Nakon što mu je nedjelju, 26. rujna iznenada pozlilo te je prebačen u Opću bolnicu gdje je u ponedjeljak, 27. rujna podvrgnut operativnom zahvatu vlč. Ado, kako su ga kolega od milja zvale, izgubio je bitku za život.

Sv. misa zadušnica za dušu pokojnog svećenika Adnana slavit će se u četvrtak, 30. rujna u sjemenišnoj crkvi Sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu u 10:30, a ukop zemnih ostataka bit će istoga dana u 12:15 na Gradskom groblju Bare.

Rođen 30. siječnja 1992. u Sarajevu. U glavnom bh. gradu proveo je cijelo djetinjstvo te završio osnovnu i srednju školu. Bio je dijete iz mješovitog braka. Kršten je 7. srpnja 2007. u sarajevskoj protestantskoj zajednici. Zatim je prešao u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom te je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u rodnom gradu završio filozofsko-teološki studij. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 2019. te je bio na službama župnog vikara na Kupresu i u katedralnoj župi u Sarajevu. Uz to je volontirao i na Radio Mariji Bosne i Hercegovine.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!

D. K., KT

Objava Iznenada preminuo vlč. Adnan Petar Mihael Jašarević pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

“Radim nešto o čemu pojma nemam, ne primam plaću za to, ali sve se odvija dobro”, kazao je pokretač televizije. Inače, KIT-TV se uzdržava i živi od Božje providnosti i milodara. Može se gledati u cijeloj Austriji i preko interneta diljem svijeta.

Zanimljivo, vlč. Josef je kasno duhovno zvanje i tek je sa 49 godina zaređen za svećenika. Godine 2006. postao je župnikom u Neumarktu. Njegova prvobitna namjera je bila da stari, bolesni i nemoćni župljani mogu uživo pratiti prijenos svete mise i tako je sve počelo.

Danas jedan svoj dio svećeničke plaće ulaže u televiziju koja se može pratiti 24 sata na dan. U svemu mu pomaže samo jedan trajni đakon sa suprugom. Uz rad na televiziji vlč. Josef je župnik u dvije vjerničke zajednice.

Iskustvo s televizijom dobro mu je došlo u vremenu pandemije koronavirusa kada su mnogi, barem nekoliko sati tjedno, krenuli njegovim primjerom.

/Izvor: Nedjelja.ba/

Objava Svećenik pokrenuo katoličku televiziju iz župnog ureda pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Studij teologije započeo je 1912., ali je zbog izbijanja Prvog svjetskog rata zaređen tek 1921. po rukama kard. Adolfa Bertrama. Djelovao je u Berlinu i okolici kao župni vikar te je za vrijeme tadašnje hiperinflacije pomagao obitelji koje su bile u potrebi.

Dolaskom nacista na vlast otvoreno im se suprotstavljao. Primjerice, odbijao je koristiti nacistički pozdrav Heil Hitler te je poticao župljane da koriste pozdrav Grüss Gott, stari njemački kršćanski pozdrav, poput Gelobt sei Jesus Christus (kod nas slično Hvaljen Isus).

Vlč. Froehlich je postao župnik u mjestu Rathenow pokraj Berlina 1937., gdje je radilo mnogo Poljaka na prisilnom radu u Njemačkoj. Protestirao je zbog uvjeta rada i ophođenju prema tim ljudima te su ga nacisti zbog toga uhitili i poslali u zatvor, odakle je prebačen u logor.

Bio je najprije zatočen u Potsdamu, a zatim premješten u Buchenwald. Ukupno je u logorima proveo oko 11 mjeseci, sve dok nije umro zbog loših uvjeta u zloglasnom Dachau pokraj Münchena 1942.

Biskupijski proces za njegovo proglašenje blaženim pokrenut je nakon prikupljenih dokaza te je proglašen slugom Božjim.

Ž.I., KT

Objava Svećenik koji se suprotstavio nacistima pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

U koncelebraciji s nadbiskupom Puljićem bilo je tridesetak svećenika, bogoslova i sjemeništaraca. Na početku misnog slavlja kardinal je pozdravio suslavitelje, rodbinu ređenika, sve vjernike i na poseban način kandidata đakona Josipa Dedića.

Skrb o ljudima kao dužnost

Nakon što je kandidat predstavljen, a kršćanski puk izrazio zahvalnost Bogu za taj čin, vrhbosanski je nadbiskup uputio prigodnu homiliju. Na početku koje je istaknuo kako želi, na blagdan Svetih apostola Šimuna i Jude, da svi mi kršćani budemo svjesni svoga identiteta i da imamo hrabrosti svakodnevno klesati svoju narav, izgrađujući taj identitet u vremenu kada se to nerijetko i gubi. Obraćajući se ređeniku, kardinal Vinko naglasio je kako mu je dužnost izgrađivati zajednicu u svetome redu, ali i naviještati Riječ Božju. “Neka ona zato izlazi iz tvoga srca, iz tvoje duše”, kazao je propovjednik nastavljajući:

“Bog ti je dao kao svećeniku najveću dužnost, skrb o ljudskim dušama i oprost grijeha. A druga dužnost koju ti je dao je euharistijia – najsvetiji čin na svijetu. Moramo svakodnevno biti svjesni toga što nam je Boga podario, to govorim tebi ali i svima nama. (…) Ti si zaređen da donosiš blagoslov. Ti si blagoslov! Narod od tebe očekuje da zračiš Kristov blagoslov “, zaključio je vrhbosanski nadbiskup, napominjući da vlč. Josip danas slavi rođendan te kazao kako je to prilika zahvaliti Bogu na daru života.

Nakon homilije uslijedio je sam obred ređenja tijekom kojeg su ređenik obećao cijeloga života vršiti službu svećeništva, obavljati službu riječi u propovijedanju evanđelja i izlaganju katoličke vjere, pobožno i vjerno slaviti otajstva prema predaji Crkve te se posvećivati Bogu za spasenje ljudi. Dok su svi u katedrali pjevali litanijske prošnje, ređenik je ležao prostrt na tlu. Zatim je uslijedio najvažniji čin ređenja kada je kardinal Puljić položio ruke na glavu ređenika moleći u tišini.

Zbog aktualne pandemije koronavirusa drugi svećenici nisu polagali ruku na glavu ređenika kao znak zajedništva. Pošto je izmolio molitvu ređenja, kardinal Puljić pomazao je svetim uljem dlanove ređenika i predao mu hostije i kalež te stiskom ruke dao znak mira. Potom je uslijedila euharistijska služba, a novozaređeni svećenk zauzeo je mjesto za oltarom pokraj kardinala Puljića na slavlju svoje prve svete mise.

Na kraju svete mise kardinal Puljić podijelio je novom svećeniku svjedodžbu o ređenju te zahvalio Bogu nad ovome daru, jer je, kazao je, svaki novi svećenik dar Crkvi. Prije nego što je kardinal Puljić blagoslovio sve nazočne,  vlč. Josip svima je podijelilo svoj mladomisnički blagoslov.

Mlada misa vlč. Dedića bit će u subotu, 31. listopada u njegovoj rodnoj župi Presvetoga Srca Isusova u Prozoru.

J.Vr.,KT

Objava Kardinal Puljić za svećenika zaredio Josipa Dedića iz župe Prozor pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Pretpostavlja se kako je riječ o Hrvatima nestalim 1993. kada su Bugojnom upravljali pripadnici bošnjačke Armije BiH i mudžahedini, koji su ih i ubili.

Poštujući mjere udaljenosti od mjesta ekshumacije koje osigurava policija, svećenici, zajedno s još nekoliko vjernika, pomolili su se za pokojne.

Spomenimo i da iz koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata HVO HB Bugojno pozivaju u ponedjeljak 27. srpnja, na obilježavanje 27. godišnjice stradanja i progona bugojanskih Hrvata, iza čega je stajala Armija BiH.

Najprije je u 10:00 h predviđeno polaganje vijenaca i paljenje svijeća na spomen-obilježju u katoličkom gradskom groblju u Bugojnu, a potom će u 11:00 h u župnoj crkvi Sv. Ante Padovanskog biti slavljena sveta misa za sve poginule, odvedene i nestale Hrvate Bugojna.

Objava Molitva na mjestu ekshumacije na Rostovu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Dugo vremena svećenički poziv kucao je na njegova vrata. Ali strpljivo. Onako, nježno, poput svilenog rupca. Nenametljivo. Don Danko je u međuvremenu završio ekonomiju, radio je u banci kao financijski savjetnik nekoliko godina i onda…

– I onda se dogodio jedan ‘kairos’, jedan sretan trenutak kada su se okolnosti poklopile tako da sam mogao ispuniti jednu staru životnu želju. Došao je trenutak da odgovorim svom životnom pozivu od malih nogu – kaže don Danko istaknuvši da u njegovom slučaju nije riječ o kasnom zvanju nego o kasnom ‘odazvanju’.

S 32 godine na ‘leđima’ odlučio je krenuti u izobrazbu za svećenika. Godine su to kada svećenici redovito imaju već pet do šest godina ‘staža’, ali za njega je to bio novi početak.

– Do tada sam radio u ugodnom okruženju, imao sam ugodan posao, plaću i dobre kolege. Čovjek bi pomislio: ‘pa što ti još nedostaje?’ Ali to je ono što se u našem žargonu kaže ‘zlatni kavez’, na neki način čovjek je iznutra nezadovoljan – prepričava don Danko.

Kazao je kako je kroz razgovore s kolegama i strankama vidio da mladi ljudi traže odgovore. Oni su bili dobro situirani, ali nisu bili zadovoljni.

– Bilo je pitanje tko će im pružiti te odgovore. To može samo onaj tko živi svoje kršćanstvo, tko je aktivan vjernik. Ja sam osjetio poriv da ne želim živjeti tako, ne želim živjeti 80 posto nego iz sve snage. To je za mene značilo odazvati se duhovnom pozivu koji je u meni rastao.

Dugo vrijeme se opirao, kao da je želio živjeti ‘na dvije stolice’. Međutim, u susretu s Isusom Kristom kroz Sveto pismo, kroz ljude i molitvu uspio se ohrabriti i ići naprijed.

U bogosloviju je stupio 2012. godine upisavši studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Nakon dugo vremena ponovo se vratio u ‘školske klupe’.

– Netko jednom reče: radi ono što voliš i nećeš morati raditi do kraja života. Tako je i sa studijem. Pozvani smo svi, na tragu Kierkegaarda, pretvoriti onu najdublju strast (vjera) u dužnost. Kad sam nakon srednje škole upisivao prvi studij, uzeo sam brošure svih studija sa sveučilišne smotre, stavio ih na hrpu u svojoj sobi i metodom eliminacije uklanjao sa hrpe jednu po jednu brošuru vodeći se onim ‘što me najviše privlači’. I nakon nekoliko pokušaja na stolu je zadnja uvijek ostala brošura teologije – opisiva don Danko koji je kao student teologije bio najbolji u svojoj generaciji.

Kako kaže, sa 18 godina nije mogao zamisliti da može živjeti po evanđeoskim savjetima do kraja života. Ipak, dvadeset godina kasnije stao je pred nadbiskupa, izrekao obećanja i bio posvećen za svećenika. Bio je to emotivan trenutak kojeg mu je i danas teško opisati.

– S jedne strane, kao da sam osvojio jackpot na lutriji. Kao da sam se probudio iz neugodnog sna koji je trajao 20 godina i nasmješio se ugodnoj javi. Osjećaj je to da si konačno na pravom mjestu, u pravo vrijeme. Napušta te ona nutarnja grižnja jer živiš ono što nisi. Kao da si skinuo željeznu masku koja te gušila. S druge strane, javlja se snažan i trajan osjećaj svetog nemira, spoznaja da si nedostojan, nevjeran i nedorastao takvome daru – svjedoči ‘mladi’ župnik.

Trenutno obnaša službu župnika Pohođenja Blažene Djevice Marije na Spinutu u Splitu. Od svojih hobija ističe pisanje, a vjerujemo da ste barem jednom naletjeli na neke od njegovih komentara poznatih filmova.

– Na pisanje me potiče evanđelje. Ono je scenarij ispod i iznad svih scenarija. Filmskim govorom, svi smo pozvani kao Neo u Matrixu vidjeti tu ‘matricu’, taj kod, po kojoj je sve formirano, ‘spermatikos Logos’ kako rekoše crkveni oci. Mene taj ‘kod’ proganja, neda mi mira, kao da nosim  žeravicu u utrobi. Pisanje članka je kao proces odstranjivanja ‘gremlina’ iz želuca. Nemaš mira dok ne ugleda svjetlo dana, a nikad kraja pisanju. Premalo vremena imam a bez pisanja njega ne mogu. To mi je kisik. Terapija. Volim teologiju. Pozdravljam ovim putem svoje bivše i sadašnje urednike i ispričavam se tko zna koji put na probijenim rokovima i nedovršenim tekstovima – kazao je don Danko koji nam je zadnjom rečenicom nadasve izmamio smijeh na lice.

Na kraju našeg razgovora vjernicima je uputio poruku prema broju 22 pastoralne konstitucije Gaudium et spes. Ono govori o Kristu kao novom čovjeku, koji je uistinu postao jedan od nas kako bi nas po njemu Bog pomirio sa sobom i izbavio nas iz ropstva đavla i grijeha. Krist je umro za sve, riješio je zagonetku boli i smrti kako bi nam darovao život da, kao sinovi u Sinu, možemo vikati u Duhu: ‘Abba, Oče!’

/Izvor: Laudato.hr/

Objava Od bankara do svećenika: Inspirativna priča don Danka Kovačevića pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

U jednom dopisu fra Jerko moli Provincijalat da pokuša uvjeriti Ordinarijat kako bi Prozor konačno trebao dobiti župnika. “Žao nam je naroda”, piše Jerko u tom dopisu. On je napisao i popratno pismo delegaciji prozorskih župljana koji su išli u Sarajevo tražiti od Ordinarijata župnika, ali sve je bilo uzalud. Fra Jerko je tražio od uprave kotara da oslobodi župnu kuću, da isprazni žito iz crkve, da se župna zemlja obrađuje za potrebe župe, a ne da je obrađuje policija ili netko drugi. U pismu od 24. svibnja 1951. godine gvardijan uvjerava Ordinarijat da u Prozoru treba biti stalni župnik: “Župnik ne bi imao neprilike, niti većih poteškoća. Budite uvjereni, i mi bismo mu svi pomogli”. Ordinarijat je konačno 27. lipnja 1951. imenovao vlč. Petra Vidovića prozorskim župnikom. Ordinarijat se zahvalio fra Jerki Petričeviću i franjevcima za sve što su učinili za prozorsku župu u doba dok ona nije imala stalnoga župnika. Vlč. Petar Vidović stanovao je u samostanu na Šćitu, a u Prozor je išao pješice. On se dobro snašao s braćom u samostanu, a soba br. 7 u samostanu dugo je nosila ime “Perina soba”, jer je on tu stanovao dok mu se konačno nije pružila mogućnost preseljenja u Prozor. Tek je 3. siječnja 1953. godine Petar Vidović definitivno preselio u Prozor, jer mu je tada ispražnjen dio župnog stana.

Prozorska je župa imala poteškoća i sa svojom crkvom. Bila je to mala, neugledna i poprilično razorena crkva. Župa je vapila za novom, lijepom crkvom. Konačno je dobila novu crkvu 1964. godine. S narodom ju je sagradio župnik Vlado Jurjević, kojega je fra Kazimir Ivić prozvao “majstor s mora”. Rođen je u Omišu, ali je odrastao u Odžaku. Obilazio je uzduž i poprijeko dok nije podigao crkvu. Često mu je pomagao i zamjenjivao ga fra Ivo Žilić, kojega su prozvali prozorskim kapelanom.

Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća

Objava Rama nakon Drugog svjetskog rata: Prozor dobiva župnika vlč. Petra Vidovića pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

– “Gardijan je poslao u šumu brašno, kruh, mast, rakiju i hostije da se pričeste. To mi je rekao osobno gardijan kad smo u nedjelju popodne hodali između škole i crkve”.

Gvardijan se nekako izvukao dokazujući da je nemoguće slati hoštije po civilu kad to smije nositi samo svećenik pa je zaključio: kao što je slagao o hostijama, tako je sve slagao!

Pred zoru su pustili gvardijana. I lažni je svjedok pušten. Kad je nakon tjedan dana susreo gvardijana, pred drugim ljudima ga je poljubio u ruku i, kao da se ništa nije dogodilo, pitao ga za zdravlje:

– Kako ste, oče gardijane?

– Hvala, dobro, prijatelju, rekao mu je mirno gvardijan.

Objava Drugi svjetski rat: Vjernik svjedoči protiv svećenika pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše: Josipa Prskalo

Čim je vlč. Ado – kako ga od milja zovu oni koji ga bolje poznaju – ušao u našu redakciju, primijetili smo da unosi neku pozitivnu energiju i prokomentirali kako ponosno, ne samo u kolaru, nego i reverendi šeće šeher Sarajevom. S njim smo razgovarali o njegovu životnom putu i zapravo ostvarenju želje: postati Kristovim svećenikom.

Tko je moj bližnji?
Rođen 30. siječnja 1992. u Sarajevu, Adnan spada u generaciju „ratne djece“. U glavnom bh. gradu proveo je cijelo djetinjstvo te završio osnovnu i srednju školu. S obzirom da se na našim prostorima ljude već po imenu „razvrstava“, mnogi bi pomislili kako je riječ o muslimanu. Međutim, on potječe iz „mješovite obitelji“ gdje se, kako je istaknuo, niti jedna vjera nije prakticirala. „Iskren da budem, uvijek sam više odgajan ili, bolje rečeno, više sam naginjao kršćanskom odgoju kroz majku, ali i jednu susjedu koja je odigrala veliku ulogu u tom nekom vjerskom profiliranju, kao i dobrim dijelom u vjerskom odgoju. Tako da je glede samog, da tako kažem, vjerskog opredjeljenja kod mene uvijek većinskim dijelom bilo izraženo ono za kršćanstvo“, objasnio nam je Adnan koji je nedugo nakon završetka srednje škole, kao laik, upisao studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

Put do krštenja
Dalje nam je otkrio kako je 7. srpnja 2007. kršten u sarajevskoj protestantskoj zajednici koju mu je približila susjeda koja je i sama bila dio iste, te ga je ondje vodila sa sobom još kao dječaka. „Prije pristupanja Katoličkoj Crkvi bio sam dio protestantske zajednice, te sam preko njih prvotno spoznao Isusa Krista, i kasnije sam samo nastavio produbljivati taj odnos i spoznavanje… Također, ovdje smatram potrebnim istaknuti kako moj pokojni tata nije imao problem s tim da me susjeda vodi sa sobom u protestantsku zajednicu, ali nisam siguran kako bi gledao na krštenje kao takvo… Tako da koliko god to nekomu zvučalo grubo, ja upravo očevu smrt smatram Božjom voljom i Njegovom intervencijom kako bi mi se otvorila vrata da bih uopće mogao biti prvotno kršten, ali i to što sada milošću Božjom jesam“, otkrio nam je.

„Druga stvar koju smatram još potrebnom naglasiti jest kako sam nakon krštenja u sebi na neki neobjašnjiv način shvaćao kako nešto nedostaje… Tako sam počeo lutati, onako malo pubertetski buntovan, bio sam intelektualno fasciniran nekim lošim povijesnim stvarnostima preko kojih sam upoznao Katoličku Crkvu. Nakon tog promišljanja stupio sam u puno jedinstvo s Katoličkom Crkvom“, otkrio nam je Adnan koji je na krizmi uzeo ime Petar Mihael.

Zrenje poziva…
Kako otkriva, još od vremena dječaštva, od nekih četiri-pet godina života, znao je samo za Isusa i da je On za sve ljude umro na križu. „To tada nisam kao danas znao teološki izraziti, ali sam u nekoj svojoj dječjoj dubokoj uvjerenosti to svim srcem prihvaćao, stoga samo krštenje kao takvo bio je neki logičan slijed koji se dogodio dosta kasnije dok su se neke druge stvari ‘posložile’, dok nije došao kairos“, rado se prisjetio Adnan koji je sveti red đakonata primio na Prvu nedjelju došašća, 2. prosinca 2018. „Sama želja za prezbiteratom u mojem životu imala je nekoliko faza, kao i uspona i padova. Prvotno, moja neka želja od djetinjstva bila je postati policajcem, i upravo sam se nekako cijelu osnovnu školu i dio srednje usmjeravao k tomu. No, u razdoblju srednje škole stupio sam u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom, nakon čega sam počeo svakodnevno ići na svete mise, i malo po malo ponuđeno mi je da budem čitač, a kasnije i ministrant. Na te zadaće sam rado pristao i bile su mi jako drage, a osobito zadaća ministriranja. Ali i tada sam čvrsto ostajao pri svojoj djetinjoj odluci postati policajac. U tome razdoblju ljudi koji su me promatrali prilikom ministriranja počeli su govoriti kako bih bio dobar svećenik. Na to se, istini za volju, nisam niti osvrtao jer sam uistinu želio ispuniti svoj dječački san“, otkrio nam je vlč. Jašarević slikovito opisujući svoje sazrijevanje u pozivu…

S nama je podijelio i zašto mu je važan njegov nadnevak krštenja – 7. srpnja 2007. „Papa Benedikt XVI. je tog nadnevka izdao motuproprij Summorum Pontificum kojim otvara vrata ponovnom služenju tradicionalne latinske mise. Tako i ja, kad sam u svojem traženju upoznavao Katoličku Crkvu – latinski jezik, tamjan i izrazita pobožnost su stvari koje sam smatrao svojstvenima njoj. Gospodin mi je 2011. dao mogućnost da nekoliko puta budem nazočan tridentskoj misi ili, kako ju je Benedikt nazvao, izvanrednom obliku Rimskog misala. Imao sam priliku i ministrirati tada, te je prvi put dovedena u pitanje moja želja postati policajcem“, ispričao nam je Adnan.

Krist(aliziranje) poziva/ā
Ta je želja, prema njegovim riječima, jednostavno nestala prigodom pohoda Svetog Oca  Zagrebu 2011. „Tada sam otišao u Zagreb i kada je Papa krenuo u katedralu, prošao je pored mene na 10 metara. Gledao sam u njega i imao sam osjećaj da nam se pogled susreo“, dočarao nam je naš sugovornik, te se prisjetio i kako je u akademskoj godini 2012./2013. prilikom upisa na studij u sebi nosio skrivenu želju postati svećenikom jer je, kako je spomenuo, bio duboko svjestan svoje povijesti, kao i konfuzije koju bi ista mogla proizvesti.

Na kraju akademske godine svoju je želju izrazio vrhbosanskom nadbiskupu Vinku kard. Puljiću koji ga je savjetovao da ipak još malo sačeka kako bi se ta želja iskristalizirala. „Tako sam ja čekao i pri tome nastavio studirati teologiju, da bi me 2015. nadbiskup obavijestio kako je spreman primiti me kao svećeničkog kandidata. Tako sam na trećoj godini studija primljen u Vrhbosansko bogoslovno sjemenište kao svećenički kandidat. I s tim kreće moja formacija.
Glede toga kako su me drugi prihvatili, tu imam samo riječi hvale, kako na poglavarstvo kuće, profesore, tako i na subraću bogoslove. Upravo sam u formaciji još dublje spoznao i svoju osobnu vjeru i poziv. Redovitim slijedom sam obavljao povjerene mi službe u bogosloviji koje sam primio po ustaljenom redu i praksi. Đakonskim ređenjem približio sam se ostvarenju svojega poziva“, rekao je Adnan Petar Mihael koji je 2017. i studij teologije uspješno priveo kraju. Za studij je rekao kako mu je puno pomogao u sazrijevanju vjere „jer sama vjera kao takva nije protivna razumu, već ga nadilazi, ali osim toga, kako je Sv. Anzelmo znao reći, ‘Fides quaerens intellectum‘ (Vjera traži razumijevanje), tako i razumijevanje i studiranje kršćanskih otajstava doprinijelo je sazrijevanju, ali i dubljem proživljavanju otajstva vjere“.

Odvažiti se
Upitavši ga s kakvim je osjećajima dočekao ređenje, kazao je kako poglavito sada još dublje sagledava put kojim je prošao i kroz kakve ga je nevjerojatne situacije Gospodin proveo i doveo do ovoga trenutka. „Hvala mu na povjerenju koje ima prema meni, mislim kako se trenutni dojam može sažeti u zahvali Bogu koji je i u mojem životu rekao kako iz tame svjetlost sine. Sve one koji razmišljaju o svećeništvu potičem odazvati se ovoj uistinu velikoj avanturi, da svoj poziv povjere presvetoj Bogorodici, kraljici apostola, da Ona, pred prijestoljem svojega Sina zagovara poziv i želju postati svećenikom. Ukratko: da se odvaže odazvati se Kristu Kralju jer On ne vara“, poručio je vlč. Jašarević koji je red prezbiterata primio na svetkovinu Sv. Petra i Pavla, 29. lipnja u sarajevskoj prvostolnici.

Za kraj vlč. Ado nam je otkrio da život svećenika vidi kao čovjeka koji se dao razapeti po uzoru na Isusa Krista, kako bi svojem naraštaju postao most i alter Christus u svetim sakramentima, kao i posrednik i putokaz u molitvama i naučavanju kršćanske vjere. „A sam svećenički poziv smatram kao nešto uistinu uzvišeno, jer se ti sam jednako čovjek uzimaš od naroda, ali si opet tu za taj isti narod da budeš na pomoć povjerenim ti ljudima i služiš Isusu Kristu opet kroz te iste ljude“, kazao je mladomisnik.

/Izvor: Nedjelja.ba/

Objava Iz nekatoličke obitelji, preko protestanata do svećeničkog ređenja pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

VIŠEGRAD – Svećenik u eparhiji Višegrad Bojan Glišić uhićen je u policijskoj akciji “Lotika” zbog sumnje da se bavio nedozvoljenim prometom oružja i eksplozivnih materija.

Glasnogovornica MUP-a Republike Srpske Mirna Miljanović rekla je, navodeći inicijale, da je akcija “Lotika” usmjerena na razbijanje kriminalne grupa koja se bavila nedozvoljeno proizvodnom i prometom minsko-eksplozivnim sredstvima, kao i vatrenim oružjem.

Ona je dodala da su u okviru ove akcije pretresene tri lokacije i to dvije u Rogatici i jedna u Višegradu.

– Tom prilikom pronađeno je i oduzeto oko dva kilograma različitog eksploziva, više komada inicijalnih kapisli, jedna mina rasprskavajućeg usmjerenog djelovanja (MRUD), više komada municije različitog kalibra i više SIM kartica i mobilnih telefona, naglasila je Miljanovićeva.

Prema njenim riječima, uhićena je osoba provedena na kriminalističku obradu, te će nakon iste biti predana u Okružno javno tužiteljstvo Istočno Sarajevo, Područni ured Višegrad.

Operativnu akciju kodnog naziva “Lotika” realizirali su policijski službenici Uprave za organizirani i teški kriminalitet MUP-a Republike Srpske na području Rogatice i Višegrada, pod nadzorom Okružnog javnog tužiteljstva Istočno Sarajevo usmjerenu na razbijanje kriminalne grupe koja se bavi nedozvoljenom proizvodnjom i prometom minsko-eksplozivnim sredstvima, kao i vatrenim oružjem.

Objava Pravoslavni svećenik uhićen zbog trgovine oružjem pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.