročiti siromaštvo za do 100 milijuna ljudi ove godine, zbog čega se smanjuju šanse za okončanjem ekstremnog siromaštva do 2030. godine. Ekonomska stagnacija i porast nejednakosti mogli bi unazaditi, po pitaju siromaštva, najmanje razvijene zemlje, objavio je UN. Dok svjetske organizacije upozoravaju na povećanje siromaštva kao jednu od posljedica pandemije koronavirusa, u žitelji BiH to siromaštvo žive već godinama, a kako izgleda, bit će još gore.

(Izvor: Dnevni list)

Objava U BiH više od 706 tisuća ili svaki peti stanovnik BiH živi u bijedi pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Povodom Međunarodnog praznika rada informativni portal Klix.ba zatražio je od Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine službene podatke o broju zaposlenih radnika u bh. entitetu FBiH kao i o minimalnim plaćama.

Broj zaposlenih u Federaciji BiH, prema podacima Porezne uprave FBiH na dan 29. travnja 2019. godine iznosio je 531.401. S obzirom na to da sindikalna potrošačka korpa za četveročlanu obitelj iznosi 2.019 KM Poreznu upravu FBiH poslan je upit koliki broj zaposlenih osoba prima minimalnu plaću, a koliki broj zaposlenih osoba ima plaću veću od 1.500 KM.

Kako su Klix-u odgovorili, minimalna neto plaća utvrđuje se po najnižoj satnici od 2,31 KM. S obzirom da su radni sati po mjesecima različiti, iz Porezne uprave FBiH dostavili su podatke o broju zaposlenih koji su primali minimalnu plaću, plaću do 450 KM i plaću višu 1.500 KM u prosincu 2018. godine i siječnju 2019. godine.

U prosincu 2018. godine plaću do 450 KM primilo je 118.224 radnika dok je plaću višu od 1.500 KM primilo tek 62.310 zaposlenih radnika. Od 118.224 radnika koji su za svoj rad dobili 450 KM njih ukupno 33.105 primilo je plaću od 389 KM.

Što se tiče siječnja 2019. godine, ukupno 97.798 radnika primilo je plaću do 450 KM. Od tog broja 49.030 radnika plaćeno je sa 426 KM. Iz Porezne uprave FBiH navode da su ukupno 60.019 radnika primilo plaću veću od 1.500 KM.

Od 1. siječnja 2019. godine do 29. travnja 2019. godine poslodavci su dostavili 15.210 prijava zaposlenika po osnovu radnog odnosa (novozaposleni), a u istom periodu su podnijeli 7.280 odjava zaposlenika po osnovu prestanka rada (prestanak radnog odnosa). Prema tome, na dan 29. travnja 2019. godine broj zaposlenih je porastao za 7.930 u odnosu na 1. siječnja 2019. godine.

Porezna uprava Federacije BiH vodi evidenciju o nezaposlenim osobama po osnovu prijava županijskih službi za zapošljavanje i to samo onih osiguranika za koje su službe obveznici uplate doprinosa za zdravstveno osiguranje, dok se ostale nezaposlene osobe, koja nemaju pravo na uplatu doprinosa shodno zakonskim propisima, vode kod nadležnih službi za zapošljavanje.

“Prema evidenciji Porezne uprave Federacije BiH na dan 1. siječnja 2019. godine evidentirano je 222.322 osoba s osnovom osiguranja nezaposlena osoba, a na dan 29. travnja 2019. godine evidentirano je 214.364 osoba. Prema tome na dan 29. travnja 2019. godine smanjen je broj nezaposlenih za koje se uplaćuje doprinos za zdravstveno osiguranje za 7.958 osoba”, kazali su nam u Poreznoj upravi FBiH.

Što se tiče neprijavljenih radnika, u zajedničkim i samostalnim akcijama koje su provodili županijski porezni uredi od 2016. godine do 31. ožujka 2019. godine, ukupno je izvršeno 16.955 kontrola u kojima je otkriveno 5.807 radnika sa nerješenim radno-pravnim statusom (rad na crno).

(Izvor: Klix.ba)

Objava Kako su radnici postali sirotinja? Svaki četvrti u Federaciji BiH na minimalcu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Globalna nejednakost bogatstva i protekle se godine još više produbila. Naime, svjetski milijarderi povećali su svoje ukupno bogatstvo za 2,5 milijardi dolara po danu, stoji u najnovijem izvješću Oxfama-

Sukladno tome, imovina najsiromašnijeg dijela čovječanstva smanjila se za 11 posto. Bogatstvo milijardera poraslo je gotovo recipročnih 12 posto, odnosno, preneseno u novčanu vrijednost, u 2018. godini 26 najbogatijih ljudi svijeta u svojim je rukama držalo 1,4 bilijuna dolara. Toliku količinu bogatstva drži i 3,8 milijardi najsiromašnijih ljudi svijeta.

Globalni milijarderi otišli su i korak dalje, jer svake godine sve manji broj neshvatljivo superbogatih ljudi u rukama drži sve veći dio kolača ukupnog svjetskog bogatstva. 2017. godine 43 milijardera držala su navedeno bogatstvo, a u 2018. ta se brojka smanjila na njih tek 26, prenosi Time.

Oxfamova godišnja studija objavljuje se ususret Svjetskom ekonomskom forumu političke i poslovne elite u švicarskom Davosu. I još jednom iz Oxfama upozoravaju da rastuća nejednakost u raspodjeli svjetskog bogatstva kompromitira borbu protiv globalnog siromaštva.

“Veličina vašeg bankovnog računa ne bi smjela diktirati koliko će godina vaša djeca provesti u školi ili koliko dugo ćete živjeti, no to je realnost u previše zemalja diljem svijeta”, istaknuo je Winnie Byanyima, izvršni direktor Oxfam Internationala.

Od gospodarske krize koja je pogodila svijet prije gotovo deset godina, broj milijardera u svijetu gotovo se udvostručio, a novi milijarder u svijetu se stvarao svaki drugi dan u periodu između 2017. i 2018. godine. Istovremeno megabogate korporacije imaju najmanje poreze u posljednjih nekoliko desetljeća, dodaje se u studiji.

“Vlade dodatno pogoršavaju nejednakost smanjivanjem davanja sredstava za javne usluge, poput zdravstva i obrazovanja s jedne strane te nedovoljnim oporezivanjem korporacija i bogataša s druge”, istuču u Oxfamu.

Žene i djevojke najteže su pogođene rastućom nejednakosti, pokazuje istraživanje Oxfama. “Djevojčice su prve na udaru povlačenja iz škole kad nedostaje novca za plaćanje računa i obveza, a žene nagomilavaju sate neplaćenog rada brinući se o bolesnim rođacima kad zdravstveni sustav zakaže”, navodi se u studiji.

Oxfam je kao rješenje mnogih od ovih problema predložio podizanje poreza, a prema njihovoj procjeni, samo jedan posto poreza više bio bi dovoljan za obrazovanje 262 milijuna djece koja trenutno ne pohađaju školu i da se spasi 3,3 milijuna života.

Tek četiri centa od svakog globalno zarađenog dolara dolazi od poreza na bogatstvo, poput nasljedstva ili nekretnina. Oxfam tvrdi i da svjetski milijarderi na offshore računima skrivaju vrtoglavih 7,6 bilijuna dolara.

Najbogatiji čovjek na svijetu, šef Amazona Jeff Bezos težak je 112 milijardi dolara. Samo jedan posto njegova bogatstva ugrubo je istovjetno proračunu za zdravstvo Etiopije, a Etiopija je zemlja sa 105 milijuna stanovnika, ističe Oxfam.

“Ljudi diljem svijeta sve su ljući i frustriraniji. Svjetske vlade sad moraju donijeti prave promjene tako da osiguraju da korporacije i bogati pojedinci plate svoj fer udio u porezu te da se taj novac usmjeri prema boljem zdravstvu i obrazovanju”, kaže Byanyima.

Prošle godine, famoznih 1 % najbogatijih ljudi svjeta držalo je u svojim rukama čak 82 posto ukupnog svjetskog bogatstva.

(Izvoe: Dnevnik.hr)

Objava Dramatične brojke koje pokazuju strašnu istinu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Vejnović je na konferenciji za novinare u Banja Luci, povodom 17. listopada – Međunarodnog dana borbe protiv siromaštva, rekao da umirovljenici, ali i brojni radnici, godinama preživljavaju na minimalcu, a mladi masovno napuštaju zemlju.

On je naveo da skoro polovica građana BiH živi na granici siromaštva preživljavajući sa mjesečnim primanjima od oko 416 KM.

“Najbliži ovoj kategoriji su nezaposleni, samozaposleni poput poljoprivrednika i domaćinstva sa više od troje djece”, kaže Vejnović.

On je rekao da je broj djece u BiH koja ovise od socijalne pomoći u zadnje dvije godine povećan za 10 posto.

“U kategoriji siromašnih sve je više i radno aktivnog stanovništva koje ostaje bez posla ili radi, a ne prima plaću, kao i mladi, čija je stopa nezaposlenosti u samom europskom vrhu”, naveo je Vejnović.

On je dodao da većinu siromašnih u BiH čine zaposleni koji žive sa obiteljima i djecom, budući da jedna plaća nije dovoljna da se domaćinstvo zadrži iznad razine siromaštva.

Vejnović je rekao i da se broj nezaposlenih približava broju zaposlenih, te da, prema podacima Svjetske banke, godišnja zarada u BiH po osobi iznosi 10.572 KM, a troškovi 12.689 KM.

Predsjednik Sindikata obrazovanja, znanosti i kulture Republike Srpske Dragan Gnjatić smatra da je vlast dužna poboljšati uvjete života, da mladi ne bi odlazili i da bi ljudi mogli živjeti i raditi dostojanstveno.

Ujedinjeni narodi su 1993. godine ustanovili 17. listopad kao Dan borbe protiv siromaštva. To je dan simbolične posvećenosti u nastojanjima da se iskorijeni ekstremno siromaštvo i nejednakost.

(Izvor: Srna)

Objava Još malo i bit ćemo prvi, barem u nečemu: BiH je peta zemlja u Europi – pogodite po čemu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Povijest ove zemlje obilježio je brutalni civilni rat, no oružje će čini se obilježiti i njezin daljnji razvoj. 2014. godine Srednjoafrička republika odlučila je obnoviti njihov uništeni sustav obrazovanja i edukacije, a kako nisu mogli to učiniti sami, stigla im je i velika međunarodna pomoć u iznosu od 65 milijuna dolara. No još uvijek su im nedostajala 53 milijuna kako bi mogli ostvariti svoj plan, zaposliti nove učitelje i izgraditi nove škole do 2017. godine. Otkrilo se ipak kako su imali dovoljno sredstava za to, no taj iznos i nešto više od njega, odlučili su utrošiti u neke sasvim druge svrhe – na ratovanje.

Srednjoafrička republika ima najmanji dohodak u svijetu po glavi stanovnika koji iznosi 681 dolara, tj. manje od dva dolara po danu. Po vladinim podacima dvije trećine stanovnika ove zemlje živi u potpunom siromaštvu, a ono što posebno iznenađuje je činjenica kako vode u jednoj utrci u kojoj većinom prva mjesta osvajaju puno razvijenije i bogatije zemlje. Po posljednjim podacima Svjetske bake, Srednjoafrička republika prednjači u uvozu oružja.

Tako su 2015. godine potrošili 59 milijuna dolara ili 10 posto svoj ukupnog uvoza, upravo na oružje. Stručnjake ovi podaci ne iznenađuju budući da je riječ o zemlji koja je uništena šestogodišnjim ratom. “Vlada koja je u ratu naravno da će tražiti nove mogućnosti za kupovanje oružja”, smatra antropologinja sa Yalea Louisa Lombard koja se bavila istraživanjima vezanima uz ovu zemlju. Nastavljaju sa svojom politikom naoružavanja uz neuspješne pokušaje međunarodne zajednice da intervenira, piše Ozy. Konflikt je započeo 2012. godine nakon što je muslimanska grupa Seleka optužila vladu da ne poštuje sporazum z 2007. godine kojim je završen prethodni rat. Godinu nakon toga njihove snage napale su glavni i najveći grad Bangui i zbacile vlast.

Nakon novog sukoba, pobunjenička skupina istjerana je iz grada, no bivši borci iz obje grupe razbježali su se i osnovali niz militantnih grupa, i zauzeli velike dijelove zemlje. Bogatstvo njihovih resursa, većinom zlata, iskoristili su kako bi i dalje hranili nesigurnost, rekao je istraživač Matthias Nowak. Sukob koji se pojačavao alarmirao je i UN, koji je pojačao svoje mirovne snage u zemlji i nametnuo embargo na oružje u nadi da će tako smanjiti snagu zaraćenih snaga. Umiješala se i Francuska, no neuspješno, pa je zemlju napustila tri godine nakon. U međuvremenu su njihove vojne snage, Forces Armées Centrafricaines (FACA) raspuštene. Nakon neuspjeha međunarodne intervencije, UN je nametnu embargo.

Oružje koje se uvozi u ovu zemlju djelomično je namijenjeno za njhu vojsku i policiju, a djelomično za UN snage. Inače su zemlje koje najviše sredstava troše na oružje one koje imaju veliku vojnu industriju, poput SAD, EU i Izraela, ili one zemlje koje imaju niz prijetnji u regiji popt Indije i Pakistana. Druge zemlje u kojima se ratuje, poput Libije, Sirije i Jemena, ne troše ni približno toliko svojih sredstava na oružja kao Srednjoafrička republika, piše Express.hr. Početkom ove godine UN je odobrio Rusima prodaju oružja i dolazak njihovih mentora na ovo područje. Rusi već pristižu, pa stručnjaci očekuju kako će se uvoz još i povećati, što bi moglo dovesti i do promjene snage na ratištima.

Optimizam u zemlji potaknule su zajedničke patrole UN-ovih snaga i naoružane vojske. Projekti u razvoju, reći će Nowak, kao što je školovanje i obrazovanje, zapravo trebaju sigurnost, sigurno stanje i vrijeme. Ekonomske prilike mogle bi privući potencijalne borce u civilni sukob, dodaje. “Sigurnost je nužan uvjet za ekonomski razvoj”, naglašava Nowak. –

/Izvor: Bljesak.info/

Objava Najsiromašnija zemlja na svijetu najviše troši na oružje pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Sredina je kolovoza i u Sarajevu je teško pronaći slobodan stol u kafiću. Sarajevo film festival udahnuo je život u pluća grada, čijim omiljenim šetnicama, od Ferhadije ka Baščaršiji, mile tisuće turista iz tko zna kojih sve zemalja. Užurbani konobari raznose pića, restorani rade punim kapacitetima, a ušminkanim gradom širi se neodoljiv miris jedinstvenih i neponovljivih, sarajevskih ćevapa, dok se na crvenom tepihu ispred Narodnog pozorišta očekuju neke od najvećih zvijezda filma.

‘Divlji potjerali pitome’

No, kad ugasnu svjetla reflektora i zamota se crveni tepih, kad nestane turističkog šušura i galame, kako se živi u ovom gradu, svijetu poznatom po najduljoj opsadi u povijesti modernog ratovanja? Pitate li Sarajlije reći će vam – teško. Pa u svom prepoznatljivom duhu nastaviti – ali živi se.

“Čini mi se nekada da su divlji potjerali pitome. Iz Sarajeva sam, ali sve više izbjegavam kafiće u centru grada. Nemam zašto tamo otići. Preuzeli su ih ljudi čija je kultura drugačija od naše, kojima nije problem baciti opušak na cestu, a Sarajlije su se povukle i druže se po kućama. Kao da smo prepustili svoj grad”, govore mi na festivalskom trgu tri moje sugovornice.

U dobrom sam društvu, kavu ispijam sa Senkom Kurt, legendarnom novinarkog tiražnog sarajevskog Dnevnog Avaza, Emelom Burdžović – zvijezdom informativnog programa N1 televizije i Majom Čengić, poznatom sarajevskom televizijskom voditeljicom sa BHRT-a. U Sarajevu sam bio sigurno desetak puta i grad me je uvijek oduševio. No, jedno je biti turist, a drugo svakog dana ovdje živjeti. Ide li na bolje, pitam ih.

Kažu kako je Sarajevo u posljednih desetak godina doživjelo brojne promjene, a najviše su upravo one, kulturološke prirode. O njima se u nas malo zna. Za Sarajevo čujemo kada se dogodi kakav obračun ili kada netko od hrvatskih političara ili celebritija odluči prošetati gradom. Malo se zna o onim stvarima koje čine život grada. Poput činjenice da je sve do nedavno bilo sasvim razumno usred bijela dana očekivati redukciju pitke vode. Nema toga više, kazuju moje sugovornice, a uvjeravaju me kako je i kriminal sve rjeđa pojava, otprilike u mjeri kakva bi se i očekivala u jednoj metropoli. No osjeća se kako je nacionalnost bitna stvar u ovom, nekoć multietničkom i multinacionalnom gradu.

Sarajevo je i danas multietničko, u miru u njemu žive sva tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine, no podjele se ipak osjećaju. Osim toga, u gradu je, puno više nego prije možda 10-15 godina, sve češći prizor muslimanki potupno prekrivene glave, a nekad i čitavog lica. Još je prije desetak godina vrhunska, a danas na žalost pokojna, reporterka Jutarnjeg lista Željka Matković svojedobno zapisala kako se iznenadila vrativši se među svoju sarajevsku raju kada je ustanovila da je to bio ‘prvi tulum na kojem je ostalo piva, a ponestalo cedevite

Nedostatak kvalitetne infrastrukture

“Nekada davno, prije rata, nisam uopće obračala pažnju na nečije ime ili prezime. A sada je ono način identifikacije, čim čuješ nečije ime znaš kojem narodu pripada. Točno se zna tko je tko, a pritom je tu prisutno i puno licemjerja. Jer, kako nego licemjerjem nazvati nekoga tko ti po čitav dan propovijeda islamske vrijednosti i najveći je Bošnjak od svih, a onda ga u 2 ujutro sretneš kako mrtav pijan izlazi iz kafane”,

Ono što Sarajlije muči, kazuju mi, nedostatak je kvalitetne javne infrastrukture.  Naravno, svoj danak uzima i siromaštvo, pa je baš nedavno objavljeno kako svaki šesti stanovnik BiH navečer liježe gladan, jer si obrok ne može priuštiti.

“Pa mi se vozimo u tramvajima i autobusima koje je Europa otpisala kao višak, a jedva da su tehnički ispravni. Mi smo ovdje u BiH apsurd doveli do apsurda, toliko da je postao simpatičan. Evo, pazi ovo. Prema Daytonu, Bosna je jedina zemlja na svijetu koja je sastoji od 101 posto teritorija. Tako 49 pripada Republici Srpskoj, 51 posto Federaciji, a 1 je posto Brčko Distrikt. Sve zajedno – 101 posto. Pa ti budi normalan”, govore moje sarajevske prijateljice.

Vidi se da vole svoj grad i da mu istinski pripadaju. Sumnjičave su kada ih ispitujem o gradskim problemima jer ne žele da se o Sarajevu loše govori. Ali, kažu, dosta im je da se politika u sve miješa. Pričaju mi tako jednu uobičajenu sarajevsku priču. Dok se drugi, kazuju mi, bave političkim problemima, roditelji razmišljaju hoće li svoje dijete u zoološki vrt odvesti u Zagreb ili Beograd. Treće opcije nema žele li da dijete, da svar opet vodimo u vode apsurda, vidi žirafu.

Dva susjeda, dvije države

Sarajevo je i jedan od rijetkih, ako ne i jedini, grad kroz koji prolazi ‘državna’ granica, pa je dio grada u Federaciji Bosni i Hercegovini, a dio u Republici Srpskoj. Dayton tako rekao. No, koliko se podjela na Sarajevo i Istočno Sarajevo osjeća u svakodnevnom životu?

“Istočno Sarajevo najveći je grad na svijetu, ako gledaš Karadžićeve granice, a opet u njemu nema ništa. Osim jedne ceste, koju neki koriste kako bi lakše izašli iz grada. Ali, podjela je velika. Jer žive susjed do susjeda, a jedan u Sarajevu, drugi u Istočnom Sarajevu, pa vodu i komunalije plaćaju svaki u drugoj državi, svatko dobiva drugačiji račun”, objašnjavaju naše sugovornice.

Brojanje krvnih zrnaca, jedan od najutreniranijih sportova u susjednoj nam zemlji, često je još jedan uzrok apsurda.

Jedna naša sugovornica tako je dijete iz miješanog braka, dijelom Bošnjakinja, a dijelom Hrvatica. To joj, uglavnom, nimalo ne smeta, jer nije od onih što identitet vezuju uz nacionalnost. Ali nam ukazuje na jedan, za ovaj kraj svojstven fenomen.

“Eto, ja recimo nikada ne mogu postati predsjednica BiH. Jer njih se bira iz redova Bošnjaka, Hrvata ili Srba. A ja sam oboje, odnosno, ne mogu ući ni u jednu skupinu. Nikad od mene državnika”, kroz smijeh nam govori.

Čini se kako će proći još mnogo čuda ispod mostova na Miljacki prije no što Sarajevo postane funkcionalan grad. Ali i u ovakvom, kakav je danas, teško je ne primijetiti ono što ga je oduvijek činilo – jedinstven humor, opušten pristup životu i samo Sarajlijama svojstvenu inteligenciju.

(Izvor:100posto.hr)

Objava Svaki šesti stanovnik BiH liježe gladan: ‘Mi smo apsurd doveli do apsurda, pa je postao simpatičan’ pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Siromaštvo je relativno, ovisno o tome gdje živite. Siromaštvo u Zürichu se razlikuje od siromaštva u Bukureštu ili Sao Paolu. Ipak, međunarodne organizacije kao što su OECD ili EU razvile su zajednički standard siromaštva: svatko tko ima manje od 60 posto prosječnog neto prihoda, smatra se siromašnim. To uključuje i prihode kao što su dječji dodatak ili stambeni dodatak, piše Deutsche Welle.

U Njemačkoj to znači: četveročlana obitelj se smatra siromašnom, ako – ovisno o uzrastu djece – ima između 1.978 i 2.355 eura neto mjesečno na raspolaganju. Najsiromašnija su djeca koja odrastaju samo s jednim roditeljem, a to su daleko najčešće samohrane majke, djeca koja imaju bar jednog brata ili sestru i djeca čiji roditelji imaju nisku stručnu spremu.

Većina istraživača siromaštva koristi širi koncept siromaštva, a ne samo materijalno, posebno kada su u pitanju djeca. Barem u industrijaliziranim zemljama vrlo malo djece pati od materijalnog siromaštva koje im ugrožava egzistenciju. Obično ne moraju gladovati ili smrzavati se.

Jednom siromašan, uvijek siromašan

Na primjer, siromaštvo može značiti nemogućnost sudjelovanja u društvenom i kulturnom životu. Djeca koja rastu u siromašnim obiteljima možda si neće moći priuštiti odlazak u kino, satove klavira, instrukcije ili proslavu rođendana. U mnogim slučajevima takva djeca su manje samouvjerena, ne mogu tako lako naći prijatelje, a i kasnije na poslu ne iskorištavaju svoj potencijal. Zato zarađuju relativno malo i svojoj djeci ostavljaju u nasljeđe – siromaštvo.

Sudeći po rezultatima najnovije studije zaklade Bertelsmann o dječjem siromaštvu iz listopada 2017., u bogatoj Njemačkoj svako peto dijete živi u siromaštvu – i često ostaje zauvijek siromašno. Član upravnog odbora Bertelsmanna Jörg Dräger objašnjava: “Tko je jednom siromašan, dugo to i ostaje. Premalo obitelji uspijeva izaći iz siromaštva.”

Danska na vrhu, Rumunjska na dnu

Pritom je situacija za djecu u Njemačkoj još i dobra – ako se usporedi s drugim europskim zemljama, a da ne govorimo o zemljama u razvoju. U 2016. godini više od četvrtine djece u EU-u je bilo „izloženo riziku od siromaštva ili društvene izolacije”, navodi europski statistički ured Eurostat. Njemačka se nalazi na sedmom mjestu liste, na kojoj su i dvije zemlje EFTA-e Norveška i Švicarska te kandidatkinja za članstvo u EU  Srbija. Na dnu liste nalazi se Rumunjska (49,2 posto), a na pretposljednjem mjestu je Bugarska (45,6 posto). Na trećem mjestu odozdo je Srbija u kojoj je 2016. nešto više od 40 posto djece bilo ugroženo siromaštvom.

Na samom vrhu liste su kao i obično Danska i Finska. Slijede Slovenija (3. mjesto) i Češka (4. mjesto). Hrvatska je nešto lošija od prosjeka u cijeloj Europskoj uniji i zauzela je 20. mjesto.

Međutim, ako se uzme u obzir da je čak i u zemlji na samom vrhu liste – Danskoj,  skoro 14 posto djece ugroženo siromaštvom, postaje jasno s kakvim se problemom suočavaju i bogate zemlje.

Obrazovanje je važnije od novca

Njemačka organizacija za prava djece Deutsches Kinderhilfswerk ove godine ne objavljuje nikakve nove podatke o siromaštvu već je u svom najnovijem izvještaju prikupila mišljenja djece i odraslih o uzrocima i rješenjima za problem siromaštva. Najvažniji rezultat glasi: djeca i odrasli se osjećaju napuštenima od strane države. Tri četvrtine njih smatraju da država i društvo rade „malo” ili „vrlo malo” protiv siromaštva. U usporedbi s izvještajem iz prošle godine, broj onih koji se tako osjećaju je porastao za 9 posto.

Osim nezainteresiranosti politike, ispitanici kao razloge siromaštva navode često premale plaće u Njemačkoj te nedostatak podrške za samohrane roditelje. Tu se slažu i odrasli i djeca.

Kada je riječ o mjerama protiv siromaštva, ne zahtijeva se na prvom mjestu više novca u obliku povećanja dječjeg doplatka, nego se traži više kvalitetnijih mjesta u dnevnom boravku u školama i više besplatnog obrazovanja.

Djeca protiv, a odrasli za povećanja poreza

Kao zaključak i zahtjev upućen politici, Kinderhilfswerk kaže: roditelji moraju biti „u stanju osigurati egzistenciju svojoj obitelji svojim radom”. Ako to nije moguće, „država mora materijalno osigurati djecu i osigurati njihovo sudjelovanje u društvu”. Kinderhilfswerk se načelno zalaže za uvođenje osnovnog prihoda za djecu, kojim bi se osigurao normalan život djece, bez obzira na financijsku situaciju obitelji. Međutim, to je u ovom trenutku politički teško provesti.

Ono što je primjetno u studiji između ostalog je i to da je 600 ispitane djece i mladih između deset i 17 godina odgovorilo vrlo slično u gotovo svim aspektima kao i tisuću odraslih ispitanika. Jedina velika iznimka bila je pitanje treba li za borbu protiv siromaštva djece povećati porez. Na to pitanje je 64 posto odraslih odgovorilo pozitivno, dok je samo 27 posto djece bilo „za”. Autori studije pretpostavljaju da djeca i mladi vjerojatno ne znaju kako funkcionira porezni sustav.

(Izvor:DW)

Objava Istraživanja pokazuju: Siromaštvo se nasljeđuje pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Dajana Verić, majka dvoje djece iz Banja Luke, smatra da, pored izdataka za hranu i komunalije, mnoge obitelji imaju i kredite na leđima, pa je vrlo teško prosječnoj obitelji da se izbori sa svim obavezama.

“U današnjem vremenu teško je sve postići i ispuniti zahtjeve koje nam suvremeno doba nameće. Mnoge obitelji, pored svih obaveza za kuću, imaju kredite, moraju plaćati stanarinu. Ljudi posežu za svim i svačim da bi sve to postigli. Iskreno, ni sama ne znam kako se sve to postigne. Valjda svatko nađe neki način da preživi”, kaže Verićeva.

Jovan Radovanović, predsjednik Udruženja “4+”, koje okuplja višečlane obitelji, komentirajući potrošačku korpu jedne obitelji i rast cijena, kaže da danas mnogi oskudijevaju u svemu i svačemu.

“Struju nam isključuju, jer obitelji nemaju ni za osnovne dažbine i svima je uglavnom prioritet prvo osigurati hranu djeci”, rekao je on.

Prema posljednjim podacima Agencije za statistiku BiH, u listopadu je na mjesečnom nivou zabilježen rast cijena za 0,6 posto, a više cijene u odnosu na mjesec ranije bile su na odjelima obuće i odjeće (dva posto) te za stanovanje i režije (5,6 posto).

Sa minimalnim ili u mnogim slučajevima nikakvim primanjima, pravo je umijeće preživjeti, smatraju građani, a prema podacima Saveza sindikata RS, potrošačka korpa četvoročlane obitelji u listopadu iznosila je 1.876,33 KM mjesečno, dok je prosječna plaća bila 831 KM i pokrivala je 44,29 posto korpe.

Oni koji rade u ugostiteljstvu ili u poslovanju sa nekretninama u RS mogli su pokriti tek od 28,94 do 34,16 posto sindikalne potrošačke korpe, a najviše novca obitelji su trošile za nabavku hrane – 690,41 KM.

Radovanović kaže kako se divi toj magiji koja drži obitelj, budući da je preko 60 posto članova višečlanih obitelji nezaposleno i nemaju nikakva primanja, a poneki žive od dječjeg dodatka, koji je minimalan.

Ističe da neki žive od ‘bašte’ koju sami posiju, međutim, bez primanja, veoma je teško živjeti, gotovo nemoguće, ali ipak se životari.

Prema nedavno objavljenim podacima Zavoda za statistiku RS, koji je 2015. godine anketirao 2.607 građana o njihovim mjesečnim izdacima, ustanovljeno je da samo za hranu i piće mjesečno treba 410,55 KM.

Za ostale troškove, u koje spadaju odjeća, obuća, režije, stanarina, namještaj, zdravstvo, prevoz i dr., trebalo još 849,35 KM.

U Savezu sindikata RS smatraju da poslodavci radnicima u realnom sektoru treba što prije da povećaju plaće, da se ne bi dogodilo da zbog emigracije ostanu bez stručne i radno sposobne radne snage koja ide u inozemstvo za boljim životom.

Slično je i u Federaciji BiH, gdje se mnogi građani suočavaju sa egzistencijalnom računicom.

Ismet Bajramović, predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH, ističe da su najbolji ekonomisti domaćice i domaćini koji se brinu o kući te da samo oni znaju kako žive.

“Mi u BiH imamo najnižu cijenu rada u odnosu na regiju i tražiti ćemo povećanje te cijene, a pozvati ćemo se i na ove troškove i na konvenciju 131/135, jer ovo je van pameti, pogotovo ako se uzme u obzir da veliki broj ljudi nema tu sreću da radi, a i onaj ko radi, ima plaću oko 400 KM, što je suludo”, kaže Bajramović.

(Izvor: Nezavisne novine)

Objava NEČIJE TRPEZE PRETRPANE, VEĆINI PRAZNE Blagdani stižu, a novčanici prazni pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

U uvjetima za stipendiju navodi se kako ‘prosječni mjesečni prihodi po članu obitelji ne prelaze 65% proračunske osnovice (2.161,90 kuna) koja se utvrđuje svake godine odgovarajućim propisom (podatke o prihodima Ministarstvo preuzima iz službene evidencije porezne uprave za prvih 6 mjeseci 2016. godine)’.

Kako piše Žurnal, mladi Mihaljevići u svojim su aplikacijama za stipendiju naveli da su slabijeg imovinskog statusa i da primaju približno 900 KM mjesečno.

Da su se njegova djeca našla na popisu stipendija Republike Hrvatske potvrdio je i sam ministar, kazavši: ‘Hvala bogu da jesu na listi’, a na pitanja kako su se našli među studentima slabijeg socio-ekonomskog stanja te o visini njegove ministarske plaće, rekao je kako ‘ne zna ništa o tome’ te novinarima poručio da njega i njegovu obitelj ostave na miru.

Objava Troje djece ministra iz BiH u Hrvatskoj dobilo stipendije za socijalno ugrožene studente – bez imalo srama naveli da su slabijeg imovinskog statusa pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Nema granica u apsolutnom siromaštvu, odnosno s primanjima manjim od 235 maraka, prema podacima UN-a, živi 15 posto stanovništva. To znači da je svako šesto domaćinstvo u našoj zemlji siromašno. Najbliži ovoj kategoriji su i nezaposleni, zatim samozaposleni, u koje spadaju poljoprivrednici i domaćinstva s više od troje djece.

– Činjenica je da siromaštvo ne poznaje granice dobi, spola, religije ili regije. Podaci pokazuju da se broj djece u BiH koja ovise o socijalnoj pomoći unazad dvije godine povećao za deset posto. Nažalost, u kategoriji siromašnih sve je više i radno aktivnog stanovništva koje ostaje bez posla ili radi, a ne prima plaću, kao i mladih, čija je stopa nezaposlenosti u samom evropskom vrhu – kazali su nam iz Ureda rezidentne koordinatorice Ujedinjenih naroda BiH.

Prema mišljenju analitičara, zabrinjavajuće je to što, iako je BiH vodeća u regiji prema broju siromašnih osoba, u našoj se zemlji strategije za borbu protiv siromaštva ne primjenjuju. Također, prema podacima UN-a, naša zemlja je peta po siromaštvu u Evropi. Broj nezaposlenih približava se broju zaposlenih. Penzioneri, ali i brojni radnici godinama unazad preživljavaju na minimalcu, dok mladi masovno napuštaju BiH. Male plaće Većinu siromašnih u BiH čine zaposleni koji žive u porodicama s djecom. To se objašnjava niskim primanjima jer jedna plaća nije dovoljna da domaćinstvo zadrži iznad nivoa siromaštva. Siromaštvo je globalni problem današnjice. U svijetu ima više od 2,2 miliona ljudi koji su siromašni ili su na pragu siromaštva. Potrošnja na godišnjem nivou S prosječnom plaćom od 860 KM godišnja zarada u BiH po osobi iznosi 10.320 maraka. Prema podacima Svjetske banke, taj iznos nije dovoljan da se pokriju godišnji troškovi jer oni iznose 11.871 KM. .
(Izvor: Avaz.ba)

Objava Alarmantno: Umirovljenici i radnici preživljavaju na minimalcu, mladi odlaze: BiH vodeća u regiji po siromaštvu. pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.