Jedan od zanimljivijih članaka je i onaj Slobodne Dalmacije iz 2019. u kojem odgovaraju na pitanje Gdje su danas unuci i unuke trojke koja je ‘drmala’ Balkanom?, te isti i prenosimo.

Nema tko 90-ih prošlog stoljeća, kako u Europi, tako i u ostatku svijeta nije znao za trojicu ratnih lidera, Franju Tuđmana, Aliju Izetbegovića i Slobodana Miloševića…Sva su trojica odavno već pokojni, no i danas ih se često spominje, o njima se govori i raspravlja, često su u fokusu javnosti…

A u fokusu javnosti s vremena na vrijeme nađu se i njihovi unuci, ne zato što se aktivno bave politikom, kao i njihovi djedovi, već čisto iz znatiželje ljudi s ovih prostora, da vide gdje su i što rade te kako žive unuci ‘trojke’ koja je nekoć davno ‘drmala’ Balkanom.

Tuđman je, uvijek se pisalo po novinama, volio svoje unuke. Danas su to odrasli ljudi, a uz njih se uglavnom ne vezuju nikakve velike afere. Žive povučeno, a njihova se imena zadnje vrijeme rijetko spominju na portalima i u novinama. Tuđman je iza sebe ostavio sedmoro unučadi

Dejan i Siniša Košutić, sinovi su Nevenke Tuđman, Nina Tuđman Vuković i Ivana Tuđman, kćeri su Miroslava Tuđmana, a Nera i Ana-Marija Tuđman, kćeri su Snježane i Stjepana Tuđmana. Osim njih, Stjepan Tuđman ima i vanbračno dijete, danas 20-godišnjeg sina Franju Antona koju je dobio s modnom dizajnericom Antonijom Vlatković.

Naime, nakon što se Antonija vratila iz Italije u Hrvatsku, ubrzo je zapela za oko Stjepanu. Iako je već bio u braku i nedavno mu se rodila kći, njih dvoje su započeli vezu. U proljeće 1998. godine Antonija je ostala trudna, a kako je Franjo Tuđman umro 1999. godine navodno za unuka nije niti znao.

Stjepan Tuđman i Antonija Vlatković naposlijetku su završili na sudu jer Stjepan sina isprva nije priznao. Nakon što je utvrđeno da je otac ipak on – dijete se upisuje u knjigu rođenih s prezimenom koje mu je pripadalo – Tuđman.

Veliku ulogu u priznavanju djeteta odigrala je Ankica Tuđman, koja je sinu jasno rekla da se ponese kao muško te da prizna dijete, ako je njegovo. Franjo Anton danas je student  Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu

Nera Kristina Tuđman, studentica prava, najmlađa od svih ‘službenih’ unuka, kći Franjina sina Stjepana nekako se najviše posljednih godina isticala u javnosti i to svojim neočekivanim političkim stavovima. Nera je naime lani istupila iz Plenkovićeva HDZ-a zbog Istanbulske konvencije.

 ‘Ne podržavam ni ustaše ni partizane koji su činili zločine, kao ni općenito ljude koji su činili zlo. Marka Perkovića upoznala sam još kao mala na njegovom nastupu u Novoj Gradiški. Bila sam već na nekoliko Thompsonovih koncerata. Uopće ne vidim što je sporno u tom lijepom hrvatskom pozdravu ‘Za dom spremni – rekla je u travnju 2018. godine Nera Tuđman

Dejan i Siniša odrasli su pod povećalom javnosti, Dejan je doživljavao poslovne uspone i padove. Danas se bavi pružanjem konzultantskih usluga. Privatno je punio stranice novina kada se razveo od supruge, poznate arhitektice Ane Martine Bakić.

Siniša se pak bavio automobilizmom te je diplomirao ekonomiju. Kasnije se zaposlio u HGK. U braku je s Ivom Odak, kćerkom poznate glumice Zoje.

Nina Tuđman Vuković, još jedna Tuđmanova unuka, svojedobno se našla u središtu skandala, kada je Ministarstvo vanjskih poslova raspisalo natječaj za dodatno obučavanje određenog broja državnih i javnih službenika. Od dvije tvrtke koje su pobijedile na natječaju, jedna od njih je u vlasništvu Nine Tuđman Vuković. Tvrtka se zove Projectus grupa, a posao je dobila zajedno s belgijskom školom College of Europe. Kako je 2018. godine pisao Jutarnji list, tvrtka Nine Tuđman Vuković posao je dobila neovisno o tome što je jedna druga, konkurentska zajednica ponuditelja imala znatno povoljniju ponudu.

Unuci i unuke dr. Franje Tuđmana uređuju web stranicu tudjman.hr posvećenu svome djedu. Stranicu pak potpisuje uredništvo koje čine Dejan Košutić, Siniša Košutić, Nina Tuđman Vuković, Ivana Tuđman, Ana-Marija Tuđman i Nera Tuđman.

Ništa manje od Tuđmanove unučadi, kada je u pitanju javno eksponiranje ne zaostaje ni unučad Alije Izetbegovića.

Nađa Berberović-Dizdarević ima 35 godina. Trenutno je zaposlena u Muzeju ‘Alija Izetbegović’ kao znanstveno-istraživački radnik. Bavi se profesionalno fotografijom i piše doktorat. Udana je i ima dijete. Zanimljivo je da Nađu, zbog njenih fotografija na Instagramu prati više od 20 tisuća ljudi, a radila je i na knjizi u kojoj je sabrala citate pok. djeda, Alije Izetbegovića

– Omiljene rečenice iz njegovih djela bilježila sam u jedan notes, te je tako, s vremenom, nastala i ova zbirka citata – kazala je na predstavljanju knjige.

Njena sestra Emina Berberović (27), najmlađa je u obitelji Izetbegović, a bila je u srednjoj školi kad je Alija umro.

Jasmina Izetbegović treća je Izetbegovićeva unuka, inače kćer Bakira Izetbegovića, predsjednika SDA i predsjedatelja Doma naroda PS BiH

Jasmina je završila Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu te je osnivač i direktor jedne marketinške agencije.

Miloševićevi

Marko Milošević Junior, 21-godišnjak, unuk Slobodana Miloševića, rođen je godinu prije nego li je Slobodan Milošević otišao s vlasti. Sa majkom Milicom Gajić djetinjstvo je proveo u Požarevcu. Tamo žive i danas, skromnim životom, daleko od očiju javnosti.

Njegov otac Marko Milošević, podsjetimo, pobjegao je u Rusiju 6. listopada 2000. godine, samo nekoliko sati nakon što je njegov otac svrgnut s vlasti.

Njegova majka Mirjana Marković prodružila mu se u Rusiji 2003. a 2008. godine dobili su i politički azil. Kako je jednom prilikom izjavio, Marko Junior upravo svoga djeda smatra najvećim političarem svih vremena ali i heroja zbog čega je imao želju učlaniti se u SPS. Studira na Pravnom fakultetu a kažu i da neodoljivo podsjeća na Slobodana Miloševića….

Izvor: hercegovina.info

Objava Tko je danas ostao iza Tuđmana, Miloševića i Izetbegovića pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

‘U JNA je vidio kako se podriva Hrvatska’

– I to je okvir njegova povijesnog djelovanja. Što se tiče njega kao čovjeka, on je u životu prolazio različite faze. Bio je antifašist i kao takav je nastavio svoj posao u JNA. I dobro da je tako bilo, jer je iznutra mogao dobro vidjeti kako se podriva Hrvatska te kako se kroz to jugoslavenstvo topi i nacionalni identitet Hrvata. I to ga je potaklo da krene u tu borbu koju je započeo još davno prije Hrvatskog proljeća 1971. Kao disident je završio u zatvoru istih tih komunista kojima je pripadao. I to je razlika između Tuđmana i goleme većine drugih komunista koji su preokrenuli kapute nakon 1990. i nastavili dalje na rukovodećim pozicijama voditi Hrvatsku.

‘Preglede je smatrao gubitkom vremena’

I tu vam je njegov veliki problem jer je morao ući u sukob s tim svojim nekadašnjim komunističkim istomišljenicima koji su sad potpuno promijenili mišljenje. Znao je da su toliko jaki da ih ne može zaobići, izbaciti ni izbjeći – tumači Hebrang. I danas je čvrsto uvjeren da je uz takve okolnosti ubrzo i srpsku agresiju na Hrvatsku mogao izvući samo Franjo Tuđman. Ni jedan drugi političar, ističe Hebrang, ne bi mogao u tim okolnostima stvoriti Hrvatsku, a kamoli se oduprijeti ratnoj agresiji. Tuđman je, tvrdi, bio i duhovit čovjek. Znao se i volio našaliti i na svoj račun, želio je i volio slušati viceve o njemu, i od suradnika je tražio da mu ih pričaju. Kao ministar zdravstva 1990. godine napravio je mali liječnički konzilij koji je svakih šest mjeseci trebao pregledavati predsjednika Tuđmana i reagirati odmah ako nešto otkriju. Tuđman je konzilij prihvatio, ali nagovori da ide na pregled, prisjeća se Hebrang, trajali su tjednima.

– Smatrao je to gubitkom vremena, jer takav pregled uzima barem dva sata. A to mu je bilo nezamislivo. Čak sam zvao i njegovu suprugu Ankicu te je molio da ga nagovori na sistematski. I uspjeli smo napraviti prosječno jedan pregled godišnje, umjesto dva planirana. Uvijek mi je govorio da ima prečih problema. Premda sam ga uvjeravao da su najvažniji život i zdravlje, on na sebe nije polagao puno. I na jednom od takvih rutinskih pregleda otkrili smo mu bolest, te limfne čvorove. I kad su mu potvrdili dijagnozu, vrlo je teško prihvaćao terapiju i sve te preglede do trenutka kad smo mu rekli realnu prognozu i očekivanja. Onda je shvatio ozbiljnost zdravstvenog stanja. U ‘Walter Reedu’ su mu rekli da ima devet mjeseci života i s tim se nikad nisam složio. Znao sam da imamo itekako dobre terapije za takav tumor i ni danas mi nije jasno zašto je ‘Walter Reed’ odbio ići s tom terapijom – govori Hebrang. Tuđmanov karcinom kardija je bolest koja se, tumači Hebrang, na ultrazvuku vidi tek kad metastazira i poveća okolne limfne čvorove. Čim su metastaze uočili na ultrazvuku, počeli su tragati za žarištem i pronašli su ga u istom danu.

foto: Sinisa Hancic/PIXSELLAndriju Hebranga je predsjednik Tuđman odlikovao za doprinos u vojno-redarstvenim akcijama Bljesak i Oluja 1995. godine

‘Jednokratno zračenje je bila pogreška’

– U to vrijeme kemoterapija je bila jedina terapija. U ‘Walter Reedu’ su mu kemoterapiju odbili dati uz obrazloženje da će imati lošu kvalitetu života, a nisu ga željeli operirati. Samo su jednokratno ozračili to područje. Po meni su tu pogriješili. Jednokratnim zračenjem ne ubija se tumor, ali može se otežati situacija, jer se počinje podebljavati stijenka krvne žile i citostatik ne može doći do tumora. Čim je iz Washingtona stigao u Zagreb, dao mi je papire i šokirao sam se kad sam vidio da su ga jednokratno ozračili.

Odmah sam rekao: ‘Predsjedniče, ne dolazi u obzir, ja vam jamčim tri godine života’. Pitao me kako. Objasnio sam mu da imamo citostatike, a što će biti za tri godine, nitko od nas ne zna. I on je u tom trenutku shvatio da nije zaključio svoj životni projekt, Hrvatsku, jer je Podunavlje još bilo pod okupacijom – prisjeća se Hebrang. Osim što se bližio kraj Tuđmanova mandata, prognoze zdravstvenog stanja nisu mu bile dobre. Hebrang mu je dovodio i strane liječnike da ga procijene te pokušaju nagovoriti da počne s kemoterapijom.

Hebranga je zvao iz bolničke postelje

– Kad ju je na jedvite jade prihvatio i kad je počela djelovati, kad se tumor počeo topiti i kad je osnažio, opet je počeo djelovati i raditi. Tek tad je shvatio koliko je griješio kad je kočio liječničke preglede i medicinske postupke. Postao je pitom, prihvaćao je sve, jer je na sebi osjećao njihove rezultate. Na naše zadovoljstvo, dobio je još jedne predsjedničke izbore, obišao je cijelu Hrvatsku, a ja sam ga, naravno, pratio. Završio je mirnu reintegraciju Podunavlja i zaokružio svoju životnu misiju. Također sam svjedočio njegovoj tuzi kad je shvatio da bolest opet uzima maha. I tad je izgovorio rečenicu tipičnu za njega: ‘Vidim da je kraj tog dobrog razdoblja, ali završio sam djelo’. Vidite, i tu je u prvi plan stavljao stvaranje Hrvatske – niže Hebrang. Ističe kako ga boli što osiguranje nije ispunilo Franjinu želju dok je bio u bolnici i pozvalo ga da se s njim posljednji put vidi.

– Iz bolničke postelje je tražio da pozovu mene i Đurđu Šušak, suprugu Gojka Šuška. Došao sam pred vrata njegove sobe, ali me osiguranje nije pustilo. Zamolio sam da ga pozdrave od mene. Kako sam čuo, kad su mu rekli da ga pozdravlja Andrija Hebrang, Tuđmanu su potekle suze. I ta me suza strašno boli i danas. Boli me tim više što mi oni koje je on zaštitio nisu dopustili da dođem do njega. U normalnim sistemima bi trebali otići u mirovinu, a oni su oko Franje držali taj obruč. Đurđi su dali da barem telefonski razgovara s njim – kaže Hebrang. S Tuđmanom je uvijek, kaže, bio iskren i otvoren. Ostao mu je uvijek vjeran. Ponajviše jer je Hebrang i jedan od ljudi s kojima je Franjo Tuđman stvarao stranku HDZ i neovisnu Hrvatsku.

‘Vladu su odbili svi koji nisu komunisti’

Protiv Franje su radili njegovi najbliži suradnici, tvrdi Andrija Hebrang. I prosvjed za Radio 101 bio je jedan veliki scenarij protiv predsjednika jer do toga nikad nije trebalo doći.

U počecima formiranja vlade, Franji Tuđmanu je bio veliki partner Andrija Hebrang. Upravo njemu je Tuđman ponudio ministarsko mjesto.

foto: Patrik MacekS Ivanom Pavlom II

– Nakon dobivenih izbora 1990. sjedili smo u HDZ-u. Sastavljali smo vladu i pozvao me da budem ministar. Nudio mi je nekoliko resora, no rekao sam mu da volim svoju liječničku struku i ne bih je se nikad odrekao. Tražio sam zdravstvo, on mi ga je dao. Zamolio sam ga da vidim imena i drugih kolega ministara. Gledao sam taj popis i shvatio da jedino ja nisam bio član Saveza komunista. Rekao mi je: ‘Andrija, dovedi mi u vladu bilo koga drugog tko nije bio komunist i ja ću ga prihvatiti’. Mislio je na ljude iz drugih hrvatskih stranaka. Počeo sam mu nabrajati Savku, Gotovca, Slobodana Budaka… On ih je preda mnom jednog po jednog zvao, nudio im ministarska mjesta u vladi. Stavio ih je na razglas i ja sam slušao kako ga jedan po jedan odbijaju riječima: ‘A tko si ti da nas zoveš u predsjedništvo Republike?’. I onda mi je rekao: ‘Pa baš zato mi uđi u vladu da imam barem jednog’ – prisjetio se Hebrang, koji se nije libio nekoliko puta podnijeti i ostavku jer se nije slagao s nekim stvarima. Jednom je podnio ostavku kad je za premijera imenovan Josip Manolić. Rekao mu je da se cijeli život bori protiv Udbe i da mu ne može udbaš biti šef. Tuđman je njegovu ostavku poderao i rekao mu da ostane u vladi. Ipak, neopozivu ostavku na mjesto ministra obrane podnio je 1998. Tad je Hebrang prestao biti i šef njegova liječničkog konzilija.

– Nisam htio iza leđa imati ljude koji su me ometali u reformama zbog kojih me je Franjo Tuđman postavio. Nisam više želio da mi prijete životom. Nisam više želio u ministarstvu jesti samo jabuke i piti pića koja sam nosio od kuće – kaže Hebrang. Pitamo ga za zagrebačku krizu, kad je zbog ukidanja koncesije 101-ici na Trg bana Jelačića izašlo stotinu tisuća ljudi. Hebrang tvrdi da do tog prosvjeda uopće nije trebalo doći i da je Tuđman u to vrijeme bio u “Walter Reedu”.

Tuđman nije imao pojma o 101-ici. Predlagao sam Iviću da odgodi sjednicu ili da se dvojica razbole. Bilo što, samo da ne donose takvu odluku dok nema šefa…

– Imali smo sjednicu vlade na kojoj se reklo da je Povjerenstvo ukinulo koncesiju Radiju 101. I to je izazvalo revolt. Član tog Povjerenstva bio je Ivić Pašalić, koji je toj sjednici nazočio. Rekao sam mu: ‘Iviću, odgodi to’. Uvjeravao me je da ne može jer je sjednica već sazvana. Predlagao sam mu da se dvojica razbole, da ne dođu, da ne odlučuju tako dok je šef države u Americi u bolnici. I da smo to tad odgodili i malo ležernije išli prema 101-ici, nikad se ništa ne bi dogodilo. Ovako su oni eksplodirali, a Tuđman pojma nije imao o tome. I to je bila diverzija protiv njega. Bilo mu je jasno da je to scenarij protiv njega, nikakva spontana reakcija naroda – zaključuje Hebrang.

/Izvor: 24sata.hr/

Objava 20. obljetnica smrti prvog predsjednika Hrvatske dr. Franje Tuđmana pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Haris Silajdžić i ja dogovorili smo se da uz pomoć njemačkog ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela organiziramo sastanak predsjednika Tuđmana i Izetbegovića, uz prisutnost Amerikanaca, te da najprije dogovorimo prekid sukoba Hrvata i Bošnjaka, a tek nakon toga razgovaramo o oslobađanju okupiranog područja i konačnom miru u cijeloj BiH. Sastanak smo uspjeli organizirati 10. i 11. siječnja 1994. u Bad Godesbergu, njemačkoj državnoj rezidenciji. Osim predsjednika Tuđmana i Izetbegovića, Silajdžića i mene, na sastanku su bili i zapovjednik NATO-a i njegovi suradnici te predstavnici SAD-a, posebno iz Ureda nacionalne sigurnosti. Nakon dva dana pregovora nismo postigli bitan napredak, ali to je bio vrlo važan sastanak kako bi Amerikanci shvatili da Hrvatska iskreno želi prekid rata između Hrvata i Bošnjaka te da je spremna odmah podržati ozbiljne mirovne pregovore.

“Podijelit ćemo Mostar”

Predsjedniku Tuđmanu najviše su na srcu bili Hrvati u srednjoj Bosni i njihov težak položaj. Stoga je bošnjačkog vođu Aliju Izetbegovića upitao može li zaustaviti ofenzivu Armije BiH na hrvatske enklave u srednjoj Bosni. Odgovor je bio negativan. Izetbegović je kazao da su generali Armije BiH odlučili uzeti srednju Bosnu i da on više ništa ne može učiniti. To je šokiralo i predsjednika Tuđmana i mene, jer sam znao koliko je Tuđman zabrinut za sudbinu Hrvata u srednjoj Bosni. Za službenim ručkom Izetbegović nam je vrlo odlučno kazao da Armija BiH broji više od 200 tisuća vojnika te da su sposobni osloboditi cijelu BiH. Predsjednik Tuđman zalagao se za pregovore i upozoravao da nastavak rata donosi velike žrtve i da je mirovni sporazum najbolje rješenje. Izetbegović je na to odgovorio kako svaki rat donosi žrtve i da su njegovi borci spremni ginuti za BiH.

Time je završio javni dio pregovora u Bad Godesbergu. U tom trenutku američka strana nije imala nikakvu novu ideju ili prijedlog, ali su shvatili probleme i pozicije predsjednika Tuđmana i predsjednika Izetbegovića.

Na prijedlog predsjednika Izetbegovića, a uz posredovanje veleposlanika Hidajeta Biščevića, 10. siječnja 1994. u 23 sata u prizemlju državne rezidencije u Bad Godesbergu sastali smo se predsjednici Tuđman i Izetbegović, Silajdžić i ja te Biščević. Gotovo bez ikakva uvoda Izetbegović je Tuđmanu izravno predložio:

– Predsjedniče Tuđman, vi odustanite od srednje Bosne i prepustite je nama Bošnjacima, a mi ćemo vama zauzvrat dati sve južno i zapadno od Prozora do doline Neretve. Mostar ćemo podijeliti na lijevu i desnu obalu.

Izetbegović je to rekao mirno, koncentrirano i vrlo hladno. U ratu i pregovorima na svašta sam bio navikao, ali taj Izetbegovićev prijedlog silno me iznenadio. Čekao sam što će kazati Tuđman.

Predsjednik je vrlo kratko razmišljao, a onda kazao:

– Ne pristajem! Ne možemo to učiniti Hrvatima u srednjoj Bosni. Bio sam vrlo zadovoljan odgovorom predsjednika Tuđmana, a Izetbegović se potom ponašao kao da se ništa nije dogodilo. Sastanak je nakon toga vrlo brzo završio.

Inauguracija: 1. lipnja 1993. predsjednik Tuđman imenovao je Matu Granića ministrom vanjskih poslova Republike Hrvatske Izetbegovićeva druga ponuda podjele BiH došla je u Ženevi 19. siječnja 1994. oko 17 sati u zgradi UN-a. Na sastanku su ovaj put bili predsjednici Tuđman i Izetbegović, Silajdžić i ja te veleposlanik Miomir Žužul. Izetbegović je Tuđmanu ponovio prethodnu ponudu.

Kazao je: – Franjo, uzmite sve ispod Prozora do Neretve, podijelimo Mostar na lijevu i desnu obalu i završimo posao! Tuđman je ponovno odbio njegov prijedlog.

Silajdžić i ja ni ovaj put nismo rekli nijednu riječ. Predsjednik je bio jasan i odlučan u odbijanju Izetbegovićeva prijedloga. Više sam puta nakon tih Izetbegovićevih ponuda razmišljao je li to bio taktički manevar ili iskrena ponuda. Danas nemam nikakve dvojbe: Alija Izetbegović u tom je trenutku smatrao, ako se riješi Hrvata, da može pobijediti Srbe. No shvatili su to i Amerikanci pa je, među ostalim, i to utjecalo na odabir pregovarača u Washingtonu. Amerikanci su mi u više navrata kazali da najveće probleme u pregovorima očekuju od Alije Izetbegovića.

S Papom u privatnoj biblioteci

Početkom veljače 1994. boravio sam u Rimu i imao više sastanaka s najvišim predstavnicima Svete Stolice: svetim ocem Ivanom Pavlom II., državnim tajnikom kardinalom Sodanom, tajnikom za odnose s državama i mojim prijateljem Tauranom te glavnim tajnikom Biskupske konferencije nadbiskupom Nikolom Eterovićem, jednim od najzaslužnijih ljudi za dobre odnose Svete Stolice i Republike Hrvatske.

Sastanak s Ivanom Pavlom održan je 4. veljače 1994. ujutro u njegovoj privatnoj biblioteci, a umjesto deset-dvadeset trajao je četrdeset pet minuta, tako da je Jacques Chirac, tadašnji gradonačelnik Pariza, a poslije predsjednik Francuske, čekao dvadeset pet minuta da sastanak završi. Sa Svetim Ocem razgovarao sam u četiri oka na engleskom jeziku. Poslije sam se još dvaput susreo s njime u četiri oka te više puta u protokolarnim okolnostima u Rimu, Hrvatskoj i BiH. Sveti Otac primio je 1998. i cijelu moju obitelj, čime se moja obitelj ponosi, a osobito supruga.

Ivan Pavao II. bio je izrazito topla osoba, jasnih stavova, odlično pripremljen za sastanak te čovjek koji nije skrivao svoje simpatije prema Hrvatskoj. Od mene je najprije tražio da mu opišem stanje u BiH, posebno stanje i položaj Katoličke crkve i katolika u toj zemlji. Zanimalo ga je i stanje u Hrvatskoj, položaj Katoličke crkve i katolika na okupiranim područjima Republike Hrvatske.

Bio je dobro obaviješten o zločinima u BiH, koje je s tugom u očima najoštrije osuđivao. Nakon toga govorio je više od petnaest minuta. Pohvalio je novi model mirovnih pregovora za BiH, a to znači zaustavljanje sukoba između Hrvata i Bošnjaka, uspostavu federacije, američko vodstvo u pregovorima, a nakon toga proširenje toga modela na cijeli teritorij BiH. Od mene je tražio, i kao ministra vanjskih poslova i kao praktičnog katolika, da učinim sve da se zaustavi sukob Hrvata i Bošnjaka, katoličanstva i islama.

Papa je to vidio i kao ekumenski problem. Posebnu poruku uputio je predsjedniku Tuđmanu, za kojeg je rekao da ga cijeni kao državnika i kao hrabrog čovjeka koji je spreman donositi hrabre i odlučne odluke. Zatim je govorio o opasnosti od radikalnog islama i njegova jačanja od Afganistana do Bliskog istoka i Alžira, koji nije pravi islam, cijenjena religija. Kazao mi je, ako se ne zaustavi rat u BiH, da se sukobi mogu preliti po cijeloj Europi. Govorio mi je i o potrebi izgradnje suživota. Osuđivao je svaki radikalizam i isključivost, a Hrvatima katolicima u BiH poručio je da je Sveta Stolica uz njih te da svećenici trebaju biti vjerni i privrženi Svetoj Stolici. Nije spominjao nikakva imena. To su poslije eksplicitno učinili njegovi najbliži suradnici. Na kraju sastanka još mi je jedanput kazao:
– Rat između Hrvata i Bošnjaka treba prestati, to je vaša zadaća i to je zadaća predsjednika Tuđmana, kojeg lijepo pozdravite i kažite mu da ću, zaustavite li rat, doći u Hrvatsku.

Papa me ispratio do predsoblja, gdje smo se toplo pozdravili. Dugo sam bio potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, vodio sam sâm ili uz predsjednika Tuđmana sve najvažnije mirovne pregovore te susreo gotove sve bitne lidere toga vremena, no za taj sastanak sa Svetim Ocem mogu kazati da je bio najvažniji u mom životu te da su poruke koje je uputio predsjedniku Tuđmanu promijenile tijek rata u BiH, utjecale na promjene na političkoj sceni Hrvatske, posebice Hrvata u BiH te uz američko vodstvo dovele do zaustavljanja sukoba između Hrvata i Bošnjaka i uspostave mira.

Kardinal Sodano u jednosatnom je razgovoru najprije pohvalio sve naše političke i humanitarne napore – zbrinjavanje izbjeglica iz BiH i zatvaranje logora – te američko vodstvo u pregovorima. Osvrnuo se i na otvoreno pismo Mate Bobana kardinalu Kuhariću, za koje je kazao da je sramotno te da Sveta Stolica smatra da Boban i dio ljudi oko njega nemaju politički kapacitet za vođenje pregovora i uspostavu mira. Podsjetio me na sve što je Sveta Stolica učinila za međunarodno priznanje Republike Hrvatske te da sada mi trebamo učiniti sve da se zaustavi rat Hrvata i Bošnjaka, a nakon toga da u suradnji s Bošnjacima učinimo sve da se uspostavi mir u cijeloj BiH. Upozorio me i na velik broj bivših komunista u vrhu HDZ-a, ali da to sada nije najvažnije, te da je politika pomirbe predsjednika Tuđmana potpuno ispravna, no da se u budućnosti treba voditi računa o političkom profilu vodećih ljudi u stranci i državi.

Tauran je bio puno izravniji i konkretniji u jednosatnom razgovoru u četiri oka te na ručku koji je priredio Ive Livljanić, naš veleposlanik pri Svetoj Stolici, na kojemu su bili i veleposlanik u Italiji Davorin Rudolf, pomoćnik ministra vanjskih poslova Smiljan Šimac te tajnik Biskupske konferencije Svete Stolice Nikola Eterović.

Nakon što smo se složili da je za rat u Hrvatskoj i BiH kriv Slobodan Milošević i njegova politika Velike Srbije, te da su i Hrvati i Bošnjaci žrtve Miloševićeve agresije na BiH, porazgovarali smo o nesretnom sukobu Hrvata i Bošnjaka i posljedicama toga rata na Hrvate i Bošnjake te na Republiku Hrvatsku i njezin međunarodni kredibilitet. Razgovarali smo, naravno, i o Bobanovu otvorenom pismu kardinalu Kuhariću.

Kardinal Tauran, inače miran čovjek profinjenih manira, odjednom je podigao glas i kazao: – Mate, zašto još držite Matu Bobana, zašto ga odmah ne smijenite? Molim vas da to prenesete predsjedniku Tuđmanu, jer to je mišljenje Svete Stolice. Poslije je objasnio da su dobro obaviješteni o teškom stanju katolika i Katoličke crkve u BiH, posebice u srednjoj Bosni, o srpskim i bošnjačkim rušenjima crkava te ubijanju svećenika, ali da Sveta Stolica snažno podržava pregovore Hrvata i Bošnjaka te američko vodstvo i prekid rata između katoličanstva i islama. Izvijestio sam kardinala Taurana i o našim razgovorima s Bošnjacima u Bad Godesbergu i njihovoj odlučnosti da zauzmu srednju Bosnu, što bi rezultiralo teškim stradanjima Hrvata katolika. U tom je raspoloženju završio ručak u rezidenciji veleposlanika Ive Livljanića.

Sletjevši u Zagreb, iz zračne sam luke odmah otišao na sastanak s predsjednikom Tuđmanom. Pozorno me saslušao i potom kazao:

– Mate, sve ćeš to kazati sutra na sjednici VONS-a. Smijenit ćemo Matu Bobana. Nastavi pregovore s Bošnjacima, dobro je da to vode Amerikanci. Jako je dobro primio pohvalu Svete Stolice za politiku pomirbe i iskrenog razvoja dobrih odnosa s Vatikanom, a na primjedbu kardinala Sodana o velikom broju bivših komunista u vrhu HDZ-a kazao je: – Mate, to su sigurno mislili na Manolića.

/Izvor: Večernji list/

Objava Izetbegović Tuđmanu: Vi nama srednju Bosnu, mi vama sve južno i zapadno od Prozora pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Na današnji dan 1995. godine, nakon trotjedne mirovne konferencije (od 1. do 21. studenig) u američkoj bazi Wright Patterson u gradu Daytonu, sporazum su  parafirali  predsjednik RBiH Alija Izetbegović, čelnik Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik  tadašnje SR Jugoslavije Slobodan Milošević.

Sporazum je parafiran u prisustvu tadašnjeg državnog sekretara SAD-a  Warrena Christophera,  a osim njega glavni američki posrednici bili su Richard Holbrooke i general Wesley Clark.

-Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U ovakvoj situaciji kao što jeste, i ovakvom svijetu kakav je, bolji mir i nije mogao biti postignut – kazao je  rahmetli Alija Izetbegović nakon ceremonije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma 14. prosinca 1995. godine u Jelisejskoj palači u Parizu.

/Dnevni list/

Objava 23 godine od dogovora u Daytonu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Svečano otkrivanje spomen-obilježja bit će u petak, 10. kolovoza 2018. godine u 11 sati na Trgu dr. Franje Tuđmana u Tomislavgradu.

Objava Poziv na otkrivanje spomenika dr. Franji Tuđmanu u Tomislavgradu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Alaburić, koja brani Prlića i članove nekadašnje Herceg-Bosne u Haagu, napominje da iz presude generalu Mladiću proizlazi da se “sukob muslimana i Srba od svibnja 1992. godine, pa nadalje – ne smatra međunarodnim nego isključivo internim sukobom”. “Zato Mladić nije bio ni optužen niti osuđen za teške povrede Ženevskih konvencija”, navela je. “Kada sve to uspoređujete, proizlazi da Beograd nije imao nikakvog utjecaja na sve što se događalo u BiH, za razliku od Zagreba, koji se po presudama i Tihomiru Blaškiću i Dariju Kordiću, te Jadranku Prliću i drugima dovodi u tijesnu vezu s ratnim događanjima u BiH”.

Zagrebačko izdanje Večernjeg lista navodi kako je ”jednom običnom fusnotom na 2090. od ukupno 2526 stranica objavljene presude ratnom zločincu Ratku Mladiću Raspravno vijeće tribunala u Haagu poništilo bilo kakvu vezu Mladićeva udruženog zločinačkog pothvata s političkim, vojnim i policijsko-obavještajnim vrhom u Beogradu”. ”To je najsporniji dio presude Mladiću, osuđenom prekjučer na doživotni zatvor zbog genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, jer Haaški sud odlazi u povijest s apsurdnom tvrdnjom da Milošević i vrh Srbije i Jugoslavije nije imao nikakvu kriminalnu vezu sa zločinima u BiH”, navodi Večernjak.

Usporedi li se takav zaključak iz presude Mladiću (i sličan iz ranije presude Karadžiću) s nepravomoćnom presudom Jadranku Prliću i ostalima, kojima će u srijedu biti izrečena pravomoćna presuda nakon žalbenog postupka, sud u Haagu dolazi u opasnost da izvede nešto što bi, riječima Luke Mišetića, bila ”perverzija povijesti”. ”Ako se Tuđman, Šušak i Bobetko budu spominjali u pravomoćnoj presudi Prliću i ostalima kao članovi UZP-a, unatoč tome što je Žalbeno vijeće već odlučilo da oni nisu eksplicitno navedeni kao članovi UZP-a, onda će to biti perverzija povijesti jer ne postoji nijedna haaška presuda kojom je utvrđeno da su dužnosnici Srbije (odnosno SRJ) bili uključeni u UZP u BiH”, kaže Mišetić, koji je na ICTY-u obranio generala Antu Gotovinu.

Podsjeća, ipak, da se još čeka rezultat obnovljenog postupka protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića, u kojem se još može presuditi uključenost Beograda u UZP u BiH. No, bez obzira na to što se još čeka, činjenica je da zasad ni u presudi Radovanu Karadžiću ni u prekjučerašnjoj presudi Mladiću nije presuđeno da je postojala veza kroz UZP s Miloševićem i Beogradom.

”Haaški sud može zatvoriti vrata s ‘povijesnim rezultatom’ da su Tuđman i ostali bili umiješani u zločine u BiH, a Milošević i ostali nisu”, upozorava Mišetić. ”No, osobno ću biti iznenađen ako žalbeno vijeće u slučaju Prlić bude spominjalo članove hrvatskog državnog vrha kao sudionike UZP-a u BiH”, dodaje. Podsjećamo, žalbeno vijeće Haaškog suda će 29. studenog pročitati odluku u vezi sa žalbom odvjetničkog tima članova Herceg-Bosne, koji su prvostupanjskom presudom proglašeni krivim za ratne zločine u BiH i dobili višegodišnje kazne zatvora.

/Izvor: Bljesak.info/

Objava Haška perverzija pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Dvije glavne frakcije, jedna predvođena Ivićem Pašalićem, a druga Vladimirom Šeksom, izravno su se zaratile i poljuljale dotad prividno jedinstveno stranačko vodstvo. Ključno je pitanje bilo: tko će postati “Tuđman nakon Tuđmana” i upravljati HDZ-om u novoj, posttuđmanovskoj političkoj dekadi, u koju stranka ulazi slabija nego ikad – bez svojega osnivača i velikog lidera, omražena zbog brojnih afera i razdirana unutarnjim razmiricama?

Dr. Miškulin – koji upravo dovršava političku biografiju Vladimira Šeksa, jednog od osnivača HDZ-a – otkriva, na temelju zapisnika sa sastanaka Predsjedništva HDZ-a u studenome i prosincu 1999., što se zbivalo iza zidova stranačke središnjice u danima kad je svima postalo jasno da Franjo Tuđman ne može dobiti bitku sa smrtonosnom bolešću i da se stranka koja je devet godina suvereno vladala Hrvatskom približava svojem prvom porazu i silasku s vlasti.

Povijest nam pruža brojne primjere iz kojih se može vidjeti da u trenutku kada nastupi bolest ili smrt karizmatskog vođe pokret ili stranka dolaze u stanje duboke unutarnje krize. Među ostalim, nastupa borba za njegovo mjesto. U drugoj polovici 90-ih, posebno nakon zaključenja mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, u takvoj se situaciji našao HDZ.

Prvi vidljivi znaci teške bolesti Franje Tuđmana počeli su se jasno pokazivati potkraj 1996.: izgubio je na težini, a ostavljao je razumljiv dojam zabrinute osobe. U idućim godinama bolest će uz povremena poboljšanja progresivno napredovati. Od kraja studenoga 1999. liječnički konzilij je na redovita priopćenja o Tuđmanovu stanju počeo navoditi ne samo dan, nego i sat izdavanja. Usprkos svim metodama intenzivnog liječenja, optimističan ishod više nije bio izvjestan.

O nastupajućoj Tuđmanovoj smrti Predsjedništvo HDZ-a obavijestio je krajem istog mjeseca predstojnik njegova ureda Ivica Kostović: “Mislim, takva je sada s njim situacija, a po stavu liječnika, to ne bi moglo biti bolje. Mislim da sam dovoljno grubo k’o sjekirom u čelo rekao”. Nije bilo ugodno govoriti o skoroj smrti čovjeka koji je uvijek barem za dva koplja nadvisivao stranku koju je vodio. Do sada nekonzultirani zapisnici sjednica Predsjedništava HDZ-a održanih krajem 1999. i početkom 2000., na kojima se temelji ovaj feljton, stoga predstavljaju prvorazredan izvor za povijest najjače političke stranke u demokratskoj Hrvatskoj u trenutku kad je ostala bez dominirajuće Tuđmanove prisutnosti.

Kadrovski vakuum

Tuđman je HDZ-om upravljao kombinacijom autoriteta i dozirane demokracije. Dopuštajući ponekad drugačije mišljenje, u pravilu je, pozivajući se na vlastito prvenstvo u tumačenju aktualnih političkih i društvenih “silnica”, zadržavao pravo posljednje riječi.

“Dok sam ja na čelu HDZ-a”, izjavio je početkom rujna 1999., ili tri mjeseca prije smrti, i stoga, zasigurno, smanjenih operativnih sposobnosti, glavnom tajniku stranke Dragi Krpini, “ja određujem politiku i smjer stranke.” U odnosu na najbliže suradnike volio je igrati ulogu strogog, ali i (uglavnom) dobrohotnog oca koji ima posla s manje-više “ispravnom”, ali ponekad i “neposlušnom” djecom.

Kako su se ona znala i posvađati, Tuđman je preferirao obrazac “dopuštenih sukoba”, nakon kojih bi uslijedila verbalna opomena vrhovnog autoriteta. Gotovo fanatično nastojeći očuvati jedinstvo HDZ-a, Tuđman je samo u ekstremnim slučajevima posezao za isključenjem iz stranke. Tuđman je bio neprikosnoveni patrijarh hrvatskoga državotvornog pokreta, dok su se članovi Predsjedništva HDZ-a, od kojih dobar dio visoki državni dužnosnici, a poneki i ljudi zavidnih intelektualnih i organizacijskih sposobnosti, morali zadovoljiti mjestom u najboljem slučaju mlađeg partnera. Karizmatski lideri, čiji je autoritet nedodirljiv, nisu skloni odabiru, a još manje designiranju ili izboru nasljednika. Kako drugi, tako i Tuđman, pa se HDZ nakon njegove smrti zatekao u situaciji kadrovskog vakuuma.

Ivić Pašalić i Vladimir Šeks

Ali, koliko god prvi šef HDZ-a nastojao primiriti ili prikriti ambicije čelnih ljudi stranke, one su, nakon pojave njegove bolesti, došle do izražaja. Ne treba na to gledati samo kao na slučaj oportunog karijerizma. Naprotiv, pitanje vodstva, odnosa snaga i programskog smjera stranke u izglednoj posttuđmanovskoj budućnosti bilo je sasvim logično. HDZ se približavao kraju jedne etape i trebalo se pripremiti za drugu.

“Novo doba ište nove programe”, a možda i “nove ljude”, čini se primjerenom parafrazom iz povijesti jedne starije političke stranke u Hrvatskoj. Nakon smrti Gojka Šuška, čovjeka u kojeg je Tuđman vjerojatno imao najveće povjerenje, samo su dvojica ljudi iz vrha stranke imali realne šanse da ga naslijede. Mnogovrsni aduti bili su na strani Ivića Pašalića.

“Prvi savjetnik” Predsjednika nesumnjivo je bio osoba sa snažnim utjecajem koji se temeljio na raširenim političkim, kadrovskim i zavičajnim vezama, gotovo svakodnevnom dodiru s Tuđmanom i nadzoru nad dobrim dijelom režimskih medija. No, njegova pozicija nije bila bez slabosti. Pašalić je u javnosti, a i dijelu stranke, figurirao kao simbol HDZ-ove svemoći, nadmenosti i klijentelizma. Nakon neugodne afere sa zloporabama obavještajnih službi krajem 1998., Tuđman ga je prisilio na odlazak s mjesta savjetnika, ali samo, kako je dodao, da bi sačuvao “svoj kapital u vrhu HDZ-a”.

Dogovor na Bjelolasici

Tuđman je Pašalića kao “neposlušnog učenika” prekorio, ali verbalne opomene nisu znatnije okrnjile njegovu snagu. Također, Pašalić je u stanovitom smislu predstavljao “slijepu ulicu” za HDZ. Osim nastavka politike nekritičkog veličanja Tuđmanova naslijeđa, nije uspio osmisliti modernizacijsku platformu koja je HDZ-u toliko bila potrebna. Dok su se u HDZ-u Pašalića više pribojavali nego što su ga uvažavali, dotle su Vladimira Šeksa više cijenili nego što su ga se bojali. Jedan od osnivača stranke, njezin “autohtoni prvoborac”, veteran pobjeda nad opozicijom i rutiner parlamentarnih manevara, Šeks je, među rijetkima u stranačkom vrhu, uspio mahom izbjeći odium koji je u konačnici HDZ koštao poraza na parlamentarnim izborima 2000.

Ako mu se mogla prigovoriti nekritička obrana svakog HDZ-ova poteza, sudjelovanje u nezakonitim aktivnostima, poput gospodarskog kriminala, nipošto nije. Šeks je bio jedan od rijetkih u HDZ-u koji je s vremena na vrijeme pokazao sposobnost otvorenog priznanja HDZ-ovih propusta. Samo zahvaljujući nepokolebljivoj vjernosti Tuđmanu nije otvoreno kritizirao mane polupredsjedničkog sustava, iako je u više navrata upozorio da je strateški cilj stranke prijelaz na čisti parlamentarni sustav.

Tuđman mu nikad nije dokraja vjerovao, što su njegovi protivnici u HDZ-u periodički koristili kako bi ga javno ocrnili kao zavjerenika ili nekadašnjeg suradnika komunističkog režima. Šeksova snaga u stranci temeljila se na osobnoj odanosti i uvažavanju, uz poneki regionalni centar pristaša, poput Branimira Glavaša u Osijeku.

Ivica Kostović odlazi iz posjeta Franji Tuđmanu u studenom 1999./ Tomislav Zorić / Hanza Media

Nakon što je u ljeto 1999. odnio novu pobjedu nad opozicijom u vezi s izbornim zakonodavstvom i siguran u potporu zastupnika HDZ-a u Saboru, Šeks se upustio u avanturu jačanja vlastite pozicije u stranci. Potkraj kolovoza 1999. godine 22 člana posebne radne skupine za izradu izbornog programa i određivanje sastava izbornog stožera okupilo se u odmaralištu Bjelolasica. Tu su bili svi vodeći ljudi stranke, osim Tuđmana. Odlučili su da, u slučaju Tuđmanove spriječenosti, do osobe koja će predvoditi HDZ-ov izborni stožer dođu tajnom anketom.

Pobijedio je Šeks, dobivši podršku 13 članova skupine, a daleko iza bili su ostali: Pašalić je dobio 5 glasova, Ljerka Mintas-Hodak 2 te Mate Granić i Jure Radić 1. Rezultati ankete nesumnjivo su svjedočili o rastućoj Šeksovoj popularnosti u stranci. Iako anketa nije odlučivala o Tuđmanovu nasljedniku, ipak je nametnula Šeksa kao najizglednijeg kandidata. Posebno nakon što je rezultate dostavio naklonim medijima pa je uslijedila očekivana poplava spekulacija o tome da ga je Tuđman izabrao za nasljednika.

Pašalić protiv Šeksa

Tuđman je bio izvan sebe. “Da vam boga anketarskog!” uzviknuo je kad se 30. kolovoza 1999. susreo s Krpinom. Ako je i mislio potvrditi Šeksov izbor, od zamisli je odustao pod utjecajem Ivića Pašalića. On se s Tuđmanom sastao 7. rujna 1999. i očekivano je sve učinio ne bi li uvjerio šefa stranke u manipulativnu narav Šeksova poteza: “Ja kažem, čuj, ako si prestao uređivati novine, onda ima smisla da se vidimo. (…) Onda sam mu sve rekao.

Rekao sam, kakvog to smisla ima, čime se ti to baviš, pa ti si preiskusan čovjek. (…) Ja sam rekao, Vlado, ja mislim da si ti tu gadno, gadno pogriješio i da si nam nanio ogromnu štetu. Razišli smo se, ja znam Vladu godinama, ja znam njegove dobre i loše strane. Ja sam s njim imao korektne odnose, ali on uvijek ima tu jednu potrebu, nepotreban korak ili dva, kada je to najmanje potrebno”. Na izravno Tuđmanovo pitanje o tome tko je rezultate ankete proslijedio novinarima Pašalić je, uzgred dotaknuvši i Krpinu, dodao: “Njih dvojica, Predsjedniče. Šeks je to organizirao, Šeks, tu nema dvojbe. Ja sam to njemu rekao u lice kada smo razgovarali.

Ja sam rekao, nisam ja od jučer. Nema tu dvojbe, Predsjedniče. On smatra da je iza vas najduže u stranci, osnivač je stranke, ja sam rekao, ja nemam ništa protiv, budi šta hoćeš, reci šta hoćeš biti, hoćeš biti predsjednik Sabora; ako ovisi o meni, ja ne želim ništa”. Tuđmanu su se odmah vratile ranije sumnje u Šeksovu lojalnost. Krpini je zaprijetio sankcijama u slučaju novog soliranja. “Osobno izjavljujem”, rekao mu je 10. rujna 1999., “tko se ne bude pridržavao politike HDZ-a, doviđenja!”

Naravno, Pašalić nije bio “od jučer”. Ne samo da je uspio nagovoriti Tuđmana da sam preuzme vodstvo izbornog stožera i poništio učinak privremene Šeksove pobjede, nego je ubrzo uzvratio suparniku. U režimskom Vjesniku je 9. listopada 1999. objavljen tekst iz kojeg proizlazi da je glavnom uredniku na uvid pružena rekonstrukcija ustroja Službe državne sigurnosti (SDS) 1980. – 1990., a čiji je autor Josip Perković. Očito po narudžbi, napisana je odmah nakon svibnja 1990. i sadržavala je imena 150 osoba.

Nastojeći stvoriti privid objektivnosti, u članku je navedeno da rekonstrukcija donosi imena brojnih političara, novinara, sveučilišnih profesora i sl. “Kad je riječ o političarima”, stoji dalje, “navedena su neka, danas vrlo značajna imena, uključujući tu i diplomatske predstavnike. Njihova kodna imena su: Forum, Branko, Srećko, Kolega (uz kojeg stoji opaska da ima više pseudonima), Tom, Katolik, Nestor, Mostarac…” Iako se upućuje i na druge, osoba koja je bila središnja meta ovog teksta bio je Šeks: samo je on od onih na koje se aludiralo bio političar vladajuće stranke u usponu, dok su drugi bili ili na margini ili su pripadali opoziciji.

Kako je čovjek koji je, navodno, bio suradnik tajne političke policije u komunizmu mogao ozbiljno kandidirati za mjesto čelnika posttuđmanovskog HDZ-a? Šeks je kasnije pokušao saznati tko stoji iza objavljivanja informacija iz Perkovićeve rekonstrukcije, ali bez uspjeha. Urednik Vjesnika i već tada snažan Šeksov kritičar Nenad Ivanković odbio mu je, pozivajući se na zakonsko pravo zaštite izvora informiranja, otkriti od koga je dobio rekonstrukciju. Šeks je kasnije dao naslutiti da iza svega ipak stoji Pašalić: ipak je on bio njegov najsnažniji unutarstranački suparnik i samo je on mogao istinski profitirati od Šeksove diskreditacije.

Glavni urednik Vjesnika Nenad Ivanković odbio je Šeksu otkriti od koga je dobio rekonstrukciju navodne mreže suradnika nekadašnje Službe državne sigurnosti, na kojoj se našlo i Šeksovo ime / Igor Šoban / Hanza Media

Bitka za naslijeđe

Rapidan napredak Tuđmanove bolesti i predizborna sučeljavanja s opozicijom privremeno su sukob između Pašalića i Šeksa potisnuli u zavjetrinu. Nije rijedak slučaj da vanjske prijetnje homogeniziraju ugroženu stranku pa se tako dogodilo i s HDZ-om u jesen 1999. Potisnuvši međusobne razmirice u stranu, čelni ljudi stranke nekako su uspjeli osmisliti relativno moderan predizborni program i usuglasiti kandidatske liste za saborske izbore. Malo im je nedostajalo da postignu i trajniji pakt o nenapadanju.

Ne zato što su jedva čekali da se potuku oko podjele plijena, nego iz puke nužde, jer je potkraj studenoga i početkom prosinca 1999. bilo evidentno da će Tuđman brzo umrijeti pa se nedostatak središta odlučivanja i inicijative više nije mogao tolerirati. Isticanje kandidata neke stranke za čelna mjesta izvršne i parlamentarne vlasti u predizbornom razdoblju spada u uobičajenu praksu demokratskog svijeta. Čelni ljudi stranke održali su najprije nekoliko neformalnih sastanaka na kojima su razgovarali o neposrednoj kadrovskoj budućnosti HDZ-a.

Potom su 3. prosinca 1999. dogovor finalizirali na sjednici Predsjedništva stranke: njime je predviđeno da u slučaju ostanka na vlasti novi premijer bude Nikica Valentić, a predsjednik Sabora i Zastupničkog doma Šeks. Dakle, dogovor se ticao samo određivanja kandidata HDZ-a za državne dužnosti u Saboru i Vladi nakon izbora, odnosno ostavljao je potpuno otvorenim mjesta novog šefa stranke i njezina predsjedničkog kandidata. Rasprava o tim mjestima ocijenjena je neprimjerenom sve dok je Tuđman živ.

Šeksova kandidatura naišla je na jednoglasnu potporu ostalih članova Predsjedništva, a on sam je konačno otvoreno iznio ambiciju koju je, očito, dugo držao pritajenom. “Ja imam želju”, izjavio je tom prilikom, “biti predsjednikom Zastupničkog doma, odnosno Hrvatskoga državnog sabora, imao sam je dugo godina, i u niz navrata, i iskreno kažem da to želim, da to prihvaćam od onih koji to predlažu.” Kandidature su istog dana predstavljene javnosti.

Zašto je onda gotovo odmah Šeks prekršio dogovor zaključen na sjednici Predsjedništva HDZ-a početkom prosinca 1999.? Ne zato što je, kako će kasnije tumačiti kritičari, patio od nezajažljive ambicioznosti, i to pokraj umirućeg predsjednika stranke (Tuđman je umro 10. prosinca 1999.), nego zato što su njegovi protivnici preuzeli inicijativu.

Ivanković je u Vjesniku objavio komentar u kojem su, uz Šeksovu i Valentićevu nominaciju, i kandidature Mate Granića za predsjedničkog kandidata i Pašalića za predsjednika HDZ-a, iako to nije odgovaralo istini, predstavljene kao zaključeni dogovor. Uvidjevši da ga drugi nastoje izigrati, Šeks je odmah najavio da i on namjerava u utrku za predsjedničkog kandidata HDZ-a i za predsjednika HDZ-a. U slučaju poraza na izborima Šeks bi ostao bez ikakva utjecaja i u aparatu vlasti i u stranci, što mu, naravno, nije bilo nimalo prihvatljivo.

Otvoreni rat

Tek nakon ovoga sukobi u vrhu HDZ-a postali su javna stvar, odnosno umjesto u zatvorenom krugu odabranih vodili su se na stranicama novina. Javnost je doista mogla steći dojam da je čelnim ljudima HDZ-a važnija vlastita pozicija od uspjeha stranke na predstojećim saborskim i predsjedničkim izborima. Karakteristično, nitko od novinara ili komentatora koji su najavljivali neizbježni raspad stranke nije previše pozornosti obraćao na neke vrlo važne detalje.

Granić se počeo predstavljati kao službeni predsjednički kandidat HDZ-a i, još važnije, počeo je kampanju temeljiti na snažnom odmaku od Tuđmanove baštine. Kao da sam uvelike nije pridonio problemima međunarodne pozicije Hrvatske, počeo je svu krivnju svaljivati na Tuđmana. Naravno, nakon Tuđmanove smrti. Iako su javna prepucavanja čelnih ljudi stranke, nesumnjivo, naštetila kasnijoj njegovoj kampanji, ipak je Granić preoptimistički vjerovao u vlastitu pobjedu. U ozračju gotovo sveopće odbojnosti birača prema HDZ-u teško je vjerovati da bi bilo koji kandidat te stranke pobijedio na predsjedničkim izborima. Pašalić je u početku bio karakteristično tajnovit.

Ostalima iz Predsjedništva dao je do znanja da je zainteresiran za vođenje stranke, a javno je podržao Granića. Šeks je bio najrealniji, što je zahtijevalo podosta taktiziranja. Konačnu odluku o kandidaturama uvjetovao je ishodom izbora i podrškom Predsjedništva stranke. Šeks je snažno sugerirao da se njegova pažnja usmjerava prema borbi za prevlast u HDZ-u. Nakon što je Pašalić potkraj godine javno najavio kandidaturu za čelnog čovjeka HDZ-a, isto je učinio i Šeks.

Vladimir Šeks, Mate Granić i Nikica Valentić

Težak poraz HDZ-a na parlamentarnim izborima uvelike je pojednostavio odnose u vrhu stranke. Nakon nedodirljive dominacije HDZ se, prvi put u svojoj povijesti, našao u opoziciji. Stoga su neke maske pale već 4. siječnja 2000., kada je održana sjednica Predsjedništva stranke. Iako ne dokraja precizan, zasigurno kako bi ostao zaštićen u slučaju nekog neočekivanog koraka drugih, Šeks je, nakon žaoke upućene većini ostalih jer su javno, usprkos drugačijem dogovoru, podržali Granića, najavio vjerojatno odustajanje od predsjedničke kandidature.

“Ali vam”, izjavio je, “jasno stavljam do znanja da ja, respektirajući sve ove razloge”, u prvom redu poraz u “svojoj” izbornoj jedinici, “držim da nemam šansu pobijediti na predsjedničkim izborima jer je taj trend, taj plimni val takve naravi da ne vidim trenutno osnove da bih uspio kao predsjednički kandidat. (…) Da sutra, dakle, zacijelo je moje stajalište da Hrvatska demokratska zajednica treba izaći s jednim jedinim kandidatom za predsjednika države, ja očito neću biti taj.”

Šeksov potez de facto je riješio Predsjedništvo neugodne mogućnosti glasovanja, a time i svrstavanja uz nekoga. Stoga je Granić dobio potporu apsolutne većine članova Predsjedništva. No, njegova kandidatura ionako je bila kompromis o kojem se većina mogla najlakše složiti.

Pašalićev manevar

Pašalić je snažno podržao Granića, ocijenivši ga “najboljim i najprikladnijim kandidatom”, ali, dodao je, što je naravno išlo na Šeksov račun, koji sada djeluje “u puno težim okolnostima nego što se to mislilo prije”. Zapravo se radilo o pripremi dalekosežnijeg koraka koji je sada prvi put predstavio članovima Predsjedništva. “Mi moramo izaći, po mom sudu, s jasnim stavom kada će biti izvanredni Opći sabor HDZ-a.

Predlažem, dakle, da se taj problem riješi na način, i to je zapravo, po meni, jedini pravi odgovor i javnosti i članstvu, po meni, jedini pravi i legitiman način rješavanja, način vođenja HDZ-a, da se održi izvanredni Opći sabor HDZ-a, što je moguće prije, u veljači, da tada izaberemo vodstvo koje će dobiti legitimitet toga Sabora, provede unutarstranačke izbore…” Pašalić se stoga usprotivio prijedlogu o izboru vršitelja dužnosti predsjednika HDZ-a, koji je ranije iznio Šeks, a već tada podržali Vesna Škare-Ožbolt i Ivo Sanader. Prema Šeksu, vršitelj dužnosti vodio bi stranku do redovitog općeg sabora HDZ-a i izbora novog vodstva, a koji bi se održao nakon unutarstranačkih izbora.

Naoko, moglo bi se reći da je razlika u stajalištima između Pašalića i Šeksa bila samo tehničke naravi, ali ulog je bio daleko veći: ništa manje od vodstva HDZ-a. U oba slučaja HDZ bi prošao kroz nužan proces reforme i kadrovskog pročišćenja, što se podudaralo sa zahtjevima stranačke baze. No, drugačiji redoslijed nije plod slučajnosti, nego logičan ishod suprotstavljenih stavova dvojice najozbiljnijih konkurenata za mjesto šefa stranke.

Pašalić je morao djelovati brzo. Oslanjajući se na premoć u vodstvima županijskih ogranaka stranke, ujedno i većine budućih izaslanika na saboru, razumljivo je nastojao isposlovati brzo sazivanje izvanrednog općeg sabora. U tom slučaju on bi, vjerojatno putem nekog istaknutog kandidata, ovladao strankom. S druge strane, Šeks je, upravo zbog bojazni od prevlasti Pašalićevih pristaša, težio najprije provedbi unutarstranačkih izbora, koji bi iznjedrili promjenu u odnosu snaga, temeljem kojih bi onda opći sabor izabrao novo vodstvo HDZ-a.

Ako bi isposlovao imenovanje ili izbor na mjesto vršitelja dužnosti predsjednika HDZ-a, njegove šanse znatno bi porasle jer bi mogao ili utjecati na promjenu odnosa snaga na županijskim razinama ili računati na predvidljiv efekt pokoravanja članstva stranačkom vodstvu. Nakon što se odrekao predsjedničke kandidature, a smatrajući da je ipak prihvatljiviji većini članova Predsjedništva od Pašalića, Šeks je s razlogom mogao računati da će upravo on postati vršitelj dužnosti predsjednika HDZ-a. Šeks je stoga, u odnosu na Pašalića, imao na svojoj strani prednost vremena: njemu se ni izdaleka nije toliko žurilo.

Predsjedništvo se nije konačno odlučilo ni za jednu ponuđenu varijantu. Ali, i Pašalić i Šeks najprije su morali osigurati puko preživljavanje. U HDZ-u se počela sve glasnije javljati struja koja je ultimativno zahtijevala “glave” cjelokupnog Predsjedništva stranke ili njegovu kolektivnu ostavku. Mnogo toga bit će odlučeno na sjednici Glavnog odbora stranke, zakazanoj za 5. siječnja 2000. Nije, kako će se u nastavku vidjeti, pretjerano reći da se radilo o jednom od dvaju sudbonosnih dana za HDZ u prvih deset godina novog tisućljeća.

Izvor: Dnevni list

Objava Tajna nepoznatih transkripata: Što se zbivalo u HDZ-u kad se saznalo da će Tuđman umrijeti? pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Službeni podaci govore da je Milošević umro prirodnom smrću, iako njegova obitelj i pristaše tvrde da je Milošević ubijen jer mu se davala neadekvatna terapija za njegovu bolest dok je bio u zatvoru.

No, puno prije Haaga, par godina nakon rata, hrvatska vojna obavještajna služba uspjela je prisluškivati privatne razgovore Slobodana Miloševića s članovima uže obitelji. Dio tih razgovora objavljen je 2002. godine.

Politički monstrum koji je započeo tri rata i uzrokovao smrt i stradanja milijuna ljudi, sa ženom i sinom vodio je nježne i očinske razgovore kao da se apsolutno ništa u tom trenutku nije događalo…

U ožujku 1997. godine Miloševićev sin Marko otputovao je u Italiju radi korekcije zubala, ugradnje leća plave boje i operacije ušiju jer je bio klempav. U nastavku donosimo dijelove transkripta.

Marko: klempav sam ko stoka.

Milošević: Dobro, lepi moj. Ja sam razgovarao s jednim doktorom i malo sam razmišljao svojom glavom. Ti to uopšte ne treba da operišeš.

Marko: Jao, tata, mislim, znao sam da ćeš…

Milošević: Čekaj malo da ti objasnim nešto. Znaš zašto tebi to sad izgleda tako? Jer si ti užasno mršav i svaki magarac u tvojim godinama izgleda tako, i čim se malo popuniš i, što se kaže, stabilizuješ, to će sve da legne kako treba. I ja sam izgledao još gore kad sam bio mršav.

Marko: Pa, vidi, slažem se, ali ja nemam nameru da se prolepšam za 15 godina.

Milošević: To ti se samo čini jer si tako mršav. I pile ima iza ušiju malo da se skine, onog mišića da se pojede. A ti imaš samo kost, razumeš, prema tome, svako nasilje nad prirodom je glupo, a drugo, lep si ko lutka, na tatu. Nemoj da se zaje….., eto!

Marko: Tata…

Milošević: Ja sam protiv i ja sam roditelj, eto.

Marko: Odlično. A ja sam za i ja sam punoletan.

Milošević: E, ako si punoletan, ima da te prebijem kad se pojaviš ovde.

Marko: Ne sekiraj se, tajko…

Milošević: Oću da ti kažem da je to samo zato što si mršav. Glava ti je ušiljena, stomak ti je ko petodinarka. Što ne dodaš na stomak još kaiš slanine? *

Milošević prebacuje liniju na veleposlanika SRJ pri Svetoj Stolici Dojčila Maslovića. D: Nemoj, bre, to da radiš. Ma jesi li ti lud? Koja ti je ženska nabila kompleks?

Marko: Nije ženska, ali, bre, ne mogu da vozim skupa kola, da se oblačim lepo i da budem klempav ko stoka.

Marko: Mama, ja menjam sve zube. 29 zubi imam u glavi i 29 zuba menjam. Ja ne popravljam, nego menjam.

Mira: Da ti kažem nešto. Poznato je da je na Zapadu zdravstvo nehumana stvar…

Marko: Ovo je Hrvat.

Mira: Ti si stvarno blesav.

Marko: Ustaša. Znaš kako priča. Ništa ga ne razumem. Uopšte, isti Tuđman. Onako stisnute usne, izbečen pogled. Sav onako fašistički feminiziran. Ko mu je… mater…

Marko početkom 1997. godine obavještava oca da kreće u novi posao. To treba biti rodilište.

Marko: Tajice, gde mi je mama?

Milošević: Šta će ti mama kad je tata tu?

Marko: Pošto si konzervativan tip, neću tebe da pitam.

Milošević: Pitaj mene.

Marko: Tajko? Što misliš o tome da napravimo porodilište?

Milošević: Kakvo, bre, porodilište?

Marko: Porodilište, znaš kako izgleda porodilište? Pošto ovde samo što ne pocrkaju, ne od srca, već i od kuge, zamisli da zaposlim renomirane ginekologe, dam prihvatljive cene, maksimalne uslove, zasebne sobe, kompletni komoditet.

Milošević: Nemoj da se zaje….. Bolje ti je drži “Madonu”.

Marko: Ma nisam ja mislio u “Madoni” da pravim porodilište. To nije inkompatibilno.

Milošević: Nego de?

Marko: Napravio bi ga obaška, bre, nezavisno od diskoteke…. Generalno te pitam, šta misliš?

Milošević: Đenerali spiking, nije tako loša stvar u humanitarnom smislu, a u biznisnom smislu – truba!

Marko: Tata, jel’ znaš kolko košta kiretaža ovde po šupama u Požarevcu? 150 maraka!

Milošević: Ali u porodilištu nema kiretaže. Tamo se rađaju deca.

Marko: Ima i kiretarnica pored. *

Milošević odustaje i daje slušalicu supruzi. Nakon što ga je saslušala, rekla je: “Super ti je ideja!”

Početkom 1997. Marko Milošević uselio se u novu kuću s bazenom te zove roditelje.

Marko: Da li znaš da mi je voda u bazenu 38 stepeni?

Milošević: Ti si budala, bre. To je nezdravo. Marko: Pa da, bez veze. Treba da bude 18. To je prava stvar. Milošević: Pa ne sme preko 30.

Objava PRESRETNUTI MILOŠEVIĆEVI OBITELJSKI RAZGOVORI: “Tata, zubar mi je Hrvat. Ustaša. Znaš kako priča, isti Tuđman…” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Na današnji dan prije 25 godina prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u emotivnom je obraćanju naciji poručio: Današnji dan – 15. siječnja 1992. – bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana.

Svojim suradnicima tada je rekao: Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države.

To vrijeme u Hrvatskoj bilo je iznimno teško. Domovinski rat je bio u jeku, deseci tisuća izbjeglih i prognanih, tisuće i tisuće poginulih, a gotovo trećina zemlje bila je okupirana…

Tog 15. siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo svih 12 tadašnjih članica Europske Unije, te još i Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska. Sljedećeg dana uslijedilo je priznanje još zemalja, a do kraja siječnja Hrvatsku su priznale 44 države

Tajni dogovor s Tuđmanom

Jedan od najistaknutijih hrvatskih diplomata Ivica Maštruko te 1991. godine nalazio se u nevjerojatnom položaju. U jednoj sasvim neobičnoj ulozi. Bio je ambasador Jugoslavije pri Svetoj stolici, a u isto vrijeme je u džepu imao dokument koji je potpisao predsjednik Franjo Tuđman kojim ga je imenovao za opunomoćenog predstavnika RH pri Svetoj Stolici. U dogovoru s njim ostao je ambasador zemlje koja nestaje, a dokument koji mu je dao trebao je upotrijebiti kad za to dođe vrijeme. Tada još on nije imao nikakvu formalnu težinu.

Ivica Maštruko foto: Patrik Macek/PIXSELL
– Odlučujuće aktivnosti vezane za priznanje Hrvatske počele su u studenom 1991. Najprije je o mogućnosti priznanja Hrvatske i Slovenije zasjedalo vijeće ministara Europske zajednice. Istog dana bilo je zasjedanje NATO pakta gdje se razmatrala ista stvar. Tadašnji američki predsjednik Bush razgovarao je s Papom o tome. Potkraj mjeseca Vatikan je tražio od veleposlanika zemalja članica sadašnjeg OESS-a da se očituju o njihovom prijedlogu za priznanje.

Sve zemlje su dostavile svoje odgovore a mene je nadbiskup Tauran, vatikanski ministar vanjskih poslova 20.12 izvjestio da je Papa odlučio nakon svih analiza koje su izvršene da se prizna Hrvatska ali da datum priznanja treba pričekati nakon konzultacija sa zemljama EU – prisjetio se Maštruko te istaknuo da je bilo kolebanja unutar EU, ali da im je Vatikan svojom odlukom o priznanju dao poticaj i signal da to što prije učine.

Da će Vatikan priznati Hrvatsku saznao je od monsinjora Nikole Eterovića koji je tada radio u Državnom tajništvu Svete Stolice
Nadbiskup Nikola Eterović foto: Filip Brala/PIXSELL
– Kad je nazvao ja sam baš tada izašao iz rezidencije pa se javila moja supruga. On joj je rekao da će odluka biti emitirana 13.1. na Radio Vatikanu u 12.30 sati. No ja nisam bio siguran u to što mi ona govori pa sam ga nazvao da još jednom provjerim da je to stvarno istina – kazao nam je Maštruko, u to vrijeme zapravo bio glavna veza između Hrvatske i Vatikana.

‘Ma jeste vi sigurni da je to istina?’

Odmah je nazvao predsjednika Tuđmana, ali on mu nije vjerovao kad mu je rekao da će Vatikan zaista priznati Hrvatsku
– Bio je sretan, ali mi je više puta ponovio: “Jeste li sigurni veleposlaniče, provjerite još jednom”. Ja sam mu odgovarao da je sve riješeno, da je gotova stvar, da može biti posve siguran i da će se to objaviti na Radio Vatikanu u 12.30 sati. Posalo sam mu faksom dokument da se uvjeri. Nije mi bilo čudna ta njegova nevjerica jer je s dobrim razlogom bio oprezan. Naime, ranije je stigla informacija da je Bugarska priznala Hrvatsku pa to na kraju nije bilo točno pa je zato Tuđman bio tako sumnjičav – kazao je iskusni diplomat, inače profesor sociologije.

On je već ranije naručio ploču s natpisom Hrvatsko veleposlanstvo i samo čekao da je stavi na zgradu rezidencije. Postavio je isti dan. Formalno je razriješen s mjesta veleposlanika SFRJ tek 7.siječnja

– I onda smo organizirali feštu na na kojoj su bili Inoslav Bešker, Silvije Tomašević, obitelj Poklepović, Ilija Mimica, novinar Tanjuga koji je 1991. izbačen iz agencije. Popili smo i zapjevali iako nije bilo nekog pretjeranog slavlja jer smo znali kakva je situacija u Hrvatskoj i što nas još sve čeka – ispričao nam je na Maštruko koji je nekoliko dana nakon međunarodnog priznanja Hrvatske počeo raditi na uspostavi diplomatskih odnosa

Srdačni odnosi sa Papom

– To je bio sasvim uobičajen put razmjena diplomatskih nota o uspostavi diplomatskih odnosa. U Vatikanu i pred institucijama Republike Italije obavljao sam te završne poslove. Početkom veljače 1992. javljeno mi je iz Tuđmanovog Ureda da zatražim agreman za Ivu Livjanića koji je poslije postao prvi veleposlanik RH pri Svetoj Stolici, a istodobno sam za sebe zatražio agreman za prvog veleposlanika RH pri Republici Italiji. Nakon toga, već početkom veljače predao sam u kraljevskoj palači u Napulju vjerodajnice talijanskom predsjedniku Francescu Cossigi. On je ta dva dana proglasio Napulj glavnim gradom a ja nisam imao odgovarajaći frak za tu priliku pa je izbila i cijela drama oko traženje pravog fraka.

Livjanić je u svibnju 1992. ušao u moju rezidenciju, koju sam uspio sačuvati a ja sam svom nasljedniku u frižideru ostavio jaja, mlijeka i šampanjac – prisjetio se Maštruko te istaknuo kako je s Papom Ivanom Pavlom II. bio u izrazito srdačnim odnosima

– Prije nego sam predao vjerodajnice zatražio sam privatnu audijenciju kod Pape da se od njega oprostim i zahvalim mu na svemu. Tada mi je uručio Orden velikog križa. Rekao mi je tada” Odlazite sad na višu dužnost” a ja sam mu onako udvornički kroz osmijeh odgovorio da je najveća čast biti veleposlanik u Vatikanu. On se na to nasmijao i rekao “Ma oni i nemaju toliko posla”. Istina, to mjesto je zapravo diplomacija u destiliranom obliku – kaže nam iskusni diplomat koji je susretao sa Svetim Ocem i dok je bio u pratnji Izetbegovića, Kučana i Gligorova pri njihovim posjetama Papi.

– Kad me je vidio na kraju i s Kučanom u pratnji dobacio mi je kroz šalu “Što vi tu radite? Pa vi niste Slovenac.” Odgovorio sam mu da sam samo u pratnji predsjednika Kučana i obećavam da više neću dolaziti, osim možda još jednom. Tad me je malo čudno pogledao a ja sam mu objasnio da još jedino mogu doći u pratnji Slobodana Miloševića ali da je to skoro pa nemoguće.
24sata.hr

Objava ‘Tuđman mi nije vjerovao da nas je Vatikan zaista priznao’ pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

“Znate li što je zajedničko Ukrajini i ISIL-u? Bosna i Hercegovina. Imate snažne ruske i islamske utjecaje u BiH. Rusija ima snažan utjecaj i interese na srpskoj strani, a islamske države isti takav utjecaj i interese na bošnjačkoj strani. Rusi kontroliraju sve ključne resurse u Republici Srskoj – kontroliraju naftnu i energetsku industriju, i oni i islamske države imaju svoje interese prema Europskoj uniji, dio koje je Hrvatska, a oni se ogledaju u BiH”.

Već pet godina piše se o kaznenim prijavama za ratni zločin koje su vlasti Republike Srpske, pri Tužiteljstvu BiH, podigle protiv niza bivših generala i visokih političkih dužnosnika Hrvatske, ali do danas nema službene potvrde kako je riječ o 16 osoba, nema ni potvrde da je riječ o imenima koja su u medijskom opticaju, a koja uključuju i generale Antu Gotovinu i Damira Krstičevića te predsjednika Franju Tuđmana i ratnog ministra obrane Gojka Šuška.

Budući da Miroslav Tuđman nije bio samo sin prvog predsjednika, nego i jedan od njegovih najbližih suradnika na polju nacionalne sigurnosti, index ga je pitao kako komentira mogućnost da Tužiteljstvo BiH, temeljem kaznenih prijava iz Republike Srpske, podigne optužnice protiv hrvatskih generala i političara zbog navodnog počinjenja ratnih zločina.

Tuđman naglašava da nitko razuman ne negira da su zločini počinjeni sa sve tri strane, ali i da treba voditi računa o logici velikih brojeva. Podsjeća kako je Haški sud jasno rekao da su dvije trećine zločina u BiH počinili Srbi, a da se preostala trećina dijeli na Bošnjake i Hrvate te da su Bošnjaci počinili više zločina nego Hrvati.

“Svima je jasno da je Hrvatska vojska bila na teritoriju BiH temeljem međudržavnih sporazuma naše dvije države, a i da nije tih sporazuma, prema međunarodnom pravu imate pravo ući na teritorij druge države, ako vas netko iz te države napada. Prema tome, nazočnost naše vojske nije sporna i ne bi smjela biti sporna. Zašto se sada sve ovo događa?

S jedne strane imamo pritisak Bošnjaka na Republiku Srpsku da je stvorena na genocidu i ratnom zločinu i stalno ih negiraju na sve moguće načine. S druge strane predstavnici Republike Srpske, da ne bi bili jedini krivci, optužuju sada Hrvate i žele tako izjednačiti krivnju pa da ispadne da su svi podjednako krivi. S treće strane, danas je opće mjesto da BiH nema održivi razvoj i da se de facto mora redefinirati ustavno uređenje BiH, a jedini dugoročni razvoj osigurava neki oblik federalizacije BiH”, kaza dr. Miroslav Tuđman.

Dodaje da Bošnjacima ne odgovara revizija Daytona, odnosno da je oni žele tek u onom dijelu kojim bi se ukinula Republika Srpska, ali ne i da oni izgube majorizaciju u Federaciji BiH.
“Vidimo da Bošnjaci uopće ne žele izbore u Mostaru, a ako želite da taj Mostar ima u sastavu vlasti, neovisno o broju stanovnika, podjelu 50 posto Bošnjaka naspram 50 posto Hrvata, onda tako mora biti i u Sarajevu, Zenici i drugim gradovima BiH. Međutim, to oni ne žele”, kazao je Tuđman.

Istaknuo je da je Hrvatskoj od nacionalnog i sigurnosnog interesa da BiH uđe u EU i NATO te da su Hrvati u BiH za to životno zainteresirani.

“Bošnjaci i Srbi nisu za to zainteresirani, oni čak na zalaganje Hrvatske za europski put BiH gledaju kao dio koncepta Velike Hrvatske. U Sarajevu među sobom o tome otvoreno razgovaraju. Jesam za to da se BiH uključi u EU, ali krivo je tvrditi da će se ustavni poredak i stabilnost BiH riješiti samim ulaskom u EU i/ili NATO. Taj ulazak treba uvjetovati rješavanjem ustavnog poretka i postizanjem stabilnosti BiH kao države”, zaključio je dr. Miroslav Tuđman.

Objava MIROSLAV TUĐMAN: “Revizija Daytonskog sporazuma i federalizacija BiH je neminovna” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.