Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Kad su jednom zgodom upitali njemačkoga književnika, nobelovca, Heinricha Bölla bi li trebalo spasiti iz rijeke pilota čiji se zrakoplov srušio nakon što je bacio bombu na selo nedužnih civila, odgovorio je kako treba, jer čovjek nema pravo odlučivati o ljudskom životu.

Ovo bi se trebalo poglavito odnositi na one koji su ubijeni bez suđenja, samo zato što nisu pripadali ovoj ili onoj ideologiji, ovoj ili onoj vojnoj grupaciji, ovom ili onom narodu. Nažalost, to pravilo nisu uvažavali četnički, ustaški, ali ni određeni partizanski krugovi koji se danas rado kite idejom antifašizma.

Zasigurno je među ustašama bilo ljudi koji nisu bili spremni činiti zločine, kao što je bilo i među četnicima ili partizanima onih koji se nisu željeli osvećivati nad nedužnim civilima. Nažalost, na jednoj i drugoj strani bilo je krvnika kojima ljudski život nije bio svetinja.

Ustaše zasigurno nisu ubijali u ime hrvatskoga naroda, jer ih narod nije za takve prljave poslove delegirao, nego u ime svoje bolesne zaslijepljenosti ideologijom.

Ni oni među partizanima koji su počinili zločine nad nedužnima nisu se osvećivali u ime antifašizma nego u ime bolesne ideologije staljinizma i titoizma, iz uvjerenja kako treba satriti sve što ne prihvaća ideju komunističke diktature.

Nužno je osuditi sve zločine

Europa je to poodavno shvatila i osudila sve one koji su činili zlodjela u ime fašizma i komunizma. Nažalost, na prostoru bivše države se to nije dogodilo. Ne samo da nije došlo do lustracije – za demokraciju toliko potrebnoga odvajanju žita od kukolja, nego se i dalje nastavilo s ustrajavanjem na tome da je partizanski pokret u cjelini bio antifašistički.

Kako mogu biti antifašisti oni četnici koji su uz Drinu poklali nevine muslimane pa se pri kraju rata pridružili Titovim partizanima? Kako mogu biti antifašisti oni koji su ubijali nedužno hrvatsko stanovništvo samo zato što su hrvatstvo povezivali s ustaštvom? Kako mogu biti antifašisti oni koji su više od 40 godina terorizirali sve one koji nisu prihvatili njihov i Titov despotski, raskalašeni i nemoralni život?

Krajnje je vrijeme preispitati i osuditi sve zločine nad nedužnima, bez obzira tko ih je počinio i kojem narodu pripadali. A bilo ih je puno, kako od ustaša, četnika, tako i od staljinizmom zadojenih Titovih partizana.

Vrijeme je…

Tek kad se to dogodi, doći će do sloge unutar hrvatskoga naroda, a vjerojatno i u okruženju. Tada neće biti bolesnih i perverznih izjava političkih mediokriteta protiv slavljenja mise za pokojne na Bleiburgu.

U suprotnom moglo bi se dogoditi da nad sobom izgube kontrolu i oni koji su doista bili za izmirenje djece svih Hrvata, bez obzira na kojoj su strani bili njihovi očevi. Jer je teško povjerovati da će hrvatska mladost i dalje podnositi priču o dobrim komunistima koji su ubijali nedužne, zatvarali ljude zbog nekoliko riječi kritike, osnovali Goli otok, mučili po tamnicama neistomišljenike. Dosta je priče o antifašizmu onih koji su uprljali ruke krvlju nevinih, svejedno je li se radilo o hrvatskim, bošnjačkim, njemačkim ili srpskim žrtvama.

Vrijeme je da se oda priznanje onima među partizanima koji su se doista istinski borili protiv fašizma i doprinijeli vraćanju hrvatskih okupiranih teritorija, ali isto tako da se sudi onima koji su ubijali nedužne u ime staljinizma i komunizma. Ako se može suditi stare naciste, može i one među nekadašnjim partizanima koji su ubijali nedužne. A nedužan je svaki kojem se krivnja ne dokaže.

Dosta je komunističke ideologije

Već je dodijalo slušati tupe i ogavne izjave onih političara koji su sljedbenici zločinačke komunističke ideologije. Sve im smeta osim zlodjela njihovih očeva, djedova ili idejnih otaca. Dosta je njihove logike osuđivanja samo drugih zlodjela kako bi se odvratila pozornost od njihovih učitelja i odgojitelja. Vrijeme je da ta dresirana i hipnotizirana djeca partijskih funkcionara shvate da su u ime komunizma učinjeni grozni zločini. Među mnogim koje su ubili Titovi komunisti, čiji broj premašuje zasigurno žrtve Jasenovca, bilo je jako puno nedužnih.

A Bleiburg ne govori samo o žrtvama u Austriji nego i o desetcima tisuća ubijenih na drugim mjestima za vrijeme bijega od komunističkih zločinaca koji su zloupotrijebili antifašizam, osvećujući se i nad nedužnima ljudima.

Nužno je preispitivanje

U mojem rodnom mjestu Matici u Bosanskoj Posavini „Bleiburg“, ako ga se shvati u širem pojmu, snosi odgovornost, prema zadnjim podacima, za 90 ubijenih i nestalih. Ogromna je to brojka za jedno selo koje je tada imalo negdje oko 1 500 stanovnika. Kad se uz to zna da se među žrtvama nalazilo svega nekoliko pripadnika ustaškoga pokreta, podatak o ubijenima je zastrašujući.

Iako sam do sada bio skeptičan glede preispitivanja prošlosti, jer znam koliko budno na svaki hrvatski potez motre „gospodari ovoga svijeta“, počinjem shvaćati da je to nužno. Štoviše, da je zadnji trenutak preispitati sve što se iz prošlosti preispitati može. Zašto? Jer živimo u svijetu poremećenih umova koji još uvijek brane sve ono što su partizani učinili i bojim se da će izazvati i drugu stranu da krene ekstremnim putem. Naznaka već ima. Nažalost, ne brane ove današnje galamdžije partizane antifašiste, kakvih je bilo puno, nego komuniste i zločince među njima, u strahu da se ne razotkriju zlodjela njihovih očeva i djedova, ili onih koji su im svojom dugogodišnjim terorom nad neistomišljenicima omogućili lagodan život.

Jugoslavija se raspala, ali komunizam, koji se prodaje za antifašizam, nije propao. On još uvijek ideološki vlada ovim prostorima. Još uvijek želi određivati što je u povijesti bila istina a što laž, tko su bili ubojice a tko žrtve.

Nije dobro što nije došlo do lustracije

U nekoliko sam navrata napisao da su djeca ponekih komunista toliko zadojena lažnim komunističkim humanizmom da su postala i sama slijepa za razlikovanje dobra od zla. Ako već misle da su komunisti imali pravo ubiti tolike navodne pristalice ustaštva, neka se pitaju što je narod trebao učiniti s rigidnim komunistima i njihovim potomcima, da se vodio istom logikom, nakon propasti Jugoslavije. Dobro je da nije došlo do osvete i revanšizma. Ali nije dobro što još uvijek nije došlo do lustracije i odvajanja žita od kukolja. Nije dobro da se još i danas šepure oni za koje se zna da su počinili zločine poslije Drugoga svjetskoga rata, da su do zadnjega dana ostali vjerni velikosrpskoj ideologiji. Nije dobro da u demokraciji mogu politički napredovati oni koji se dive Titu i komunističkoj diktaturi, što je već civilizirani zapadni svijet divno osudio. A osudio je zato što se zna da je staljinistički komunizam i onaj njemu bliski titoistički oduzeo život mnogim nevinima. Vrijeme je da to shvate Komšići, Josipovići, Stazići i mnogi drugi.

Rigidna desnica u Europi jača. Nitko ne može biti siguran da neće ojačati i u hrvatskom narodu ukoliko se ovaj proces ponižavanja nedužnih žrtava nastavi, ukoliko se ne napravi razlika između ustaša i domobrana na jednoj strani, te časnih partizana antifašista i osvetničkih povampirenih komunista na drugoj.

Srbi su afirmirali četništvo. Dva zadnja predsjednika Srbije, prošli i aktualni, su se dičili četništvom. Ne bih volio da se tako nešto dogodi i s hrvatskim narodom u odnosu na ustaštvo. Ukoliko ideolozi lažnoga komunističkoga antifašizma među Hrvatima budu i dalje ustrajavali u svojim zabludama, to bi se moglo i dogoditi. Posljedice po hrvatski narod bi bile nesagledive.

Objava I Staljin se borio protiv fašizma, ali nije bio antifašist nego ubojica pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

U travnju 1940. počinju staljinističke likvidacije navodno više od 14 tisuća poljskih zatvorenika, većinom oficira i vojnika, ali i intelektualaca. Hitlerov ministar Joseph Goebbels debelo je koristio otkriće u Katynskoj šumi za nacističku ratnu propagandu, a slično su postupali i proustaški mediji u NDH-u

Nakon potpisivanja tajnog sporazuma Ribbentrop – Molotov, po kojemu je Poljska trebala biti podijeljena napola između Hitlerove Njemačke i Staljinovog Sovjetskog Saveza, Crvena armija je 17. rujna 1939. godine napala istočnu Poljsku i uskoro ju je zauzela. Nijemci su Poljsku napali još prije – 1. rujna te godine i tako su Sovjeti i Nijemci tu zemlju podijelili, a sovjetske vlasti počele s ispitivanjima više od 230.000 zarobljenih Poljaka.

A u travnju 1940. očito počinju staljinističke likvidacije navodno više od 14 tisuća poljskih zatvorenika, većinom oficira i vojnika, ali i intelektualaca, u Katynskoj šumi (smatra se da je tamo ostavljeno 4.500 leševa) i na još nekoliko lokacija u Rusiji. Nacističke postrojbe su 1943. godine otkrile grobnice u Katynu i za pokolj optužile Sovjete, koji nisu priznavali da su oni odgovorni za zločine sve do 1990. godine, kada je to priznao Mihail Gorbačov te se zbog toga u ime SSSR-a ispričao Poljacima, odnosno njihovom tadašnjem predsjedniku Jaruzelskom koji je i položio vijenac na spomenik katynskih žrtava.

Sovjetsku, rusku krivnju priznao je i Boris Jeljcin, ali tek je 2010. godine tadašnji ruski premijer Vladimir Putin pozvao Poljake na zajedničko komemoriranje žrtava, pa su tadašnji premijeri dviju zemalja Donald Tusk i Vladimir Putin, došli zajedno odati počast žrtvama na 70. obljetnicu staljinističkog pokolja.

Ruski premijer je tada poručio da razumije bol koju Poljaci osjećaju na spomen Katyna. Rusija dotad nije uopće organizirala komemoraciju za žrtve pokolja, pa je takav poziv poljskim dužnosnicima imao zamjetnu političku težinu.

Teorije urote

Dva mjeseca poslije Tuskovog posjeta Katynu, tamo je avionom krenuo i poljski predsjednik Lech Kaczynski s brojnom političkom i vojnom pratnjom, ali se avion srušio kada su prilikom iznimno guste magle pokušali sletjeti. Poginuli su svi – Kaczynski, njegova supruga i još 94 osobe. Pa i gotovo deset godina nakon te katastrofe, Poljskom i dalje kruže teorije urote, posebno u konzervativnoj stranci PiS Jaroslawa Kaczynskog, brata blizanca poginulog predsjednika.

Međutim, audiozapisi iz crne kutije lijepo su pokazali što se događalo i zašto su stradali. Bez obzira na to što se nije moglo i što se nije smjelo, višom političkom silom trebalo je sletjeti. Glavni zapovjednik poljskih zračnih snaga, general Andrzej Blasik bio je u pilotskoj kabini u posljednjim minutama leta, sve do njegova tragičnog svršetka.

»Činjenica je da na kraju to moramo učiniti (pokušati sletjeti)«, rekao je Blasik šest minuta prije udara o zemlju. »Hajde, imaš dosta mjesta!«, rekao je još general Blasik pilotu na visini od 300 metara.

Piloti su u posljednjim minutama uzalud pokušavali iz kabine udaljiti osobe koje nisu bile članovi posade.

Teška nacionalna tragedija Poljaka, likvidacija njihove vojne i intelektualne elite, odlično je ovjekovječena u filmu »Katyn« legendarnog redatelja Andrzeja Wayde čiji je otac također 1940. pogubljen u selu pokraj Smolenska. Film je snimljen 2007. godine.

U izdanju AGM-a krajem prošle godine izašla je knjiga povjesničara Marija Jareba »Sovjetski zločin u Katynskoj šumi. Uloga dr. Eduarda Luke Miloslavića«.

Likvidacije su bile dio šire akcije NKVD-a, a prema zapovjedi najužeg sovjetskog rukovodstva.

Eduard Miloslavić (Oakland/SAD, 1884. – St. Louis/SAD, 1952.) bio je hrvatski patolog i forenzičar. U Sjedinjenim Američkim Državama bio je zaposlen na Sveučilištu Marquette u Milwakeeju, u Deaconess bolnici i u bolnici St. Michael u Stevens Pointu te kao vrhovni sudski liječnik države Wisconsin. Nakon dolaska u Zagreb, preuzeo je položaj profesora sudske medicine zagrebačkoga Medicinskog fakulteta, gdje je 1935. utemeljio Zavod za sudsku medicinu.

Uništiti »kontrarevoluciju«

Mario Jareb piše za Miloslavića da je bio član »Međunarodne liječničke komisije« koja je 1943. istraživala pokolj poljskih oficira. Kad se kaže »međunarodna«, obično pomislimo na neku veliku, raznorodnu širinu. Ali, dakako, u to grozno genocidno vrijeme ta je komisija bila utoliko »međunarodna« jer su je osnovali njemački nacisti, u njoj je bilo članova iz drugih zemalja nacifašističke osovine, pa joj je tako nazočio i Miloslavić kao stručnjak iz jednako tako zločinačke ustaške NDH.

Ta je »međunarodna« komisija pod kapom nacista do 7. lipnja 1943. u sedam otvorenih grobnica pronašla ukupno 4.134 tijela. Njih 2.815 savršeno je identificirano, a među pronađenim časnicima bila su dva generala, 12 pukovnika, 50 dopukovnika i 165 bojnika.

Njemački pukovnik Friedrich Ahrens kazao je da su prve ljudske kosti pronađene potkraj siječnja ili početkom veljače 1943., kada ih je iz grobova otkopao vuk.

Naravno, Hitlerov ministar »za narodno prosvjećivanje i propagandu« Joseph Goebbels debelo je koristio otkriće u Katynskoj šumi za nacističku ratnu propagandu, a slično su postupali i proustaški mediji u NDH-u.

Kako u svojoj knjizi piše Mario Jareb, Sovjeti su uglavnom nastojali »preodgojiti« poljske zatvorenike, ali to nije išlo, nisu vjerovali u prednosti sovjetskog načina života, pa je onda za dio njih donesena odluka da »kontrarevoluciju« treba uništiti.

Zanimljiv je onaj dio knjige u kojem Jareb opisuje susrete poljskoga generala Sirkovskog sa sovjetskim vođom Staljinom te ministrom vanjskih poslova Molotovom u prosincu 1941. godine. Njemačkim napadom na SSSR 22. lipnja 1941. poništen je, dakako, njihov raniji sporazum i tada je britanska vlada Winstona Churchilla, prije svega, htjela pridobiti Poljake da blisko surađuju sa Sovjetima. O grobnicama pogubljenih poljskih generala i ostalih časnika i vojnika nije se još ništa znalo, a Staljin je tada poljskim predstavnicima lagao da su svi Poljaci koji su bili zatvoreni pušteni na temelju amnestije, a neki su, možda, prije oslobođenja pobjegli u Mandžuriju.

Miloslavić o sovjetskim zločinima govorio u SAD-u

Miloslavić je već pred kraj 1944. otišao iz Hrvatske, gdje su ga kasnije komunističke vlasti u odsutnosti osudile kao suradnika njemačke obavještajne zajednice u NDH-u i konfiscirale mu imovinu, a on se, nakon što je do kraja travnja 1945. godine boravio u Beču, vratio u SAD.

I u Americi je onda 1952. godine imao priliku govoriti o zločinima sovjetskog NKVD-a u Katynu, pred Specijalnom istražnom komisijom Kongresa SAD-a, koja je tada, u vrijeme makartizma, istraživala taj zločin.

/Izvor: Novi list/

Objava Kako su nacisti otkrili Staljinove zločine i kasnije ih koristili za svoju propagandu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Zapravo, to nisu niti bili podzemni tuneli, već sklop hodnika, skloništa i dvorana iskopanih doslovno u kamenoj klisuri, na mjestu gdje ne postoji ništa osim vapnenačkih gromada, tako strašnih da je čitav kanjon opravdano nazvan Paklenica.

Niti jedan živi svjedok do danas nije javno posvjedočio na koji su način iskopani tuneli skloništa u pakleničkom masivu, u Nacionalnom parku ‘Paklenica’. Naređenje koje je prema nekim navodima došlo od samoga Josipa Broza Tita, provela je Jugoslavenska narodna armija, ali nije jasno jesu li živi kamen kopali ročnici JNA, politički zatvorenici ili građevinski radnici.

Ne zna se također niti kojim je tehnikama i na koji način bušen kamen. U vrijeme kada se kopalo podzemno sklonište za Tita od 1950. do 1953. godine, kanjon Velike Paklenice bio je zatvoren i za posjete izletnika i planinara, i za domaće stanovništvo. Nitko o radovima u Paklenici nije ništa znao niti se o tome govorilo. Ispred ulaza u podzemni kompleks istovarivana je znatna količina samljevenog kamena koji je i dan-danas ostao tamo, ali je najveći dio ipak prevezen na nepoznato mjesto.

Nakon što je 1953. godine najveći dio radova obavljen i kada je preostalo još samo opremanje objekta koji je imao zasebno napajanje strujom i vodom, a raspolagao je i za to vrijeme dojmljivim sustavom ventilacije – naglo je zatvoren i zabrtvljen debelim željeznim vratima poput onih na podmornicama. Ništa se o ‘Titovim bunkerima’ nije znalo sve do početka devedesetih godina.
Nakon propasti Jugoslavije, Hrvatska vojska 1991. godine otvorila je nakon četrdeset godina ‘podzemni grad JNA’ i tamo za vrijeme rata skladištila streljivo i eksploziv.

Kako se kasnije ispostavilo, Titovi bunkeri u pakleničkim stijenama iskopani su zbog – straha. Tih je godina Tito pao u nemilost vrhuške SSSR-a i samog Staljina, pa se 1950. godine zbog straha od ruske invazije na Jugoslaviju, pa čak i testiranja prve ruske atomske bombe konstruirane 1949. godine, donijela odluka o hitnoj izgradnji niza podzemnih skloništa. Pakleničko je bilo posebno zanimljivo jer se ulaz nije mogao napasti zrakoplovima zbog strmog kanjona, a kamena litica odlično je štitila sklonište u svojoj utrobi, iskopano u dubini od osamdeset metara. Nakon Staljinove smrti 1953. godine, prestala je opasnost od sovjetske invazije pa su radovi obustavljeni i na sve se zaboravilo.

Danas su ‘Titovi bunkeri’ pretvoreni u 32 milijuna kuna vrijedan Podzemni grad Paklenicu, interpretacijsko-edukacijski centar Nacionalnog parka u kojemu će svoje sjedište imati i HGSS. Nevjerojatan sklop hodnika, multimedijskih dvorana, umjetnih stijena za penjanje mališana, razne opreme za održavanje prostora, caffe bara, sanitarnih čvorova, sve to uređeno na najsuvremeniji mogući način i prepuno led displeja, raznih senzora i vrhunske protupožarne zaštite, za uvažene čitatelje Slobodne Dalmacije otvorio je ravnatelj NP ‘Paklenica’ Zoran Marasović. Radovi koji su započeti u nekoliko faza 2002. godine još se obavljaju, ali samo u jednoj preostaloj dvorani gdje će biti stalni postav izložbe o Velebitu i umjetna špilja.

Ostali dio hodnika, prostorija i dvorana dovršen je i izgleda poput kakvog futurističkog svemirskog broda. Ostala je nedovršena još samo jedna dvorana, u čijem se najzaštićenijem dijelu nalazi prostorija koja se zove Titova soba, ali se i ona namjerava obnoviti u posljednjoj fazi radova.
– Uporabnu dozvolu dobili smo u kolovozu prošle godine, tako da će objekt zaživjeti pravim sjajem tek ove i 2018. godine, kad dovršimo preostale radove. Ove ćemo godine doći do 130 tisuća posjetitelja Nacionalnog parka ‘Paklenica’, a Podzemni grad imat će u tome vrlo važno mjesto jer smo s njim konačno dobili prezentacijski centar koji nam je nedostajao, kazuje nam Marasović dok razgledavamo unutrašnjost kompleksa.

– Zidovi podzemnih hodnika obloženi su specijalnom izolacijom kako bi se spriječilo izbijanje vlage, što se prije događalo nakon jačih kiša. Osim toga, u unutrašnjosti vlada uvijek ista temperatura od oko 15 stupnjeva Celzijevih, pa će se čak i u ljetnom razdoblju Podzemni grad morati – dogrijavati, a ne hladiti – kaže Marasović, pokazujući i jedan posebno značajan dio kompleksa koji pripada HGSS-u.

Kanjon Velike Paklenice “raj” je za penjače, među kojima Anića kuk i drugi smjerovi izazivaju veliko poštovanje, ali nesreće se u parku nažalost svake godine događaju, pa će podzemna baza s potrebnom opremom HGSS-u sigurno dobro doći.

Zadnja faza radova dovršena je preko Fonda za zaštitu okoliša. Procijenjena vrijednost bila je oko 9,5 milijuna kuna, s tim da je 20 posto financirao Nacionalni park, a Fond 80 posto. Još se očekuje isplata za nabavu namještaja i za građevinski dio, dok je NP ‘Paklenica’ podmirio sve obveze prema izvođačima. S tim radovima dovršeno je 1100 kvadratnih metara prostora, i ono što preostaje je uređenje dvije dvorane od kojih je jedna već ugovorena, dok je druga, s Titovom sobom, ostala posljednja za uređenje.

– Ove smo godine dobili od Ministarstva turizma 800 tisuća kuna za uređenje jedne dvorane. Na javnoj nabavi ugovorili smo ponudu od 1,2 milijuna kuna za građevinske radove, tako da do polovice travnja radovi moraju biti završeni na toj dvorani gdje ćemo postaviti privremeni izložbeni postav, dok se ne postavi stalna izložba o planini Velebit i životu ljudi na toj planini i biološkoj raznolikostima. Ministarstvu regionalnog razvoja aplicirali smo dva projekta, zajedno s HGSS-om koji planira unaprijediti svoj obučni centar u Starigradu, a nama je želja dovršiti sav postav u ovom objektu, završiti nedovršenu dvoranu i urediti dio kanjona do centra i kupiti mali električni vlak za prijevoz posjetitelja kroz kanjon za vrijeme velikih gužvi u parku. U planovima je i uređenje nove pristupne ceste od crkve sv. Petra jer postojeća Paklenička ulica ima problem sa širenjem kroz zaseok Marasoviće, tako da ćemo ići u izgradnju nove ceste. HGSS ima želju da na dijelu te ceste napravimo heliodrom jer trenutno imamo priručni, a za mnoge nesreće u Nacionalnom parku potreban je helikopter za zbrinjavanje unesrećenih – ističe Marasović.

Centar će imati i suvremen hot-spot za korištenje interneta, prodavaonicu suvenira, razne info punktove i poučne priče o Paklenici. Sigurno je da će privući i jedan broj posjetitelja koji nije “penjački” i koji će Nacionalni park moći upoznati upravo preko prezentacijskog centra. Tko je to mogao pretpostavljati 1953. godine kad su se zatvorila teška vrata na kompleksu čiji razmjeri u dubini stijene i danas izazivaju određenu vrstu straha?

– Ovaj objekt zapravo nikad nije ‘postojao’, odnosno nije zaveden u MORH-u niti se prije znalo za njega. Bio je zazidan debelim kamenim zidom i oko njega je vladala šutnja. Tu nikad nije bila nekakva prirodna špilja, samo litica, a miniranje nije dolazilo u obzir, samo bušenje pomoću nekih strojeva. Oko dvije tisuće kvadrata, odnosno više od petsto metara hodnika u živoj stijeni je nastalo i – ostalo.

Postoji ideja da se pri dovršenju preostale dvorane sačuva i tzv. Titova soba iz doba kada je nastala, s autentičnim namještajem i oznakama, te da se pomoću suvremene multimedije ispriča priča turistima o tim vremenima. Objekt je jako interesantan zbog pozicije na kojoj se nalazi, a opet je bio i jako problematičan zbog uvjeta koji tu vladaju. Nikada prije nije bila napravljena studija opravdanosti investicije, a kad smo je naposljetku napravili zbog pravila dodjele sredstava iz Fonda, pokazala je opravdanost.

O tome je li se sve ovo isplatilo ima puno polemika, ali najgore bi bilo da se započelo s radovima i uložilo novac a da se nikad nije dovršilo. Posjetiteljima treba ovakav centar, to je činjenica, a kao takav ‘dignut’ će i čitav Nacionalni park, zaključuje Marasović.

Slobodna Dalmacija

Objava Ide Tito ispod Paklenice: bunkeri iskopani zbog straha od Staljinove odmazde postaju atrakcija za ruske turiste pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ostavio Jakova da trune u njemačkom logoru

Jakov Džugašvili Staljin, najstariji sin velikog sovjetskog diktatora rođen je 1907. godine kao jedino dijete Staljina i njegove prve supruge Gruzijke Ekatarine koja je umrla osam mjeseci nakon rođenja sina. Maleni Jakov je odrastao kod svojih rođaka u Gruziji jer je Staljin u to predrevolucionarno doba često bio po zatvorima.

foto: WIkipedia

Jakov i Staljin nisu se nikada pretjerano dobro slagali. Osobite je sukobe izazvalo Jakovljevo vjenčanje sa židovskom plesačicom Julijom Meltzer. Staljin kao veliki antisemit nije htio imati Židove u obitelji. Jakov je inače diplomirao elektrotehniku i tri puta se ženio. Treću ženu upoznao nakon što se u kafiću potukao s njezinim mužem.

Jakov se kao 23- godišnjak htio ubiti. Sam u svom stanu pucao si je u prsa. Liječnici su mu uspili spasiti život. Kad ga je u bolnicu došao vidjeti otac samo je kratko rekao “Čak ne može pucati ravno”.

U Drugom svjetskom ratu bio je u pješadiji, a Nijemci su ga zarobili 1941. te je proveo dvije godine u koncentracijskom logoru. 

Kada je Hitlerova vojska izgubila bitku kod Staljingrada, Crvena armija je zarobila njemačkog feldmaršala Friedricha Paulusa i Nijemci su ga željeli razmijeniti za Staljinovog sina. Staljin je odbio ovakvu razmjenu, ne želeći mijenjati feldmaršala za svog sina, jer ga je smatrao običnim vojnikom i nije želio da ima poseban tretman. 

Ipak, Staljinu je bilo strašno što nije mogao vratiti sina. Poslije rata jednom prilikom je kazao:
– Pomisli samo koliko je sinova završilo u logorima! Tko bi njih zamijenio za Paulusa. Jesu li bili gori od Jakova? Morao sam odbiti….. Što bi rekli za mene milijuni očeva iz Partije, da sam zaboravljajući na njih pristao zamijeniti Jakova? Ne, nisam imao prava… Bilo mi je tako žao Jaše! – kazao je potreseni Staljin

Postoji više verzija Jakovljeve smrti. Jedan je da je Jakov čuvši da mu otac ne pristaje na razmjenu navodno iskočio iz barake u logoru Sachsenhausen sjeverno od Berlina i rekao njemačkim vojnicima “Pucajte, pucajte”, što su oni i učinili. No neki povjesničari tvrde da se namjerno bacio na električnu ogradu i tako skončao. Kasniji arhivski podaci upućuju na to da ga je ubio stražar nakon što se Jakov odbio pokoriti naredbi. U svakom slučaju, Staljin je čuvši da je Jakov “Jaša” skončao bacivši se na ogradu, smatrao to herojskim činom svog sina i bio ponosan na njega.

Mlađi Vasilij – sin razmeteni

Vasilij je rođen 1921.godine i dijete je iz Staljinovog braka sa drugom suprugom Nadeždom Alilujevnom. Kad je imao samo 11 godina njegova majka je izvršila samoubojstvo, a povjesničari bilježe da je neutješnom Staljinu najveća podrška na sprovodu bio upravo Vasilij koji je tješio oca te nije pokazivao neke pretjerane emocije.
Otac ga je jednom prilikom opisao kao ‘razmaženog dječaka prosječnih sposobnosti’ koji je divlji, neiskren, bezobrazan i savjetovao učiteljima da budu stroži prema njemu.

foto: WIkipedia

Vasilij je koristio svoje ime kako bi dolazio do privilegija i povlastica a i za zavođenje žena. Kao većina sinova elitnih članova Sovjetskog društva išao je u školu za pilote. Iako je važio je za odvažnog i hrabrog pilota sovjetske vojske, otac je bio toliko strog prema njemu da mu je tek posle 12. puta odobrio čin generala.
Ono što je obilježilo njegov vojnički i privatni život jeste ljubav prema alkoholu. Slovio je kao razmetljivac i veliki ženskaroš, a ženio se čak četiri puta. Bio je poznat po organiziranju dekadentnih tuluma na kojima se orgijalo, a sve to je strašno užasavalo njegovog oca. Često je vozio avion pijan pokazujući na taj način hrabrost pred ženama. Otac mu je stoga jedno vrijeme zabranio letenje. U Lenjingradu je prvi započeo izgradnju sportskih objekata i može se reći da je najzaslužniji što su se u tadašnjoj Rusiji igrao nogomet i hokej. Vasilij se nije bojao nikoga osim oca, a živio je u strahu što će biti s njim nakon očeve smrti.

Uspio je zajedno sa suradnicima sakriti od Staljina i strašnu sportsku tragediju 1950. godine.
U zataškavanju avionske nesreće u kojoj je stradao čitav hokejaški timsudjelovao je i Vasilij, prvi čovjek kluba koji je osnovan u sklopu ratnog zrakoplovstva Sovjetskog Saveza. Poginule igrače za dan su zamijenili drugi, koji su nastavili da se natječu kao da se ništa nije dogodilo. Mnogi povjesničari smatraju da bi Vasilij, kao jedan od najvažnijih ljudi u ratnom zrakoplovstvu bio žestoko kažnjen zbog insistiranja da avion leti po vrlo lošem vremenu. To znači da je strah od oca bio glavni razlog možda inajuspješnijeg zataškavanja u povjesti SSSR-a.

Poslije očeve smrti imao je strašnu želju osvetiti ga jer je tvrdio da je njegov otac otrovan. Samo mjesec dana nakon očeve smrti uhićen je zbog “sovjetske antipropagande” a na suđenju je priznao i najbanalnije optužbe. Na osobni zahtjev je postavljen za auto-mehaničara u zatvoru.
Poslije osam godina, koliko je proveo u zatvoru, zabranjen mu je boravak u Moskvi i oduzeto prezime Staljin. Prognan je u Kazan gdje je usamljen i odbačen okončao 1962.godine. Imao je samo 41. godini kad je umro od trovanja alkoholom.

Svetlana je oca javno nazvala čudovištem

Čudesnu sudbinu imala je i Staljinova kći Svetlana rođena 1926. godine. Kao djevojčica nije bila svjesna privilegiranog života u kojem je odrastala. Imala je samo šest godina kad je izgubila majku, a za njezino samoubojstvo saznala je tek 10 godina kasnije. Željela je studirati književnost, ali je otac natjerao da studira povijest. Tako je po želji oca završila studij i postala profesor. Kasnije je pak predavala rusku književnost i engleski jezik, a radila i kao prevoditelj.

foto: Wikipedia

Iako diktator pod čijom su vlašću stradali milijuni ljudi, Staljin je prema Svetlani u djetinjstvu bio nježan i zvao je “ptičica”. Obasipao je poklonima i zabavljao je donoseći joj američke filmove.

Na desetu obljetnicu majčine smrti kao 17-godišnjakinja zaljubila se u 20 godina starijeg filmaša Alekseja Kaplera. On ju je tješio, vodio je u kazalište, posudio joj zabranjeni prijevod Hemingwayeva «Kome zvono zvoni». Staljin je pobjesnio. Snimao je njihove telefonske razgovore te nakon toga Alekseja poslao u Sibir na 10 godina. Optužio je kći da dok sovjetski muškarci ginu u ratu ona vodi raskalašeni život. Ona je odgovorila ocu da su ona i Aleksej zaljubljeni. Staljin je ošamario i rekao joj: Pogledaj se! Tko bi te htio?! Budalo! 

Kad se ponovo zaljubila u Grigory Morozova, svog kolegu s  Moskovskog fakulteta otac nije htio ni čuti za njenog supruga. Oni su se vjenčali, dobili dijete, sina Josifa, a od trenutka kad su objavili zaruke Staljin joj je rekao:Nikad se neću susresti sa tvojim Židovom. 

foto: Wikipedia

Staljin sa dvoje mlađe djece, sinom Vasilijem i kćerkicom Svetlanom

Razvela se nakon dvije godine i ubrzo se udala za muškarca po očevoj volji,Jurij Ždanov bio je sin Staljinove desne ruke Andreja Ždanova. U tom braku rodila se kći Jekatarina, ali se Svetlana i od Jurija ubrzo razvela.

Kako se otac ponašao prema njoj u svojim posljednjim godinama života govori jedna zabilješka njegovog nasljednika Nikite Hruščova. On opisuje kako ju je Staljin na jednoj zabavi zgrabio i čupao za kosu i prisilio da pleše.

Nakon smrti oca 1953. godine, Svetlana je izgubila mnoge privilegije u zemlji. Poslije očeve smrti uzela je majčino prezime i postala Svetlana Alilujeva. No sebe i dvoje djece uspjevala je uzdržavati radeći kao prevoditelj s engleskog i književni urednik. Kako je još kao dijete učila njemački i francuski osim engleskog i njih je tečno govorila.

foto: Wikipedia

Svetlana kao djevojčica sjedi u krilu druga Berije, zloglasnog Staljinovog šefa osiguranja

U svojoj 34 godini zaljubila se u komunista Indijca Brajeshu Singhu koji se ubrzo radi nje preselio u Moskvu. Sovjetske vlasti zabranile su joj da se uda za njega. Živjeli su zajedno četiri godine. Kada se teško razbolio i preminuo, jedva su joj dozvolili da odnese njegov pepeo u Indiju.  No, iz Indije se te 1967. godine nije vratila u Rusiju, nego je odlučila prebjeći u SAD, iako je s njom bilo dvoje djece, od 17 i 21 godinu. Njih je poslala natrag u Rusiju.
Amerikanci su joj dali politički azil i odmah je preko Europe prebacili u SAD. Tamo se Svetlana javno odrekla svog oca Staljina kojeg je nazivala “moralnim i duhovnim čudovištem” a rusku putovnicu je spalila.
Objavila je “Dvadeset pisama prijatelju” gdje je pisala o svom ocu i životu u Kremlju, a knjiga je izazvala pravu senzaciju. Neki navode da je od nje zaradila 2,5 milijuna američkih dolara.

Za američkog arhitekta Williama Petersa udala se 1970. i dobila kći Olgu. Uzela je ime Lana Peters, koje je zadržala i poslije razvoda tri godine kasnije.  Jedno je vrijeme živjela i u Engleskoj, u Cambridgeu, gdje je njena kći studirala. Neočekivano se vratila u Moskvu 1984. gdje je su je s oduševljenjem dočekale tadašnje vlasti i odmah joj je vraćeno državljanstvo SSSR-a. Međutim, nije uspjela pronaći zajednički jezik sa svojim sinom iz prvog i kćeri iz drugog braka koje je napustila. Nastanila se u američkom Wisconsinu 1992. godine, a jedno vrijeme je boravila i u samostanu.

U intervjuu za “The Wisconsin State Journal” 2010. godine, rekla je da je mislila da je otac ipak volio, da je volio “njenu crvenu kosu i pjegice, koje je nasljedila od majke”. Ali nikada mu nije oprostila okrutnost.
– Razorio mi je život – rekla je tada. No, iz njegove sjenke nikada nije mogla pobjeći.

foto: screenshot/youtube

– Kamo god odem, u Švicarsku, Indiju, Australiju, na pusti otok…..uvijek ostajem zarobljenik očevog imena – kazala je tada Svetlana odnosno Lana Peteres Lana Piters. Umrla 2011. godine od raka debelog crijeva u 86. godini. Prema pisanju New York Timesa umrla je osiromašena jer je veći dio zarade od svoje knjige dala u dobrotvorne svrhe, a bila je opterećena s dugovima i promašenim ulaganjima. Iza nje je ostala kći Olga Peters, koja je promijenila ime u Chrese Evans.

24sata.hr

Objava Tragični životi: Smrt u logoru, trovanje alkoholom i očev teror pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.