Inicijativa kojom se traži preispitivanje naziva bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska nije ništa novo, ali RS je ustavna kategorija i međunarodno je priznata, kazao je danas u Istočnom Sarajevu predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine i lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorad Dodik.

Stranka demokratske akcije (SDA) danas je najavila da će pokrenuti pravnu proceduru pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, putem svojih predstavnika u državnim institucijama, radi preispitivanja naziva bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska.

Dodik podsjeća da je bivši predsjednik SDA Sulejman Tihić ranije pokretao istu inicijativu i povukao je zbog, tvrdi Dodik, zbog međunarodnog uticaja te je novu najavu iz SDA nazvao kontinuitetom Bošnjaka od čega neće odustati te se na taj način želi problematizirati Republika Srpska.

Ističe da je RS vidljiva u svim dijelovima Ustava BiH zbog čega smatra da nema osnova da se ta inicijativa uopće pokreće pred Ustavnim sudom BiH, no ukoliko se to dogodi njegovo će učešće u radu Predsjedništva biti dovedeno u pitanje.

Ukoliko član Predsjedništva Šefik Džaferović (SDA) ovu inicijativu dostavi Ustavnom sudu, Dodik najavljuje odluku Narodne skupštine RS-a o ovom pitanju te kaže da nema namjeru u tom slučaju surađivati s Džaferovićem.

– Dostavljanje inicijative Ustavnom sudu bit će trenutak kada će zasjedati entitetski parlament i kada prestaju pregovori o formiranju vlasti u BiH. Ovo je točka preko koje neću prijeći, rušenje je to ustavnog poretka. To je način da se RS otjera iz BiH, istrajte u tome – pozvao je Dodik.

Istakao je da SNSD prekida sve razgovore sa SDA o formiranju Vijeća ministara BiH dok se ova situacija ne riješi.

-Bošnjaci ne žele nikoga u BiH, majoriziraju Hrvate, člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda je izabran bošnjačkim glasovima, omalovažavaju hrvatske kantone, odbacuju RS i Dan RS-a, a sada dovode u pitanje ime RS-a. To nam govori da nemamo šta raditi u BiH”, zaključio je Dodik.

Iz SDA su danas naglasili da prema Ustavu BiH, sva tri konstitutivna naroda su ravnopravni na čitavom teritoriju države, uključujući oba entiteta i Brčko disktrikt BiH što je potvrđeno i odlukom Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda U5/98, kojom je entitetima naloženo da u svojim ustavnopravnim sistemima osiguraju punu ravnopravnost svim konstitutivnim narodima.

Bosanskohercegovački entitet Republika Srpska postoji po Ustavu BiH kao multietnički entitet, u kojem svi narodi moraju imati jednaka prava, što znači da ne može samo jedan narod biti zastupljen niti u nazivu, a drugi isključeni, stav je SDA.

Stoga je iz Stranke demokratske akcije najavljeno pokretanje procedure za usklađivanje naziva entiteta RS sa Ustavom Bosne i Hercegovine, a na temelju važeće odluke Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda.

Objava Dodik rekao da prekida pregovore sa SDA o formiranju vlasti pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše: dr. sc. Mile Lasić/herzegovina.in

Njemu je uspjelo početkom 2013. okupiti neovisni tim stručnjaka, koji su trebali osmisliti preporuke za prvu domaću i proeuropsku „ustavnu reformu“. Ekspertnu skupinu su činili: prof. dr. sc. Mirjana Nadaždin–Deftedarević (Univerzitet Džemal Bijedić u Mostaru) prof. dr. sc. Kasim Trnka (Univerzitet u Sarajevu), prvi predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak, predsjednik Foruma građana Tuzla Vehid Šehić i moja malenkost. Suradnici ES-a su bili: gospođa Meagan Smith-Hrle, u svojstvu USAID-ove logističarke, te doc. dr. sc. Zlatan Begić, u svojstvu tajnika ES-a i ekonomista dr. sc. Muamer Halilbašić, koji je uradio analizu neracionalnih troškova u Federaciji.

Blistavi primjer posredovanja „treće strane“

Vjerovali ili ne, u skoro jednogodišnji angažman ES-a nije se uopće miješao američki veleposlanik Patrick Moon, izuzev što je već na prvom sastanku ES-a precizirao da nema razgovora ni o „trećem entitetu“ ni o ustavnoj reformi u RS-u. Uostalom, u to vrijeme je pisao blogove i o ovomu, što su mediji bliski Veleposlanstvu revnosno prenosili. Sugerirao nam je izravno, pak, da proanaliziramo neracionalnost ustroja i osmislimo uklanjanje prepreka racionalnom i efikasnom funkcioniranju Federacije BiH, jer je već tada bilo svima jasno da u Federaciji tinja „zamrznuti konflikt“ bošnjačkih i hrvatskih političkih subjekata, kojeg bi se moralo čim prije „odmrznuti“.

Mi smo prvo uradili „Analizu opravdanosti…“„ koju zovem „kritičkom analizom“ političkog sustava, po uzoru na čuvenu analizu uoči smrti SFRJ-a, pa potom i preporuke za ustavnu reformu. I analizu i preporuke smo uradili poslije silnih razgovora s vladinim i nevladinim sektorom, naravno.

Oko tih naših 180 preporuka za promjenu Ustava Federacije, vodila se potom žustra rasprava na dvodnevnoj međunarodnoj konferenciji u Sarajevu, sredinom svibnja 2013. Potom smo preporuke dijelom dopunili i poslali u Zastupnički dom Parlamenta, kako bi u njemu krajem lipnja bila obavljena rasprava u kojoj smo sudjelovali i mi iz ES-a, te usvojen zaključak da je „ustavna reforma“ otvorena, te da se u nju uključe i politčke stranke i druga radna tijela Parlamenta sa svojim prijedlozima.

Mi smo kao ES bili konačno osnaženi demokratskim legitimitetom Zastupničkog domom, pa i opunomoćeni za ulogu moderatora svojevrsnog „ustavnog konventa“,  pa smo tijekom ljetnih mjeseci i obavili javnu raspravo o našim prijedlozima i u Sarajevu i u Zenici i u Tuzli i u Travniku i u Bihaću i u Goraždu i u Mostaru, dakle u svim regionalnim centrima, u kojima su sudjelovale u pravilu i  općinske strukture određene regije. Razgovarali smo i s pravnim stručnjacima i nevladinim sektorom i  onim političkim dužnosnicima koji su bili voljni u ovome sudjelovati, jer su oni najmoćniji politički subjekti bili nerijetko suzdržani.

Tek poslije toga smo izradili „radnu osnovu“ budućeg Ustava Federacije u BiH, da bismo je u rujnu 2013. i predali Tajništvu Parlamenta Federacije. Tajništvo je potom pripremilo za završnu raspravu u Zastupničkom domu, u studenom 2013. i našu „Analizu opravdanosti…“ i dorađene preporuke i radnu osnovu „Ustava Federacije u BiH“ i u tiskanoj i u digitaliziranoj formi.

Temeljem kompetencija bivšeg jugoslavenskog diplomata i sveučilišnog profesora, nadležnog za posredovanje znanja studentima iz oblasti europskih integracija, međunarodnih odnosa i suvremene diplomacije, smijem ustvrditi da je rad Ekspertne skupine, upravo uz korektnu logističku podršku USAID-a, bio udžbenički, blistavi primjer posredovanja „treće strane“ u uvjetima kad je trebalo odmrznuti „zamrznuti konflikt“ u BiH. Američkoj administraciji se mora i post festum biti zahvalan na ovom pokušaju, pa joj tek potom zamjeriti što je u finišu odustala od daljnjih pritisaka na domaću političku klasu, bez koje i nije moglo biti „ustavne reforme“.

Nažalost,  s  raspravom u Zastupničkom domu poklopilo se i okončanje rada ES-a i odlazak H. E. Patricka Moona iz BiH i dolazak njegove nasljednice, Her Excellency Maureen Cormack, očigledno bez ikakvih ovlasti za reanimaciju „ustavne reforme“. Uzaludno sam pisao u više navrata moje dobronamjerne apele za „reanimaciju“ Moonovoj nasljednici, koje se uopće u sarajevskim medijima, u kojima sam godinama pisao, nisu više mogli objaviti. Veleposlanica SAD-a u BiH je, inače, prije par dana kazala: “Puno je puta međunarodna zajednica pokušavala pomoći BiH da reformira Dayton da bi ustav ove zemlje bio usklađen s njenim potrebama – kroz aprilski paket, butmirski proces, te posljednje pregovore o Odluci o slučaju ‘Sejdić i Finci’.

Svaki put su neki bh. političari, zbog vlastite političke dobiti, blokirali istrajne i iskrene napore da se ova zemlja pokrene naprijed.“ Sve je to točno, ali je još indikativnije što Veleposlanica SAD nije ni spomenula uzaludni rad Ekspertne skupine na „ustavnoj reformi“ u Federaciji, iako je njezin rad američka administracija sponzorirala.

Unatoč svakojakim špekulacijama u vezi rada „američke Ekspertne skupine“, ili upravo zbog njih, dužan sam kao jedan od sudionika ovog neuspjelog projekta kazati da su Amerikanci nama u ES-u prepustili da sami, sukladno znanju i savjesti, pokušamo oformiti projekt ustavne reforme u Federaciji BiH. Našu ES se ne smije ni u kojem slučaju dovoditi u vezu s preambicioznim projektom mladih pravnika, koje je također sponzorirao USAID, a koji su potrčali nacrtati preustroj Federacije po regionalnom principu, čime su sami stavili omču oko krhkog vrata njihovih prijedloga. Crtati bilo kakve karte u BiH znači podmetati klipove ozbiljnijim razgovorima o reformi i/ili preustroju, što smo mi u ES-u htjeli izbjeći.

Doduše, i sami smo svjesni bili da su okrupnjavanja kantona nužna, da su neke županije ili kantoni nesposobni i za lokalnu samoupravu, a kamo li za elemente „državne strukture“ ili „federalne jedinice“, ali smo se založili eksplicite samo  za preustroj Grada Sarajeva, te u tom kontekstu spomenuli i mogućnost udruživanja BP kantona sa sarajevskim, što je u Goraždu izazvalo ogorčenje. Nismo dirali u Mostar, izuzev što sam se i osobno zalagao dugo vremena da Mostar i doslovno bude glavni grad Federacije, kako bi se deprovincijalizirao i vratio samom sebi, ali sam od toga odustao u finišu, jer su se pojavili otpori toj ideji u ES-u.

Poslije svega postavlja mi se i samom pitanje: nije li sve ovo s radom ES-a bio veliki spin, u režiji američke administracije? Ponekad mi se, naime, čini da su i Amerikanci željeli samo potaći raspravu o Federaciji, rođenoj u Washingtonu kao bošnjačko-hrvatska federacija, kako bi vidjeli što je od nje nastalo nakon što se u tu njihovu konstrukciju interveniralo do 2008. godine, čak, 108 puta, i to ne na najs(p)retniji način.

U stvari je već Ustavotvorna skupština Federacije BiH usvojila 24 amandmana, pa potom Parlament Federacije njih sedam, što i nije upitno, ali jeste itekako prijeporno što su 78 amandmana prosto nametnuli „visoki predstavnici“ (Wolfgang Petritsch – 35 i Paddy Ashdown – 43), vodeći se kojekavim povlađivanjima domaćim akterima i onima iz Međunarodne zajednice. U javnosti se govori, doduše, o 109 amandmana na Ustav Federacije BiH, ali u stvarnosti bilo ih je 108, jer su se „ustavotvorci“ jednostavno zbrojili, pa preskočili broj 55 u ovom vrtoglavom nizu. Apsurd je, pak, savršen što su zastupnici u Federalnom parlamentu potom donosili zakone temeljem nametnutih amandmana „visokih predstavnika“, koje Parlament nikada nije potvrdio, pa su se svim time samo dodatno učvrstili paralelni svjetovi u Federaciji BiH!

Nije sve bilo u radu ES-a harmonično, ali nije ni crno-bijelo!

U ovoj prvoj kolumni iz niza u kojemu se želim pozabaviti „zamrznutim konfliktom“ u cijeloj BiH, dužan sam mojim čitateljima kazati da sam se u i ES-u ponašao kao neovisan stručnjak i slobodan čovjek, ne konzultirajući se ni s kim iz svijeta politike, tek tu i tamo s ustavnim stručnjacima od formata, primjerice s profesorom Zvonkom Miljkom s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, biskupom Perom Sudarom (posjetio ga u društvu s Krešimirom Zubakom), ili intelektualcima neupitnog integriteta, jer mi je ta vrsta potpore bila nužna.

U ovomu prvom osvrtu na rad ES-a dužan sam kazati i da su se u radu ES-a osjetile podjele i po stručnoj i političkoj i nacionalnoj liniji, ali smo ipak, uspjeli funkcionirati kao stručni tim, primjerice formirati zajedničke polazne stavove i kritički raspravljati o bitnome. Logično je, naravno, i da se nismo slagali oko toga što je postdaytonska BiH u državnopravnom pogledu, jesu li njezini entiteti (i kantoni) i „državne strukture“, te oko „većinske demokracije“ i konsocijativne političke kulture utemeljene na konsenzusu, posebice oko toga što bi trebala biti uloga pojedinih domova u višenacionalnoj Federaciji i državi BiH, ili o podjeli nadležnosti između entiteta i kantona, o vetu i paritetu u radu Vlade Federacije, što je i  dovelo u konačnici do 15 fusnota  u „radnoj  osnovi“ novog „Ustava Federacije u BiH“.

Osobno sam se eksplicitno zalagao za balans između načela većinske i konsocijacijske demokracije, ukazujući kako je krajnje opasan zahtjev za ukidanjem entiteta ili kantona, odnosno Doma naroda u Parlamentu Federacije, pod geslom jednake važnosti glasa svakog građanina. Ali, bio sam u ES-u i među onima koji su sugerirali da se od Doma naroda ne pravi ponovno paralelni dom Zastupničkom domu, kao što je to urađeno u Washingtonu i u Daytonu, jer je njihova primarna funkcija zaštita vitalnih nacionalnih interesa (identitarnih, jezičnih, obrazovnih, ekonomskih i razvojnih), prevažnih za svakog građanina iz svakog političkog naroda u višenacionalnoj zajednici kakva je BiH. Moja je teza bila da su i washingtonski i daytonski sporazumi mirovni ugovori kojima nisu dorasle političke vođe zaraćenih bh. naroda.

U ovomu kontekstu sam veoma zahvalan Kreši Zubaku što se ponašao i tijekom izrade „kritičke analize“ i u pripremama preporuka za sarajevsku međunarodnu konferenciju  i tijekom izrade „radne osnove“ Ustava Federacije u BiH, kako smo predložili da se ubuduće zove Federacija BiH, iznimno meritorno. Vrlo sam zahvalan i svim članovima ES-a što smo se već u početku ujedinili oko formulacije da se građanstvo mora utemeljiti unutar oformljenih nacionalnih kolektiviteta u BiH, što podrazumijeva, naravno, da se istovremeno i na isti način govori i o ustavnopravnoj jednakopravnosti građana pripadnika nacionalnih manjina i građana koji se ne mogu ili ne žele identificirati s nacionalnom ili manjinskom pripadnošću. Time bi se nadišla u konačnici i potreba za kategorijom „ostali“.

U ovom ustavno-pravnom kontekstu sam i davao moj politološko-eurološki doprinos dekonstrukciji pervertiranih narativa o tomu što je BiH diljem Federacije. U dijelovima Federacije s dominantnim bošnjačkim većinama u javnoj raspravi su, naime, došle do izražaja mitološke konstrukcije o „jednosti“, o „temeljnom narodu“, o tisućgodišnjoj državnosti i političkom kontinuitetu u BiH, ma koliko BiH bila primjer diskontinuiteta i povijesnih rezova, dok se u dijelovima Federacije s hrvatskim većinama nije moglo previdjeti veliko nepovjerenje u Federaciju i nada u županijske ovlasti kao posljednju liniju obrane od unitarizacije Federacije.

Inače, kao politolog nužno razlikujem pojmove „županija“ i „kanton“: prvi je pojam nužno vezati za lokalnu samoupravu, a drugi koristiti kao osnovu federalnog sustava, bilo to kod nas ili u Švicarskoj. I u mojemu razumijevanju se oformljeni „paralelni svjetovi“ u BiH mogu i moraju nadvladati putem koncepta „političke zajednice“ ili  bh. demosa, to jest jednog političkog naroda u BiH, ali tako da se pođe od onoga što jeste: od oformljenih identiteta i paralelnih svjetova, kako bi se uopće stiglo jednog dana do „voljne nacije“ (Nationswillens), baš po uzoru na Švicarce. BiH potrebuje, dakle, međusobno priznanje i uvažavanje kako bi se naučila upravljati razlikama, te kako bi započela izgradnju voljne i funkcionalne političke zajednice. Baš u podijeljenoj BiH je na dnevnom redu čuveni imperativ Johna Stewarta Milla o „nužnosti pretvaranja zajedničkog života u vrlinu“!

(Ne)mogućnost konstitucionanog redizajna u BiH

Već u mojoj knjizi „Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas“ (Rabic, Synopsis, Sarajevo, Zagreb, 2014.) objavljena je i završna riječ, koju sam imao čast izreći u ime ES-a na ceremoniji zatvaranja dvodnevne konferencije o preporukama Ekspertne skupine za ustavnu reformu Federacije BiH, održane u hotelu Sarajevo, 14. i 15. svibnja 2013. godine. Interesantno je da su je „logističari“ uvrstili u cijelosti na web stranicu posvećenu „ustavnoj reformi“ i radu Ekspertne skupine, zajedno s drugim važnim dokumentima.

Politička  korektnost je podrazumijevala da zahvalim prvo H. E. Patricku Moonu, što je uopće inicirao ustavnu reformu Federacije BiH. Bilo je krajnje vrijeme za remont Federacije, ili riječima Njegove Ekselencije – vrijeme je za bolju Federaciju, kazao sam u uvodu, poručivši onima koji gunđaju zbog njegove inicijative da se zapitaju: zašto je  nisu sami inicirali, ili već realizirali? Zahvalio sam i tadašnjem prvom čovjeku Delegacije EU u BiH H. E. Peteru Sorensenu za nešto uzdržaniju potporu ovom projektu, čime je, ipak, u ime Europske unije posvjedočio da  BiH u cijelosti može računati na svoju europsku budućnost. Zahvalio sam i svim pojedincima i udrugama koje su prijedlozima u pisanim oblicima ili u razgovorima s nama dali doprinos dijagnosticiranju problema i iznalaženju rješenja koja bi mogla voditi racionalnijem, konzistentnijem i demokratskijem ustroju Federacije.

Svi su oni – bili zainteresirani građani ili vršitelji  odgovornih političkih dužnosti u općinama, kantonima i na razini Federacije, bili nositelji pravosudnih funkcija ili ugledni članovi akademske zajednice, strukovnih ili nevladinih organizacija –  izravno doprinijeli da se namjeravana ustavna reforma smije već nazvati  reformom odozdo, a da naše preporuke budu legitimnije, stručnije i konzistentnije, ustvrdio sam isuviše preoptimistično na ovoj konferenciji u hotelu „Sarajevo“ u Sarajevu. Zapravo smo mi kao Ekspertna skupina samo moderirali mini javnu predustavnu raspravu, kako bi preporuke bile naoružane demokratskom legitimacijom.

Iskoristio sam i ovu prigodu da apeliram i na medije i svekoliku javnost da ovu ustavnu inicijativu prihvati kao šansu za prvu  domaću proeuropsku reformu, koja ne podrazumijeva pobjednike i gubitnike, jer bi od reforme trebali profitirati svi bosanskohercegovački građani, bili pripadnici konstitutivnih naroda, ili se ne mogli i ne htjeli takvima izjašnjavati. Uostalom, živimo u svijetu kulturološkog pluralizma i trans-nacionalnih socijalizacija i integracija, pa je krajnje vrijeme da se i u BiH pobjegne čim prije od sindroma jednosti, na jednoj, kao i od sindroma nijekanja bliskosti među nama, na drugoj strani.

Svi bismo se, zapravo, morali što žurnije ostaviti winner-loser logike, to jest isključivosti bilo koje vrste i početi se orijentirati prema vrijednostima nove paradigme – nenasilja, uvažavanja drugosti, višestrukih identiteta i dijaloške političke kulture! Apelirao sam već tada i izrijekom i na sve relevantne političke subjekte u Federaciji da učine ovu reformu svojom, da  žurno prionu  neodložnom poslu zvanom federalna ustavna reforma.

Apelirao sam i na sve prijatelje u svijetu da ne ostave ni Federaciju ni cijelu zemlju na cjedilu, nego da podupru kretanje BiH u pravcu europskih i euroatlantskih integracija putem niza temeljitih ustavnih pro-europskih reformi. Naglasio sam da se samo tako može spriječiti da  BiH ne ostane zamrznuti konflikt u srcu Europe, kako bi u konačnici mogla biti normalnom zemljom,  lijepom i u kulturološkomu i političkomu, koliko je danas samo u zemljopisnom pogledu. No, bili su to uzaludni apeli, prva „ustavna reforma odozdo“ je bila osuđena na neuspjeh!

Nesposobnost autorefleksije

U BiH je, nažalost, na djelu retradicionalizacija, koja ima za cilj održavanje paralelnih svjetova uz pomoć „kulture nadbijanja“ i po cijenu zaustavljanja kretanja u pravcu europskih i euroatlantskih integracija. I tako će i biti sve dok se i u akademskim i političkim narativima preferiraju metode političkoga, pravnog i kulturološkog nasilja, koje suspendiraju ili odlažu promišljanje i primjenu konsenzualnih metoda upravljanja razlikama. Zbog toga je primarna zadaća odgovornog narativa u društvenim znanostima propitati i dekonstruirati neadekvatne akademske narative i politike u BiH, bilo da su separatističkog bilo da su centralističkog,  odnosno patriotsko-unitarističkog naboja i sadržaja, posve svejedno.

Jedan od temeljnih problema u BiH je nesposobnost autorefleksije, uočio je već davno Ivan Lovrenović, otkuda i dolaze i već spomenuto „nadbijanje“ i pojednostavljivanje u izboru modela upravljanja našim razlikama, ma koje i kolike bile. One posve sigurno nisu velike kao u zapadnim useljeničkim zemljama, bilo da je riječ o višenacionalnim ili o  polietničkim zajednicama, govoreći jezikom kanadskog sociologa Willa Kymlicke. Upravo u višenacionalnim državama kakve su SAD i Kanada, Australija ili Novi Zeland se sve više upravlja razlikama suptilnim interkulturalnim i kozmopolitskim metodama, jer se postalo svjesno da model „melting pota“ ne isključuje, nego podrazumijeva i tzv. činiju ili zdjelu salate – „salad bowl“. Već od osamdesetih godina prošlog stoljeća se u višenacionalnim državama s autohtono oformljenim identitetima sve više primijenjuje „afirmative action“ ili „pozitivna diskriminacija“, i to ne samo za „first nations“, nego i  niz koloniziranih i useljeničkih zajednica, što i omogućuje u konačnici skladno koegzistiranje i prožimanje modela „taljenja identiteta“ i „činije salate“. (Politike novog američkog predsjednika Donalda Trumpa su, naravno, primjer katastrofalnog odstupanja ili poništavanja ovih vrijednosti.) I u tzv. polietničkim europskim državama, primjerice u Francuskoj i Njemačkoj, u kojima se politički život odvija temeljem načela građanske jednakopravnosti, njeguju se suptilne metode podrške manjinskim zajednicama u svrhu njihove brže integracije!

Iz različitih iskustava multikulturalnih, višenacionalnih i polietničkih zajednica proizlazi da je upravo u podijeljenim društvima s autohtono oformljenim nacionalnim identitetima, kakvo je i bosansko-hercegovačko, nužno pažljivo skrbiti o poštivanju i individualnih prava i sloboda svakog čovjeka i prava oformljenih, skupnih identiteta. Samo putem posebnih metoda upravljanja razlikama otvaraju se putovi pomirenja različitih interesa i volja kako bi Millova sentenca o  „nužnosti pretvaranja zajedničkog života u vrlinu“ postala stvarnost. A to je već priča o modelu „političke zajednice“ jednakopravnih građana svih identiteta u šansama!

Objava Neuspjela ‘ustavna reforma’ Federacije BiH uz pomoć SAD-a pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Promjena Izbornog zakona mora uslijediti u iduća dva mjeseca kako bi se, s jedne strane, ispoštovala odluka Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda u kontekstu federalnog Doma naroda te, s druge strane, kako bi se omogućilo poštivanje volje hrvatskog biračkog tijela kada je u pitanju izbor članova Predsjedništva iz Federacije, zaključeno je na posljednjoj sjednici Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora.

Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović potvrdio je kako je oko ovog pitanja postignut usuglašen stav svih članica HNS-a te je izrazio očekivanje kako će se tematika izbornog zakonodavstva uskoro naći pred zastupnicima Parlamenta BiH.

Prema dostupnim informacijma, HNS je fokus stavio na dvije oblasti – izbor dva člana Predsjedništva BiH iz Federacije,  te izbor delegata u federalni Dom naroda.

Kada je riječ o izboru dva člana Predsjedništva BiH iz Federacije, HNS predlaže model koji unutar Federacije BiH definira tri izborna područja A, B i C. U izborno područje A se ubrajaju sve općine u kojima prema podacima sa popisa stanovništva 2013. živi 2/3 ili više bošnjačkog naroda.

U izborno područje B se ubrajaju sve općine u kojima prema podacima sa popisa stanovništva 2013. živi 2/3 ili više hrvatskog naroda.

Sve ostale općine (u kojima niti Bošnjaci niti Hrvati ne čine 2/3 stanovništva) se ubrajaju u izborno područje C.

Za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH bio bi izabran kandidat koji je među bošnjačkim kandidatima osvojio najveći broj glasova unutar Federacije BiH uz uvjet da je u području A+C osvojio veći broj svojih glasova nego u području B+C.

Za hrvatskog člana Predsjedništva BiH pak bio bi izabran kandidat koji je među hrvatskim kandidatima osvojio najveći broj glasova unutar Federacije BiH uz uvjet da je u području B+C osvojio veći broj svojih glasova nego u području A+C.

Naravno, u Izbornom zakonu ne bi se spominjala nacionalnost kandidata, pa bi se na taj način formalno ispoštovala presuda Međunarodnog suda za ljudska prava u poznatom slučaju „Sejdić i Finci“. Dakle, svi bi se moglli kandidirati, ali u stvarnosti u izbornom području A uvijek bi pobijedio Bošnjak a Hrvat u izbornom području B.

Prema ovom prijedlogu, Željko Komšić iz DF-a, koji je najavio ponovnu kandidaturu za poziciju hrvatskog člana Predsjedništva BiH, mogao bi biti izabran samo u slučaju da osvoji najveći broj glasova u izbornom području B, dakle u općinama s većinskim hrvatskim stanovništvom.

Kada je riječ o izboru delegata u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH, HNS predlaže da se svakom konstitutivnom narodu i ostalim u svakom kantonu dodijeli tačno onoliko glasova koliki je udio stanovnika konstitutivnih naroda i ostalih u nekom kantonu, prema ukupnom broju stanovnika tog naroda u Federaciji BiH.

Time bi došlo do promjene u broju delegata iz svakog kantona te bi se riješio problem da neki kanton u kojem je primjerice broj Hrvata minimalan (Goražde) daje isti broj hrvatskih delegata kao i kanton u kojima su Hrvati većina (Široki Brijeg).

Slobodna Bosna

Objava PROMJENE IZBORNOG ZAKONODAVSTVA pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Suorganizatori skupa su: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU BiH), Odjel za znanost i obrazovanje Hrvatskog narodnog sabora BiH (HNS BiH), Sveučilište u Mostaru, Sveučilište u Zagrebu, Sveučilište u Splitu i Institut za društveno-politička istraživanja (IDPI), Mostar.

Tri tematska područja obuhvaćena skupom su:

– Povijest, kultura i jezik Hrvata Bosne i Hercegovine
– Europski put kao okvir za demokratizaciju Bosne i Hercegovine
– Ustavna i institucionalna jednakopravnost Hrvata kao temelj europske Bosne i Hercegovine

Znanstveni skup iz 2005.

U Mostaru je 2006. godine tiskana knjiga „Ustavno-pravni položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini – Pravni status, jezik, mediji, obrazovanje, kultura“. Knjiga je zapravo zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog također u Neumu i to 27. i 28. listopada 2005. Nakladnici su Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost u Sarajevu te Sveučilište u Mostaru. Glavni urednik je prof.dr. Šimun Musa a izvršni urednik je (tada) mr. sc. Marinko Jurilj. U uređivačkom odboru bili su Mladen Bevanda, Frano Ljubić, Šimun Musa, Dalibor Brozović, Ivo Čolak, Marinko Jurilj, Borjana Krišto, Mile Lasić, Jozo Marić, Ljerka Ostojić, Željko Raguž, Marko Sapunar i Ivan Sivrić.

Ovaj zbornik radova okupljen u knjizi od iznimne je blisko-povijesne važnosti ne samo za Hrvate Bosne i Hercegovine već i za sve stanovnike BiH jer prikazuje o čemu su pisali i govorili pripadnici hrvatske znanstvene, kulturne, medijske i političke stvarnostiu BiH sredinom prošloga desetljeća, deset godina od Daytona. Kad bi iz sadržaja knjige opisali sve o čemu je se na znanstvenom skupu govorilo, popis bi bio predugačak jer je čak 31 znanstveni rad objavljen u knjizi. Navest ćemo naslove i autore nekih radova uz ispriku ostalim autorima:

Kako ostvariti jednakopravnost Hrvatskog naroda (rad Frane Ljubića), Pravni i stvarni status Hrvatskog jezika u BiH (Šimun Musa), BIH – stanje medija i uloga međunarodne zajednice (Milan Vego), Ugrožen ustavno-pravni položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini (Zvonimir Šeparović), Ustavnim promjenama do demokratske, samoodržive i stabilne države ravnopravnih naroda i građana (Božo Žepić), Društvene i političke elite u BiH – pitanje odgovornosti (Ivan Vukoja), Sociolingvističke funkcije (standardnoga) jezika i pravo na uporabu vlastitoga jezika (Marko Samardžija), Hrvatski jezik u višejezičnosti Bosne i Hercegovine (Zrinka Jelaska), Javna televizija i kanali nacionalnih zajednca (Damir Matković), Medijske manipulacije u Bosni i Hercegovini (Željko Raguž), Odgojna i obrazovna paradigma školstva u svjetlu nacionalne, jezične i kulturne jednakopravnosti triju konstitutivnih naroda u BiH (Ante Pavlović), Utemeljenje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Bosni i Hercegovini (Rudi Tomić).

Na kraju knjige kao zbornika radova donešena je Deklaracija o ustavno-pravnom položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini koju potpisuju prof. dr. Mladen Bevanda, tadašnji predsjednik Hrvatskoga društva za znanost i umjetnost BiH te prof. dr. Frano Ljubić kao tadašnji rektor Sveučilišta u Mostaru. U deklaraciji se osim o ustavno-pravnom položaju Hrvata govori i o jeziku, medijima, obrazovanju i kulturi.

Neke bitne odrednice iz deklaracije su:

O ustavno-pravnom položaju – „Sukladno europskim poveljama i međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima i slobodama, kao i drugim međunarodnim dokumentima, izjavljujemo da je hrvatski narod, koji već četrnaest stoljeća živi na prostorima Bosne i Hercegovine, stekao neupitna i neotuđiva prava na samoodržanje, jednakopravnost i politički subjektivitet, te potpuno jednaka prava na Bosnu i Hercegovinu i jednak udjel u vlasti Bosne i Hercegovine kao i druga dva konstitutivna naroda. Ispunjenje ove temeljne postavke preduvjet je za opstanak države Bosne i Hercegovine kao zajednice konstitutivnih, jednakopravnih i suverenih naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba i svih njezinih građana, ali tako da nijedan narod neće i ne može drugom narodu osporavati ili priječiti njegova vlastita prava.“ Nakon navedenih nedostataka Aneksa IV – Ustava BiH, i opisa političke i kulturne neravnopravnosti i majorizacije, navodi se dalje: „Korijen te neravnopravnosti je entitetska struktura države, koja se treba promijeniti da bi Bosna i Hercegovina postala stabilna, samoodrživa i i demokratski uređena, pravna i socijalna država ravnopravnih naroda i punih ljudskih prava svih građana.“

O jeziku – „Hrvati u Bosni i Hercegovini rabe, prihvaćaju i razvijaju hrvatski standardni jezik, pismo latinicu kao jedinstvenu i samosvojnu tečevinu Hrvata uz ostale kulturne i duhovne značajke svoga identiteta.“ Posebno je naglašeno slijedeće: „Ocjenjujući kako je u Bosni i Hercegovini na djelupotiskivanje, zaobilaženje pa i negiranje službene i javne uporabe hrvatskog jezika, u administraciji, prosvjeti, kulturi, medijima i drugim javnim krugovima i ustanovama, odlučno se protivimo svim pokušajima nasilništva kao i svakog oblika unitarizacije jezične politike „bh standarda“, bez obzira na njihov oblik i izvorišta.“

O medijima – „U cilju razvijanja i održavanja svog narodnog identiteta, hrvatski narod u Bosni i Hercegovini želi i treba imati javne informativne ustanove. Treba i u okviru Javne radiotelevizije Bosne i Hercegovine imati radiotelevizijski kanalna hrvatskom jeziku kako to danas u Bosni i Hercegovini imaju Srbi i Bošnjaci, neovisno o činjenici kako se oni nazivaju. Pozivamo se na članak 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kojim se jamči pravo na slobodno izražavanje i informiranje. (…) Postojećim i predloženim zakonskim rješenjima Hrvati u Bosni i Hercegovini, naša narodna kultura te hrvatski jezik stavljeni su u diskriminirajući položaj u odnosu na druga dva naroda, čime se ugrožava politički i kulturni identitet hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.“

O obrazovanju – „U Bosni i Hercegovini postoje tri suverena, konstitutivna naroda, tri jezika, više tradicija, kultura i religija. Ustavno je pravo svakog naroda da ima obrazovanje, na svim stupnjevima, na svom jeziku. (…) Oduzimanje prava hrvatskom narodu na obrazovanje, na vlastite škole izravna je poruka da se ne vraćaju na svoja prijeratna mjesta, a onima koji su ostali na svojoj djedovini da se iseljavaju ili asimiliraju.“

O kulturi –„Hrvatski je kulturni identitet jedinstven, uz razumljivi pluralizam regionalnih osobitosti koje čine bogatstvo hrvatskog nacionalnog bića. (…) Poštujući prirodu kulture koja se ne zatvara u etničke ili nacionalne granice, a koja se stvarala i najplodnije izvirala iz narodnog duha, apeliramo na subjekte koji baštine legitimitet donošenja odluka i njihove provedbe da imaju u vidu kako odnos prema narodnoj baštini ima trajno pozitivno značenje za Hrvate i državu u kojoj žive.“

Na kraju Deklaracije je posebno istaknuto u italicu: „Odlučni živjeti zajedno u cjelovitoj, uređenoj i za sve prosperitetnoj državi, u uvjetima mira, pune tolerancije, međusobne ravnopravnosti, uvažavanja i punog povjerenja pozivamo znanstvenike, kulturne i javne djelatnike, političare i političke stranke iz reda sva tri naroda, kao i međunarodne čimbenike, na otvoreni demokratski dijalog o ustavnim promjenama, koje bi trasirale put i omogućile da Bosna i Hercegovina postane stabilna država i punopravna članica Europske unije i drugih međunarodnih organizacija.“ Neum, 28. listopad 2005.

A danas…

Dvanaest godina kasnije, mnoge teme sa znanstvenog skupa još uvijek su aktualne. Ustavnih promjena nigdje na vidiku, treći entitet ili neki drugi oblik ravnopravnijeg uređenja po Hrvate također, a televizijskog kanala na hrvatskom jeziku u sklopu javnog RTV servisa ima, na usnama političara, svako četiri godine. Kad se govorilo o obrazovanju, kao da su znali da povratka u, recimo, RS, nema jer nema ni nastave na hrvatskom jeziku, u većini slučajeva.

Ni pozitivne stavke o približavanju EU nisu mogle, kako smo i prognozirali, dugo trajati. Posebno od nedavnih događanja u tročlanom predsjedništvu koja zorno svjedoče da je BiH zemlja koju neće prihvatiti u europsku obitelj jer nas ovakve jednostavno ne žele. Iskreno, ni bi se sami ne bi poželjeli.

Što nas očekuje na skupu „Hrvati Bosne i Hercegovine – nositelji europskih vrijednosti“, kakve poruke će biti odaslane, koji zaključci donešeni, hoće li se ‘roditi’ još jedna deklaracija, ostaje nam vidjeti. Iz isječaka knjige koja je prezentirana vidi se da su brojne poruke iz znanstvenih radova prije dvanaest godina bile pozitivne. Brojni nedostaci opisani. Ipak, malo toga se pokrenulo s mrtve točke po Hrvate BiH. Misleći na sve Hrvate, na naša prava na sve spomenuto, a ne samo na legitimne pripadnike u obnašanju vlastii dijeljenju mjesta u svakojakim institucijama.

Zar je moguće uopće da se u obnašanju funkcija u institucijama zaborave elementarne potrebe nas četiristotinjak tisuća? Šteta jer ovaj zbornik radova iz Neuma od prije dvanaest godina načinjen je od radova ljudi koji su i istinski disali i dišu za bolje sutra po sve Hrvate a ne samo za elitu.A hrvatski narod, i onda i danas, podržat će svako pozitivno rješenje koje će nam donijeti punopravne slobode i uživanje naših prava koja neće štetiti drugima.

Problem se događa kada se u međusobnim odnosima nečija prava ne poklapaju s nečijim drugim viđenjima ustavno-pravne današnjice Bosne i Hercegovine. Ne tražeći mnogo već jednakopravnost, baš bi bili sretni da o predstojećem skupu u Neumu izvještava program javnog RTV servisa na Hrvatskom jeziku. Tko zna, možda za 12 godina. Od skupa prije 12 godina, promijenilo se malo toga ili ništa. Na bolje barem. A na gore, mnogo toga. Mnogo toga što ide na dušu brojnima i, na žalost, iz sva tri naroda dakle, i iz hrvatskoga.

Objava MARKO ČULJAK: Znanstveni skup iz 2005. godine – što se promijenilo? pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava Picula: BiH će morati mijenjati ustav da bi postala članica EU-a pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava Izmjene Izbornog zakona samo u skladu sa postojećim Ustavom pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Prema njegovim riječima, ukoliko se utvrdi da je tokom jučerašnje proslave u RS-u došlo do kršenja Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, na potezu je Tužilaštvo BiH koje treba reagirati po službenoj dužnosti.

Na pitanje da prokomentira naredbu predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Mladena Ivanića o angažmanu pripadnika Oružanih snaga BiH jučer u Banjoj Luci, Inzko je kazao:

– Ja sam zadužen za civilne aspekte Dejtonskog sporazuma, a za vojne aspekte je zadužen NATO i siguran sam da će oni razmotriti ovaj slučaj.

(Vijesti.ba / FENA)

Objava Inzko: Najave otcjepljenja RS-a su prekoračenje crvene linije pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.