Radi se zapravo o napuštenim halama Sokola, koje je tvrtka Ante Vidačka Promark prodala Stanić grupi, pa sada Stanić grupa, odnosno podružnica Boreas prodala Elektroprivredi HZ HB.

Ante Vidačak stari je prijatelj i kum predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čović, da ne kažemo i susjed kao vlasnik hotela Mostar koji se nalazi uz samu središnjicu stranke, a u privatizaciji je kupio veći dio imovine Sokola, gdje je Čović bio direktor. Najavljivali su ulaganja u revitalizaciju proizvodnje Sokola, da bi u konačnici rasprodavali imovinu poduzeća.

Vlasnici Stanić grupe Svjetlan i Goran Stanić Čovićevi su dobri prijatelji, Čović im redovito otvara nove proizvodne pogone, a i tracionalno zaigraju lopte zajedno HDZ-ovci i Stanić grupa.

U praksi bi se ova kupoprodaja, koja je zasigurno nepotrebna Elektroprivredi, mogla prepričati ovako:

Čovićev kum Vidačak prodao je hale Sokola Čovićevim prijateljima Stanićima, da bi ih od njih kupio ravnatelj Elektroprivrede HZ HB kojeg je postavila stranka Marinko Gilja

Iz Elektroprivrede HZ HB su potvrdili da su kupili hale Sokola.

“Sukladno potrebama i Planu poslovanja JP EP HZ HB d. d.  Mostar, nakon javne objave putem licitacije, kupila je prostor od tvrtke ‘Boreas’ d.o.o. Kreševo. Temeljem procijene vještaka građevinske struke prostor je plaćen 2,4 mil. KM, a koristit će se za potrebe skladišta roba, materijala i opreme Društva”, potvrdila je našem portalu Marija Buntić, iz sektora korporativnih komunikacija Elektroprivrede HZ HB, upitana je li točno da je EP HZ HB kupila halu od Stanića,(nekadašnji Soko), koliko je istu platila, te za što će joj služiti.

Boreas d.o.o Boreas je članica Stanić Grupe, vodeće grupacije u proizvodnji sokova, distribuciji pića, duhanskih proizvoda i tehničke robe, a vlasnici su braća Stanić.

Prije ove kupovine Elektroprivreda je kupila još jedan nepotreban im objekat u ruševnom stanju, koju će navodno rektor adaptirati

Sveučilište u Mostaru odlučilo je staviti na bubanj kat objekta u Rodoču, koji mu je prije šest godina donirala Vlada Federacije Bosne i Hercegovine.
Radi se o dijelu objekta u vojarni “Stanislav Baja Kraljević” u Mostaru na parceli označenoj kao k.č. 2589/1, K.O. Rodoč, ukupne površine 591.06 m2, koji je Vlada Federacije 2015. dala na raspolaganje Sveučilištu u Mostaru.

Sveučilište u Mostaru 13. svibnja raspisalo je javni natječaj za prodaju etažiranoga dijela nekretnine Sveučilišta u Mostaru. Predmet natječaja je prodaje etažne jedinice na trećem katu ukupne površine od 591 četvorni metar, koji se sastoji od dva hodnika, dvadeset dva ureda, dva kupatila, a koja se nalazi u kampusu Sveučilišta u Mostaru u Rodoču. Elektroprivreda je prvo izbjegavala potvrditi da su upravo oni kupac ovih prostorija, no naknadno se ispostavilo da jesu.

I dok se Elektroprivreda HZ HB nameće kao kupac roba, materijala i nekretnina od stranački bliskih osoba i poduzeća, građanima se pripremaju nova poskupljenja. Ionako previsoka cijena električne energije mogla bi opet skočiti, a od mirovina i usta odvojeni i plaćeni računi završavaju u Sokolovim i vojnim halama.

Autor: M. Jurić

Izvor: hercegovina.info

Objava EVO KAKO STRANKA VRTI LOVU: Čovićev kum proda Sokolovu halu njegovu dobrom prijatelju, pa prijatelj proda njegovu direktoru Gilji pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Prskalo je otac Bernardice Čović, odvjetnice iz Mostara koja je duže od tri desetljeća u braku sa Draganom Čovićem, predsjedavajućim Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Prema istraživanju Centra za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva (CIN), bračni par Čović je većinu svojih nekretnina dobio na poklon ili kupio do 2003. godine. Nakon što su otvorene istrage i sudski sporovi protiv Čovića zbog sumnje da je koristio javne funkcije za ličnu korist, situacija se promijenila. U narednim godinama nekretnine je, uglavnom, kupovala Bernadica Čović u ime svoje rodbine, a poslije je neke od tih nekretnina i dobila na poklon.

„Stančić“ od 71 kvadratni metar

Dragan Čović je prvu nekretninu dobio na poklon od pokojnog oca Frane 1997. godine. Tada je bio generalni direktor poduzeća za namjensku industriju „Soko“ iz Mostara.

Otac mu je poklonio kuću sa dvorištem od 640 kvadrata koja se nalazi u Ljutom Docu, na pola puta između Mostara i Širokog Brijega. Čović je tri godine kasnije kupio i dvije parcele uz ovu kuću, ukupne površine 260 kvadratnih metara, plativši ih 3.000 njemačkih maraka.

Dok je Čović bio na poziciji direktora „Sokola“, njegov punac Prskalo je postao vlasnik stana u Zagrebu u Hrvatskoj. Prskalo je tada imao samo porodičnu kuću u Mostaru koju je napravio osamdesetih godina.

Novinarima CIN-a nije htio objasniti kako je kupio nekretninu u Zagrebu koju naziva „stančićem“. „Ko hoće raditi, može imati“, rekao je penzioner Prskalo.

Prema dokumentaciji koja je u posjedu CIN-a, riječ je o trosobnom stanu od 71 kvadratni metar i garaži od 16 kvadratnih metara, kupljenim u veljači 1998. godine za oko 162.000 KM.

Mjesec dana poslije, jedan sprat iste kuće kupio je Branko Kolobarić, tadašnji predsjednik Upravnog odbora „Sokola“. Kolobarić je dvosoban stan i garažu platio 146.000 maraka.

Obje nekretnine je na osnovu punomoći kupio odvjetnik Božo Ćorić iz Zagreba.

Deset godina nakon kupovine stanovi su i uknjiženi tako što je Kolobarić odnio notaru na ovjeru dokumentaciju za oba stana.

Protiv Kolobarića i Dragana Čovića je Federalna financijska policija vodila istragu. U 2003. godini podnijeli su krivičnu prijavu u kojoj je navedeno da su Kolobarić i Čović u toku 1998. godine potpisivali ugovore o izdavanju nekretnina koje su u posjedu „Sokola“, a na štetu ovog poduzeća. Prijavu su predali Tužiteljstvu Hercegovačko-neretvanske županije (HNŽ), ali nije bilo optužnice.

Glavni tužitelj Mladen Jurišić, koji je ovu funkciju preuzeo prije više od godinu dana, kaže da Tužiteljstvo nije godinama postupalo po prijavama za privredni kriminal. On je zbog toga podnio disciplinske prijave protiv nekih svojih prethodnika.

Nakon „Sokola“ Kolobarić je imenovan za zamjenika generalnog revizora u Uredu za reviziju institucija u FBiH a Čović za federalnog ministra financija.

Kratko prije napuštanja „Sokola“, 1998. godine, Čović je od ovog poduzeća dobio na korištenje stan od 100 kvadrata u Mostaru. Godinu i po dana kasnije je zajedno sa suprugom otkupio ovaj stan, plativši ga 33.542 KM u certifikatima. Jedanaest godina poslije stan je prodao za 190.000 KM Matanu Žariću, aktualnom generalnom direktoru Elektroprenosa BiH.

U vrijeme prodaje nekretnine Čović i Žarić su se sretali i na optuženičkoj klupi. Bili su optuženi da su kao predsjednik i član Upravnog odbora Hrvatske pošte i telekoma (HPT) Mostara prenijeli dug od 4,7 milijuna KM koji je poduzeće imalo prema tada bivšem Ministarstvu obrane Hrvatskog vijeća obrane na tri privatne firme iz Mostara i Širokog Brijega. Firme su poslije naplatile dug u dionicama i tako postale većinski vlasnici „Eroneta“. Sud je poslije poništio tu transakciju, a optužnica protiv Čovića, Žarića i ostalih je pala na sudu jer je podignuta kasno – kada je već došlo do zastare krivičnog gonjenja.

Spajanje parcela za izgradnju vile

Čovićeva supruga Bernadica je 2000. godine postala vlasnica stana u Makarskoj na Hrvatskom primorju. Stan od 76 kvadrata je tada platila skoro 138.000 KM.

Pet godina poslije Bernadicin advokatski ured je dobio ovlasti od Zdravke Čuljak, nastanjene u Švicarskoj, da kupi zemljište u Mostaru. Čuljak je Bernadicina ujna koja u Hercegovinu nije ni dolazila, nego je punomoć za kupovinu zemljišta potpisala u Švicarskoj.

U ime ujne, za 84.000 KM je kupljeno 2.396 kvadrata zemlje u mostarskom naselju Bare na kojoj su se nalazili devastirani objekti.

U 2011. godini Bernadica i Dragan Čović su otkupili zemljište od Čuljak za 330.000 KM, ali su joj umjesto novca dali stan u Makarskoj.

Međutim, novinari CIN-a su saznali da računi za komunalne usluge za ovaj stan u Makarskoj još uvijek dolaze na ime Bernadice Čović. Čuljak nije htjela odgovoriti novinarima CIN-a da li je uknjižila stan na svoje ime.

Odmah do tog zemljišta u Barama i Bernadicin otac Blago je imao parcelu. Zemljište površine 896 kvadratnih metara je uz njegovu punomoć kupila kćerka Bernadica 2008. godine za 50.000 KM. Pet godina poslije otac joj je poklonio tu zemlju.

Čovići su prošle godine spojili ova dva zemljišta u jedno. Danas je tu vila u kojoj oni žive. Riječ je o velikoj kući koja se prostire na površini pola nogometnog igrališta. Na ovom imanju pored popratnog objekta se nalazi bazen, malo gdječije igralište i uređen travnjak.

Vila na moru

CIN doznaje da Čovićev punac ima i vilu u Zaostrogu koju je kupio 2009. godine. I za ovu nekretninu Bernadica je obavila kupovinu na osnovu punomoći koju joj je otac dao. Imanje od 490 kvadrata je kupljeno za oko 625.000 KM. U razgovoru za CIN Prskalo kaže da je kupovinu pomogao njegov brat koji je živio u Njemačkoj. On je još rekao da je to imanje prodao, međutim, CIN posjeduje dokumente koji pokazuju da je Prskalo još uvijek vlasnik.

Vila ima četiri kata sa velikim terasama. Iz njenog dvorišta se stepenicama popločanim glatkim kamenom silazi do obale mora, udaljenog desetak metara.

Čović je svojevremeno u medijima izjavio: „Moj punac živi dosta dobro, ima zeta“. Za CIN odbija razgovarati o imovini. Preko svog ureda je poručio novinarima da se obrate Centralnoj izbornoj komisiji BiH koja posjeduje njegovu izjavu o imovinskom stanju.

Međutim, u imovinskom kartonu koji je Čović predavao prilikom kandidature za člana Predsjedništva BiH prijavio je porodične kuće i zemljište u Širokom Brijegu i Mostaru, kao i suprugin poslovni prostor, ali nije naveo vrijednost nijedne nekretnine.

Prema dokumentaciji koja je u posjedu CIN-a, Bernadica je poslovni prostor u Mostaru kupila zajedno sa kolegicom Drinkom Zadro 2003. godine. One su ovaj prostor od 102 metra kvadratna u kojem se nalazi njihov uredski ured platile 80.000 KM.

Prema Izbornom zakonu BiH, svaki kandidat je dužan prijaviti ukupan iznos i izvor prihoda te vrijednost imovine koja je veća od 5.000 KM. U Zakonu ne postoje sankcije za lažno i nepotpuno davanje podataka u imovinskom kartonu pa je političarima ostavljeno na savjest da li će prikazati sve što posjeduju. Čović je u imovinskom kartonu naveo i da ima dugovanje od 150.000 KM.

Novinari CIN-a su otkrili da je za ovaj kredit stavio pod hipoteku očevu kuću u Mostaru. Njegov pokojni otac Frano je stekao vlasništvo nad ovom kućom prije više od pola stoljeća.

Procesi bez kazne

Za tri godine, koliko je obavljao dužnost ministra financija, protiv Čovića su podignute tri optužnice. Uz slučaj poznat kao „Eronet“ u kojem mu je suđeno zajedno sa Žarićem i ostalim, vođen je i sudski postupak zbog afere „Lijanovići“. Čović je bio optužen za nezakonito izdavanje uputa i omogućavanje firmama „Lijanovići“ i „Mesna industrija Lijanovići“ da izbjegnu platiti skoro 39 milijuna KM carinskih obaveza i tako ostvare nezakonitu dobit.

U trećem slučaju Čović je bio optužen da je zajedno sa Edhemom Bičakčićem, tadašnjim premijerom FBiH, nenamjenski potrošio 7,8 milijuna KM proračunskih rezervi. Tim novcem su kupljeni i renovirani stanovi zaposlenicima u organima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti.

Iz svih sudskih procesa Čović je izašao kao pobjednik. Slučajevi su padali zbog zastare, nedostatka dokaza ili gubljenja dokumenata. On je gradio političku i karijeru sveučilišnog profesora.

Nakon pozicije federalnog ministra financija odlazi u Predsjedništvo BiH. Sa te funkcije ga je 2005. godine zbog optužnice smijenio tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashwon.

Čović je 2010. godine postao delegat državnog parlamenta, a od 2014. je ponovo u Predsjedništvu BiH.
Na čelu je Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH zadnjih 11 godina i paralelno predaje studentima na Strojarskom, Ekonomskom i Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.

Što je Kemal Čaušević u svom iskazu rekao o Čoviću

Dragan Čović, Dragan Vrankić i Vjekoslav Bevanda, visoki stranački dužnosnici HDZ BiH prema neslužbenim informacijama do kojih je došla bh. novinska agencija Patria, nalaze se među imenima političara koje je bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje BiH Kemal Čaušević dao u izjavi prilikom hapšenja. Oni su koristili svoj politički utjecaj i pozicije radi šticanja imovinske koristi.

Vrankić je, navodno u vrijeme dok je bio ministar financija BiH i član Upravnog odbora UIO BiH izričito zahtijevao da na poziciju šefa Regionalnog centra Mostar bude imenovan aktualni direktor UIO BiH Miro Džakula. Čaušević je zbog činjenice da Upravni odbor može praviti na razne načine blokade u radu Uprave, članovima Komisije koja je imenovala šefove RC-a sugerirao da pripaze Džakulu. Ali, nastupili su problemi jer je Džakula bio jako loš na intervjuu, ali je Čaušević pod Vrankićevim žestokim pritiskom ipak sugerirao da on bude imenovan.

Inače, Džakulu je navodno Čaušević u svom iskazu okarakterizirao kao „čovjeka koji voli pare i koji ih je primao rado od osoba osumnjičenih za poreske utaje“. Čovića je bivši direktor UIO BiH spomenuo u kontekstu „prijateljskog nagovaranja“ da za potrebe UIO kupi halu Sokola preko puta već kupljene zgrade.

Čović je navodno Čauševića vozao u svom automobilu, te mu pokazivao halu koju je sudski vještak procijenio na 900.000 KM da je UIO kupi za 1,5 milijuna KM! Uprava tu zgradu ustvari i nije kupovala od Sokola, već od Čovićevog prijatelja koji je objekta prvo privatizirao, a potom prodao UIO. Indikativno je da je Čovićev prijatelj tu zgradu kupio od Sokola u vrijeme dok je Čović bio na čelu ove mostarske kompanije.

Razgovorima o kupovini sporne zgrade prisustvovali su i Vrankić i Bevanda. Bevandu je Čaušević u svojoj izjavi spomenuo i u kontekstu prodaje fiskalnih kasa, koje je u početku procesa fiskalizacije u Federaciju BiH uvezao Bevandin zet.

Upravo je Bevanda bio ključni akter pregovora o tome na koji će se način provoditi fiskalizacija, te je na kraju odlučeno da to bude na nivou entiteta.

Enitetska fiskalizacija bila je dogovor Bevande i bivšeg premijera RS Aleksandra Džombića, a cifra koja se spominje vezana za ovaj biznis je vrtoglavih 300 milijuna KM. Čaušević je podsjećanja radi 18. lipnju 2014. godine uhićen u akciji kodnog naziva „Pandora“. Pušten je iz pritvora 12. rujna. Od tada pa do danas, nema nikakvih informacija o ovom slučaju.

Dnevno.ba

Objava BOGATSTVO BEZ GRANICA pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.