Ljetno je ove godine na Ramskom jezeru bilo nekako drugačije. Vodostaj je u skoro punoj razini. Sve je ugodno ozelenilo i nekom promatraču koji je prvi put ovdje zasigurno  se čini da je stigao u dio svemira koji je Bog za sebe stvarao.

Stoga i ne čudi veliki broj posjetitelja, kako domaćih tako i onih iz cijele Europe, pa i s drugih kontinenata. U smještaju se traži ležaj više, a plovidba je doživljaj za sebe.

Među tim gostima koji su stigli u Ramu pristigao je zanimljiv bračni par, Ola i Bartosz Wilbik iz poljskog grada Poznana. Njihov posjet Rami proteklog vikenda je proizišao iz sasvim jedne na oči obične priče koja se našla na internetskim stranicama o tradicionalnom tetoviranju ili sicanju ramskih žena.

Ola je diplomirala rusko-ukrajinsku filologiju, strastveno voli kulture i strane jezike. Svakodnevno radi kao voditelj izvoza u poduzeću za prodaju tkanina za namještaj. Bartek je diplomirao kulturologiju i novinarstvo, ali je svoju budućnost vezao uz vojne organizacije i strukture. Njegove strasti uključuju kuhanje, učenje o kulturama i etničko tetoviranje, koje razvija od 2019. Ima svoj svoj studio @ethnicbeartattoo.

Sicanje povod posjetu Rami koji zasigurno neće biti posljednji

Odmah na prvom susretu upitali smo što ih dovodi u Ramu. „Iskreno govoreći, do Rame smo došli slučajno, ili možda igrom sudbine. Početkom kolovoza otišli smo na medeni mjesec na Balkan. Dok smo u Crnoj Gori jedne večeri čitali o tradiciji tetoviranja na Balkanu, naišli smo na članak o nestajanju tradicije Sicanja. Čuli smo za ovu tradiciju tetoviranja i prije, ali nismo očekivali da još ima ljudi koji se bave ovom temom”, kazao je Bartek.

Nakon pročitanog članka Ola nam se javila putem društvene mreže s pitanjem postoje li u Bosni muzeji u kojima se mogu vidjeti fotografije i drugi ostaci ove tradicije koja nestaje.

“Obavijestili ste nas da takav muzej ne postoji (barem ne još ), a jedini način da upoznate ovu tradiciju je da upoznate još uvijek žive vlasnike tetovaža. Tko bi rekao da se ove žene još mogu naći! Gotovo odmah smo odlučili doći u Ramu, a Vaš prijedlog za organiziranje susreta samo je potvrdio našu odluku!“, veselo je kazao Bartek.

Na pitanje je su li već ranije Ola i Bartek vidjeli tradicionalne tetovaže istaknuli su da je to bilo na internetu i sličnim dizajnima, starim snimkama ili na mladim ljudima na tattoo konvencijama.

Bartek nije krio svoje oduševljenje upoznavanjem ramskih tradicionalnih tetovaža

„Vidjeti ORIGINALNU, pravu tetovažu napravljenu na tradicionalan način potpuno je drugačije iskustvo. Za nas je tetovaža više od obične slike. To je simbol s određenim značenjem, napravljen za određenu svrhu. Može imati komemorativno, sakralno, afilijativno ili čak čisto estetsko značenje – ipak je dio specifične kulture, te je stoga povezan s vlasnikovom poviješću, kontekstom i povijesnom pozadinom. Stoga je druženje s ljudima iz njihovog kulturnog kruga i prilika da saznate njihovo mišljenje o tradiciji najfascinantnije iskustvo! No, iznenadilo nas je što nismo sreli nikoga iz mlađe generacije s tradicionalnim tetovažama. Vidite, Ramu sam zamislio kao Meku za bosansko-hrvatske tetovaže, gdje sam na svakom koraku virio tko ima tetovažu!“, zaključio je Bartek s onim iskrenim blagim osmijehom zadovoljan s onim što je vidio i upoznao.

Simbolika tetoviranja

Bartek i Ola su  naveli da ćete u Poljskoj  prije sresti ljude mlađe generacije koji na svojim tijelima imaju šare i varijacije na temu staroslavenske simbolike.

„Nažalost, među starim Slavenima u Poljskoj nije bilo dokumentiranih tradicija, odnosno nema dokumentiranih predaja. Vidim mnogo sličnosti između suvremenih tetovaža u Poljskoj i onih iz bivše Jugoslavije, što po našem mišljenju dokazuje snažnu inspiraciju.“

Na pitanje hoće li sebi napraviti tetovažu kao što je u Rami kod žena Baretk je s oduševljenjem kazao: „Sa zadovoljstvom. Sada kada sam zahvaljujući vama shvatio značenje i povijest ovih dizajna i mogao sam upoznati gledište same vlasnice takve tetovaže, moći ću to znanje prenijeti zainteresiranima.“

Tijekom razgovora s Mandom Burečić u Rumbocima koja ima zaista bogato i lijepo sicanje na rukama Ola je s posebnom pažnjom promatrala i fotografirala njezine ruke. “Ove šare su prekrasne i ako se odlučim tetovirati, voljela bih da bude inspirirana tradicionalnom bosanskom tetovažom,“ kazala je Ola ushićeno.

Rama u očima dvoje mladih Poljaka

Ovaj zanimljivi bračni par koji sasvim slučajno dođe u Ramu nije krio oduševljenje: „Prije svega, iznenadili su nas pogledi. Ramsko jezero koje oduzima dah i njegov prekrasan položaj i mogućnosti: Kupanje u jezeru, vožnja kajakom, splavom i rute kroz okolne šume i brda. Što se tiče grada – vrlo ugodno iskustvo. Zahvaljujući velikom broju kafića, ima svoju jedinstvenu, mirnu atmosferu i domaću atmosferu. Osim toga, dok ste u subotu u gradu, svakako pripazite na svadbene povorke, slaveći na jedinstven način!“

Ovaj lijepi kratki Bartekov opsi Rame Ola je dopunila riječima: „Ali vratimo se domaćoj atmosferi. Kad smo čuli za mogućnost susreta, potpuno smo zaboravili na dogovaranje smještaja. Srećom, Ramski Vjesnik se i tu pokazao od velike pomoći. Pomogao nam je naći smještaj kod Buce, koji nas je primio kraljevski. Bilo je rakije, vina, domaćih jela uz glazbu i pjesmu!“

Naše druženje i razgovor nismo mogli završiti a da ne upitamo hoće li ponovno doći u Ramu. “Naravno! Rado ćemo opet doći i već zajapurena lica pričamo obitelji i prijateljima o Rami”, kazala je Ola.

„Naš san je u našem gradu organizirati izložbu o tetovaži Sicanje s opisom ove lijepe tradicije. Osim toga, vrlo smo otvoreni za razne suradnje”,  zaključio je naš razgovor Bartek.

Objava Za tetoviranje ili sicanje ramskih žena, čulo se i u Poljskoj pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Josip je zaručnik Marijin i glava Svete Obitelji. Kao potomak loze Davidove, bio je kraljevskoga roda te pripadnik samo nominalna plemstva, jer je za života morao zarađivati kao obrtnik.

Iz njegovih su grubih i žuljevitih ruku izlazili predmeti od drva i od željeza, skromno pokućstvo te predmeti za opću uporabu i jednostavne djelatnosti naroda posvećena nadasve poljodjelstvu i pastirstvu.

O njemu nemamo puno sigurnih podataka, osim onoga što su nam prenijeli evanđelisti Matej i Luka.

Legenda je, međutim, prepuna događaja, između ostalog i kada je riječ o najvažnijem trenutku u životu toga pravedna, tiha (niti jedan evanđelist ne prenosi niti jednu jedinu njegovu riječ) i poslušna čovjeka: njegovu vjenčanju s Marijom, koje se, prema jednoj predaji, zbilo u njegovu mladenaštvu, a prema drugoj u već punoj zrelosti.

Legenda pak prenosi kako je Marija imala obilje prosaca, ali je izbor pao na Josipa jer je, u igri koja je o tome odlučivala, jedino njegov štap procvjetao, kao što se tražilo

Legenda je time zacijelo htjela prenijeti kako je, zahvaljujući toj svezi, iz suha panja Staroga zavjeta procvjetala milost i nagovijestila novo sunce otkupljenja.

Ako se oslonimo na nešto pouzdanije povijesne podatke, znamo kako se Josip, zaručen s Marijom prema zakonskim propisima onoga vremena, našao pred nadasve teškom odlukom. Naime, njegova se zaručnica, po svemu besprijekorne i neupitne čednosti, našla trudna prije nego što će se oni sastati.

U njoj se sasvim sigurno moralo dogoditi nešto tajanstveno i neshvatljivo, što taj pravedni i jednostavni čovjek nije mogao nadzirati

Radi toga je bio odlučio potajice otpustiti svoju mladu zaručnicu, kako je ne bi izložio javnom ruglu.

No, na sreću, to je dramatično i tjeskobno pitanje razriješeno zahvaljujući djelovanju Anđela Božjeg, koji mu je rekao: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi svoju zaručnicu Mariju, jer je ono što je u njoj začeto zaista od Duha Svetoga. Rodit će sina kojemu ćeš nadjenuti ime Isus: On će spasiti narod svoj od grijeha njegovih“,

Josip je s velikim olakšanjem odahnuo i kao pravi poslušan čovjek „uzeo k sebi svoju zaručnicu“ te se s njom zaputio u Betlehem, prema nalogu cara Augusta. Ondje će Marija na svijet donijeti Spasitelja, budući da su se navršili dani njezine trudnoće.

Potaknut od Anđela, novorođenu su se Spasitelju prvi došli pokloniti pastiri, koji su na obližnjim poljima čuvali svoja stada, a potom, vođeni zvijezdama, također i Sveta Tri Kralja – mudraci, pristigli iz dalekih zemalja. Zatim se na tu obitelj, slavljenički nadvijenu, nad to neobično Djetešce, oborio žestoki udarac kralja Heroda.

Josip, Marija i Isus bijahu primorani pobjeći u Egipat, kako bi izbjegli smrtonosnu zamku koju je ovaj kralj postavio

Nakon što je opasnost prošla, vratili su se u Nazaret

Evanđelje spominje Josipa još jednom, iako neizravno, kada se Isus  u 12-toj godini „izgubio“ u hramu, uzrokovavši tako svojim roditeljima tjeskobne sate. „Otac tvoj i ja žalosni smo te tražili“, prigovorila mu je Marija pronašavši Ga. Nakon što se ta kratka pustolovina sretno završila, u nazaretsku se kućicu vratio mir.

Praćen Josipovim i Marijinim pogledom Isus je rastao „u mudrosti, dobi i milosti“, pripravljajući se svakodnevnim teškim radom u očevoj radionici, molitvom i poslušnošću, za Svoje mesijansko poslanje.

U tom trenutku, međutim, Josip odlazi u konačnu tišinu

Gotovo je posve sigurno svoj zemaljski život završio prije nego što je Isus započeo javno djelovanje. Njegova je smrt bila sretna, utješena Isusovom prisutnošću i sigurnošću kako je imao neizrecivu povlasticu biti poočimom Mesije, te štititi, ljubiti i skrbiti se za Onoga, koji će svojom otkupiteljskom smrću spasiti čitav svijet.

U njegove kreposti ubrajamo: vjeru, šutljivost, poslušnost te otvorenost planovima Božjim čak i onda kada su bili nadasve tajnoviti i neizvjesni te su kao takvi izazivali tjeskobu i zabrinutost.

Njegov je lik, međutim, ostao u sjeni čak i nakon smrti te se pobožnost prema njemu stala razvijati tek iza IX. stoljeća, da bi u XI. I XII. stoljeću poprimila neočekivane razmjere, zahvaljujući djelovanju franjevačke škole.

Drugi je zamah doživjela u XIX. stoljeću kada ga je Pio XI.,1870., proglasio zaštitnikom svekolike Crkve te uspostavio njegov blagdan 19. ožujka, kao propisani.

Naposljetku je papa Ivan XXIII., koji je gajio osobitu pobožnost prema Sv. Josipu, uključio njegovo ime u Misal, zajedno s Isusom, Marijom te svecima čiju zaštitu Crkva svakodnevno zaziva u euharistijskome slavlju.

Ime Josip hebrejskog je podrijetla i znači: „Bog pridružuje, obogaćuje“ (obitelj djecom).

Zaštitnik je: Hrvatske, Vijetnama, Perua i Meksika. Također, zaštitnik je: tesara, stolara i svih zanatlija.

Običaji u Rami vezani za Sv. Josipa

Kao boja upotrebljava se i barut

Simboli su redovito bili križevi u raznim oblicima i veličinama

Tetoviranje je kasnije postalo moda koja je ostala dugo prisutna, posebno kod katolika

Objava Sveti Josip pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Dio tetoviranja je sigurno staroslavensko naslijeđe koje se spojilo s narodima koji su živjeli na prostorima BiH tijekom seobe Slavena, odnosno s  Ilirima.  Kasnije je to dobilo i kršćanska  obilježja. Katolkinje u Bosni i Hercegovini su imale tetovaže (sicanje, bocanje, križićanje) jer se željelo najprije omesti osmanske osvajače da prigrabe sebi djevojku.

U nekom razdoblju tetoviranje je dobilo ne samo vjerski identitet nego je to postala i svojevrsna moda. Cure su nosile narodnu nošnju koja je bijela tkana, a u ljetno vrijeme su rukavi bili zavrnuti do lakata. Tako su pokazivale simbole, a tkana košulja svojom bjelinom davala je osobit kontrast i dobro uočavanje tetovaže.

Zanimljivo je da su  u nekada i muški imali tetovaže. No, u novije vrijeme je to teško pronaći. Njihovo tetoviranje se može povezati s dankom u krvi. Tetovaže kod muških su bile na rukama, mišicama i čelu.  I danas se mogu naći tradicionalne tetovaže i kod muškaraca i kod žena urađene suvremenom tehnologijom.

Kod žena su tetovaže rađene na rukama do lakata, dosta je slučajeva gdje su se tetovaže radile i na čelu, ali i na grudima.

Teško je običaj sicanja (tetoviranja) sačuvati. Jedini siguran način jesu fotografije, filmovi i znanstveni radovi. Jedan od načina je i zaštita kod UNESCO-a.

Kada i kako se sicalo?

Iz razgovora sa ženama koje imaju tetovaže može se sažeti slijedeće o vremenu, njihovoj dobi i načinu tetovranja:

Tetoviranje se uglavnom događalo za Svetog Josipa, 19. ožujka ili za Blagovijest, 25. ožujka. Uglavnom je to bilo u proljeće. Događalo se i kroz godinu, ali manje.  Djevojčice su bila u dobi srednjeg djetinjstva i adolescenciji, najčešće od 10 do 14 godina, a bilo je slučajeva i od 5 godina.

Postupak je bio sljedeći:

Smjesa se pripremala od čađi (gareži) svijeće, vatre, petrolejke i svega što je gorilo i stvaralo čađu. To se miješalo s mlijekom ovce, krave, a ponekada i mlijekom žene. Tko je mogao dodavao se i med.  Smjesa se dobro izmješa.

Zategne se koža te nacrta željeni oblik. Zatim se bode uglavnom iglom, a rijetko nekim drugim oštrim predmetom. Sica se (probada koža) sve dok se smjesa i krv ne bi pomiješali. Zatim se zamota papirom, krpom, odnosno, čime se moglo. Tako bi ostajalo najmanje 24 sata, a nekada i dulje. Rijetko bi se to pozljedilo (inficiralo).

Sicale su žene koje su na neki način bile majstorice. Znale su i djevojčice same sebi to raditi dok su čuvale ovce, goveda ili koze.

Inače, to se najčešće radilo dok se čuvalo stoku, a posebno ovce.

Ni jedna žena nije kazala da se tijekom sicanja nešto molilo ili pričalo.

Jedna se sjeća samo da su joj govorili ako se ne bude sada križićala onda će je križićati kada pođe na drugi svijet.

Također su izjavile da nisu nikada imale problema zbog toga što imaju tetovaže na rukama. Vrlo često su bile zanimljive pa su ljudi ti radoznalo promatrali.

Neki motivi tradicionalnih tetovaža mogu se naći prije svega na stećcima. Također se mogu naći i kod nekih drugih naroda na drugim kontinentima, npr. u Etiopiji, kod Kurda, Eritrejskih kršćana pa čak i Južnoameričkih naroda.

Katolička Crkva se u načelu ne protivi tetovažama.  Ponekad se ljudi pozivaju na odlomak iz Levitskog zakonika gdje piše: “…, niti na sebi usijecajte kakvih biljega. Ja sam Jahve!” (Lev 19,28.

Međutim, ovaj redak ne obvezuje kršćane jer se tu radi o zakonu koji je obvezivao židovski narod, osim kada se poklapa s moralnim zakonom.

Tradicionalno tetoviranje ima svoju komunikacijsku ulogu

U cijeloj skupini različitih simbola prevladavaju križ i krug.  Zanimljivo je detaljno razmotriti simboliku svakog sicanja.

Do jeseni ove godine bit će objavljena fotomonografija sicanja na području Rame.  Koronavirus je usporio prikupljanje fotografija i informacija s terena.

Objava Sicanja, bocanje, križićanje ili tradicionalno tetoviranje pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

U Rami je bilo prilično raširen običaj tetoviranja, posebno kod žena. Ovaj predslavenski običaj u našim krajevima prihvaćen je i ovdje, ali je on dobio izrazito kršćansku crtu.

Glavna tema tetoviranja bio je križ u raznim oblicima i veličinama. Dok je u Bosni bilo rijetko tetoviranje kod muslimana a nešto češće kod pravoslavaca, kod katolika je ono bilo vrlo često a nazivalo se bocanje križa ili u Rami sicanje.

Prema konstatacijama Ć. Truhelke tetoviranje je pretkršćanski običaj, a izlazi da su ga se katolici najviše držali.^[1] Možda im je to služilo kao neki zaštitni znak od prijelaza na muslimansku vjeru i čuvanje svoga identiteta, posebno kad se radi o djevojkama koje su mogle biti izložene dragovoljnom ili nasilnom prijelazu na islam.

Kov

U Rami je postojao posebni ženski nakit zvani kov. Na lančićima različite dužine visjeli su probušeni novci ili probušeni pleh različito modeliran. Lančići su bili međusobno povezani i tvorili su svojevrsni zastor koji se vješao na ćurdiju, dugi crni kaput bez rukava od valjanog sukna.

Djevojke su na kapi također nosile probušeni novac, a žene na krpi, tkanoj marami za glavu. Nakit na kapi i krpi spadao je u standard, a kov su imale samo bogatije žene i on se nosio u posebnim svečanostima kad se nosila i građena, posebno ukrašena, ćurdija.

Užine

Gostionica, kao nerazdvojna pratilja crkve, brzo je došla na Šćit, iako je fra Anto Vladić pokušavao da ona bude dalje od crkve. Međutim, još prije gostionice narod je uveo običaj užina, posebnih sastanaka nakon Mise na Stjepandan, o Gospojinama ili prilikom navještaja, te iza vjenčanja.

Na tim sastancima sastajali su se prijatelji i znanci i zajednički su jeli i pili, što su sve popratili pjesmom. Hrana za ove užine nije uzimana iz gostionice, nego je donošena od kuće, što znači da je bila hladna. Rakija se također donosila od kuće, dok se vino kupovalo u gostionici.

Te užine su imale važnu ulogu međusobnog sastajanja i održavanja prijateljstva. Mogli bismo ih usporediti sa starokršćanskim gozbama ljubavi (agape).

Kad su držane svatovske užine među gostima je kolala jabuka. Na nekoj podlozi nošena je jabuka u koju su onda zabadani novci – dar mladenki.

Fra Jerko Vladić je kao župnik pokušao ukinuti užine. Bio je uveo i neku globu – 10 kruna za onoga tko drži užine. Smatrao je, naime, da takav način nije zdrav i prikladan: jede se hladna hrana, sjedi se na zemlji, pije se i pravi nered.

Neki su plaćali kaznu, ali užine su se ipak održale dugo, jer je potreba za druženjem bila jača od zabrana.

Kod užina se pjevalo i igralo kolo. Ramski svijet nema neke velike pjevačke tradicije.

U tursko doba kršćani i nisu smjeli naglas pjevati, dugo su bili bez crkve, a nikad nisu imali ni dovoljan broj svećenika koji bi ih poučio.

Rama nije poznavala plesa, a i kolo je bilo vrlo jednostavno. Kako piše fra Kazimir Ivić po četiri bi se žene uzele za ruke, unakrst, pjevale bi i malo skakutale.

Postojao je običaj “splićanja i rasplićanja kola”: djevojke ili mlade žene pristupale bi onoj koja je povela kolo, hvatale se oko nje i “splićale” kolo koje se onda uz pjesmu i skakutanje “rasplićalo”.^[2]

Crkveno pjevanje bilo je u Rami vrlo slabo njegovano. Pjevalo se redovito Zdravo tijelo, odnosno Ponizno se, a u božićno doba U se vrime godišta.

Svećenici su rijetko svirali harmonij. Tek kad je 1910. na Šćit došao fra Stanko Antunović, počeo je skupljati i vježbati pjevače, pa se pokazao i uspjeh.

Kad je on drugi put došao na Šćit 1916., pokazalo se da je ostalo nešto od njegova ranijeg rada koji je on sada još više učvrstio.

Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća

^[1]  Usp. Ć. Truhelke, Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini, GZM VI, Sarajevo 1894., str. 241. sl.

^[2] K. Ivić, Bilješke, str. 153.

Objava RAMA KROZ STOLJEĆA: RAMSKI OBIČAJI pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava Foto/video: Tetovaže s tradicionalnim motivima sve češći izbor pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ovih dana smo posjetili Maglice te zabilježili sicanje (tetovaže) kod Janje (Veselke) Čuljak, rođene Bulaja. Lijepo je bilo u gostima kod nje i njezina supruga Jure koji su u sretnom kršćanskom braku već 61 godinu. Tijekom zajedničkog fotografiranja njihovi pogledi i osmijeh pokazali su o kakvom se zajedničkom životu radi.

Ukoliko i vi, poštovani čitatelji, imate nekoga u obitelji, a imate tetoviranu ženu na tradicionalni način, javite nam da zabilježimo. Možete nam se javiti na našoj facebook stranici.

Tijekom rada na terenu i razgovora s domaćinima osim izuzetnog gostoprimstva čujemo i jako zanimljive priče koje su se nekada pričale djeci i među odraslima dok je vatra pucketala na ognjišču. I te priče ćemo uključiti u monogorafiju.

Donosimo ovom prigodom i pjesmu o sicanju narodnog pjesnika Ivana Čuljka iz Rovišća.

SICANJE, BOCANJE, TETOVIRANJE

Sicanje i tetovaža
Il bocanje to se zvalo
Al da nisu to imale
Nekad žena bilo malo

Kad korizme vrijeme krene
Običaji nekad bili
Sicanjem bi po rukama
Mlade cure označili

Sa iglicom i ugljenom
Radile su stare žene
Križeve i narukvice
Pazile su samo vene

Kad pogledaš ženske ruke
Pred očima krasna slika
Tisućljetna tradicija
To je bila Katolika

Sicanjem križa na ruke
U vremena davna prija
Svoju bi čuvali djecu
Od napada osmanlija

Nekad djecu otimali
I cijeli ih život krili
A uzorci na rukama
Dokumenti njima bili

Sve od Kraljeve Sutjeske
Do Jajca kraljevskog grada
I Rame ponosne na jugu
Stoljećima taj običaj vlada

Sicalo se i bockalo
Od pred slavonskih vremena
I ti stari običaji
Postali su uspomena

Toga tužnog tridesetog travnja

Hrvatima potekoše suze
Pobiše nam naše velikane
I nevinim život im se uze

Četerice, Gračac i Stinice
To su lijepe Pločke uzvisice
Od Vardišća pa do Goričice
Nad jezerom njive i šljivice

Svakog dana vatra ispod sača
Kruh domaći, pita, izlivača
A u večer i čorbe bi bilo
To je stare Ramce othranilo

Sve ljepote Herceg Bosne
Opisati nije lako
Ali Ramu raj na zemlji
Posjetit bi treb’o svatko

Objava Foto: Započele aktivnosti na projektu foto-monografije o tradicionalnom tetoviranju žena u Rami pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Svaki prolaznik koji bi naišao kroz Vlake sigurno bi zastao i pozdravio ove tri žene u narodnoj nošnji; Ane, Mare i još jedna Ane Pavličević koja je rođena Augustinović.  Nevjerojatna radost dolaska posjetitelja očitava se u svakoj izgovorenoj riječi i osmjehu na licu.

Kroz razgovore o životu saznajemo svu njihovu tegobu. Siromaštvo i težak život nakon četničkog pokolja 1942. godine, poslijeratno breme, a ni kasnije nije život bio lagan. Ana Pavličević s ponosom pokazuje svoje tetovirane ruke. Pripovijeda o svojoj djeci, unučadima, stradavanju djece, ali se u njezinoj svakoj riječi razabire hrabrost u borbi sa životom.  Na pitanje, gdje i kako pronalazi toliki optimizam, radost i vjeru kazala je: “Meni je molitva sve. Stalno slušam radio Mir Međugorje. Stara sam i ne mogu svaki put otići na misu na Orašac pa onda slušam misu na Međugorju. ”

Djeca i unučad su razasuta po svijetu, ali su svakodnevno telefonskim kontaktom sa svojom majkom i bakom. Njih tri su pravi primjera kako živjeti radostan život uz molitvu i skromnost.

Objava Foto: Živjeti radostan život uz molitvu i skromnost pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Tkanje i vezovi na narodnoj nošnji su posebna ljepota i draž.  Unikatnost i univerzalnost isprepleteni su u svakom djeliću ljubomorno čuvane nošnje.  Tkanje i vez prožeti su simbolikom koja svoje korijenje utemeljuje  u Ilirskom zatečenom naslijeđu, slavenskom poganskom vjerovanju pa sve do  specifičnosti  bosanskog kršćanstva.   Sve to  se prožeto isprepliće od simbolike na stećcima, ukrašene Ramske nošnje, sicanju odnosno tetoviranju sve do ukrašavanja uskrsnih jaja.

Vremena tuđinskih vlasti i zulumskih godina jačala su identitet koji se  još više ljubomorno čuvao i prenosio s koljena na koljeno.

Usporedimo na fotografijama i crtežima o kakvim se to simbolima radi. Svaka sličnost nije slučajna, ona je namjerna i smišljenja.

Simboli na stećcima u Lučićima, na obodu Ramskog jezera na svoj način poručuju da je to grobno mjesto vrijednog kovača. Zanimljivo bi bilo dalje istraživati ne samo simboliku, nego cjelokupno  okruženje. U blizini nekropole stećaka nalazi se jedan brežuljak za koji mještani tvrde kako se tu nekada nalazila mala crkva i grobno mjesto ubijenog fratra. Ovaj lokalitet zavrjeđuje svakako pozornost i stručno istraživanje.

Objava Svaki znak ima svoj smisao pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kulturu tetoviranja susreće se na svim stranama svijeta u svim vremenskim razdobljima. Svaki tetovirani dio tijela ima svoju poruku i svoju priču. To je jedan od oblika neverbalne komunikacije. U našoj kulturi tetoviranje se susreće kod starih Slavena i ono je nastavljeno sve do druge polovice dvadesetog stoljeća. U Rami, ali i drugim prostorima u BiH gdje su obitavali i još uvijek obitavaju katolici, sačuvani su različiti oblici tetoviranja sa svojom specifičnom porukom. To je bilo obilježje vjerske pripadnosti te su najčešći tetovirani simboli bili različiti stilizirani križevi.  Te su se tetovaže radile priprvkom od mlijeka i meda, nacrtao bi se simbol na dijelu tijela i ubadalo bi se iglom dok smjesa ne uđe pod kožu. Najčešće su simboli utiskivani na ruke, prsa i čelo. Danas te tetovaže imaju samo starije žene, koje su se tetovirale još kao djevojčice. Međutim,  nekada su se i muški tetovirali. Tradicionani naziv za tetoviranje je bocanje i sicanje.

Vremena su se promijenila pa su se simboli promijenili i načini tetoviranja. To je bio i povod da razgovaramo sa Antom Džolanom, iz Rumboka koji je pravi majstor tetoviranja na suvremeni način. Njegova radionica (Tattoo studio) je suvremeno opremljena sa svom potrebnom sanitarni ispravnom opremom koja jamči sigurnost tijekom tetoviranja. Sredstva koja koristi su medicinski provjerena.

RV: Otkuda ljubav prema tetoviranju?

Od malih nogu volio sam crtati i s vremenom otkrio ljubav prema tomu. S vremenom sam postao bolji,veći crteži, motivi tetovaža, novije tehnike i sl.Onda mi se probudila želja da papir i olovku zamjenim ljudskom kožom i mašinicom, iako sam znao da je to kod nas tabu tema, ali nisam se obazirao okolo, poslušao sam sebe. Tako sam prvu tetovažu imao s 15 godina.Tijekom školovanja u Mostaru sreo sam osobu koja me uvela u svijet tetovaže i pokazao tehnike tetoviranja.Tetoviranje je način izražavanja i čini me sretnim.

RV: Kako su ljudi prihvatili to što radiš?

Na početku je bilo osuđivanja, na primjer,drogeraš,mafijaš itd. A pomalo nadolaze i nadam se da ce uskoro i kod nas bit 21. stoljeće što se tetovaža tiče.

RV: Koji dobni uzrsti se najviše tetoviraju i odakle dolaze?
Kod nas u BiH najčešći uzrasti što se tetoviraju su 25-30 godina,a tetoviro sam 4 godine u Njemačkoj i tamo se puno starije osobe tetoviraju, najčešće 45-50 godina.
Što se tiče tetoviranja u Njemačkoj bilo je klijenata iz različitih zemalja i kultura: Portugal, Rusija, Indija, Rumunjska, Srbija, Brazil, Bugarska, itd.
Ovdje u BiH najčešće su to ljudi iz okolnih mjesta: Tomislavgrad, Kupres, Posušje, Livno, Uskoplje, Bugojno, Travnik itd.

RV: Koji su naješći motivi tetovaža?
Najčešći motivi su: natpisi, inicijali, imena. Muškarci rade veće motive, žene manje, ali naravno ima izuzetaka.

RV: Ima li traženja nekih tradicionalnih simbola?
Ima puno traženja tradicionalnih, ali isto tako i nacionalnih simbola.
Većina klijenata mi opiše što sve želi uklopiti u crtež ,pa tako ja ih skiciram na papir i pošaljem,  dogovorimo se o izmjenama, dodamo ako nešto treba i to je to.

RV: Boli li tetoviranje?
Sve ovisi o mjestu tijela gdje radite tetovažu. Ljudi koji se prvi put tetoviraju stvore sebi u glavi taj “bolni” proces, jer su čuli od prijatelja razne komentare, to više pecka i žari nego što boli.

RV: Poruka onima koji se žele tetovirati?
Ako niste sigurni, bolje nemojte. Dobro razmislite oko biranja Tattoo Majstora, Studia i motiva. Dajte slobodu umjetnicima i prihvatite sugestije i sigurno će te biti zadovoljni.

Ukoliko se odlučite za obilježavanje svoga tijela nekim simbolima, najprije dobro razmislite, a ostalo je briga Ante Džolana kojega mogu dobiti na broj mobitela: +387 63914260

Pogledajte video tetoviranja:

Objava Foto/video – Razgovor s povodom: Ante Džolan, ramski majstor tetoviranja pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Sa sobom ga u grob odnose žene kojima su još kao djevojčicama na tijelo tetovirani kršćanski simboli koji su ih štitili od Turaka. Riječ je uglavnom o križevima, i to obvezno na šaci jer je to bilo jedino uvijek vidljivo mjesto na koži zbog običaja nošenja odjeće dugih rukava.

Otimanje ženske djece

Kako piše prof. dr. sc. Marko Dragić u jednom od svojih djela, poznata je predaja kako su Turci upadali u cincarska sela i otimali djecu, uglavnom žensku. Tako je od nekog bogatog Cincara beg zatražio kćer za ženu. Otac nije smio odbiti bega pa mu je rekao da dođe nakon mjesec dana kad sve bude spremno za svadbu. Djevojci su istetovirali križ na čelu pa je beg nije mogao uzeti za ženu. Otada su sve cincarske djevojke tetovirale križ na čelu i na rukama.

U tursko doba, kad su age i turski gospodari bili strah i trepet za katoličko pučanstvo, osobito žensko, žene su vjerovale kako ih samo Bog može od njih sačuvati. Zato su još od rane mladosti crtale križeve na rukama. Uz djevojčice, simbole na tijelu nosili su i mladići.

Budući da su Turci otimali kršćansku djecu i slali je u Tursku kako bi postala janjičari i sluge (kao što su oteli i djecu bosanske kraljice Katarine koja je BiH u nasljeđe ostavila Svetoj Stolici u Rimu sve dok joj se djeca ne vrate katoličkoj grudi i vjeri), katolici su tako željeli zaštititi svoje sinove i kćeri te ih zauvijek obilježiti kako bi znali kome pripadaju.

Prema običaju, na dan svetoga Josipa djevojke i mladići u dobi od trinaest do šesnaest godina su se “križićali”. Uz blagdan svetoga Josipa, “križićalo” se i na Blagovijest, Cvjetnicu, u dane Velikoga tjedna i na Ivandan (24. lipnja). To su uglavnom radile žene djevojčicama, a ponekad i djevojčice same sebi.

Proces je bolan, no bile su spremne to trpjeti jer su vjerovale kako će im to sačuvati čast. Neke žene koje su se bavile time bile su pravi majstori, umjetnice. U jednoj zdjelici pomiješali bi se med i usitnjeni ugljen od izgorjeloga drva. Prah je trebao biti sitan. Kad bi se pomiješao s medom, dobivala se crna smjesa. Tada su bake i mlade žene iglom umočenom u tu smjesu crtale križeve na rukama. Kad bi ih nacrtale, onda su ponovno manjom iglom bockale ucrtano mjesto. Ta smjesa ulazila je pod kožu i miješala se s krvi. Postupak se ponavljao i nekoliko puta dok bi crna smjesa postala plavkasta pod kožom. Tada bi se to zamotalo i držalo najmanje 24 sata. Ranice bi zarasle i crteži križa ostajali su za cijeli život. Prema riječima profesora Zorana Stojanovića iz Rame, simbolika je različita, ali se može često naći sličnost u ukrašavanju narodne nošnje, na stećcima i ukrašavanju uskrsnih jaja. Simboli su najčešće stilizirani križevi i grančice.

Tetovirali se i muškarci

Tetovirane su uglavnom ruke, ali je bilo žena koje su tetovirale i prsa te čelo. Dragić piše kako se vjerovalo da ih ti križevi štite od napasnika. Muškarci su također nekada tetovirali tradicionalne tetovaže, ali uglavnom na nadlakticama.

To je napravio i profesor Stojanović prije nekoliko godina, i to na tradicionalan način. – Majka mi je na ruci napravila tradicijsku tetovažu, i to na tradicionalan način – kaže Stojanović, koji je o toj temi govorio u više televizijskih emisija. Ističe kako mu je žao što taj običaj izumire jer je dio ramske tradicije.

U novije vrijeme nekoliko žena iz etno skupine “Čuvarice” iz Rame napravilo je tradicijske tetovaže, ali ne na tradicionalan način. Jedna od njih je i Biljana Glibo, voditeljica skupine, koja kaže kako je pravljenje tetovaže na tradicionalan način bolno te se zbog toga ne radi u posljednje vrijeme.

– Jedan od ciljeva našega društva je očuvanje tradicije našega kraja. Osim što čuvamo napjeve na jedinstven način, korištenjem modernije tehnike radimo i s djecom igre, plesove te običaje našega kraja. Time potaknute i iznad svega ljubavlju prema tradiciji, nas dvije članice etno skupine “Čuvarice” smo prije nekoliko godina napravile tetovaže na rukama, i to tradicionalne s motivima kakve su radile naše bake i majke, ali ne na tradicionalan način kao što se to nekada radilo “sicanjem”, nego u salonu za tetoviranje. Ponosno nosimo tetovaže i znamo često privući pozornost ljudi zbog toga – kaže Glibo. Dodaje kako je najmlađa žena koja nosi tradicionalnu tetovažu urađenu na tradicionalan način, prema njezinim saznanjima, rođena 1975. – Ima još “starijih” žena koje znaju raditi tetovaže na tradicionalan način u Rami, no to se više ne radi jer je postupak jako bolan – zaključila je Glibo.

Objava Drugi o nama: ‘Križićanje’ izumire pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.