Bosna i Hercegovina će od Jugoslavije, kao što je poznato, naslijediti ili je naslijedila milijunske iznose u imovini, zlatu, novcu. Međutim, manje je poznata činjenica da je naša država od bivše Jugoslavije naslijedila i milijune maraka duga, piše Dnevni avaz.

Prema podacima Ministarstva financija i trezora BiH, dug je popis država, ali i međunarodnih organizacija kojima je, između ostalih, dužna i BiH. Ipak, kako ističu, dugovi bivše SFRJ još nisu raspoređeni po državama nasljednicama, jer Zajednička komisija iz aneksa C, Sporazuma o pitanjima sukcesije nije donijela rezolucije po kojima bi ti dugovi bili i raspoređeni.

– Kad konačno budu raspoređeni, onda će BiH sudjelovati sa 15,5 posto. Trenutno je najaktualnije pitanje češkog duga, gdje se trebao početkom godine utvrditi točan iznos dugovanja država nasljednica bivše SFRJ prema Češkoj i Slovačkoj, a pregovori su trenutno zaustavljeni zbog pandemije koronavirusa – pojasnili su za „Avaz“ iz Ministarstva financija i trezora BiH.

Dodali su da saldo duga bivše SFRJ na likvidacijskom klirinškom računu prema bivšoj Čehoslovačkoj iznosi više od 85 milijuna tadašnjih kruna.

– Obveze bivše SFRJ, odnosno Narodne banke Jugoslavije prema Središnjoj banci Libije (CBL) proističu iz dva kredita, i to kredit za Jugoslovenski naftovod iz 1975. godine i kredita za uvoz nafte iz 1981 godine. Ukupno zaduženje na dan 30. lipanj 2001. iznosi 101.890.140 američkih dolara (177.198.976 KM) – pojasnili su.

Istaknuli su da je BiH dužna i po osnovu dugova čak iz perioda Kraljevine Jugoslavije.

– Obveze Kraljevine Jugoslavije preuzela je bivša SFRJ i ovaj dug iznosi oko 9.000.000 američkih dolara (15.652.062 KM), a rezidenti kojima je isplata stala zbog raspada bivše Jugoslavije su iz Švicarske i SAD. Također, dugujemo i po osnovu zaostalih i neplaćenih kontribucija bivše SFRJ prema Ujedinjenim narodima, od UN-a smo obaviješteni da dug bivše SFRJ iznosi 1.254.230 američkih dolara (2.181.253 KM). Tu je i dug prema Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju (IAEA), koji okvirno iznosi 746.704 eura – naglašeno je.

Dodali su da bivša Jugoslavija, a samim time i BiH, duguje i po osnovu članarine u Međuvladinoj organizaciji za međunarodni željeznički transport (OTIF), a radi se o dugovanju od 100.000 švicarskih franaka (oko 182.000 KM).

Dug prema advokatskoj kancelariji Antonia Mazzette

– Moguće obveze BiH prema odvjetničkom uredu Antonia Mazzette u Rimu iznose 122.718 eura. Zahtjev odvjetničkog ureda zasniva se prema navodnom ugovoru sklopljenom s Veleposlanstvom BiH u Rimu, a u svezi sa zastupanjem pred talijanskim sudovima u cilju zaštite imovine bivše SFRJ – pojasnili su iz Ministarstva financija i trezora BiH.

Zahtjev „Lloydsa“ za nadoknadu štete

Zahtjev londonske osiguravajuće kuće „Lloyds“ odnosi se na nadoknadu štete koju su isplatili osiguraniku „Adria Airways Ljubljana“, a napravljenu od bivše SFRJ. Odštetni zahtjev glasi na države sukcesore i iznosi 14.901.257 američkih dolara (25.915.044 KM). Spor po ovom zahtjevu vodi se kod Trgovačkog suda u Beogradu, piše Dnevni Avaz.

/Republikainfo.com/

Objava BiH će vraćati i Karađorđevićeve i Titove kredite pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ovaj američki film prikazuje jedinstvena svjedočanstva engleskih oficira, partizana pokajnika i ubojica, preživjelih s Bleiburga te povjesničara i istraživača počinjenih zločina.

Uz pomoć povijesnih dokumenata te novootkrivenih masovnih grobnica ovaj dokumentarac jasno opisuje kršenje Ženevske konvencije i međunarodnog prava koje je dovelo do Bleiburške tragedije i križnog puta.
Original film je na engleskom jeziku, a inačicu s hrvatskim prijevodom možete pogledati na linku.

Inače, film je dobio specijalnu nagradu žirija 2018. na Worldfestu Houston, Internacionalnom film festivalu u Houstonu. Autor je Nikola Knez.

Ž.I., HFI, N.K., KT

Objava Pogledajte dokumentarni film “Bleiburg: Titova dozvola za genocid” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Po tko zna koji put se pokazuje istinitom tvrdnja, koju sam u nekoliko navrata zastupao i sam, da Tuđmanova ideja o ideološkoj pomirbi unutar hrvatskoga društva neće kratkoročno imati uspjeha. Uvjerenje kako će ekstremno lijeva, Titovim komunizmom zadojena, ideologija i ona politički neprosvijećena desna prestati zaoštravati situaciju nakon stvaranja samostalne Hrvatske,te prihvaćajući realnost zbivanja u Europi, raditi zajedničkim snagama na budućnosti hrvatskoga naroda, se pokazala iluzornom. Krivicu da tog pomirenja nije došlo snose zasigurno i jedna i druga strana svojom nekritičnošću naspram propalih ideologija.

Pavelićev bolesni zanos

Europa je osudila oba zločinačka sistema, kako fašizam tako i komunizam. U socijaliste preobučeni komunisti, koji se prodaju za nasljednike antifašizma, nikako da to shvate. Ali tu su i oni koji ne mogu razumjeti da je bilo koji pokušaj rehabilitiranja Ante Pavelića i njegove ideologije štetan po hrvatski narod. Očito je da pojedinci nemaju snage suočiti se s činjenicom da se pozitivan odnos prema njegovoj politici ne može graditi samo na činjenicama da je po svaku cijenu želio samostalnu Hrvatsku.

Onaj tko je imao dovoljno racionalne ljubavi prema svome narodu ne bi nikada pokušao stvarati samostalnu Hrvatsku oslanjajući se njemački nacizam i talijanskim fašizam. Maček je dobro znao da bi obnovljena hrvatska država s njihovom pomoću bila nakaradna i osakaćena tvorevina, te se nije upuštao u taj rizik. Pavelić to, zbog svojega prejakog iracionalnoga nacionalnoga naboja, bez onog istinskog patriotizma koji uključuje i humanizam, od čega poneki i danas pate, očito nije shvatio i upustio se u igru koja nije mogla nikako završiti dobro.

U svom bolesnom zanosu nije slušao niti one pametnije od sebe koji su upozoravali na to da će odvesti hrvatski narod u ćorsokak iz kojega neće biti izlaza. Priče pojedinaca kako bi se kasnije izborio za Istru, Dalmaciju i Međimurje je naivna. Što bi to mala Hrvatska, sve da je Hitlerova ideologija pobijedila, mogla učiniti protiv jake Italije ili Mađarske? Ništa. O tome su trebali razmišljati za vrijeme Domovinskoga rata oni koji su neke od mladih ljudi u HOS-u indoktrinirali Pavelićevom idejom Hrvatske do Drine.

Pretpostavimo da u bivšoj državi nije bilo uopće rata, da su se izdvajanjem republika iz Jugoslavije Hrvatska i Bosna i Hercegovina ujedinile, o čemu su sanjali pojedini ideolozi HOS-a. Bila bi to zanimljiva država s preko dva milijuna Srba i isto toliko Bošnjaka. O Srbima ne treba gubiti puno riječi. Jako je dobro poznato koliko su ideološki vezani uz Srbiju. Upravo su zbog toga, i bit će dugo vremena, politički gledano, remetilački faktor stabilnosti Hrvatske države. Podrivat će je gdje god stignu, što vrlo uspješni čine pripisujući joj pred međunarodnim faktorima još uvijek ustašku orijentaciju. Iskoristiti će svaku priliku da je destabiliziraju.

Snovi Izetbegovića mlađeg

Međutim problem nije samo u vječitom srpskom sanjarenju o ujedinjenju svih Srba na Balkanu. Tu je i drugi problem koji su ideolozi HOS-a u svojoj političkoj nedoraslosti zanemarili. Oduševljena borba za Hrvatsku do Drine previđala je jednu bitnu činjenicu. Da su pročitali Islamsku deklaraciju Alije Izetbegovića bilo bi im jasno da će se u bošnjačkom korpusu u BiH krojiti jedna druga politika nego je to bilo u nekim drugim vremenima.

Danas se pokazuje jasno da Izetbegović mlađi sa SDA sanja o bratstvu i jedinstvu s Erdoganom i arapskim zemljama, te da mu Hrvati znače isto onoliko malo koliko i Srbi, i pored toga što su ovi drugi u dva navrata izvršili genocid na tadašnjim muslimanima uz Drinu, kiteći se perjem lažnoga antifašizma i zloglasnoga četništva. Utoliko se može reći da je ideja Hrvatska do Drine jedna velika povijesna zabluda koja nema nikakvo ozbiljno utemeljenje. Takva država bi bila opterećena kontinuiranim sukobima, vjerojatno i gorim od ovih današnjih između Hrvata, Srba i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

Nasuprot gorljivim pristalicama ideje Hrvatska do Drine stajali su tada i sada oni koji u samostalnu Hrvatsku i nisu željeli. Tu ne mislim na sve komuniste, jer je među njima bilo dosta ljudi koji su o tome sanjali i u vrijeme despota Tita. Prije svega mislim na one koji su bili toliko zadojeni jugoslavenstvom da im je i riječ Hrvatska bila već kost u grlu, koji su tako odgojili i neke od današnjih političkih perjanica u hrvatskoj socijaldemokraciji.

Slučaj JNA

Nema dileme da dobar dio odnarođene djece bivših rigidnih hrvatskih komunista još uvijek sanja o sprezi srpstva i komunizma u uništavanju svakoga nacionalnoga osjećaja kod hrvatskoga naroda. Oni koji govore glasno o tome kako Udba i partizani nisu ubili dovoljno „ustaša“ i „ekstremnih hrvatskih emigranata“ su toliko zadojeni mržnjom prema svemu hrvatskom da se još uvijek, niti nakon Vukovara, ne mogu osloboditi velikosrpske propagande kako su svi Hrvati ustaše a hrvatski emigranti teroristi. A istina izgleda drugačije.

Ogroman broj ubijenih Hrvata od strane Titovih partizana, preobučenih četnika, i udbaša niti su bili ustaše niti ekstremni emigranti nego oni koji su bježali pred komunističkom nemani presvučenom u kožu antifašizma. Žalosno je da danas još uvijek djeca pojedinih hrvatskih rigidnih komunista ne shvaćaju da su mnogi Srbi, tek pri kraju Drugoga svjetskoga rata, pristupili partizanskom pokretu samo s ciljem da se ponovno obnovi nekadašnja Jugoslavija, bolje rečeno velika Srbija. Koliko u tome ima istine mogli su shvatiti, da su htjeli, u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i BiH, kad se JNA, navodna vojska svih naroda i narodnosti, stavila na stranu zločinca Slobodana Miloševića, koji je trebao provesti ono što su zacrtali srpski akademici pod vodstvom Ćosića i Isakovića.Možda su i shvatili.

Pa ipak ponašaju se tako kao da to ne vide. Upravo je to ono što iritira mnoge Hrvate i gura ih u smjeru koji nije dobar za Hrvatsku. A nije dobro pokušati činiti ono što se ne usuđuju niti puno utjecajnije zemlje nego li je to malena Hrvatska. Pokušaj da se napokon rasvijetli istina o žrtvama Drugoga svjetskoga rata je nužna. Ali pri tome treba puno pameti i strpljenja. Naravno da je važno znati koliko je ljudi poginulo u Jasenovcu i od čijega metka. To je potrebno kako bi se stalo na kraj srpskoj laži, koju podržavaju i neki židovski krugovi, kako je u Jasenovcu ubijeno oko milijuna ljudi.

Ali važno je i za naš hrvatski narod kako bi se napokon prihvatila činjenica da Jasenovac nije bio mjesto teatra i tjelovježbe. Iako su Nijemci godinama znali za zločine koje saveznici učinili u Njemačkoj, šutjeli su, radili i izgrađivali svoju domovinu. Bilo im je jasno da je svaki njihov potez pod budnim okom onih koji ne dozvoljavaju bilo kakvo preispitivanje povijesti, onih koji su iz osvetničkih pobuda željeli od Njemačke napraviti agrarnu zemlju, bez ikakve industrije. Tek zadnjih godina u Njemačkoj se govori otvoreno o stotinama tisuća silovanih Njemica od strane savezničke vojske i Rusa.

Kad bi Milanović malo bolje razmislio

Govori se i o groznom, nepotrebnom bombardiranju njemačkih gradova u kojima uopće nije bilovojske, pa niti potrebe za tolikim razaranjem i civilnim žrtvama. Nažalost kod nas postoje oni koji misle da se sve može učiniti preko noći. Bilo bi divno kad bismo napokon mogli rasvijetliti sve zločine u Drugom svjetskom ratu, naravno i one komunističke nakon rata. Kako će to učiniti jedan mali narod kad ne mogu veliki? Trebat će još puno strpljenja, pameti i vremena prije nego čitava istina izađe na vidjelo. A kad se to dogodi, bit će svima jasno da je svaka žrtva dostojan poštovanja, svejedno da li je ubijena od strane pristalica Hitlera, Pavelića, Staljina ili Tita.

Ukoliko ne bude dovoljno strpljenja i pameti neki će i dalje graditi svoju karijeru u Hrvatskoj unoseći razdor među Hrvate. U tom duhu treba promatrati i Milanovićevu izjavu u Jasenovcu o HOS-u. Mogla je biti razboritija. Nije odmjerena, kao što mu nije odmjerena izjava kako neće nikada ići na Bleiburg. Mogu razumjeti da ga smetaju na Bleiburgu kreature s ustaškim kapama. Žrtvama treba odati poštovanje. Ako to činimo jednima, bez obzira na tolike srpske laži i podvale oko Jasenovca, onda bi se moglo i drugima, bez obzira na šačicu onih jadnika s ustaškim kapama kojima je to samo jadna prilika da pokažu svoj veliki hrvatski patriotizam kojega nemaju niti u srcu niti u glavi.

Umjesto igre ustaša i partizana bilo bi dobro da se hrvatski narod okrene ekonomiji i demokraciji kako mladi ljudi ne bi odlazili niti iz Hrvatske niti iz BiH. Milanović sigurno nije Josipović ili Stazić. S njim bi se možda i moglo promijeniti dosta toga, kad bi imao dobre savjetnike. Ili kad bi malo bolje razmislio prije nego nešto rekne. Jer svaka predsjednikova riječ uzima se ozbiljno.

Objava Hrvati bi trebali shvatiti da im uzor ne mogu biti ni Tito ni Pavelić pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Neki povjesničari smatraju da je Tito želio još veću, moćniju Jugoslaviju, koja ne bi bila samo regionalna sila, već i svjetska.  Povjesničarka Sabrina Ramet prošle je godine za medije rekla kako je SFRJ pod Titom htjela stvoriti integralnu Jugoslaviju, koja bi uključivala pogranična područja oko Jugoslavije: Grčku, Traciju (ili Trakiju), Albaniju, Bugarsku, bar jedan dio austrijske Koruške, kao i cijelu talijansku provinciju Furlanija-Julijska krajina. Među pristalicama jugoslavenskog iredentizma bili su i monarhisti i republikanci u doba prije stvaranja Jugoslavije 1918. godine. Sabina Ramet se poziva i na izjavu političara Svetozara Pribćevića da bi se Jugoslavija trebala prostirati “od Soče do Soluna”. Možda najčudnije na ovoj karti djeluje to što su kao dio Jugoslavije navedene i Bugarska i Albanija.

Ipak, navodi se da je politički pokret Zveno u Bugarskoj podržavao ideju uključenja Bugarske i Albanije u zajedničku državu Južnih Slavena. Pokret Zveno sudjelovao je u državnom udaru u Bugarskoj 1934. godine.  Zahtijevali su savezništvo s Francuskom i uključivanje Bugarske u Jugoslaviju. Čak je i britanska vlada tijekom Drugog svjetskog rata podržala ideju stvaranja Velike Jugoslavije, kao odgovor na pristupanje Bugarske Silama Osovine. Nakon Drugog svjetskog rata, Tito je objavio da Jugoslavija polaže prava na Trst i cijelu Karinciju, uključujući Austrijsku Korušku.  “Oslobodili smo Korušku, ali su međunarodni uvjeti bili takvi da smo je morali privremeno napustiti. Koruška je naša i mi ćemo se za nju boriti”, poručivao je Tito.

Osim toga, pojavila se zanimljiva karta koja projicira kako bi SFRJ izgledala da su se Titovi planovi obistinili, i to u dva slučaja: * da je maršalova vizija uključivala Albaniju i djelove Rumunjske i Grčke, uključujući i Solun * da je Bledski sporazum između Tita i Dimitrova uključivao integraciju Bugarske u zajednicu jugoslavenskih zemalja Autor neobične karte ističe da bi u nekom “paralelnom svemiru” komunistička revolucija u Grčkoj barem djelomično uspjela, čime bi se neki djelovi zemlje odcijepili i pridružili Jugoslaviji. Isto se odnosi i na Vlašku, bivšu kneževinu, a danas povijesnu pokrajinu Rumunjske. Da se kojim slučajem ovaj ipak nevjerojatan scenarij dogodio, Jugoslavija bi se prostirala, kako se u tekstu navodi, od Celovca, odnosno Klagenfurta do Istanbula.

www.express.hr

Objava Ovako bi SFRJ izgledala da se ostvario Titov plan pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava INTRIGANTNI IZVJEŠTAJI KGB-a OTKRIVAJU: HRVATSKA JE U TADAŠNJU EUROPSKU UNIJU MOGLA UĆI 45 GODINA PRIJE! pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Zapravo, to nisu niti bili podzemni tuneli, već sklop hodnika, skloništa i dvorana iskopanih doslovno u kamenoj klisuri, na mjestu gdje ne postoji ništa osim vapnenačkih gromada, tako strašnih da je čitav kanjon opravdano nazvan Paklenica.

Niti jedan živi svjedok do danas nije javno posvjedočio na koji su način iskopani tuneli skloništa u pakleničkom masivu, u Nacionalnom parku ‘Paklenica’. Naređenje koje je prema nekim navodima došlo od samoga Josipa Broza Tita, provela je Jugoslavenska narodna armija, ali nije jasno jesu li živi kamen kopali ročnici JNA, politički zatvorenici ili građevinski radnici.

Ne zna se također niti kojim je tehnikama i na koji način bušen kamen. U vrijeme kada se kopalo podzemno sklonište za Tita od 1950. do 1953. godine, kanjon Velike Paklenice bio je zatvoren i za posjete izletnika i planinara, i za domaće stanovništvo. Nitko o radovima u Paklenici nije ništa znao niti se o tome govorilo. Ispred ulaza u podzemni kompleks istovarivana je znatna količina samljevenog kamena koji je i dan-danas ostao tamo, ali je najveći dio ipak prevezen na nepoznato mjesto.

Nakon što je 1953. godine najveći dio radova obavljen i kada je preostalo još samo opremanje objekta koji je imao zasebno napajanje strujom i vodom, a raspolagao je i za to vrijeme dojmljivim sustavom ventilacije – naglo je zatvoren i zabrtvljen debelim željeznim vratima poput onih na podmornicama. Ništa se o ‘Titovim bunkerima’ nije znalo sve do početka devedesetih godina.
Nakon propasti Jugoslavije, Hrvatska vojska 1991. godine otvorila je nakon četrdeset godina ‘podzemni grad JNA’ i tamo za vrijeme rata skladištila streljivo i eksploziv.

Kako se kasnije ispostavilo, Titovi bunkeri u pakleničkim stijenama iskopani su zbog – straha. Tih je godina Tito pao u nemilost vrhuške SSSR-a i samog Staljina, pa se 1950. godine zbog straha od ruske invazije na Jugoslaviju, pa čak i testiranja prve ruske atomske bombe konstruirane 1949. godine, donijela odluka o hitnoj izgradnji niza podzemnih skloništa. Pakleničko je bilo posebno zanimljivo jer se ulaz nije mogao napasti zrakoplovima zbog strmog kanjona, a kamena litica odlično je štitila sklonište u svojoj utrobi, iskopano u dubini od osamdeset metara. Nakon Staljinove smrti 1953. godine, prestala je opasnost od sovjetske invazije pa su radovi obustavljeni i na sve se zaboravilo.

Danas su ‘Titovi bunkeri’ pretvoreni u 32 milijuna kuna vrijedan Podzemni grad Paklenicu, interpretacijsko-edukacijski centar Nacionalnog parka u kojemu će svoje sjedište imati i HGSS. Nevjerojatan sklop hodnika, multimedijskih dvorana, umjetnih stijena za penjanje mališana, razne opreme za održavanje prostora, caffe bara, sanitarnih čvorova, sve to uređeno na najsuvremeniji mogući način i prepuno led displeja, raznih senzora i vrhunske protupožarne zaštite, za uvažene čitatelje Slobodne Dalmacije otvorio je ravnatelj NP ‘Paklenica’ Zoran Marasović. Radovi koji su započeti u nekoliko faza 2002. godine još se obavljaju, ali samo u jednoj preostaloj dvorani gdje će biti stalni postav izložbe o Velebitu i umjetna špilja.

Ostali dio hodnika, prostorija i dvorana dovršen je i izgleda poput kakvog futurističkog svemirskog broda. Ostala je nedovršena još samo jedna dvorana, u čijem se najzaštićenijem dijelu nalazi prostorija koja se zove Titova soba, ali se i ona namjerava obnoviti u posljednjoj fazi radova.
– Uporabnu dozvolu dobili smo u kolovozu prošle godine, tako da će objekt zaživjeti pravim sjajem tek ove i 2018. godine, kad dovršimo preostale radove. Ove ćemo godine doći do 130 tisuća posjetitelja Nacionalnog parka ‘Paklenica’, a Podzemni grad imat će u tome vrlo važno mjesto jer smo s njim konačno dobili prezentacijski centar koji nam je nedostajao, kazuje nam Marasović dok razgledavamo unutrašnjost kompleksa.

– Zidovi podzemnih hodnika obloženi su specijalnom izolacijom kako bi se spriječilo izbijanje vlage, što se prije događalo nakon jačih kiša. Osim toga, u unutrašnjosti vlada uvijek ista temperatura od oko 15 stupnjeva Celzijevih, pa će se čak i u ljetnom razdoblju Podzemni grad morati – dogrijavati, a ne hladiti – kaže Marasović, pokazujući i jedan posebno značajan dio kompleksa koji pripada HGSS-u.

Kanjon Velike Paklenice “raj” je za penjače, među kojima Anića kuk i drugi smjerovi izazivaju veliko poštovanje, ali nesreće se u parku nažalost svake godine događaju, pa će podzemna baza s potrebnom opremom HGSS-u sigurno dobro doći.

Zadnja faza radova dovršena je preko Fonda za zaštitu okoliša. Procijenjena vrijednost bila je oko 9,5 milijuna kuna, s tim da je 20 posto financirao Nacionalni park, a Fond 80 posto. Još se očekuje isplata za nabavu namještaja i za građevinski dio, dok je NP ‘Paklenica’ podmirio sve obveze prema izvođačima. S tim radovima dovršeno je 1100 kvadratnih metara prostora, i ono što preostaje je uređenje dvije dvorane od kojih je jedna već ugovorena, dok je druga, s Titovom sobom, ostala posljednja za uređenje.

– Ove smo godine dobili od Ministarstva turizma 800 tisuća kuna za uređenje jedne dvorane. Na javnoj nabavi ugovorili smo ponudu od 1,2 milijuna kuna za građevinske radove, tako da do polovice travnja radovi moraju biti završeni na toj dvorani gdje ćemo postaviti privremeni izložbeni postav, dok se ne postavi stalna izložba o planini Velebit i životu ljudi na toj planini i biološkoj raznolikostima. Ministarstvu regionalnog razvoja aplicirali smo dva projekta, zajedno s HGSS-om koji planira unaprijediti svoj obučni centar u Starigradu, a nama je želja dovršiti sav postav u ovom objektu, završiti nedovršenu dvoranu i urediti dio kanjona do centra i kupiti mali električni vlak za prijevoz posjetitelja kroz kanjon za vrijeme velikih gužvi u parku. U planovima je i uređenje nove pristupne ceste od crkve sv. Petra jer postojeća Paklenička ulica ima problem sa širenjem kroz zaseok Marasoviće, tako da ćemo ići u izgradnju nove ceste. HGSS ima želju da na dijelu te ceste napravimo heliodrom jer trenutno imamo priručni, a za mnoge nesreće u Nacionalnom parku potreban je helikopter za zbrinjavanje unesrećenih – ističe Marasović.

Centar će imati i suvremen hot-spot za korištenje interneta, prodavaonicu suvenira, razne info punktove i poučne priče o Paklenici. Sigurno je da će privući i jedan broj posjetitelja koji nije “penjački” i koji će Nacionalni park moći upoznati upravo preko prezentacijskog centra. Tko je to mogao pretpostavljati 1953. godine kad su se zatvorila teška vrata na kompleksu čiji razmjeri u dubini stijene i danas izazivaju određenu vrstu straha?

– Ovaj objekt zapravo nikad nije ‘postojao’, odnosno nije zaveden u MORH-u niti se prije znalo za njega. Bio je zazidan debelim kamenim zidom i oko njega je vladala šutnja. Tu nikad nije bila nekakva prirodna špilja, samo litica, a miniranje nije dolazilo u obzir, samo bušenje pomoću nekih strojeva. Oko dvije tisuće kvadrata, odnosno više od petsto metara hodnika u živoj stijeni je nastalo i – ostalo.

Postoji ideja da se pri dovršenju preostale dvorane sačuva i tzv. Titova soba iz doba kada je nastala, s autentičnim namještajem i oznakama, te da se pomoću suvremene multimedije ispriča priča turistima o tim vremenima. Objekt je jako interesantan zbog pozicije na kojoj se nalazi, a opet je bio i jako problematičan zbog uvjeta koji tu vladaju. Nikada prije nije bila napravljena studija opravdanosti investicije, a kad smo je naposljetku napravili zbog pravila dodjele sredstava iz Fonda, pokazala je opravdanost.

O tome je li se sve ovo isplatilo ima puno polemika, ali najgore bi bilo da se započelo s radovima i uložilo novac a da se nikad nije dovršilo. Posjetiteljima treba ovakav centar, to je činjenica, a kao takav ‘dignut’ će i čitav Nacionalni park, zaključuje Marasović.

Slobodna Dalmacija

Objava Ide Tito ispod Paklenice: bunkeri iskopani zbog straha od Staljinove odmazde postaju atrakcija za ruske turiste pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Marijan John Markul je 20. travnja 1955. godine ušao u losanđelesku kancelariju FBI-a i ispričao šokantnu priču. Čovjek koji se tada predstavljao kao maršal Josip Broz Tito zapravo nije pravi Tito, nego ruski agent koji je preuzeo Titov identitet pošto je pravi Josip Broz nestao u Rusiji 1937. godine. To stoji u FBI-jevoj zabilješci s početka svibnja 1955. godine.

Tajne FBI-jeve bilješke iz pedesetih su nedavno otvorene za javnost i javno objavljene.

Marijan Markul je rođen je u Livnu 1909. godine, u SAD se doselio 1936., a državljanstvo je dobio 1944. pošto je dvije godine za vrijeme Drugog svjetskog rata služio u američkoj vojsci.

U izvještaju piše da nije sigurno koliko su informacije koje on daje točne, ali se navodi i njegova tvrdnja da je on “socijalista i da želi da pruži informacije koje bi mogle biti važne za sigurnost Sjedinjenih Država”.

U zabilješci sa sastanka agenata FBI-a i Markula stoji da je Markul posjetio Jugoslaviju 1953. godine i da se u dva navrata susreo s Titom. Prvi sastanak je trajao oko sat vremena, a on je tom prilikom primijetio da maršal Tito ima po pet prstiju na svakoj ruci.

Markul tvrdi da je pravi Tito izgubio srednji prst i kažiprst lijeve ruke. Dodao je da je Tito s kojim je razgovarao ’53. bio obrazovan i odlično svirao klavir. S druge strane, pravi Tito je bio neobrazovan, i koliko je Markul znao, nije znao da svira klavir.

Između ostaloga, Markul je tvrdio da je Josip Broz bio visok oko 180 centimetara, dok je ovaj “lažni” bio visok tek 160 cm. Markul je također rekao da je čovjek koji se u pedesetima njemu predstavljao kao Tito govorio s blagim ruskim naglaskom i da je dosta blago govorio. Pravi Tito je govorio je odrešito i oštro.

Markul je tvrdio da je pravi Tito bio dosta bolešljiv i da je imao tuberkulozu, i da je nestao u Rusiji 1937. godine. Takođe je  izjavio  da je krajem dvadesetih godina razgovarao s pravim Titom u Jugoslaviji, a vidio se sa njim u Parizu 1935. ili 1936. godine i dodao da je čvrsto ubijeđen u to da je taj čovjek pravi Josip Broz.

Poslije prijema kod Maršala 1953. godine, Marijan je posjetio udatu sestru u Zagrebu. Poveli su razgovor o tome da li Tito onaj pravi, i složili su se da nije, barem je tako govorio Markul. Sestra je rekla da i ona i muž žive u uvjerenju da je Tito u Užičkoj 15 bio obični prevarant. Njen suprug, izvjesni Boris Gorić je potvrdio da i on nije siguran u Titov identitet, kao i da je to stvar o kojoj se šuška širom Jugoslavije.

U izvještaju se navodi kako mu je sestra tada rekla da ni ona ni njen suprug ne vjeruju u to da je na čelu Jugoslavije pravi Josip Broz Tito i da su prvi put počeli da sumnjaju u to još 1937. godine, kada su čuli njegov glas na radiju i primijetili promjenu naglaska. Markul još tvrdi kako je njegov otac Ivan poznavao pravog Tita, pošto su radili u istom gradu, i da se i on slaže da je riječ o dvije različite osobe.

Ivan Markul i Josip Broz su radili u istom gradu, a Ivan je bio uvjeren da maršal u Beogradu nije bio isti kao drug Tito – sekretar komunističke partije u Jugoslaviji.

Drugi sastanak s Titom 1953. godine Markul je imao u Zagrebu. Ovog puta je Marijana i njegovu suprugu Ingrid maršal gotovo u potpunosti ignorirao. Nakon tog prijema kod maršala, Markul je satima razgovarao s Aleksandrom Rankovićem, za koga je tvrdio da je zapravo najmoćniji čovjek u Jugoslaviji.

Ranković i Markul su navodno zajedno bili u zatvoru krajem dvadesetih godina prošlog vijeka zbog sindikatskog djelovanja i tokom tog vremena su se zbližili. Zbog toga je Markul Rankoviću otvoreno rekao da zna kako je Tito u susjednoj sobi lažnjak.

Markul je agentima FBI ispričao da, prema njegovom mišljenju, jugoslovenske vlasti u tajnosti sarađuju sa Sovjetskim Savezom i da će to u narednom periodu svima postati jasno. Izrazio je i uvjerenost u to da bi se sovjetske vlasti, ako bi to poželjele, vrlo lako mogle riješiti Broza, i dodao da sve njegove izjave može potvrditi izvjesni Živko Topalović iz Francuske.

Živko Topalović je, kako kaže Markul, dobro poznavao pravog Tita, a jugoslovenske vlasti su ga osudile na 20 godina zatvora, pa je zbog toga prebjegao u Francusku. Topalović je vjerovao da je osoba koja se predstavlja kao Tito zapravo ruski general Nikolaj Lebedev.

Dnevni avaz

Objava Šokantne tvrdnje: Pravi Tito je nestao 1937. u Rusiji, a SFRJ je vodio Nikolaj Lebedev pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Prof. dr. sc. Andrija Hebrang reagirao je na izjavu Tvrtka Jakovine u emisiji Otvoreno kada je rekao da je njegov pokojni otac bio jedan od najbližih suradnika.

“On je u emisiji Otvoreno na temu komunističkih zločina izjavio da je i moj otac pokojni Andrija Hebrang bio jedan od najbližih Titovih suradnika te je morao znati za mirnodopska komunistička zvjerstva.

Takve neistine su posljedica govora jednog povjesničara na temelju vlastitog svjetonazora umjesto na temelju činjenica. Jakovina opravdava svoja stajališta izmišljotinama, umjesto da se drži Rezolucije broj 1841 Vijeća Europe koja za komuniste kaže da s njima nema pomirbe bez istine.

Očito političko opredjeljenje ovog povjesničara nije na tom tragu istine. Tragično je to tim više, što sam uvjeren da i sam zna istinu ali ju politizira preko leševa stotina tisuća koji su ubijeni bez suđenja i to u vrijeme nakon završetka II. svjetskog rata. Kada mu u obrani najvećeg mirnodopskog zločina u europskoj povijesti, počinjenog po zapovjedi zločinca Josipa Broza Tita,  ponestane argumenata, poseže za neistinama.

Da je proučio postojeće dostupne dokumente barem bi šutio. Istina je porpuno drugačija od onoga što je Jakovina tvrdio. Moj otac Andrija Hebrang teško je napadnut u poznatom pismu koje 30. rujna 1944. Josipu Brozu šalju i zajedno potpisuju antihrvatski komunistički čelnici Ranković, Kardelj i Đilas. Oni od Broza traže da se odmah sa svih položaja smijeni Andrija Hebrang optužujući ga za, kako navode, “hrvatski nacionalizam”. Odmah nakon toga Andrija Hebrang je isključen iz Politbiroa a 14. listopda 1944. smijenjen je s mjesta tajnika CK SKJ. Prebačen je u tadašnji sektor gospodarstva i više nije pozivan na sastanke političkog vrha, da bi ga komunisti ubrzo nakon toga po nalogu Josipa Broza mučki ubili i zauvijek mu sakrili grob.

Budući da je bio isključen iz političkog vrha, nije mogao znati za zvjerstva koja se provode po Brozovoj zapovijedi. Iako je arhiva uništena, pouzdani izvori su već davno tvrdili da nitko osim Ozne nije znao za ta zvjerstva nad nevinim ljudima.  Danas svjedočimo intenzivnoj borbi slijednika komunističkog i jugoslavenskog svjetonazora za skrivanjem istine.

Duboki razdor u hrvatskom narodu kočnica je naše cjelokupne krize i ne može se riješiti bez istine. Mi, koji ne znamo za grobove svojih otaca i drugih najbližih članova obitelji ubijenih nakon rata od komunističke ruke, a ima nas u Hrvatskloj i svijetu preko dva milijuna, nikada nećemo prihvatiti pomirbu bez istine. To dugujemo žrtvama kojima su  svezali ruke i ubili ih metkom ili sjekirom u potiljak. Te žrtve, među kojima je bilo puno staraca, žena i djece, nisu imale pravo na suđenje, kao što danas nemaju pravo na istinu.

Policijskim istragama utvrđeno je 940 mjesta za koja se sumnja da su skriveni grobovi tih žrtava. Slijednici komunista zaustavili su saborsko povjerenstvo koje je otkopavalo skrivena grobišta. Milanović i Josipović su zatvorili i Ured za otkrivanje komunističkih zločina čiji sam rad pokrenuo u Hrvatskom saboru i vodio ga oko godinu dana. Naš grijeh u Uredu je bio što smo otkopali tri lokaliteta i u njima našli kosti malodobnih žrtava razmrskanih glava. Dolaskom na vlast Milanović i Josipović su zatvorili Ured a daljnja istraživanja povjerili su bivšem visokom dužnosniku Udbe Ivanu Grujiću koji ih je zaustavio.

Uplašeni kretanjima u Sloveniji koja je osnovala vladino povjerenstvo za istraživanje skrivenih grobova oni koji štite zločince sada pribjegavaju i povjesnim lažima. Na pokojnima će hrvatska država pokazati ima li snage brinuti o živima”, napisao je Andrija Hebrang za Direktno hr.

Objava Kad Tvrtko Jakovina ne može obraniti Titove zločine – onda izmišlja! pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Pukovnik Muamer Gadafi postao je, svrgnuvši kralja Idrisa, jedan od najmlađih predsjednika u Africi.

Ovaj silno ambiciozni bivši student Harvarda i Oxforda, rođen u beduinskom šatoru u pustinji koja se tada nalazila pod talijanskom okupacijom, uz pomoć svojih kolega iz vojske izvršio je tako vojni udar, ukinuo monarhiju i proglasio Libijsku Arapsku Republiku. Dva puta su ga neuspjelo samo u prvoj godini vladavine pokušali svrgnuti.

Državni udar izvela je tako manja grupa vojnih časnika pod Gadfijevim vodstvom dok je kralj Idris bio na liječenju u Turskoj.

Zauvijek će ostat Vođa revolucije

U to vrijeme Gadafi je bio samo satnik u vojsci, a svi sudionici urote bili su niži časnici. Ipak, ova mala skupina uspjela je zauzeti sjedište libijske vojske, kao i radijsku postaju sa samo 48 metaka. Kraljev nećak Hasan as-Senusi, koji je u međuvremenu instaliran za kralja, maknut je s vlasti i stavljen u kućni pritvor. Gadafi je postao i do danas ostao Vođa Revolucije.

Egipatski predsjednik Naser kojeg mnogi i dalje u arapskom svijetu gledaju kao simbol arapske slobode i digniteta, bio mu je najveći uzor.

foto: WIkipedia

Gadafi i egipatski predsjednik Naser 1969. 

Njegova ideologija bila je mješavina arapskog nacionalizma i socijalizma.Pukovnik je u svojoj zemlji u kojoj je vladao kao diktator, jer nije imao nikakvu formalnu funkciju, zabranio sve političke stranke, nacionalizirao naftne kompanije i banke, protjerao 25 tisuća Talijana iz zemlje i sedamdesetih godina profitirao od eksplozije cijena nafte.

Egzistencija osigurana svima

Libija je tako pod Gadafijem, koji je tom zemljom vladao 42 godine, postala bogata zemlja kojom navodno vlada narod, a kontrolirao ju predsjednik odnosno u ovom slučaju pukovnik,  koji je odlučio modernizirati zemlju. Stanogradnja mu je bila izuzetno važna jer je želio stanovništvo iz potleušica preseliti u moderne stanove, s tekućom vodom, strujom i satelitskom televizijom. To je i napravio.

foto: KEYSTONE Pictures USA

Istina, u državi nije bilo demokracije, Gadafi je sve protivnike režima je brutalno likvidirao, ali je obrazovanje (od vrtića do doktorata) bilo besplatno kao i zdravstvo ( koje je bilo na vrlo visokom nivou), a socijalna sigurnost za šest milijuna građana je bila neupitna.

Njegov narod nije imao egzistencijalnih problema, imali su posao, stan, zdravstvenu zaštitu i socijalnu sigurnost a stopa pismenosti je uvijek bila među najvišima je u Africi. Čak oko 82% stanovništva u Libiji znalo je čitati i pisati. Za  obrazovanje se, primjerice 1998. godine, iz libijskog državnog proračuna davalo visokih 38,2% .

Libijska inačica socijalizma

Gadafi je 1975. objavio Zelenu knjigu, djelomično inspiriranu Crvenom knjižicom Mao Zedonga. U njoj je u aforizmima izložio svoj pogled na svijet i političko i društveno uređenje. Gadafi u njoj odbija liberalnu demokraciju, slobodu medija, ali i kapitalizam. Zalaže se za libijsku inačicu socijalizma i za svoju varijantu direktne demokracije gdje bi se državom upravljalo preko narodnih vijeća. Zelena knjiga je uvedena u školski program, a učenici su je morali proučavati dva školska sata tjedno.

foto: Profimedia

Europski političari godinama su od Gadafija tražili za naklonost, ugovore, naftu i pristup tržištu. Zapad je jedno vrijeme s Gadafijem bio u izuzetno lošim odnosima zbog njegove suradnje s terorističkim organizacijama i zbog napora da stvori oružje masovnog uništavanja pa je tako Libija bila i pod političkim i ekonomskim sankcijama Zapada.

foto: WIkipedia

No 2003. Gadafi je za Zapad u vrlo kratkom roku od krvoločnog terorista postao poželjan saveznik i poslovni partner pa je čak britanski premijer Tony Blair otputovao u Tripoli  pozdraviti novog saveznika u »ratu protiv terora« kako je tada bio nazivan Gadafi.

Mračno proročanstvo

U ožujku 2011. godine, Gadafi je upozorio da bez stabilne Libije neće biti nikoga tko će kontrolirati bezbroj izbjeglica iz Afrike i Bliskog istoka koji će bježati u Europu.

foto: DPA/PIXSELL

– Milijuni izbjeglica preplavit će europske granice i definitivno iznenaditi zapadne političare. Milijuni crnaca preko Mediterana mogu prijeći u Francusku i Italiju, ali Libija igra ulogu u sigurnosti na Mediteranu. Vjerujte,Mediteran će postati more kaosa – izjavio je libijski lider samo sedam mjeseci prije nego što je brutalno pogubljen.

Nitko ga nije slušao. Umjesto toga, Zapad je pokrenuo vojnu intervenciju da sruši Gadafija s vlasti i od Libije nije ostalo ništa. Likvidiran je u rodnom Sirtu, njegovom najjačem uporištu i skloništu metkom u želudac i glavu.

Zemlja terora i smrti

Kada su prije pet godina tisuće pobunjenih Libijaca izašli na ulice s ciljem rušenja Gadafijevog režima, sigurno im nije bilo ni na kraj pameti da će im nakon pobjede život postati pakao. Ova nekada bogata i sigurna država raspala se po šavovima.

Potonula u kaos. Libijci su dobili bezakonje, teror i vladavinu sile – zemlja više i ne postoji. Mnogima je danas žao što su rušili Gadafija jer Libija jedanas zemlja u kojoj je anarhija a vladaju lokalni šerifi odnosno plemena koja su u stalnom sukobu. Kaos i frakcijske obračune iskoristila je tzv. Islamska država pa je Libija tako postala jako džihadističko uporište.

foto: ISMAIL ZETOUNY

Čak je i američki predsjednik Barack Obama rekao da mu je najveća greška u mandatu bila Libija koja je sad, rekao je,  “u neredu”. Doduše, smatra da je intervencija u Libiji bila dobra odluka, ali da je pogriješio jer nije napravio ništa nakon toga.

Prijateljstvo s Titom

Tito je rano zadužio Gadafija. Jugoslavija je prva priznala novu vlast u Tripoliju 1969. godine. Pukovnik je maršalu ostao vjeran za života, ali i poslije njegove smrti. Gadafi je često isticao da mu je Tito bio uzor, i kao čovjek i kao državnik. Josip Broz Tito,često se susretao s tada mladim libijskim pukovnikom. Tito je u čast svom 50 godina mlađem prijatelju Gadafiju, 1977.na Brijunima priredio svečanu večeru na kojoj je uzvanike zabavljala operna pjevačica Gertruda Munitić. Bila su servirana vrhunska hrvatska vina.  Gadafi je unatoč svojoj vjerskoj pripadnosti rado kušao vina, a najviše mu se svidjela bijela malvazija proizvedena od grožđa iz Titova vinograda na Vangi. S njim je bila i njegova supruga Mostarka Sofija Farkaš koja je nakon udaje za njega promijenila ime u Safiya Farkach Gadafi. 

Gadafijevi kuhari na Brijunima su klali janjce, koje su dovezli iz Libije. Svom vođi su pekli svježe meso jer mu je to bio omiljeni specijalitet. Na Brijunima mu je Tito dao na raspolaganje raskošnu vilu Brijunku.

Njihova je bliskost iz 70-ih godina prošloga stoljeća svakako jedan od faktora koji je pridonio blagonaklonoj politici libijskog vođe prema neovisnoj Hrvatskoj. Libija je, naime, 1993. bila prva neeuropska zemlja koja je priznala Hrvatsku, a tome je 1992. prethodio službeni posjet Libiji Stjepana Mesića, koji je tada obnašao funkciju predsjednika Hrvatskog sabora.

Lijepo se družio i s Mesićem

Gadafi izuzetno je cijenio bivšeg hrvatskog predsjednika Stipu Mesića dok on nikad nije skrivao svoje prijateljstvo s bivšim libijskim predsjednikom. Mesić je u Libiji bio tri puta a čak je na jednom od putovanja uspio nasmijati ozbiljnog i namrštenog libijskog diktatora. Priča kaže kako je bivši hrvatski predsjednik putovao na sastanak s Gadafijem u njegov čuveni beduinski šator u libijskoj pustinji, kad im je pod kotače podletio veliki zec.

Mesić je odmah rekao vozaču da ga spremi pa kad se vrate u hotel dat će ga kuharu da ga pripremi. No svi iz libijske pratnje naprosto su poludjelu jer da to ne može jer nije halal. Znači, zec nije klan na muslimanski način nego je poginuo u prometu pa ga se ne smije jesti. Kad je stigao u šator i susreo se s Gadafijem rekao mu je “E moj pukovniče, sad sam ja zbog tvog halala ostao bez zeca i dobre večere” 

foto: 24sata.hr

Gadafi je bio, svjedoče oni koji ga poznaju ozbiljan čovjek koji je vrlo tiho govorio i rijetko se smijao, ali prema ljudima koje simpatizira iznimno je bio ljubazan. Svjedoci kažu kako bi se Gadafi uvijek kad je Mesić bio u Libiji brižljivo raspitivao jesu li zadovoljni smještajem, hranom i domaćinima. Ipak, kad njegovi suradnici ne bi postupili pro njegovim naredbama, znao je burno reagirati, ali i iznenaditi ‘sankcijama’.

Unatoč bliskim odnosima, Mesić i Gadafi najviše su razgovarali o gospodarskoj suradnji dviju zemalja ili politici. Mesić je doista često pokušavao hrvatskim tvrtkama omogućiti sklapanje poslova u toj zemlji, a libijski vođa bio je, bar načelno, otvoren za suradnju.

Mesić se Gadafiju navodno jednom požalio kako neka libijska tvrtka hrvatskoj duguje milijune dolara. Libijski vođa se prilično razljutio i jednim telefonskim pozivom toj libijskoj kompaniji riješio sav dug prema Hrvatima…

Gadafijeva supruga Safija je 2003., kad je Mesić u Libiji bio sa suprugom Milkom, pozvala prvu hrvatsku damu da je posjeti u kući u Zelenoj planini. Bilo je to prvi put da supruga nekog državnika posjećuje Gadafijevu privatnu kuću. Po nju su poslali zrakoplov, a cijeli dan su, kako je poslije prepričala Milka Mesić, provele u razgovoru o ženskim temama. Na kraju posjeta Gadafijeva je supruga prvoj dami dala tri zlatom izvezene haljine koje je darovala Etnografskom muzeju u Zagrebu.

24sata.info

Objava Pukovnikov uspon i pad: Nakon njega je ostao teror i bezakonje pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.