Ove godine u uvjetima pandemije covida-19 obljetnica demokratskih promjena u Srbiji bit će obilježena znatno skromnije nego ranije, uglavnom prigodnim tribinama i debatama, a jedan od najavljenih skupova zakazali su novinari i nevladine u udruge u Nišu.

U Beogradu će, u organizaciji Instituta za filozofiju i društvenu teoriju i Fondacije Fridrich Ebert, biti održana rasprava „5. listopad – 20 godina poslije: Društvo u Srbiji pred izazovima izvaninstitucionalne borbe za politički legitimitet”.

Prosvjedi u središtu Beograda 5. listopada prije dva desetljeća, koji su u srbijanskoj prijestolnici okupili stotine tisuća ljudi iz svih krajeva Srbije, uslijedili su nakon što je Republički izborni stožer odbio priznati pobjedu predsjedničkog kandidata Demokratske oporbe Srbije (DOS) Vojislava Koštunice na izborima 24. rujna 2000.

Koaliciju DOS činilo je 19 stranaka, a od Miloševića je zatraženo da do 5. listopada prizna poraz na saveznim, lokalnim i predsjedničkim izborima, uz smjenu vodstva državne televizije (RTS) i provođenje objektivne uređivačke politike umjesto režimske propagande.

Oporbene stranke tvrdile su da je Koštunica osvojio 52,54 posto glasova i odbacile su održavanje drugog izbornog kruga, pozivajući svoje pristaše na prosvjede.

Na ulicama Beograda i ispred tadašnje Savezne skupštine 5. listopada 2000. godine mnoštvo se okupilo dolazeći iz svih krajeva Srbije autobusima, osobnim automobilima, kamionima. čak i bagerima.

Poslije proboja u zgradu parlamenta, koja je djelomice zapaljena i devastirana, prosvjednici su zauzeli i zgradu RTS-a.

Policija i njezine specijalne postrojbe krajem dana stale su na stranu prosvjednika, a tijekom demonstracija stradalo je dvoje ljudi – jedna prosvjednica i jedan policajac, a 65 osoba je ozlijeđeno.

Milošević je 6. listopada 2000. priznao da je izgubio na izborima i čestitao Vojislavu Koštunici na pobjedi.

Mnogi građani Srbije vjerovali su da je to konačan poraz autoritarnog režima i da su učinjene korjenite demokratske promjene.

Međutim, nakon atentata na premijera Zorana Đinđića 12. ožujka 2003., demokratska oporba se potpuno rasula, Vojislav Koštunica povukao se s političke scene zbog izbornog poraza njegove Demokratske stranke Srbije (DSS), a petolistopadni pobjednici nisu uspjeli ostati privrženi datim obećanjima niti ih dosljedno provesti u djelo.

Dva desetljeća kasnije, Srbijom danas vladaju mnogi sudionici i suučesnici Miloševićeva režima.

Aktualni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić bio je ministar informiranja za vrijeme vladavine Slobodana Miloševića kada su kažnjavani i ugašeni mnogi neovisni mediji.

Aleksandar Vulin, tada istaknuti član Jugoslavenske udružene ljevice (JUL) Miloševićeve supruge Mirjane Marković, sada je ministar obrane, dok je glasnogovornik Socijalističke partije Srbije (SPS) i Miloševićev blizak suradnik Ivica Dačić aktualni šef srbijanske diplomacije, te predsjednik SPS-a i koalicijski partner Vučićeve Srpske napredne stranke.

Slobodan Milošević je u vrijeme vlade Zorana Đinđića isporučen sudu u Den Haagu po optužbama za ratne zločine, a preminuo je 2006. godine u ćeliji zatvora Scheveningenu, ne dočekavši presudu.

Đinđićeva Demokratska stranka u međuvremenu se raspala na nekoliko frakcija i manjih stranaka, a u sadašnjem sazivu Skupštine Srbije niti jedna od njih nema svoje zastupnike.

(Izvor: HINA)

Objava Prije 20 godina pao je Slobodan Milošević: Srbijom danas vlada njegov ministar informiranja pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Službeni podaci govore da je Milošević umro prirodnom smrću, iako njegova obitelj i pristaše tvrde da je Milošević ubijen jer mu se davala neadekvatna terapija za njegovu bolest dok je bio u zatvoru.

No, puno prije Haaga, par godina nakon rata, hrvatska vojna obavještajna služba uspjela je prisluškivati privatne razgovore Slobodana Miloševića s članovima uže obitelji. Dio tih razgovora objavljen je 2002. godine.

Politički monstrum koji je započeo tri rata i uzrokovao smrt i stradanja milijuna ljudi, sa ženom i sinom vodio je nježne i očinske razgovore kao da se apsolutno ništa u tom trenutku nije događalo…

U ožujku 1997. godine Miloševićev sin Marko otputovao je u Italiju radi korekcije zubala, ugradnje leća plave boje i operacije ušiju jer je bio klempav. U nastavku donosimo dijelove transkripta.

Marko: klempav sam ko stoka.

Milošević: Dobro, lepi moj. Ja sam razgovarao s jednim doktorom i malo sam razmišljao svojom glavom. Ti to uopšte ne treba da operišeš.

Marko: Jao, tata, mislim, znao sam da ćeš…

Milošević: Čekaj malo da ti objasnim nešto. Znaš zašto tebi to sad izgleda tako? Jer si ti užasno mršav i svaki magarac u tvojim godinama izgleda tako, i čim se malo popuniš i, što se kaže, stabilizuješ, to će sve da legne kako treba. I ja sam izgledao još gore kad sam bio mršav.

Marko: Pa, vidi, slažem se, ali ja nemam nameru da se prolepšam za 15 godina.

Milošević: To ti se samo čini jer si tako mršav. I pile ima iza ušiju malo da se skine, onog mišića da se pojede. A ti imaš samo kost, razumeš, prema tome, svako nasilje nad prirodom je glupo, a drugo, lep si ko lutka, na tatu. Nemoj da se zaje….., eto!

Marko: Tata…

Milošević: Ja sam protiv i ja sam roditelj, eto.

Marko: Odlično. A ja sam za i ja sam punoletan.

Milošević: E, ako si punoletan, ima da te prebijem kad se pojaviš ovde.

Marko: Ne sekiraj se, tajko…

Milošević: Oću da ti kažem da je to samo zato što si mršav. Glava ti je ušiljena, stomak ti je ko petodinarka. Što ne dodaš na stomak još kaiš slanine? *

Milošević prebacuje liniju na veleposlanika SRJ pri Svetoj Stolici Dojčila Maslovića. D: Nemoj, bre, to da radiš. Ma jesi li ti lud? Koja ti je ženska nabila kompleks?

Marko: Nije ženska, ali, bre, ne mogu da vozim skupa kola, da se oblačim lepo i da budem klempav ko stoka.

Marko: Mama, ja menjam sve zube. 29 zubi imam u glavi i 29 zuba menjam. Ja ne popravljam, nego menjam.

Mira: Da ti kažem nešto. Poznato je da je na Zapadu zdravstvo nehumana stvar…

Marko: Ovo je Hrvat.

Mira: Ti si stvarno blesav.

Marko: Ustaša. Znaš kako priča. Ništa ga ne razumem. Uopšte, isti Tuđman. Onako stisnute usne, izbečen pogled. Sav onako fašistički feminiziran. Ko mu je… mater…

Marko početkom 1997. godine obavještava oca da kreće u novi posao. To treba biti rodilište.

Marko: Tajice, gde mi je mama?

Milošević: Šta će ti mama kad je tata tu?

Marko: Pošto si konzervativan tip, neću tebe da pitam.

Milošević: Pitaj mene.

Marko: Tajko? Što misliš o tome da napravimo porodilište?

Milošević: Kakvo, bre, porodilište?

Marko: Porodilište, znaš kako izgleda porodilište? Pošto ovde samo što ne pocrkaju, ne od srca, već i od kuge, zamisli da zaposlim renomirane ginekologe, dam prihvatljive cene, maksimalne uslove, zasebne sobe, kompletni komoditet.

Milošević: Nemoj da se zaje….. Bolje ti je drži “Madonu”.

Marko: Ma nisam ja mislio u “Madoni” da pravim porodilište. To nije inkompatibilno.

Milošević: Nego de?

Marko: Napravio bi ga obaška, bre, nezavisno od diskoteke…. Generalno te pitam, šta misliš?

Milošević: Đenerali spiking, nije tako loša stvar u humanitarnom smislu, a u biznisnom smislu – truba!

Marko: Tata, jel’ znaš kolko košta kiretaža ovde po šupama u Požarevcu? 150 maraka!

Milošević: Ali u porodilištu nema kiretaže. Tamo se rađaju deca.

Marko: Ima i kiretarnica pored. *

Milošević odustaje i daje slušalicu supruzi. Nakon što ga je saslušala, rekla je: “Super ti je ideja!”

Početkom 1997. Marko Milošević uselio se u novu kuću s bazenom te zove roditelje.

Marko: Da li znaš da mi je voda u bazenu 38 stepeni?

Milošević: Ti si budala, bre. To je nezdravo. Marko: Pa da, bez veze. Treba da bude 18. To je prava stvar. Milošević: Pa ne sme preko 30.

Objava PRESRETNUTI MILOŠEVIĆEVI OBITELJSKI RAZGOVORI: “Tata, zubar mi je Hrvat. Ustaša. Znaš kako priča, isti Tuđman…” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.