“Sud mora prvo procijeniti u kojoj mjeri je kupcima Volkswagenovih vozila bila nanesena šteta”, rekao je na početku suđenja sudac Michael Neef.

Volkswagen tvrdi da kupci vozila u kojima je bio ugrađen zabranjeni softver koji je manipulirao podacima o ispušnim plinovima nisu pretrpjeli nikakvu štetu te da dalje koriste svoje automobile.

Kao tužitelj u ovom procesu nastupa Savezni ured za zaštitu potrošača i Njemački automobilski klub ADAC, koji zastupa oko 470.000 Volkswagenovih kupaca.

Tužitelj Volkswagenu predbacuje da je “namjerno i protiv pravila” oštetio svoje kupce.

Jedno od pitanje koje sudsko vijeće treba razriješiti je i u kojoj mjeri su svi tužitelji, koje jedinstveno zastupaju Ured za zaštitu potrošača i ADAC, u istoj mjeri pogođeni skandalom.

Kako je objašnjeno na početku procesa, sud isto tako treba utvrditi je li šteta nastala smanjenjem vrijednosti automobila na dizelski pogon zbog skandala oko manipulacije ili tek nakon javne rasprave u Njemačkoj oko zagađenja zraka i sudskih procesa koji su urodili zabranom prometa za sva dizel vozila u nekim njemačkim gradovima.

Promatrači procjenjuju da bi slučaj, zbog složenosti i činjenice da se radi o prvom slučaju skupnog podnošenja tužbe, mogao biti prebačen na Visoki njemački sud te da bi mogao trajati godinama.

Koncern Volkswagen je u SAD-u, gdje je 2015. i otkriven skandal oko manipulacije vrijednosti štetnih ispušnih plinova, dosad već isplatio nekoliko milijardi dolara kazne.

(Izvor: HINA)

Objava Započeo sudski proces protiv Volkswagena pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Na suđenju za zloupotrebe prilikom zapošljavanja u ‘Elektroprivredi BiH’, sjedok Optužbe je rekao da mu je optuženi Ramiz Karavdić tražio 19.000 maraka da mu uposli sina. Uposlenik Rudnika mrkog uglja Banovići Ibrahim Garić kazao je kako njegov sin Mensur ne radi od kada je završio školu za električara 2008. godine. Krajem proljeća 2016. godine, kako je rekao Garić, u poljoprivrednoj apoteci u Banovićima je od susjeda Adila Modrića na ceduljici dobio broj mobitela uz koji je pisalo ime Ramiz.

“Adil mi je rekao da se javim Ramizu”, rekao je Ibrahim i dodao da je znao kako se radi o Ramizu Karavdiću kojeg zna ‘iz viđenja’, kao poštara.

Svjedok je rekao da mu je Ramiz Karavdić rekao da se radi o poslu u Elektroprivredi i da mora platiti 19.000 maraka.

Prema riječima svjedoka, Karavdić tražio od njegovog sina da mu pošalje podatke o završenoj školi. Dva mjeseca poslije, Karavdić je pozvao Gariće na kućni telefon, dok su bili na njivi i kupili sijeno, piše BIRN. “Ramiz je zvao sina da treba odnijeti diplomu u kafić ‘Astra’ u Banovićima”, rekao je Garić i dodao kako je njegov sin Mensur prokomentirao da za traženi posao nema natječaja, te rekao da zbog toga odustaje.

Na upit tužiteljice Bojane Jolović, Garić je potvrdio autentičnost ceduljice iz dokaznog materijala s riječima: “Jeste, to je ta ceduljica, izgužvana po mom novčaniku, praznom”. Mensur Garić je posvjedočio kako mu je otac rekao da je od Adila Modrića saznao da se Ramiz Karavdić raspituje za nekoga tko bi želio posao u Elektroprivredi. “Tko od nas ne bi volio posao”, rekao je Mensur Garić i dodao da mu je sve bilo sumnjivo jer nije mogao pronaći oglas za posao. Prema riječima svjedoka, Karavdić ga je ovaj pozvao da donese diplomu u kać u Banovićima i tog dana ga zvao pet do šest puta. Poslao sam mu poruku – nisam zainteresovan”, rekao je Mensur Garić.

Karavdićev odvjetnik Sanjin Bandović ispitivao je svjedoka zbog čega je u izjavi rekao kako mu je otac sedam dana nakon razgovora sa Karavdićem rekao da se ‘za ovaj posao traži novac’. Svjedok je rekao da se ne može sjetiti svih detalja. Svjedok Adil Modrić, vlasnik poljoprivredne apoteke u Banovićima, rekao je kako Karavdića poznaje kao stalnog kupca sa kojim je ‘pričao o uzgoju voća’. Modrić je rekao kako mu je Karavdić u jednom neformalnom razgovoru u apoteci ‘spomenuo da traži električara za stalni posao’.

“Nije spominjao rmu, ne sjećam se toga”, rekao je Modrić i dodao kako je Karavdiću preporučio da nazove njegove susjede Gariće, ali da se ne može sjetiti je li ostavio ceduljicu s brojem telefona. Nekoliko dana poslije Modrić je Gariću rekao da Karavdić traži električara, da bi mjesec dana kasnije Karavdić rekao da ne može dobiti Garića na telefon. Modrić je rekao kako ne prati sudski proces, ali da iz Banovića poznaje Mirsada Kukića i Karavdića, čiji je sin nedavno bio u njegovoj apoteci. “Bio je Ramizov sin nedavno, kupio dio za mašinu i izašao”, rekao je svjedok. Županijsko tužiteljstvo u Sarajevu optužilo je Amira Zukića, Safeta Bibića, Nedžada i Senada Traku, Ramiza Karavdića, Eseda Džananovića, Asima Sarajlića i Mirsada Kukića.

Zukić i Bibić se, prema navodima Tužiteljstva, terete da su tijekom 2016. organizirali grupu kojoj su se pridružili Senad i Nedžad Trako, kao i Karavdić, te su pronalazili osobe koje su bile spremne da daju novac za zaposlenje u ‘Elektroprivredi BiH’. Nakon toga, dodali su iz Tužiteljstva, koristeći svoj uticaj preko Džananovića, Zukić je realizirao nezakonita zapošljavanja u ‘Elektroprivredi’. Na ovom ročištu, Obrana Mirsada Kukića zatražila je razdvajanje predmeta zbog zdravstvenog stanja optuženog. Sud će do narednog ročišta sredinom rujna donijeti odluku o mogućem razdvajanju predmeta. Suđenje se nastavlja u ponedjeljak 18. rujna.

(Izvor: Bljesak.info)

Objava Sudski proces: Za posao u Elektroprivredi tražio 19 tisuća KM pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Koliko smo se puta u životu našli u „kafkijanskoj“ situaciji.[1]  (Naziv za situaciju bespomoćnosti, panike, straha.)  Kako ju nadići, postoji li uopće izlaz? Kada se nađemo u takvoj situaciji, uglavnom ne vidimo nikakav izlaz, često borbu smatramo uzaludnom, odbijamo shvatiti problem, uhvatiti se s njime u koštac i konačno, nešto iz toga naučiti. Upravo to učinio je i Josef K. u Kafkinom romanu Proces. Izgubio se u toj situaciji koja ga je zadesila i jednostavno se, ravnodušno prepustio nemiloj sudbini. Pogriješio je u tome što odmah na početku nije pridao dovoljno važnosti toj svojoj stvari. Nismo li i sami takvi? Smatramo da će sve proći kako je i došlo, da je svaki trud uzaludan. No, često to nije točno, naprotiv time radimo ogromnu grešku. Potrebno se probuditi, shvatiti gdje se to nalazimo i izboriti se za izlazak, ali kao pobjednici, ne poraženi. I konačno, moramo naučiti nešto iz toga, izaći mudriji i ne dopustiti si opet isti pad. Za svaki proces postoji kraj, svaki možemo prevazići, ukoliko smo dovoljno odlučni u toj namjeri. Predaja apatiji znači predaju procesa, predaju igre, znači naš kraj i poraz. I znači završetak identičan K.-ovom: „Kao pseto!“[2]. ( Zadnje riječi Josefa K. koje izgovara dok mu zabijaju nož u srce.)  Dvije zasebno obične riječi, no kada ih spojimo to postaje rečenica koja nosi veliku poruku. Zar itko od nas želi, u zadnjim trenutcima ovozemaljskog života, shvatiti da je cijeli svoj život proživio „kao pseto“? Sigurna sam da je odgovor na ovo pitanje niječan stoga poručujem svima da se probude na vrijeme, da ne žive monotono i apatično, nego naprotiv „punim plućima“.

Još jedva stvar koju evocira ovaj roman jeste ta neobjašnjiva moć. Lukavstvo, pretvaranje, tajnost samog suda. Moć koja oduzima čovjeku život iako ništa nije skrivio. Možda je Kafka u romanu prikazivao totalitarne režime, ali ako pogledamo dublje u svijet sadašnjice, jasno možemo vidjeti postojanje te iste moći, iako možda pod krinkom demokracije. Mnogi to, valjda zbog straha, odbijaju vidjeti i priznati. Radije se zadovoljavaju minimalizmom, postojećim stanjem i hodaju spuštene glave. I time onim „velikima“ daju samo još više moći. Jer njihova moć leži u ljudskom strahu. Ljudi koji pretjerano strahuju, neće učiniti ništa i dok se ne oslobodimo toga straha završavati ćemo poput Josefa. Kada bi se oslobodili straha ili čak unatoč njemu istupili svi zajedno, kada bi se ujedinili ta strašna moćbila bi poljuljana, na kraju i uništena.Zamislite jednog mrava. Zatim zamislite da stanete na njega. Što se dogodilo? Vjerojatno ste ga ubili.

A sada zamislite da stanete u mravinjak. Situacija je ovoga puta malo drukčija zar ne? Sada ste vi onaj koji je ugrožen. Iako ste mnogo veći, moćniji, njih je puno više i ukoliko ne pobjegnete odatle možete čak završiti i kobno. Naravno, opet će neki mravi uginuti, neki će se razbježati, ali ipak će ih ostati dovoljno da vam prkose i zadaju probleme. Zar nije takva situacija i sa ljudima? Zar nismo svi mi ti mravi, a dotični čovjek oni „veliki“? Ukoliko se jedan usprotivi, pravi probleme, vrlo jednostavno, jednim pokretom je uklonjen. Ali što ako je ljudi puno, puno više i ako se svi oni u isto vrijeme usprotive? Može li im itko išta? Razmislite hoće li se „moćnici“ povući ili boriti?… U jedinstvu je snaga. Možda bi i K. završio drukčije da je uz sebe imao nekoga, da nije bio sam, otuđen od drugih, od svijeta. Bio je sam, sve borbe morao je proći sam, nije bilo nikoga da ga savjetuje, da mu pomogne nadići tu nastalu situaciju.Kroz neke životne procese doista trebamo proći sami, ali nekada su nam prijatelji ili bilo kavka potpora, nužni. Josef je upravo simbol modernog čovjeka, čovjeka otuđenog i osamljenog, a to je ono što povremeno odvodi nigdje drugo doli u propast.

I najzad proces krivnje. Josef je otužen, navodno je kriv, iako nije, barem on ne zna što je učinio i zašto je optužen. Kada malo razmislim postoje neke situacije u životu kada se slično osjećamo. Nekada nesvjesno uvrijedimo nekoga ili pak učinimo nešto što se kosi s našim vlastitim moralnim načelima pa se osjećamo krivima. Ali nekada, netko nas optuži za nešto što nismo učinili. Što u takvim situacijama učiniti? Boriti se, pobijediti same sebe i zle jezike, ili poput K.-a dopustiti krivnji da nas uništi, ubije?  Pustiti da nepravda vlada ili se boriti za pravdu. Istina, možda pri ustrojstvu svemira nitko nije predvidio da bi se stvari trebale odvijati „pošteno“, ali to što život nije pošten ne znači da ne trebamo poduzeti sve što je u našoj moći da poboljšamo to stanje, život i svijet općenito. Možda bi i Josefov kraj bio drukčiji da se usprotivio, borio, da nije dopustio sustavu da ga uništi, ali to bi već bio neki drugi roman. Drugi roman koji mi možemo proživjeti.

Franz Kafka i njegov Josef K. nas mogu naučiti mnogo toga, ako im dopustimo i ako želimo naučiti. Najprije, nekad bitke ne treba predavati olako. Svi procesi su rješivi i za sve postoji neko rješenje. Na nama je da biramo hoćemo li upasti u apatiju i završiti kobno ili ćemo probleme rješavati jedan za drugim i izići kao pobjednici. Hoćemo li živjeti, i živjeti i na kraju zaključiti život s riječima „kao pseto!“ ili ipak biti zadovoljni i ponosni na sve preživljeno? Potrebno je mudro birati, jer jednoga će dana biti kasno, a povratka nema.

Sara Marić

Objava SVAKODNEVNI ŽIVOTNI PROCESI pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

– Sporazum o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima potpisan između dviju država ostavlja mogućnost, svakoj od strana, odbiti pružiti pravnu pomoć u kaznenim stvarima pod određenim uvjetima.

Slučaj Ante Jelavića

Tako su, u slučaju Ante Jelavića, nadležni pravosudni organi Republike Hrvatske odbili podnesenu molbu uz obrazloženje da je riječ o kaznenom djelu “političke ili vojne prirode”, a koje, prema članku 26. stavak 1., točki 3. sporazuma između BiH i RH, predstavlja osnovu za odbijanje molbe, kazao je ministar Grubeša.

– Konkretan slučaj daje povoda za razmišljanje tako da se nužno moramo zapitati o danoj kvalifikaciji kaznenog djela, neovisno o tome što Republika Hrvatska misli o tome. Što mi u BiH općenito mislimo o stavu Tužiteljstva BiH u kojom stoji da je Ante Jelavić, u svojstvu predsjedatelja Hrvatskog narodnog vijeća i člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, u 2000. donio “neustavnu” odluku o uspostavi međužupanijsko-međuopćinskog vijeća kao oblika hrvatske samouprave i za to ga teretilo za kazneno djelo potkopavanja vojne i obrambene moći iz članka 144. Kaznenog zakona BiH. Dakle, najkraće rečeno, prema mišljenju Tužiteljstva, “neustavno” u toj, po njima, spornoj odluci, je to što se predviđalo da Hrvatska samouprava ima svoj grb, zastavu, pečat, službeni jezik, pismo i središte u Mostaru, objasnio je ministar Grubeša.
Izvor: Večernji.ba

Objava Kvalifikacije djela mora se vršiti samo i isključivo prema zakonu, bez ikakvih političkih konotacija pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.