Premijer Andrej Plenković poručio je kako je s tugom primio vijest o Tuđmanovoj smrti

“S velikom tugom sam primio vijest o odlasku prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana, dragog kolege, prijatelja i zastupnika u Hrvatskom saboru, sina prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, istaknutog političara i znanstvenika posvećenog zaštiti nacionalnih interesa”, napisao je na Twitteru.
Miroslav Tuđman rođen je 25. svibnja 1946. u Beogradu, kao prvi sin Franje i Ankice Tuđman. Ime je dobio po Miroslavu Krleži. Diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je magistrirao i doktorirao.

Godine 1968. bio je urednik Studentskog lista, a potom je bio zamjenik urednika Tjednog lista omladine da bi 1971. godine bio i glavni urednik časopisa Pitanja.

Utemeljitelj je i prvi voditelj Zavoda za informacijske studije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1989. – 1990.), bio je prodekan Filozofskog fakulteta (1990. – 1991.). a godine 2000. pokreće međunarodni časopis National Security and the Future, kojemu je glavni i odgovorni urednik.

Bio je ravnatelj Hrvatske izvještajne službe u dva navrata

Bio je zamjenik predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost te utemeljitelj i ravnatelj Hrvatske izvještajne službe (HIS) u dva navrata, od 1993. do 1998. godine i od 1999. do 2000. godine.

Tuđman je bio član Savjeta Hrvatske socijaldemokratske stranke od 1991. godine te jedan od njezinih utemeljitelja (1989.).

Godine 2000. ponovno se politički aktivirao zbog, kako je govorio, najave detuđmanizacije, odnosno dehrvatizacije Hrvatske i kriminalizacije Domovinskoga rata. Osnovao je Udrugu Hrvatski istinski preporod (UHIP). Na lokalnim izborima 2001. kao nositelj nezavisne liste za Skupštinu grada Zagreba osvojio je 7.6% glasova i dobio pet gradskih zastupnika. Iste godine osnovao je stranku pod istim nazivom Hrvatski istinski preporod (HIP) te postao njen predsjednik.

Saborski zastupnik i kandidat za predsjednika Hrvatske

Godine 2002. nakon pobjede Ive Sanadera za predsjednika HDZ-a i raspuštanja niza županijskih i gradskih organizacija, troje zastupnika Ante Beljo, Đuro Njavro i Dario Vukić prelaze u HIP te njegova stranka u četvrtom sazivu Hrvatskog sabora postaje parlamentarna stranka. Klubu se pridružuje i neovisna zastupnica Ljerka Mintas-Hodak.

Na parlamentarnim izborima 2003. Miroslav Tuđman bio je nositelj liste 1. izborne jedinice, ali koalicija HIP/Hrvatski blok osvojila je 1.7% glasova. Na izborima za Hrvatski sabor 2007. HIP nije istaknuo svoju kandidaturu.

Kandidirao se za predsjednika Hrvatske 2009. te na izborima osvojio 4.09% glasova.

Suosnivatelj je pokreta Hrvatski rast, 2010. godine, ali ga je napustio i prešao u HDZ za izbore 2011. te bio izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru.

Na prošlim izborima je ponovno ušao u sabor, u II. izbornoj jedinici. U aktualnom sazivu sabora bio je voditelj saborskog Izaslanstva u Parlamentarnoj skupštini NATO-a te član odbora za obranu, za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, za ratne veterane te za međuparlamentarnu suradnju.

Objava Umro je Miroslav Tuđman pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Vijest o smrti atletičara iz Doboj Istoka potvrdio je njegov brat Asmir. Osman je na uličnim utrkama prvo skupljao novac za sportsku opremu i odlazak na pripreme, a nakon što je priča o njemu objavljena u medijima, stigli su i sponzorski ugovori, oprema i stipendija.

Krajem 2017. godine doživio je ozljedu na treningu.

“Otišao sam liječniku i pogrešno su mi dali injekciju, unijeli su mi infekciju i doslovno sam se borio za život. U bolnici u Tuzli sam ležao 45 dana, cijela godina mi je propala. Kada sam izašao iz bolnice, liječnici su mi rekli da dvije godine neću moći šetati, međutim nakon dva mjeseca bio sam prvak države i vratio sam se munjevitom brzinom tamo gdje pripadam”, rekao je tada.

Junuzović je bio treći na prvim Europskim igrama u Bakuu na 3000 metara s preponama, bio je prvak Balkana i BiH u istoj disciplini te najbolji u svojoj državi na pet i 10 tisuća metara. Pobjednik je prvog sarajevskog maratona održanog prije pet mjeseci te brojnih drugih utrka po Bosni i Hercegovini.

“Maraton nije moja disciplina, ali rekao sam sebi: Probaj, Osmane. I isplatilo se, iza sebe sam ostavio svoje konkurente. Pokazao sam da sam najizdržljiviji atletičar, psihički spreman na najveće podvige. Mislim da sam jedini atletičar koji je iz tri tisuće metara uskočio u maraton na 42 kilometra i pobijedio.”

Objava Iznenada preminuo jedan od najboljih BiH atletičara Osman Junuzović pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Nogometni trener je od 1963. godine, a u svojoj dugogodišnjoj karijeri na klupskom je planu vodio zagrebačku Lokomotivu, Opel-Rüsselsheim, Germaniju Wiesbaden, Wacker Innsbruck, LASK, Zagreb, Dinamo iz Vinkovaca, Sturm, bečki Rapid, Stuttgart, Casino Salzburg, Dinamo i Fenerbahče.

Otto Barić bio je izbornik hrvatske nogometne reprezentacije od srpnja 2002. do završetka Europskog prvenstva u Portugalu 2004. godine. U 24 utakmice za kormilom vatrenih ostvario je 11 pobjeda, 8 remija i 5 poraza.

Bogata kolekcija trofeja

Prije hrvatske, bio je izbornik austrijske nogometne reprezentacije od 1. travnja 1999. do 31. prosinca 2001. godine i u 22 utakmice ostvario 7 pobjeda, 6 remija te 9 poraza, odnosno izbornik albanske reprezentacije u razdoblju od 1. srpnja 2006. do 22. studenoga 2007. godine.

U jednom je razdoblju bio sportski direktor Austrije Salzburg, direktor Dinamove omladinske škole, trener amaterske reprezentacije Jugoslavije i asistent Miroslavu Blaževiću na klupi Vatrenih na Europskom prvenstvu u Engleskoj 1996. godine.

U svojoj bogatoj kolekciji trofeja Otto Barić je s Wacker Innsbruckom osvojio dva naslova prvaka Austrije (1971., 1972.), s bečkim Rapidom tri naslova prvaka Austrije (1983., 1987., 1988.), četiri Kupa (1983., 1984., 1985., 1987.), dva Superkupa (1987., 1988.) i ostvario plasman u finale Kupa pobjednika kupova (1985.), sa Sturmom osvojio jedan naslov prvaka Austrije (1990.), s Casino Salzburgom dva naslova prvaka Austrije (1992., 1994.), austrijski Kup (1993.) i ostvario plasman u finale Kupa UEFA (1994.), sa zagrebačkim Dinamom osvojio naslov prvaka Hrvatske (1997.) i Kup (1997.), sa Stuttgartom ostvario plasman u finale njemačkog Kupa (1986.), sa Zagrebom ostvario plasman u Prvu ligu (1976.), a s amaterskom reprezentacijom Jugoslavije osvojio naslov prvaka Balkana (1976.) i naslov europskog prvaka (1978.).

Hrvatski nogometni savez izražava duboku sućut obitelji Otta Barića zbog ovog nenadoknadivog gubitka, piše Hrvatski nogometni savez.

Izvor: hrt.hr

Objava Preminuo Otto Barić pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kićo je u bolnici početkom kolovoza završio zbog koronarne bolesti koja mu je bila zahvatila krvne žile. Unatoč uspješnom zahvatu, tijekom kojeg su mu ugrađene tri premosnice, oporavak se zakomplicirao jer mu rana na prsnom košu nije zarastala kako treba.

Slavonski glazbenik proteklih mjeseci još je nekoliko puta bio operiran, a premda su se njegovi bližnji nadali da će sve krenuti na bolje, liječnici su ih u više navrata spremali i za ono najgore. Iza Kiće su ostali njegovi neutješni sinovi Pavao (41) i Ivan (39), prijatelji i brojni obožavatelji.

Objava Umro je Krunoslav Kićo Slabinac, borio se s dugom i teškom bolesti pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Koliki su uistinu troškovi pogreba i popratni troškovi u zemlji u kojoj se ne zna ni od čega ljudi žive, a kamoli od čega plaćaju pogreb?

Uz prosječnu plaću od 950 maraka i sindikalnu potrošačku košaricu od skoro 2 000 maraka, stanovnici Bosne i Hercegovine pravi su mađioničari preživljavanja.

O minimalnim mirovinama od 382 marke da i ne govorimo.

Upravo ti najugroženiji među nama nose breme strepnje do kraja života. Naime, umirovljenici u Bosni i Hercegovini nemaju osiguranu bezbrižnu starost.

Naprotiv, primorani su jesen svog života provoditi u grču svakodnevne borbe za golu egzistenciju i s mislima o još jednom ogromnom trošku, pogrebu.

Jer, apsurd življenja u Bosni i Hercegovini leži u groznoj činjenici da građani ove države nisu dočekali svoj mir nakon što zauvijek zatvore oči, već umiru s tegobnom i mučnom zadnjom mišlju, a ta je od čega će ih njihovi najmiliji pokopati.

Umrijeti u Bosni i Hercegovini – prisiljeni luksuz

I dok u uređenim zemljama građani mogu kupiti i pripremiti grobno mjesto, mnogim stanovnicima Bosne i Hercegovine taj izdatak je neizvodiv.

Jednostavno, cijene grobnih mjesta u Bosni i Hercegovini su preskupe.

Primjerice, za  dvojno grobno mjesto na mostarskom gradskom groblju Sutina potrebno je izdvojiti 2400 konvertibilnih maraka. Bez nadgrobnog spomenika, spomen ploče ili nišana.

I dok je na Centralnom gradskom groblju Vrbanja, u Banja Luci, za betonsku grobnicu potrebno izdvojiti skoro 4000 maraka, također bez oblaganja i dizanja spomenika, na sarajevskom gradskom groblju Bare cijena grobnog mjesta s nadgrobnim spomenikom ili nišanom kreće se od 4590 pa do 5280 maraka.

Dakle, možemo zasigurno zaključiti da cijena grobnog mjesta, s pristojnom nadgrobnom pločom, spomenikom ili nišanom, u Bosni i Hercegovini iznosi minimalno 5000 maraka.

Prilično zahtjevan i mnogima od nas nimalo beznačajan iznos za izdvojiti.

No, troškovi tu ne staju

Potrebno je izdvojiti i novac za lijes (uz cijenu koja se kreće od 600 maraka pa do 3000 maraka), zatim za vijence, osmrtnice (tiskane i online, koje svoju korist imaju u ogromnom dosegu i brzini objavljivanja), usluge pogrebnog poduzeća (ispraćaj, preodijevanje, prijevoz, itd.), usluge fotografa, naravno, vjerske obaveze, hrana i piće u domu ili svojevrsne daće u restoranu.

Kao što vidimo, cijena jednog pogreba, uz sve nabrojane obaveze, doseže i vrtoglavih 10 000 konvertibilnih maraka.

Izuzetno velika suma novca koja visi nad glavom svakog stanovnika Bosne i Hercegovine, kao Damoklov mač, jer nitko od nas ne zna kad će po posljednji put sklopiti oči i zauvijek napustiti svoje najmilije.

Može li se trošak smanjiti?

Da, srećom, postoje određene olakšice koje mogu znatno smanjiti onu astronomsku sumu od 10 000 maraka.

Kao najisplativiju olakšicu možemo spomenuti pripadanje određenom pogrebnom društvu ili Medžlisu Islamske zajednice.

Uz određenu mjesečnu ili godišnju naknadu u vidu članarine, ovisno o broju godina ili o dugoročnosti plaćanja, pripadnici sve tri konfesije stječu pravo na besplatne (ili cijenom umanjene) vjerske i ukopne sadržaje.

Veliki broj pripadnika katoličke vjeroispovijesti koji žive u Bosni i Hercegovini zadržali su običaj iz davnina, a taj je da se u vidu plaćanja misa potpomogne obitelji pokojnika u organizaciji pogreba.

Isto tako, pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti solidariziraju se u troškovima pogreba kroz dobrovoljne priloge koji se prilažu u posebno pripremljenu kutiju za pripomoć ožalošćenoj obitelji.

Treba reći i da pripadnici braniteljskih i boračkih udruženja, preko Ministarstva branitelja – boraca, imaju određena prava u slučaju smrti (primjerice, pravo na naknadu troškova sahrane te pravo na naknadu za podizanje nadgrobnog spomenika ili spomen obilježja, itd.).

Također, uštedu od nekoliko stotina maraka obitelj pokojnika može postići ako, umjesto tiskanih osmrtnica objave online osmrtnicu.

Kao još jedna olakšica koja bi se mogla iskoristiti bila bi da se, tijekom aktivnog životnog razdoblja, na kredit kupi i otplati grobno mjesto.

Kroz ovaj vid svojevrsne investicije osigurava se mjesto ukopa, a obitelj se oslobađa najvećeg izdatka koji je potreban u procesu pogreba.

I da, i ova olakšica dolazi kao svojevrstan apsurd pa možemo zaključiti da stanovnici Bosne i Hercegovine ne samo da žive na dug već i da se pripremaju za smrt kroz dug, a uz dug i umiru.

Realnost BH društva, nažalost.

Objavio je portal osmrtnicama.ba

Objava Cijena smrti – Koliko košta umrijeti u BiH? pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Prema podacima prikupljenim u županijskom Zavodu, umrlih od malignih neoplazmi tijekom prošle godine je 522, od čega je 287 osoba muškog, a 235 ženskog spola. ”Vodeće maligne neoplazme na području HNŽ-a u 2019. godini su maligne neoplazme pluća, s 219 novooboljelih osoba i incidencom 127 na 100.000 stanovnika. Slijede maligne neoplazme kolorektuma, s 205 novooboljelih i incidencom od 94 na 100 tisuća stanovnika”, kaže za Bljesak.info dr. Erdin Alajbegović, šef Epidemiološke službe Zavoda za javno zdravstvo HNŽ-a.

Prema izvješću u Ocjeni zdravstvenog stanja stanovništva za 2018. godinu, koje je, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, usvojen u županijskoj Skupštini, godine 2018. od karcinoma na području ove županije preminulo je 365 osoba. Te godine, kada je zbog bolesti pluća liječeno čak 30.186 ljudi, zabilježeno je 767 novooboljelih muškaraca i 662 novooboljelih žena od karcinoma u kojem prednjači karcinom pluća, dakle ukupno 1429 ljudi. ”Promatrajući kretanje broja oboljelih od malignih neoplazmi za period 2014. – 2018., na području HNŽ, uočavamo kontinuirani porast broja prijavljenih novooboljelih. Za donošenje adekvatnog dokaza o razlogu nastanka povećanja broja novoboljelih potrebno je provođenje adekvatnih epidemioloških studija koje bi identificirale razlog povećanja”, navodi se u izvještaju, kojem javnost nije pridavala previše pažnje.

/Izvor: Bljesak.info/

Objava Od početka godine od raka u HNŽ umrle 302 osobe pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

U Covid-bolnici SKB-a Mostar tijekom noći preminula je ženska osoba (88) iz Mostara, koja je i ranije imala ozbiljnih zdravstvenih problema,priopćeno je na press-konferenciji na medije Kriznog stožera HNŽ-a. ”Od 214 pacijenata u našoj Covid-bolnici je 40 bolesnika, ostali su bili lakše bolesni i liječeni su u kućnoj izolaciji, što je u postotcima 18,6 posto s prostora cijele županije”, rekao je to prof. dr. sc. Jurica Arapović, specijalista infektolog, ispred SKB Mostar. Prosječna starosna dob bolesnika je 64 godine. Preminulo je ukupno osam osoba, što predstavlja 3,7 posto smrtnosti u Hercegovačko-neretvanskoj županiji što je podjednako ako računamo prostore naše zemlje. Prosječna dob umrlih je 72 godine. Preminulo je pet muškaraca i tri žene. Trenutno se liječi 20 bolesnika iz HNŽ-a u Covid-bolnici.

Borba nije prošla

Dr. Arapović je upozorio kako ”naša borba još nije prošla” te da se svi, usprkos lijepom vremenu,  suzdrže i poštuju mjere zabrane. Mjesec dana od kad je u HNŽ-u započela kriza s korona virusom o ulozi MUP-a HNŽ govorio je ministar Slađan Bevanda koji se zahvalio i policiji ali i građanima koji se, kako je rekao, makismalno pridržavaju uputa. ”Od 16. ožujka u HNŽ izdano je 4.092 rješenja o izolaciji i samoizolaciji, te je policija djelovala po ovim rješenjima, odnosno radila je u prosjeku oko 600 nadzora dnevno. Za 156 osoba konstatirano je nepoštivanje mjera samoizolacije i podaci su dostavljeni nadležnima. Broj isteklih rješenja, s današnjim danom jeste 2.860”, rekao je ministar Bevanda, između ostalog, u svom izvještaju. Naveo je i kako je pet osoba iznad 65 godina i dvoje maloljetnika prekršilo zabrane kretanja te da je šest ugostiteljskih objekata radilo unatoč zabrani.

Karantena u Čitluku

Odgovarajući na novinarska pitanja, dr. Arapović je rekao je struka od početka bila za strože mjere. Krizni Stožer HNŽ-a je predlagao općinskom stožeru u Čitluku mjeru stavljanja Čitluka pod karantenu. No, iako je to odbijeno, epidemija Covida-19 je u toj općini stavljena pod nadzor. ”Čini mi se da su imali pravo, obzirom da su svoja žarišta stavili pod nadzor. Krizni stožer HNŽ-a je predložio je jednu mjeru više koja ograničava kretanje van prostora županije, što je kasnije primjenila i ŽZH, te smo to isto predložili i federalnom Kriznom stožeru”, rekao je.

71 uzorak u Stocu

Rekao je kako je do sada je uzrokovan 71 djelatnik i štićenik doma u Stocu a u narednom razdoblju će biti testiran svi. ”Za sada imamo jedan pozitivan slučaj, i to je onaj koji smo objavili ranije, djelatnica s područja Republike Srpske”, rekao je.

1.213. nezaposlenih u mjesec dana

Novinarima je rečeno kako je na području HNŽ-a od 15. ožujka do 15. travnja u evidenciji nezaposlenih Zavoda za zapošljavanje prijevljeno 1.213 osoba. Prednjače radnici iz ugostiteljstva, tgovine i uslužne djelatnosti.

MUP, dezinfekcija i oprema

Na pitanje Portala Bljesak.info vrše li pripadnici MUP-a u nekim mjestima HNŽ-a dezinfekciju i to naplaćuju, ministar Bevanda je rekao kako ”MUP nije profitna organizacija, ne vrši takve aktivnosti a kamoli da ih naplaćuje”. Na zamolbu za komentar tvrdnji iz federalnog sindikata policije da policija nije dovoljno opremljena i da bi inspekcija trebala provjeri stanje, Bevanda je rekao kako te optužbe ne stoje. ”Apsolutno ne stoje tvrdnje koje su određene kolege iz Sindikata iznijele da nema opreme. Sigurno je da ima policajaca koji traže bilo koji razlog da što manje rade, ili da ne rade. No prava istina je da smo dobili potrebne količine opreme koju redovito dopunjavamo. Niti jedan policijski službenik nije otpremljen na zadatak a da nije opremljen odgovarajućom opremom”, rekao je.

Stožer tvrdi da je u Čapljini sve u redu

Iako je jedna zaražena osoba na društvenim mrežama kritizirala stanje u Domu zdravlja Čapljina navodeći kako je nitko nije kontaktirao devet dana i da djelatnici Doma zdravlja rade u molerskim odjelima i s maskama za vinograd, iz Stožera je poručeno kako je u Čapljini stanje zadovoljavajuće. ”U Domu zdravlja Čapljina su rekli da je situacija tamo pod kontrolom te da nema nikakvih poteškoća kad je pitanje rad te institucije. Osobe koje imaju određenih poteškoća trebaju kontaktirati odgovorne”, rekao je glasnogovornik Vlade HNŽ-a Pero Pavlović. I dr Arapović je rekao kako nije istina da nitko nije kontaktirao oboljele, iako oboljeli tvrde drugačije. Potvrdio je da je sedam zdravstvenih djelatnika, što liječnika što medicinskih sestara, zaraženo virusom u Domu zdravlja Čapljina a devet ih je u samoizolaciji.

/Izvor: Bljesak.info/

Objava Krizni stožer: U Covid-bolnici u Mostaru umrla starica. U mjesec dana 1213 nezaposlenih pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Vlč. Ljubo rođen je 6. travnja 1991. u Prozoru gdje je završio osnovnu školu, a gimnaziju u Katoličkom školskom centru Petar Barbarić u Travniku gdje je boravio u sjemeništu kao kandidat Vrhbosanske nadbiskupije. Filozofsko-teološki studij započeo je u Sarajevu (2010. –  2012.), a završio i diplomirao na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu 2015. Zaređen je za đakona 29. studenog 2015., a za svećenika 29. lipnja 2016. u Sarajevu. Kroz đakonsku godinu obavljao je službu u katedralnoj župi Presvetog Srca Isusova u Sarajevu. Od 2016. je na poslijediplomskom studiju iz dogmatske teologije, također na Gregoriani gdje je 2018. magistrirao, a trenutno se nalazi na drugoj godini doktorskoga studija. Od vremena odlaska u Rim 2012. član je Papinskog zavoda Germanicum et Hungaricum.

Poštovani vlč. Zadriću, ukoliko gledamo fenomenološki – smrt nije kraj, nego nepoznanica. Možemo li reći kako je upravo to ono što najviše i plaši ljude, nerijetko i dobre vjernike?
Smrt nije kraj, ali uviđamo kako postoji dosta nepoznanica koje naša ljudska ograničenost ne može dokučiti. Prema njemačkom filozofu L. Feuerbachu, naš stvarni problem nije smrt, nego iracionalni strah od smrti. Poslužit ćemo se i definicijom protestantskog teologa E. Jüngela koji u svojoj knjizi Smrt ide tragom Vašega pitanja: „Smrt je s jedne strane naša potpuna nepoznanica, a s druge je pak strane potpuno ukorijenjena u nama. I iako je smrt nešto potpuno čovječje, nešto što potpuno pripada našoj prirodi, ipak ostaje naša najveća nepoznanica.“ Dobro zvuči kada kažemo kako smrt ipak nije kraj, no vjerujemo li i prihvaćamo li tu stvarnost kako će nam, (ne)ovisno o našim zaslugama, i poslije smrti nešto biti darovano? Život vječni?

Upravo kroz vlastito iskustvo promišljanja, a osobito gledajući iskustva drugih, posebno umirućih, ne možemo pobjeći od nužnog pitanja: Je li smrt uistinu kraj ili samo nepoznanica? Kao „dobri vjernici“ vjerujemo kako smrt nije kraj, ali njezina stalna prisutnost, a osobito iznenadna smrt, predstavlja stvarnu nepoznanicu ljudskoga života. I to je ono što nas iznenađuje kada govorimo o dobrim vjernicima: iz iskustva vidimo kako je smrt prisutna i predstavlja kraj ovozemaljskog života, a iako smo vjernici, izgleda kako se nepoznanica odnosi na ono što slijedi nakon smrti.

Koliko je samo stvari i pojava za koje nemamo odgovor, a ipak ih prihvaćamo jer su nužne za naš životni hod? Možemo li isto postupiti i po pitanju smrti? Idemo joj ususret, iskusit ćemo je. Prihvaćamo li smrt kao stvarni čin ljudskoga i vjerničkog života ili nam je i dalje nepoznanica o kojoj ne želimo niti razmišljati?

Nitko ju, dakle, ne može izbjeći jer je sastavni dio ljudskog života, te zauzima posebno mjesto u svijesti čovjeka. No, kako ju zapravo tumači Katolička Crkva?
Pomisao na smrt će nas svaki put uplašiti, ali ljudsko i vjerničko prihvaćanje smrti kao stvarnog čina ovozemaljskoga života će nas uputiti ka daru vječnog života. Ovaj dar (vječni život) nam ne bi trebao biti nepoznanica jer je upravo on srž katoličkog shvaćanja smrti. Stoga smatram potrebnim uvijek iznova učvršćivati naše stavove glede ljudske smrti i kršćanske nade.

Upravo iz različitih tumačenja proizlazi kako se smrt zapravo materijalizira, banalizira. Postaje „tabu-tema“, nešto o čemu se ne priča, iako je sastavni dio ljudskoga života. Tako se problematika smrti danas zrcali kroz jednu izričitu kontradiktornost: s jedne strane želi se maksimalno udaljiti smrt od čovjeka, potrebno ju je izbaciti iz čovjekove svijesti. A s druge pak strane svakodnevno svjedočimo „ekshibicijama smrti“ kojima pojedinac ili skupina uništava život drugih kroz najrazličitije surove načine. Tako smrt postaje, ne samo fenomenološki, nego i socijalno-društveni problem. U konačnici, problematiku smrti prema modernom shvaćanju, u jednom tekstu, tada profesor, Ratzinger opisuje ovako: „Smrt treba postati jedan obični materijalni čin, nešto sasvim obično kako u nama ne bi pobuđivala nikakva metafizička pitanja i probleme.“

Katolička Crkva svoje tumačenje smrti temelji na biblijskim iskazima. Bitno je naglasiti razliku između poimanja smrti grčke kulture i Biblije. Grčka kultura temelji se na Platonovu opisu smrti koja je u konačnici čovjeku prijateljica. Prema njegovu idealističko-dualističkom konceptu, duša je zatvorena u tijelu (materiji koja je po sebi ništavna) i po smrti biva oslobođena toga materijalnog i vraća se svojoj slobodi i besmrtnosti. Biblija pak čovjeka promatra u njegovu jedinstvu, duh-duša-tijelo ne naglašavajući dualistički koncept, nego koncept nade u uskrsnuće.

Shvaćanju smrti prema katoličkom nauku najbolje nam pomažu članci koje donosi Katekizam Katoličke Crkve (KKC) u brojevima 1005. – 1019., pod naslovom: Umrijeti u Kristu Isusu. On je punina Božje objave, a samim tim i punina ljudskoga života na zemlji, stoga shvatiti smrt na ispravan-katolički način, upućuje nas na poslanje Isusa Krista. Izdvojit ćemo broj 1009. iz KKC-a koji kaže: „Smrt je po Kristu preobražena. I Isus, Sin Božji, podnio je smrt, svojstvenu ljudskome stanju. Ali usprkos strahu pred njom, prihvatio ju je činom potpunog i slobodnog podlaganja volji Očevoj. Isusov je posluh promijenio prokletstvo smrti u blagoslov.“

Je li jedino u vjeri moguće spoznati ono što nakon smrti slijedi?
Mnogi će odgovore potražiti na drugim mjestima, no mi kršćani odgovore tražimo najprije u Božjoj objavi. To je temelj naše vjere, iako se ponekad ta objava čini apsurdnom prema našim ljudskim kategorijama. Istina, Božja objava jest misterij, ali je i izvor našega vjerničkog života.

Prema tom izvoru, čovjek je stvoren kao savršeno biće i stoga je bio podložen kušnji. Knjiga Postanka (2,15-17) i Poslanica Sv.Pavla Rimljanima (5,12) izražavaju početnu volju Stvoritelja kako čovjek ne bi trebao umrijeti. No, čovjek je htio postati Bogom, tj. biti gospodar života i živjeti samo za sebe. Tako je smrt posljedica grijeha, posljedica čina, ne nešto što potpuno pripada čovjeku, suprotno od onoga što je svojim iskazom tvrdio već citirani teolog Jüngel. Smrt nema prirodni, nego povijesni karakter. Stoga je čovjekovo protivljenje smrti razumljivo. Ponekad je nesposoban shvatiti njezinu bit i značenje, i ne želi ju prihvatiti, no smrt pripada redu stvari.

Već smo istaknuli bitne značajke katoličkog tumačenja smrti, a ovo Vaše pitanje u izravan odnos postavlja upravo vjeru i smrt. Samo po vjeri možemo spoznati ono što nakon smrt slijedi. Uzmimo jedan biblijski primjer koji će nam pomoći dati odgovor na ovo pitanje. Odlomak iz Ivanova evanđelja (11,1-45) koji donosi povijest o Lazaru, bratu Marte i Marije kod kojih je Isus boravio i koje je mnogo ljubio. Susrećemo, možemo reći, jednu svakodnevnu ljudsku-obiteljsku situaciju. Jedan član obitelji je umro, Lazar, i već je pokopan. Kada je to doznao Isus, dolazi posjetiti svoje prijatelje i utješiti ih. Utjeha je u ovom slučaju dar uskrsnuća, dar života vječnoga ispunjena nadom koju i mi želimo čuti: Brat tvoj živi!

Usmjeravam našu pozornost na razgovor Isusa s Martom: Gospodin se ne osvrće samo na Lazarovu smrt, nego preispituje Martinu vjeru. To možda najbolje izražava ovaj dio teksta evanđelja: „Kaže joj Isus: ‘Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?’“ (Iv 11,40). Vjera joj pomaže doživjeti obećano, a to je uskrsnuće. Slično se događa i nama, u smrti i kroz smrt naših bližnjih preispituje se i naša vjera. Neka tu istu uvijek učvršćuju Isusove riječi koji i u trenutku naviještanja vlastite muke i smrti daje i obećanje uskrsnuća (usp. Mt 16,21).

Smrt vodi čovjeka ka preobraženju, ka jednom novom početku kojeg daruje Bog. Smrt je samo jedan čin – nečeg puno većeg i značajnijeg – uskrsnuća. Završit ću poticajnim riječima teologa Romana Guardinija: „Smrt je stoga posljednja čovjekova kušnja, ali vođen Kristom, on ide ususret obećanomu.“

Što nam možete reći o eshatologiji kao grani dogmatike koja posebno govori o posljednjim stvarima čovjeka i svijeta, a samim time i o smrti, te onomu što čovjeka nakon nje čeka?
To je područje dogmatike koje nas ispunja nadom. Lijepo je čitati traktate koji naglašavaju i u nama pobuđuju tu toliko potrebnu kršćansku krjepost. Naravno, u tim istim traktatima susrećemo se s različitim poteškoćama poglavito iz razloga jer govore o posljednjim stvarima čovjeka i svijeta. Ali ipak, nada je ta koja dominira i prenosi nam jasnu poruku života vječnoga. Smrt definitivno nije kraj jer ćemo uskrsnuti na novi život. No ipak, ova nada se ponekad u ljudskim životima izgubi, pa možemo čuti tužaljke slične onima Isusovih učenika koji kažu: „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?“ (usp. Iv 6,60).

Uistinu, iako je nositeljica kršćanske nade i vjere u vječni život, eshatologija je ponekad tvrd govor. Uvijek će biti onih koji će reći kako je to nemoguće sukladno prirodnim znanostima koje naučavaju kako u prirodi ne postoji snaga niti sposobnost kojom bi se jedan propali organizam, život, mogao obnoviti. Mnogi će nijekati tu osnovu nade koja se zrcali u uskrsnuću Isusa Krista po kojem je i nama darovan život vječni (usp. 1 Kor 15,12). A odgovor tim istima koji govore kako nema uskrsnuća, apostol Pavao daje u sljedećim redcima: „Ovo vam uistinu velimo po riječi Gospodnjoj: mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli. Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom. Tješite se dakle uzajamno ovim riječima!“ (1 Sol 4,14-16). Eshatologija je dakle govor o izvoru ove nade.

Često smo svjedoci da ljubav pokazuje kako smrt drugih pogađa osobu više nego li misao na vlastitu smrt. Što je možebitni razlog tomu?
Po smrti drugih i mi na neki način umiremo. Postajemo svjesniji vlastite slabosti i uviđamo kako će jednoga dana i našem ovozemaljskom životu doći kraj. U tim trenutcima boli i žalosti iznova preispitujemo svoje stavove i učvršćujemo već postojeću vjeru. No, u tim slučajevima, u smrti naših bližnjih, osjećamo kako je smrt jedna crta preko koje više ne možemo ići. Ona predstavlja kraj ovozemaljskoga puta i tako pred zemnim ostatcima naših bližnjih ta crta koja nas dijeli od njih postaje još jasnija. Nema ga ili nema je više, nećemo ga više vidjeti nasmijana, sretna, zabrinuta, uplakana; nećemo više razgovarati s njim, nećemo više šetati s njim, nemamo više mogućnosti dijeliti zajedno dobre i loše trenutke, nemamo više priliku raspravljati o zajedničkim stvarima. Tjelesna prisutnost bližnje osobe neće nas više obogaćivati, ali obogaćuje nas kršćanska nada kako ćemo se oslobođeni svih muka i očišćeni svakog grijeha ponovno zajedno naći u vječnome životu.

Uz smrt idu i sprovodni obredi, ali i različiti običaji. Može li se reći da oni zapravo zrcale poimanje kršćanskog zagrobnog života?
Zanimljiva je teorija prema kojoj poslije smrti ne možemo govoriti o postojanju vremena i prema tome neki su zaključili kako uskrsnuće dolazi već po samoj smrti. Stoga je u nekim dijelovima sprovod bio slavljen kao ceremonija uskrsnuća (usp. J. Ratzinger, Escatologia, 8-9). Ispravno je zaključiti kako je prema Bibliji središnji pojam nade izražen upravo kroz uskrsnuće. Ali Biblija ne poznaje ovaj pojam uskrsnuća pri samoj smrti, čak odbija ga (usp. 2 Tim 2,16-18). A Sv. Pavao izražava svoju i našu čežnju koja se zrcali u želji biti zajedno s Gospodinom koji preobražava naš život (usp. Fil 1,23).

Dovoljno je razmišljati o našim običajima, a osobito molitvama kojima ispraćamo naše drage pokojne i molimo za njih Božje milosrđe. Samo slavlje obreda sprovoda, te sveta misa svojim čitanjima i tekstovima pobuđuju i učvršćuju našu nadu u vječni život. Imamo priliku pomoliti se uvijek za naše drage pokojne i slaviti za njih svetu misu. To ćemo posebno učiniti i na Dušni dan – spomen svih vjernih mrtvih, što će biti izraz naše nade u uskrsnuće naših dragih pokojnih.

Između svih tekstova koje možemo čuti u obredu sprovoda ili u misi za pokojne izdvojio bih dio teksta Pokojničkog predslovlja I koji nas hrabri sljedećim riječima: „Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima; i pošto se raspadne dom ovozemaljskog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.“

Koje biste najvažnije razlike najzastupljenijih svjetskih religija o poimanju smrti izdvojili u odnosu na katoličanstvo?
Odgovor gotovo svih religija na smrt je vječnost koja dolazi po njoj. Ono što je bilo ograničeno u vremenu, sada pak ima vječno trajanje. U gotovo svim kulturama nalazimo nešto mističnoga i možemo se složiti s tvrdnjom Josepha Ratzingera koji u svojoj knjizi Eshatologija predočava kako se u svim kulturama, osobito religijama, naglašavalo vjerovanje kako iza smrti ipak nešto postoji, ništavnost nije dolazila u obzir.

Svaka civilizacija i kultura je podložna promjenama i prema tome ne ostaje zatvorena i skučena u vlastitim okvirima, nego se uvijek iznova obogaćuje novim saznanjima proisteklim iz drugih civilizacija i kultura. Teško je zamisliti jasno definirane granice između kultura i civilizacije koje bi bile određene jednom zauvijek. No, ipak, granice i razlike u određenom smislu i mjeri postoje. Tako što se tiče i teme smrti, svaka kultura i svaka filozofija o smrti je doživjela na određeni način svoju transformaciju. Želim naglasiti ono što je otprilike zajedničko velikim svjetskim religijama, ali ne bih se upuštao u bilo kakvu daljnju analizu ističući razlike koje bi mogle iznijeti samo djelom točne iskaze. Ali svakako želim ukazati na ono što živim i u što apsolutno vjerujem: Kršćanstvo je vjera okrenuta životu, kršćanin vjeruje u Boga živih i stoga prihvaća život u svim njegovim fazama kao dar od Boga (usp. Mk 12, 27).

Dolaskom Isusa Krista vjera u uskrsnuće postaje središtem vjerovanja, nije samo jedna od mogućih definicija, nego je središte vjerovanja i poistovjećuje se s Bogom Stvoriteljem koji spašava. Sam Bog, zajedništvo s Njim, je život vječni! Novi zavjet je sačuvao eshatološke prikaze Staroga zavjeta: krilo Abrahamovo, raj, prijestolje, drvo života, svjetlo. Ove slike opisuju Krista koji je pravo svjetlo, istinski život i put, drvo života. Vjera u uskrsloga Krista čini našu vjeru vjerodostojnom i daje nadu u uskrsnuće jer On je put – istina – život (usp. Iv 14,6).

Na koji način čovjeku današnjice približiti eshatološke teme i samo njihovo shvaćanje u pravovjernom kontekstu?
Kroz protekle godine dogodilo se dosta društvenih i socijalnih promjena, tu slobodno možemo pričati i o promjenama u teologiji. Jedna od središnjih promjena je svakako ona na polju eshatologije koja se zrcali najprije u pojačanom izražavanju kršćanske nade. O tome smo dijelom već govorili u Vašem prethodnom pitanju koje se odnosilo na eshatologiju.

Ovdje ću predložiti tekst u kojem Ratzinger ovako govori o kršćanskoj nadi: „Nada se počinje shvaćati kao aktivna vrlina – kao inicijativa koja mijenja svijet, i ovisno o snazi te inicijative, stvara se novo čovječanstvo, te izgrađuje puno bolji svijet. Na neki način nada postaje i politički element i njezino ostvarenje u svijetu biva povjereno čovjeku. A u središtu je pak kraljevstvo Božje na temelju kojega se izgrađuje kršćanstvo. I upravo se to kraljevstvo Božje preslikava u željeni – bolji svijet sutrašnjice: tako Bog više nije onaj koji je u visinama, nego onaj koji je pred tobom.“ Biti uvjeren u Božju prisutnost kroz povijest i istu svjedočiti vlastitim življenjem je kontekst kroz koji bismo trebali približavati eshatološku stvarnost ljudima današnjice. Vjera u Božju objavu i osobna životna uvjerenja su potrebna forma po kojoj eshatološke teme neće biti nešto apsurdno i nemoguće, nego potpuno darovano čovjeku i svijetu kako bi postali ono što u svojoj biti jesu – pozvani na zajedništvo s Bogom.

Pred smrt svećenik je često osoba koja među posljednjima razgovara s umirućim. On je svojevrsni svjedok nade za tu osobu. Koliko oni svojim ispravnim i očinskim pristupom mogu olakšati vjernicima posljednje trenutke i ohrabriti ih?
Ti posljednji trenutci ovozemaljskoga života koje provedemo s umirućim su privilegirani i posebni. Kroz prisutnost svojih bližnjih i prisutnost svećenika umirući osjeti potrebnu blizinu i prisutnost koja predočava dva dara: dar podrške ljudi koji ga tješe, hrabre i podržavaju njegovu vjeru i nadu do posljednjega daha, te dar ulaska u Božji zagrljaj koji je konačni odgovor na naš životni put. Tako u tim posljednjim trenutcima također osjećamo kako to nije kraj jer Bog je naša budućnost.

I ta nazočnost u trenutku smrti je ujedno i naš odgovor. Kao kroz cijeli životni hod – a tako i u smrti – sve dok osjetimo prisutnost drugih, osjetimo i život. Nemoćni smo promijeniti nešto što pripada redu stvari, ali svakako smo sposobni biti tu jedni za druge. Ne kao nijemi promatrači, nego kao nositelji nade koja nam je darovana.

/Izvor: Nedjelja.ba/

Objava Ljubo Zadrić: Smrt vodi čovjeka ka preobraženju, ka novom početku kojeg daruje Bog pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

U tom htjenju zaustavio ga je jedan trenutak na cesti. Kiša, sklisko, cesta opasna i nakon strašnog praska životi su se zaustavili. Tuga se nadvila nad cijelu Regiju; Ramu, Livno, Bugojno, Tomislavgrad pa i šire…

Fra Ivica Baketarić je rođen u Mostaru 25. 4. 1982. godine, župa Rumboci (Rama). Roditelji su mu Stipo i Jela r. Marić.  Pok. fra Ivica je završio osnovnu školu u školi fra Jeronima Vladića Ripci, srednju u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, a filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Franjevački habit je obukao 14. 7. 2001. u Kiseljaku, prve jednostavne zavjete 7. 7. 2002. na Gorici u Livnu, a svečane zavjete 14. 9. 2006. na Petrićevcu. Za đakona je zaređen 3. 12. 2007. u Sarajevu, a za svećenika 29. 6. 2008., također u Sarajevu.

Mladu misu je imao u rodnoj župi u Rumobicima 10.08.2008. godine. Za propovjednika je tada izabrao fra Josipa Jozića, a kumovi su bili fra Miljenko Petričević i Zdravko Čuljak. Obnašao je službu župnog vikara u župi sv. Ante Padovanskog u Bugojnu od 2008. do 2012., te u župi Svih Svetih u Livnu od 2012. do tragične smrti.

Na njegov sprovod došle su tisuće ljudi. To je bio jasan znak o kakvom se čovjeku radilo.

Ljubav prema Rami

Fra Ivica je toliko volio svoju Ramu da je svako slobodno vrijeme dolazio u posjet obitelji. Ako ništa drugo svratio bi barem na kavu. Kada bi stigao u Rumboke sva djeca bi se u susjedstvu okupljala oko njega. Toliko je bio omiljen sa svojim blagim osmjehom da su svi htjeli provesti baren nekoliko trenutaka u njegovu društvu.

Volio je ramsku tradiciju, jednostavno, sve ono što je obilježava. Poseban užitak je iskazivao kada bi se pekla rakiju. Druženje i okupljanje ljudu oko rakijskog kotla za njega je bio poseban ugođaj.

Ljubav spram Rami koju su mu ulili njegovi roditelji Stipo i Jela nikada nije skrivao, ponosio se njome i često je isticao. Tijekom jedne ljetne propovijedi u filijalnoj crkvi Svete Ane u Drvetinama u Bugojnu kad je vidio raseljene da su došli svojim kućama kazao je: „Drago mi je da ste došli iz dalekih krajeva svojoj kući. Volite ovo svoje mjesto kao što ja i svi drugi Ramljaci volimo svoju Ramu.“ To je kazao sa onim svojim blagim osmjehom, a oči su mu zaiskrile.

Nije to bila samo ljubav spram Rame, to je bilo svjedočenje ljubavi prema Domu i Domovini, prema obitelji. Tu ljubav za  obitelj je uvijek pokazivao. Tako je za njega bila posebna radost kada je krstio blizance svoga brata Joze i njegove supruge Antonije.

Na Mladoj misi je nosio posebnu liturgijsku odjeću sa prekrasnim ramskim obilježjem u kojem je i pokopan.

Prijatelj, brat, fratar i ljudina

Prijatelj, brat, fratar i ljudina riječi su kojima fra Ivicu opisuju njegovi prijatelji iz Livna Nine Kasalo i dr. Darko Čondrić. Već od prvog susreta koji se zbio u Livnu 25.10.2012. godine rodilo se prijateljstvo. Pored fra Ivicinih pastoralnih djelovanja, uvijek je bio za okupljanja i pozitivna druženja iz kojih su se rađale ideje za neku konkretnu vjerničku i dobročiniteljsku aktivnost. Druženja sa Ninom i Darkom su bila svakodnevna. Vrlo često bi se pridružio fra Ivicin prijatelj fra Josip Jukić koji je u isto vrijeme bio s njim  župni vikar livanjske župe Svih Svetih.

Upravo ta druženja ove ekipe stvarala su brojne ideje i poduhvate u vjerničkom i društvenom smislu.

Dr. Darko Čondrić i Nine Kasalo čuvaju velike uspomene na fra Ivicu. Njihova prisjećanja su bolna. Kada se priča o njemu, evocira uspomene, oči se ispune suzama. Velika povezanost je bila i sa njihovim obiteljima.

„Svi smo se uvijek radovali fra Ivicinom dolasku. U Livnu je bio fantastično prihvaćen. Uvijek je pozitivno zračio sa svojom blagošću.“ – prisjeća se Nine Kasalo.

Fra Ivica se posebno obradovao kada je u Livno stigao njegov veliki prijatelj fra Josip Jukić iz župe Osova, Žepče.

Toliko je to prijateljstvo bilo jako da je Nine Kasalo svom ugostiteljskom objektu u Rapovinama kod Livna dao ime Konoba „Ivina arka“ upravo po svom velikom prijatelju fra Ivici.

„Kada se gradila ova konoba svaki dan je fra Ivica dolazio. Uvijek je pomagao, imao konkretne prijedloge. Sve što je radio činio je kao da je to njegovo. Ovdje na zid konobe zakucao je dva čavla na koje je objesio krunicu koju je donio i ona će tu uvijek ostati.“ – sa tugom priča Nine Kasalo, vlasnik konobe.

Na samom ulazu u konobu postavljene su narodne nošnje ramskog i livanjskog kraja.

Darko Čondrić se prisjeća da su razgovarali o imenu konobe i davali ideje, ali se uvijek vrtilo oko toga da mora imati nešto Ivicino u sebi.  Tako je jednom predložio da se zove Diva ili Konoba „Ivina arka“. Iako je Diva lijepo ime, ipak je ostalo „Ivina arka“.

„Sa fra Ivicom smo provele nezaboravno vrijeme. Skupa smo išli u Ramu i to će nam ostati u posebnom sjećanju. Iako nam bude emocije, često pogledamo naše zajedničke fotografije iz Rame. Zadnji naš zajednički pohod Rami zbio se upravo dan prije tragedije, 31.08.2014. godine. Taj dan nećemo nikada zaboraviti, jer je to bio naš zadnji dan.“ – s tugom i ponosom prisjeća se Darko.

„Fra Ivica nas je povezao ne samo sa sobom nego i sa svojom obitelji i Ramom. Ta veza se neće prekinuti dok smo mi živi, a prenosimo i na svoju djecu. Sve češće odlazimo u Ramu. Hodočasnici koji hodočaste iz Rame Gospi Sinjskoj i obrnuto uvijek su moji dragi gosti u Konobi „Ivina arka“. – poručio je Nine.

Brojne aktivnosti fra Ivice

Odgovornost u njegovom svećeničkom i franjevačkom pozivu je uvijek bila na prvom mjestu i najvišoj razini. O njegovom radu njegov župnik iz Bugojna i Livna fra Vinko Sičaja je 2014. za medije kazao: Sa velikim žarom je radio sve čega se prihvatio. Vodio je framaške sekcije u Bugojnu i kasnije u Livnu, a posebno se isticao njegov humanitarni rad. On je bio jedan od pokretača, posebno bih istaknuo karitativnu sekciju, vodio je ove mlade. Oni bi za Božić, Uskrs, pomagali siromašnima, skupljali bi priloge. Radio je i s mladim framašima, njegovi mladi su nama pjevali na misama, fra Ivica je bio posebno angažiran oko toga.“

Fra Ivica se bavio i zidarskim poslovima te je zidao  oko crkve pa je izgradio  stazu od kamenja. U župnoj kući bio je kao kućni majstor. Postao je i članom Međureligijskog vijeća.

Tijekom izgradnje crkve u Guberu kod Livna obećao je kako će on darovati jedan vitraj na crkvi koji košta 5.000 KM. Ako trebalo prodat će vozilo škodu da bi osigurao sredstva za taj vitraj. Nakon njegove tragične smrti roditelji Stipo i Jela su dobivena sredstva od osiguranja od 4.000 KM i dobiveni novac za škodu koja je predana na otpad od 1.000 KM, donirali su za vitraj crkve u Guberu posvećene Gospi Anđeoskoj kako je Ivica obećao.

Fra Ivica je volio umjetnost, odnosno slikarstvo. Odmarao bi se sa kistom u ruci.

Volio je Boga, živu crkvu, sve ljude dobre volje. Svojom jednostavnošću i blagim osmjehom i pozitivnom energijom privlačio je sve oko sebe. On je utjelovljenje vjere, dobrote i blagosti. Istinski sljedbenik Svetog Franje; prijatelj, brat, fratar i ljudina.

Objava In memoriam: fra Ivica Baketarić – Prijatelj, brat, fratar i ljudina pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Naši posjeti grobljima ovih dana uvjeravaju nas da smrt nije „samo medicinski, prirodni, biološki ili pak antropološki fenomen”, nego da je ona sa svim onim što se zbiva prije i poslije nje veoma važan „socijalni fenomen“ koji se isprepliće sa svim čovjekovim životnim područjima: osobnim, obiteljskim, rodbinskim, etičkim, religijskim, političkim, ekonomskim, pravnim itd.

A to znači da se njome bave mnogi društveni podsustavi počevši od bolnica, staračkih domova i hospicija do uprava grobalja, krematorija, pogrebnih i poduzeća za proizvodnju pogrebne opreme, zatim crkvenih i državnih institucija, osiguravajućih društava do sudova, mirovinskih fondova, odvjetnika itd., itd. A kako smrt time zadire u živo tkivo pojedinca i zajednice kojoj taj pojedinac pripada, ona time stječe i svoje društveno značenje, ona postaje sastavnicom čovjekova svakodnevlja bez obzira na to što je čovjek još od 19. stoljeća želi skloniti na neko mjesto koje neće biti uočljivo ni njemu ni prolaznicima.

Fizički živi, socijalno mrtvi

Živimo u vremenu u kojemu samo rijetki „sretnici“ imaju sreću umrijeti u svojoj postelji u vlastitoj kući, među svojima, među onima koje su najviše voljeli i za koje su „potrošili“ svoj život. Umjesto tog intimnog i skrovitoga mjesta za rastanak od najbližih, za sve više građana Hrvatske mjesto njihova posljednjeg „izdisaja i mûka“ postaju bolnice (u kojima se ne ozdravlja, nego umire), i starački domovi koji prestaju biti ne samo mjesta proživljavanja treće i četvrte životne dobi, nego, nažalost, i mjesta za „odlaganje biološkog otpada“, mjesta za smještaj već istrošenog i potrošenog materijala koji nije moguće renovirati.
A to znači da najveća “briga” njihovih potomaka postaje kako pronaći mjesto za njihov “siguran smještaj bez povratka” u kojemu će oni daleko od očiju i skrbi najbližih „blaženo preminuti u Gospodinu“. Stoga te institucije postaju njihov “novi dom”, u njima oni nastavljaju “živjeti” i prije fizičke smrti socijalno umirati primjećujući i sami da su zaboravljeni, ostavljeni, da više nikome ne trebaju. Postaju svjesni da su, iako fizički živi, zapravo socijalno mrtvi. A željeli bi biti okruženi osobama kojima bi mogli iznova ispričati svoju biografiju, kazati im što su oni nekoć bili, što su poduzimali, čime su se bavili i koje su uspjehe postigli.

Upravo ta činjenica da su posebno teško oboljele osobe, dakle one kojima se već mogao odrediti približno točan datum smrti, ostajale same i bez prisutnosti nekoga tko će ih prihvatiti sa svim njihovim ljudskim potrebama, potaknula je gospođu Cicely Saunders (1918. – 2005.) da 1967. u Londonu utemelji Hospicij sv. Kristofora. Od tada pa do danas, u svakom od takvih hospicija u više od 120 zemalja svijeta, bolesnik je u središtu pozornosti, njemu se posvećuje sva dužna pažnja iako su svi svjesni da boluje od neizlječive bolesti.

Stoga se već dugi niz godina, druge subote u listopadu, obilježava Svjetski dan hospicija i palijativne skrbi, što je – barem kad je o Hrvatskoj riječ – rijetka prilika da se progovori o dostojanstvu života onih koji su teško bolesni, koji boluju od neizlječivih bolesti i koji trpe veliku fizičku bol. Obilježavanje toga dana postaje prilika da se hrvatskoj javnosti kaže što su to hospiciji, kada su se i s kojom svrhom osnivali, koja je njihova važnost u današnjemu vremenu, u suvremenome društvu. S osnivanjem hospicija u Hrvatskoj ne ide tako lako. Iako je Svjetska zdravstvena organizacija još 1990. godine proglasila “pravo na palijativnu medicinu jednim od osnovnih ljudskih prava na zdravstvenu zaštitu“, ona je – prema onome što se u svezi s tim čini – pri dnu ljestvice društvenih prioriteta u Republici Hrvatskoj unatoč činjenici da je Ministarstvo zdravstva u svibnju 2017. usvojilo Nacionalni program razvoja palijativne skrbi u Republici Hrvatskoj 2017. – 2020., prema kojemu „uspostava sustava palijativne skrbi predstavlja jedan od prioriteta Republike Hrvatske i sastavni je dio Nacionalne strategije razvoja zdravstva 2012. – 2020.“, a sve „s ciljem poboljšanja kvalitete života bolesnika i njihovih obitelji suočenih s problemima uslijed neizlječive, uznapredovale bolesti“.

Kao potvrdu usmjerenosti ministarstva prema tome cilju, u dokumentu se navodi sve što je do 2017. u svezi s tim učinjeno, posebno kad je riječ o mobilnim timovima za palijativnu skrb u kući bolesnika, bolničkim timovima za palijativnu skrb, ambulantama za bol, angažiranju volontera u palijativnoj skrbi, ugovorenim palijativnim posteljama u bolničkim zdravstvenim ustanovama itd.

U rukama dobrih ljudi

No, u Hrvatskoj djeluje samo jedan hospicij, i to onaj u Rijeci: Hospicij Marija Krucifiksa Kozulić, koji je 2013. osnovala Riječka nadbiskupija, odnosno Caritas Riječke nadbiskupije. U Hrvatskoj djeluje i nekoliko palijativnih odjela kao npr. u bolnicama u Dubrovniku ili pak u Bolnici sv. Rafaela u Strmcu pokraj Nove Gradiške, što navodi na zaključak da je palijativna skrb u Hrvatskoj najvećim dijelom u rukama isključivo dobrih, samozatajnih i plemenitih ljudi koji imaju ljubavi i volje pomagati drugima u najtežim trenucima njihova života, kao što to uz gore spomenute, ali i mnoge poimenično nespomenute ustanove i pojedince čine i u Hrvatskoj udruzi prijatelja hospicija, vođeni riječima sv. Franje Asiškoga: “Počni raditi ono što je potrebno, onda učini ono što je moguće i odjednom radiš nemoguće.”

Neka stoga i ovaj kratki tekst, pisan u povodu blagdana Svih svetih i Dušnoga dana, bude poticaj za senzibiliziranje hrvatske javnosti za patnju mnogih naših sugrađana koji su sami i ostavljeni, koji se nalaze u terminalnoj fazi bolesti i kojima je potrebna svekolika pomoć ljudi koji će htjeti i znati poštovati dostojanstvo njihove osobe.

Piše: prof. dr. Ivan Markešić, sociolog religije

/Vecernji.hr/

Objava Sami i ostavljeni: Kako umrijeti smrću dostojnom čovjeka? pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.