vukovar – Ramski Vjesnik

Maleno selo na istoku Hrvatske bilo je dom posljednjeg mamuta iz ledenog doba

Uredništvo — Wed, 29 Oct 2025 17:15:38 +0000

Najistočnija Hrvatska županija s Vukovarom, mjestom posebnog pijeteta, u jesenskim se mjesecima na poseban način uz mnogo tuge prisjeća perioda Domovinskog rata i stradanja velikog broja hrvatskih branitelja i civila.

Ipak, brojne manifestacije, prepuni trgovi ljudi, druženje uz domaće delicije i glazbu, dokaz su da je ovaj kraj nastavio sa životom na najbolji mogući način.

Foto: Etno fest u centru Vukovara

Mammothfest

Dokaz za to je i obnovljeni Vukovar, a ne postoji bolje vrijeme da ga posjetite nego u jesen. Kada se nađete na mjestu tamo gdje Vuka dotiče Dunav, bilo da krenete put Osijeka u Slavoniju ili pak Iloka u Srijem, naći ćete mnoge zanimljivosti uz krajolike koji pršte bojama, a tu je uvijek negdje u blizini i tihi uspavani div Dunav.

Jedno od takvih mjesta je i Mohovo, malo pitoreskno mjesto negdje na pola puta između Vukovara i Iloka. Ovo se mjesto našlo u žiži događaja u proteklom periodu kada je ovdje ni više ni manje pronađen posljednji mamut iz ledenog doba! U skladu s tim, uz mukotrpan rad i entuzijazam ovo je selo na istoku Hrvatske dobilo jedinstven festival nazvan kako drugačije nego – Mammothfest.

Foto: Mohovo

Početak 2012. godine

Tako je ova Dolina mamuta dobila svoje peto izdanje festivala koji slavi mamuta i ledeno doba, uz pregršt radionica, znanstveno-stručnih prezentacija istraživanja pa sve do utrke “kremenko vozilima”. Sve s jednim ciljem, posjetiteljima približiti priču ovog kraja, o vrijednim paleontološkim nalazištima i njihovim posebnostima.

U Mohovu već godinama sudjeluju stručnjaci iz Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, Muzeja brodskog posavlja i Hrvatskog geološkog instituta, međutim, priču je zapravo još davne 2012. godine pokrenuo Mohovljanin Goran Popović, kada je u vrtu sasvim slučajno pronašao prvi fosilni ostatak mamuta i nosoroga.

Foto: Danas na ulazu u Mohovo “stražari” mamut autora Nikole Fallera

Od mamuta, hijene do nosoroga

Tako je entuzijazam jednog čovjeka uz podršku zajednice doveo Mohovo na geološko-palentološku kartu Hrvatske, maleno hrvatsko selo brendiralo se kao Dolina mamuta, a sve je rezultiralo iznimno posjećenim festivalom.

Stručna geološko-paleontološka istraživanja koja su provedena proteklih godina, nakon Popovićevih nalazaka, su dala brojne rezultate, pronađeni su zubi i dijelovi vilice odraslog i bebe mamuta, fragmenti kljove mamuta, dio roga jelena, zub špiljske hijene, dio lubanje i zuba nosoroga. Kost od gotovo 70 cm jedan je od najvećih nalazaka u Mohovu. Kroz otprilike tjedan dana istraživanja na površini od svega 75 kvadrata dalo je spomenute rezultate.

Foto: Nekadašnja mjesna škola danas je muzej

Lokalitet u Mohovu tako predstavlja vrijedno nalazište pleistocenske megafaune gdje su pronađeni fosilni ostaci vunastog mamuta te drugih pleistocenskih biljojeda i mesojeda.

“Lako je zamisliti krda vunastih mamuta, koja su se kretala ovim nekadašnjim prostorom hladne stepe u potrazi za hranom, praćene drugim biljojedima i mesojedima koji su ih lovili, uključujući čovjeka”, stoji u muzeju u Mohovu.

Upravo ova vrsta mamuta razvila se u gornjem pleistocenu i posebno se prilagodina hladnijim uvjetima života te je tijekom pleistocensa počela kroz migracije naseljavati široka prostranstva hladne stepe u Europi i tundre u Aziji. Kasnije u pleistocenu, takozvani “južni” mamut koji je bio posebno prilagođen toplijoj klimi, prijeći će Beringov tjesnac i naseliti Sjevernu Ameriku.

Divovi od četiri metra

Vunasti mamut (Mammathus primigenius) posljednja je vrsta mamuta koji je živio u vrijeme geološkog razdoblja pleistocena, a izumro je u geološkom razdoblju koje još uvijek traje – holocenu. Bio je veličine današnjeg afričkog slona, veliki mužjaci su dosezali veličinu od četiri metra.

Imali su duge zakrivljene kljove, koje su bile preobraženi sjekutići gornje vilice, savijeni prema natrag. Gusta ih je dlaka štitila od hladnoće i nepovoljnih klimatskih prilika, uz masno tkivo koje im je bilo obilno nagomilano na grbi u leđima. Vunasti mamut je živio sa starom rasom ljudi, neandertalcima, ali i kromanjoncima koji su prethodnici današnjeg čovjeka.

Foto: Replika u muzeju u Mohovu

Izumro je prije 15 tisuća godina

Vunasti mamut je bio jedan od najimpresivnijih sisavaca “ledenog doba” i zapravo je jedini predstavnik reda slonova (Proboscidea) koji se prilagodio hladnoj periglacijalnoj klimi. Izumro je prije petnaestak tisuća godina, a ime mu dolazi od ruske riječi mamont, a koja porijeklo vuče od tatarske mamma ili zemlja.

Tatari su bili uvjereni da mamuti žive pod zemljom i nikada ne izlaze.

Veoma čvrsta i izdržljiva ljudska rasa – neandertalci, redovito je lovila mamute i jedan dio znanstvene zajednice smatra da su upravo oni uvjetovali njihov nestanak. Nakon što su nestali i neandertalci, ljudu su i dalje koristili mamutove kljove te ih pojedina nomadska plemena koriste i danas. U Vukovarsko-srijemskoj županiji je dolina rijeke Dunav veliko nalazište ostataka vunastog mamuta, kao i dolina rijeke Save.

Osim mamuta, područje Mohova bilo je dom i drugim životinjama, nađene su kosi divljih konja, stepskog bizona, vunastog nosoroga ili pak špiljske hijene.

Razlog da su na ovom području tako česti i dobri nalazi jest brzo taloženje prapornih sedimenata za vrijeme pleistocena kada su stvoreni anaerobni uvjeti u kojima su se mogli konzervirati i očuvati ostaci kostiju tadašnjih sisavaca.

Mladen Topić/Ramski Vjesnik

Foto: Etno sajam Vukovar

Foto: Ilok

Foto: Vučedolska golubica/Vukovar

Foto: Muzej/Mohovo

Foto: Obnovljeni vodotoranj/Vukovar

Objava Maleno selo na istoku Hrvatske bilo je dom posljednjeg mamuta iz ledenog doba pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Priča liječnice koja je karijeru počela u vukovarskoj bolnici: Dok je padala kiša granata jedan je pacijent zapjevao ‘Glori, aleluja’ i svi su krenuli za njim

Uredništvo — Sat, 18 Nov 2023 09:27:56 +0000

Grlo se steže kad ulazite u podrum Nacionalne memorijalne bolnice ‘Dr. Juraj Njavro’ u Vukovaru. Niste sigurni želite li uopće zamišljati kako je bilo u trenucima kada su hodnici i svaki kvadrat tog mračnog i klaustrofobičnog prostora bili ispunjeni ranjenicima i medicinskim osobljem koje se do iznemoglosti borilo za svaki ljudski život.

Do 20. studenog 1991. bolnica je zbrinula 4000 ranjenika, od kojih je 2250 podvrgnuto dugotrajnim operacijama. Kako se navodi na službenim stranicama, na bolnicu je padalo svakodnevno prosječno 700 granata. Liječnici i ostalo osoblje je danonoćno radilo u vrlo teškim uvjetima, bez dovoljno lijekova, sanitetskog i ostalog materijala, struje, hrane i vode.

Od 1040 zaposlenih u Medicinskom centru Vukovar prije Domovinskog rata do kraja rata u bolnici je ostalo svega 350 zaposlenika

Jedna od zaposlenica bila je Mirjana Semenić Rutko, specijalist ginekologije i porodništva s kojom smo razgovarali u Vukovaru, uoči obljetnice pada Grada heroja. Blago je kazati da je Semenić Rutko imala najteži mogući početak karijere.

“Počela sam raditi početkom kolovoza, nakon što sam diplomirala u srpnju. U početku je bilo pristojno s obzirom na to da je bolnica bila u takvom stanju da se moglo raditi po odjelima. No, kako je posije 25. kolovoza počelo padati sve više granata, tako smo se mi spuštali sve niže, jer se gornji katovi nisu mogli upotrebljavati. Odjeli su se reformirali, premještali i već krajem rujna se sav posao svodio na rad kirurgije. Ako se netko pojavio s hitnim slučajevima, morali smo raditi na tome, ali smo u pravilu svi bili usmjereni na kirurgiju i ratne povrede, prostrjelne rane, opekline… S obzirom na to da više nije bilo moguće smjestiti pacijente po sobama, onda smo ih prvo smjestili po hodnicima i po velikom holu, koji se nalazio na viskom prizemlju gdje je interni odjel i gdje su sada ambulante. Onda su se polako kreveti smještali ispod stepeništa, u prolazu prema skloništu i u samom skloništu. Nije bilo više mjesta, a bilo je sve više ranjenih”, prisjeća se naša sugovornica koja i danas živi i radi u Vukovaru

S obzirom na to da je bilo sve više granata i oštećenja, na kraju im je jedino podrum bio siguran. Tamo je bio krevet do kreveta, navodi liječnica, a ispod kreveta su bili madraci

“Smještali smo ljude po klupama i po hodnicima, bilo ih je svugdje… Sjećam se da je u jednom danu najviše bilo primljeno 96 ranjenika, a u udarno doba je stizalo od 30 do 80 ranjenika dnevno. Bilo je i djece. Najmlađa beba je imala šest mjeseci, a najstariji čovjek je imao 86 godina. Svega je nedostajalo… Jedno vrijeme su nas opskrbljivali, dok su još konvoji dolazili. Međutim, vremenom su se sve zalihe potrošile pa je nastao problem zbog nestašice lijekova za bolove i antibiotika, ali smo mi uvijek nastojali ranjeniku pružiti ono što je makar bilo osnovno”, iz prve ruke priča liječnica za Dalmatinski portal.

Doktorica Semenić Rutko bila je zadužena za sekundarnu obradu rana, nakon što bi se ranjenike opskrbilo u kirurškoj sali, koja se tada nalazila u gipsaoni u podrumu jer se nije moglo koristiti kiruršku salu koja je bila u bolnici. Uništili su je eksplozivom.

“Mi smo se u tome svemu snalazili kako smo mogli. Kad bi se pacijenti opskrbili i nakon što bi im se očistile rane – a to su ratne rane koje se moraju svakodnevno čistiti, jer u protivnom postoji opasnost od razvoja sepse i gangrene – bila sam zadužena da obilazim ranjenike, odvijem ranu, očistim, dezinficiram i ponovo zavijem”, objasnila nam je sugovornica.

Želi pričati o tim danima, smatra da se mora pričati, jer se takvo nešto nikada ne bi smjelo pustiti zaboravu

Prisjetila se tog dana, 18. studenoga, kada je Vukovar pokoren nakon tri mjeseca žestokog otpora.

“Sestra Biba je nama rekla da je potpisana predaja, mislim da je to bilo 17. navečer. Nama je preostalo čekati što će se nakon toga dogoditi. Bili smo smješteni u sobi doktora koji je otišao u Srbiju. Nismo nikada dirali njegove stvari, ali tada smo provalili u ormar jer smo računali da vjerojatno ima cuge, i bilo je. Onda sam ja te boce podijelila ranjenicima da ih popiju, dok se ne sastanu u Zagrebu i dobijemo konačnu informaciju što će biti s nama. Nismo znali što nas čeka, ali nismo očekivali ništa lijepo”, uz osmijeh se prisjetila krađe alkohola kojeg je podijelila ranjenicima.

Bez obzira na strašnu priču i sve loše što im se sprema, preostalo im je u tom trenutku popiti, nazdraviti i čekati što će se s njima na kraju dogoditi.

“Taj dan je jako puno ljudi iz skloništa u gradu došlo u bolnicu računajući da će to biti sigurno utočište. Međutim, kada je stigla Jugoslavenska narodna armija tražili su od nas popis ranjenika i dokumentaciju. Sve su to pokupili”, priča naša sugovornica.

Brižno su vodili dokumentaciju o svakom pacijentu

Sve je nestalo, ostali su jedino natpisi i sjećanja liječnika koja su ispisana na keramičkim pločicama u podrumu bolnice. Ne vjeruju da će ikada dobiti podatke o ljudima koje su liječili i vidali im rane.

“Mi smo se tada provlačili između vojnika, ponašali se profesionalno koliko je to bilo moguće i pokušali raditi svoj posao. Dan nakon pada Vukovara, 19. studenoga su nam rekli da će 20. biti evakuacija. Vidjeli smo da su odveli doktoricu Bosanac i Njavru, da ih nema i da se nešto događa, ali kako nas je svih bio strah, sklanjali smo se da smo što manje primjetni. Bilo bi nam najdraže da smo tada mogli biti nevidljivi. U to vrijeme nismo znali previše informacija već ono što nam je bilo rečeno i ponašali smo se onako kako nam je bilo rečeno”, priča doktorica Semenić Rutko te u dahu nastavlja rovati po sjećanjima:

“Ujutro, 20. studenoga u 7 i pol smo pozvani u salu za operacije na razgovor, a prije toga su oni počeli evakuirati lakše ranjenike. Nama je rečeno da je počela evakuacija, a zapravo su ih odvodili na Ovčaru. To smo kasnije saznali. Dok su oni odvodili ljude mi smo slušali moralno-politički govor koji nam je držao Veselin Šljivančanin. Govorio nam je što smo mi sebi umislili da se uopće borimo protiv takve vojske, rekao je da su nas sada oslobodili i da mi možemo ići gdje god hoćemo… Taj govor je trajao sat do sat i pol, a kad smo se vratili među ranjenike shvatili smo da nema velikog broja civila koje su odveli, a oni što su ostali kasnije su evakuirani s nama i krenuli smo prema Sremskoj Mitrovici”, rekla je.

Nakon 20. studenog 1991. na Ovčaru je odvedeno i pogubljeno 200 ranjenika, a među njima i 18 djelatnika bolnice. U crnom okviru na zidu hodnika podruma u kojem su bili smješteni ranjenici, navedena su imena ljudi koji su pogubljeni i čiji su posmrtni ostaci pronađeni na Ovčari. U sivom okviru su oni koje nikad nisu pronašli.

Da nije bilo nadnaravne volje za životom, tko zna koliko bi žrtava danas oplakivali. Posebno emotivan trenutak za doktoricu Semenić Rutko bio je kada je kiša granata padala na vukovarsku bolnicu

“Ranjenici su imali posebnu snagu, a i mi s njima. Sjećam se trenutka dok je trajalo bombardiranje bolnice. Mi smo svi sjeli na pod, jer nismo mogli ništa raditi kako je malter padao po pacijentima, instrumentima, nama… U tom trenutku jedan ranjenik koji je imao jako lijep glas počeo je pjevati ‘Glori, aleluja’ i svi su za njim počeli pjevati. Meni je to bilo posebno i nevjerojatno koliko su oni imali snage u tom trenutku, bez obzira na sve što se događa. Bez obzira na naše profesionalno ponašanje, ne možeš uvijek unositi emociju u svaki posao, ne bi baš bilo dobro da se emocionalno uvijek uključimo, ali je taj osjećaj zajedništva i da jedno drugom dajemo snagu bio sasvim drugi vid pomoći i međuovisnosti jednih o drugima”, podvukla je naša sugovornica.

Mirjana Semenić Rutko u kiši granata i spašavanja ljudskih života, izgubila je zaručnika. Kasnije je saznala da je pretučen na smrt, ali mu još nisu našli ostatke. Njegova majka koja ima preko 90 godina ih još uvijek traži…

Izvor: Dalmatinskiportal.hr

Objava Priča liječnice koja je karijeru počela u vukovarskoj bolnici: Dok je padala kiša granata jedan je pacijent zapjevao ‘Glori, aleluja’ i svi su krenuli za njim pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Pismo stricu kojeg nikad nisam upoznao

Uredništvo — Thu, 17 Nov 2022 20:25:17 +0000

U spomen na sve heroje i nevine žrtve ratova pismo mladića koji nikada nije upoznao strica i tetku. Ovim pismom sjetimo se svih žrtava i ovih danas dok se ratuje u Ukrajini i tko zna gdje još u svijetu.

Sjetimo se, oprostimo i ne zaboravimo da se nikada ne ponovi

Dragi branitelju, striko, čovječe! Vjerujem da je bilo teško, vjerujem da se u nekom trenutku činilo kao nemoguće, ali si uspio. Darovao si život za svoju domovinu i uspio si osloboditi i spasiti svoje prijatelje, sunarodnjake, na kraju krajeva sve ljude kojima nije stalo do “mrtvog” rata, do bitke gdje nema pobjednika, gdje nevine duše stradaju. Nisam te poznavao osobno, nismo čak ni u istome stoljeću živjeli, ali ako si bio bar u pola kao tvoja živa braća, žalim i bijesan sam što te nisam imao priliku upoznati, ni tebe, ni tvoju sestru… Znate… Vaša braća i sestra su meni veliki uzori i i veliki oslonac u životu. Ti, ti koji si život dao za nas i za svoju domovinu, ne sumnjam da si sada sa mnom dok pišem ovo pismo i ne sumnjam da ćeš isprati ove suze s lista dok ga Ankica ne pročita, ne sumnjam da ste vas dvoje uvijek tu za nas, da nas pratite od gore negdje i pomažete nam. Hvala tebi striko, hvala tebi tetka na svakom doprinosu za ovaj narod, za ovu svetu zemlju, hvala vam za svaku kapljicu znoja, krvi i suza koju ste dali za nas. Trenutno, dok čitam izvješća tog dana, dana smrti i dok pišem ovo, izdvojio bih jednu rečenicu koja pokazuje šta ste bili jedno drugom. Citat iz Da se ne zaboravi: Jurići 1993. “… Pokošen je rafalom s vrata spavaće sobe. Njegova sestra … potrčala je prema ranjenom bratu, pri čemu je na nju ispaljen rafal i njena je utroba doslovce raznesena … “, ove riječi prodiru duboko u mene, iako nijedno od vas nisam poznavao, teško je to. Teško je to kada ne poznaješ nekoga, a ipak tolike suze proliješ za njim. Mogao bih ovako do sutra… Branitelji, vaša hrabrost, požrtvovanost i snaga ne prolaze nezapaženo, i mi ćemo vam uvijek dugovati za ono što ste dali nama i ovoj domovini. Hvala vam! Netko, negdje gore će prepoznati vaše činove i suditi vam po tome.

Heroji se nikad ne zaboravljaju, striko!

Marin Knježević, prvi razred Srednje škole Prozor

Objava Pismo stricu kojeg nikad nisam upoznao pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

KOD VUKOVARA PRONAĐENA MASOVNA GROBNICA: “Tražim roditelje, navodno su skončali ovdje”

Uredništvo — Fri, 26 Nov 2021 20:49:48 +0000

Kod deponija uz cestu Pačetin – Bobota u blizini Vukovara pronađeni su posmrtni ostaci najmanje 10 osoba koji prema preliminarnim nalazima potječu iz Domovinskoga rata, izvijestio je u petak ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved.

“Nakon gotovo mjesec dana rada na ovoj lokaciji pronašli smo najmanje deset posmrtnih ostataka. Nastavljamo dalje pregledavati teren, a do sad smo pregledali otprilike trećinu cijelog terena”, rekao je Medved prilikom obilaska lokacije na kojoj su pronađeni posmrtni ostaci.

“Nakon identifikacije 10 obitelji dobit će svoj smiraj i posmrtne ostatke svojih najmilijih te će imati mjesto gdje će moći zapaliti svijeću i pomoliti se”, dodao je hrvatski ministar.

Istaknuo je kako na današnji dan još uvijek Hrvatska traži 1.853 nestale osobe, od čega je 1.445 nestalih, a 398 posmrtnih ostataka. Što se tiče Vukovarsko-srijemske županije, iz županije je još uvijek 520 nestalih, a u Vukovaru 386.

Medved je podsjetio kako su od 2016. proveli 261 probno iskapanje, od čega 99 na području Vukovarsko-srijemske županije

Na području županije ekshumirano je 18 posmrtnih ostataka i identificirano njih 16.

“To govori o naporima koje ulažemo. Podsjećam da smo prije godinu dana nedaleko u selu Marinci pronašli masovnu grobnicu sa četiri posmrtna ostatka”.

Dodao je kako je Hrvatska usmjerena na pronalazak svih žrtava te da za to ima najbolje ljude, dobru organizaciju, kvalitetan pravni okvir, ali i dovoljno sredstava i ljudi te punu potporu premijera i Vlade.

On je pozvao Srbiju da još jednom otvori svoje arhive

“Ovo danas opet je učinjeno bez njihove suradnje i pomoći. Tražimo da nam dostave zapisnike i informacije o tome gdje su posmrtni ostaci kako bismo bili još učinkovitiji u procesu pronalaska nestalih osoba”, rekao je Medved.

Upitan koliko francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je jučer bio u Hrvatskoj i razgovarao s majkom Jean-Michela Nicoliera, može pomoći po tom pitanju, Medved je odgovorio kako vjeruje da će Macron svojim autoritetom u odnosu prema Srbiji dati svoj doprinos da konačno otvore arhive i daju nam tražene informacije.

Saborski zastupnik Domovinskog pokreta Stipo Mlinarić komentirao je pronalazak posmrtnih ostataka kod Bobote, istaknuvši kako je vjerojatno riječ o civilima iz Borova Naselja, ali nije želio o detaljima jer je riječ o osjetljivoj temi.

Apelirao je da se staro katoličko groblje na Sajmištu u potpunosti pretraži jer se ljude u ono vrijeme nije imalo gdje pokopati, istaknuvši kako su mrtve sahranjivali i u dječjem vrtiću u Borovu Naselju.

“Momci koji su ratovali na Sajmištu, zapovjednici su govorili da su neke ljude stavljali u to staro katoličko groblje da ne ostanu vani, da ih svinje ne raznose. U ovih 20 godina kako smo se vratili u Vukovar, nikom nije palo napamet da pregleda to groblje, a ljudi su govorili”, poručio je Mlinarić.

“Tražim roditelje, koji su po mojim informacijama sa grupom ljudi odvedeni prema Trpinji i puno sam puta čula da su skončali ovdje u Boboti, na tom smetlištu. Toplo se nadam da će među ovim ostatcima biti i oni”, kazala je uplakana gospođa Lozančić, prenosi ‘Jutarnji list’.

Stresno je ovo iskustvo i za Katu Šestan, koja traži svog sina Tomislava.

“Nadam se da ću i ja imati tu, nazovi sreću, da nađem njegove posmrtne ostatke i da ima grob kako dolikuje svakom živom biću koje se rodi i koje mora umrijeti”, poručila je ova žena.

Objava KOD VUKOVARA PRONAĐENA MASOVNA GROBNICA: “Tražim roditelje, navodno su skončali ovdje” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Općina Prozor-Rama se prisjetila stradanja Vukovara i Škabrnje

Uredništvo — Thu, 18 Nov 2021 17:47:57 +0000

Povodom 30. obljetnice pada Vukovara i Škabrnje žitelji općina Prozor-Rama večeras su zapalili svijeće kod spomenika za poginule branitelje u Prozoru.

U spomen na žrtve Vukovara i Škabrnje, prisjećajući se svih onih koji su položili živote za obranu domovine, paljenje svijeća organizirala je Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata Prozor-Rama.

Vukovar i Škabrnja izgubili su 1639 branitelja, za sudbinu 436 branitelja i civila se još i danas ne zna

Obrana Vukovara slomljena je 18. studenog 1991. godine nakon tromjesečne opsade i neprekidnog granatiranja. U borbama i granatiranju poginula su 1624 branitelja i civila, a preko 2500 ih je ranjeno. Nakon pada grada oko 5.000 zarobljenih branitelja odvedeno je u zatvore i „sabirne centre“ u Srbiji, a iz grada je prognano oko 22.000 Hrvata i drugih nesrba.

Odmah nakon pada grada iz vukovarske bolnice oko 200 ranjenika, medicinskog osoblja i branitelja u dobi od 16 do 72 godine odvedeno je na Ovčaru i tamo strijeljano. Još uvijek se ne zna sudbina 436 branitelja i civila kojima se nakon pada grada gubi svaki trag.

Istog dana u zadarskom zaleđu nemilosrdnom akcijom etničkog čišćenja pala i Škabrnja. Nakon sloma obrane, pripadnici JNA i postrojbe pobunjenih hrvatskih Srba ušli su u selo i pobili 48 civila, a poginulo je ili pobijeno 15 hrvatskih branitelja.

Objava Općina Prozor-Rama se prisjetila stradanja Vukovara i Škabrnje pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE VUKOVARA: 30 godina od sloma grada i herojske obrane

Uredništvo — Thu, 18 Nov 2021 08:12:40 +0000

Vukovar je branilo oko 1800 branitelja, među kojima su bili mnogi dragovoljci iz svih krajeva Hrvatske.

Vukovar obilježava 30 godina od sloma herojske obrane grada i agresije bivše JNA i srpskih paravojnih postrojba u kojoj je poginulo i nestalo 2717 hrvatskih branitelja i civila, a grad je gotovo sravnjen sa zemljom.

Foto: Profimedia, Corbis

87 dana

Grad na Dunavu bio je pod opsadom 87 dana, a bitka za Vukovar završila je 18. studenoga 1991. njegovom okupacijom koja je potrajala sve do 15. siječnja 1998. i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja nakon koje su se Vukovarci konačno vratili svojim domovima koje je prije toga trebalo obnoviti. Iako su borbe i sukobi u Vukovaru i njegovoj okolici počeli prije, kao datum početka bitke obično se navodi 25. kolovoza 1991., kada su bivša JNA i srpske paravojne postrojbe krenule u opći tenkovsko-pješački napad s namjerom da taj grad zauzmu najduže za tjedan dana. No, hrvatski su branitelji, iako brojčano i po oružju deseterostruko slabiji, uspjeli izdržati gotovo tri mjeseca. Stanovnici su bili bez struje i uredne opskrbe vodom i hranom dok je na grad svakodnevno padalo na stotine projektila uz tenkovske i zračne napade.

1800 branitelja

Vukovarska bolnica pretrpjela je velika oštećenja iako je na njezinu krovu bio znak Međunarodnoga crvenog križa, a pomoć ranjenicima pružana je u podrumu, gdje su u nemogućim uvjetima izvođene operacije i ostali složeni medicinski zahvati. U opkoljeni grad 19. listopada 1991. uspio je ući humanitarni konvoj Liječnika bez granica, koji je spasio stotinjak ranjenih branitelja iz bolnice.

Vukovar je branilo oko 1800 branitelja, među kojima su bili mnogi dragovoljci iz svih krajeva Hrvatske, a na suprotnoj je strani bilo oko 30.000 neprijateljskih vojnika, potpomognutih s više od 600 tenkova, stotinama minobacača i topova te ratnim zrakoplovstvom. Herojski otpor slomljen je 18. studenoga 1991. Dio branitelja pokušao se u probojima izvući iz grada. Oni koji su ostali odvedeni su u srpske koncentracijske logore, a mnogi su i ubijeni.

Iz vukovarske bolnice jugoslavenska vojska izvela je 19. studenoga ranjenike, branitelje i civile, koji su pobijeni u noći s 20. na 21. studenoga na poljoprivrednom dobru Ovčari, nedaleko od Vukovara. Iz masovne grobnice na Ovčari ekshumirano je 200 žrtava od kojih je najmlađa imala 16 godina, a najstarija 84 godine.

Traga se za 386 osoba

Iz grada je prognano oko 22.000 Hrvata i ostalih nesrba, a još se traga za 386 osoba kojima se gubi svaki trag upravo u ratnom Vukovaru 1991. godine. Hrvatski sabor donio je 29. listopada 1999. odluku o proglašenju Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine kako bi se dostojanstveno i primjereno odala počast svim sudionicima obrane toga grada – simbola hrvatske slobode. Odlukom Vlade iz 2019. godine 18. studenoga proglašen je blagdanom i neradnim danom te se obilježava kao Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

Objava DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE VUKOVARA: 30 godina od sloma grada i herojske obrane pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

VUKOVAR: U 87 dana volja i hrabrost branitelja nadjačale mržnju neprijatelja

Uredništvo — Wed, 17 Nov 2021 08:26:33 +0000

JNA je u osvajanje Vukovara poslala više od 30.000 vojnika, 600 tenkova, 500 oklopnih transportera i 180 haubica, a Vukovar je branilo oko 1800 slabo naoružanih hrvatskih branitelja i dragovoljaca.

Trideset godina otkako je miran barokni grad na obali Dunava pretvoren u ruševinu, a stanovnici izloženi najgorem stradanju, Vukovar je i dalje enigma u mnogočemu, ponajprije u odgovoru na pitanje kako je tako malo ljudi tri mjeseca uspjelo braniti grad od nadmoćne jugoslavenske vojne sile.

JNA je u osvajanje Vukovara poslala više od 30.000 vojnika, 600 tenkova, 500 oklopnih transportera i 180 haubica, a Vukovar je branilo oko 1800 slabo naoružanih hrvatskih branitelja i dragovoljaca. Gotovo puna tri mjeseca, od kraja kolovoza 1991. trajali su siloviti napadi na Vukovar, čija je obrana posustala 18. studenoga, na dan koji se obilježava kao dan kad je taj grad pao u ruke JNA i paravojnih postrojba iako je sam čin ulaska neprijatelja u gradske četvrti trajao nekoliko idućih dana.

Stjepan Kulić: JNA je pogriješila u samom planiranju operacije Vukovar

U toj bitki, koju mnogi vole zvati i bitkom nad bitkama Domovinskog rata, od prvog dana sudjelovao je i umirovljeni brigadir Stjepan Kulić, inače iz nedalekih Đeletovaca, koji se obrani pridružio kao mladić u ožujku 1991. s tek odsluženoga vojnog roka. Ratni Vukovar je prošao uzduž i poprijeko, s jednog položaja na drugi, i danas, kada sve to gleda s 30-godišnjim povijesnim odmakom, siguran je, kako kaže, da je upravo hrabrost i svjesnost da brane svoj dom i Domovinu vodila hrvatske branitelje Vukovara.

“JNA je pogriješila u samom planiranju operacije Vukovar. Nisu računali na ljudski faktor, na moral i volju ljudi koji su branili Vukovar, a bilo nas je šačica spram njih. Kao ročni vojnik sam služio u elitnoj Prvoj motoriziranoj gardijskoj brigadi u Beogradu kojom je zapovijedao Mile Mrkšić, a pomoćnik za sigurnost mu je bio major Šljivančanin. To je jedina postrojba JNA za koju mogu reći da je imala snagu i obučenost i koja je mogla izvršavati zadaće za koje je zadužena. I da se ta postrojba nije pojavila na vukovarskom bojištu, pitanje je kako bi bitka za Vukovar završila”, rekao je Kulić.

Mrkšić i Šljivančanin glavni krivci za zločine u Vukovaru

Po njegovim riječima, upravo su zapovjednici iz te brigade bili na ključnim mjestima na kojima se događaju najteži zločini i gdje se na kraju događa i najveći zločin – Ovčara. “Iako je tamo bilo i generala, Mrkšić i Šljivančanin su vodili glavnu riječ. Njihov autoritet je bio neupitan. I oni su glavni krivci za sve one zločine koji su se dogodili u Vukovaru. Ništa nisu prepuštali slučaju. Tako smo u transporterima koje smo uništili na mjestu vozača zatjecali časnike, ne nekakve desetare ili vojnike, nego zapovjednike. I tako vrsno obučeni ljudi su stradavali od šačice sa svih strana i na brzinu skupljenih nas branitelja”, ispričao je taj ratni pripadnik 2. bojne 3. gardijske brigade, čuvenih Daltona, koji je poslije prošao sva bojišta, od Posavine do južnog bojišta, Maslenice i ostalih bojišta.

“Pod osiguranjem držimo i čuveni tzv. kukuruzni put, jedinu komunikaciju koja je tada postojala između Vukovara i Bogdanovaca, odnosno Vinkovaca, i taj put smo držali do kraja, sve dok je on imao smisla, do 2. listopada i pada Marinaca i Cerića. U to vrijeme smo se zatekli u Bogdanovcima, gdje smo i sami ostali u potpunom okruženju.

Bilo nas je 35 i s pripadnicima ostalih postrojba, policije iz Vinkovaca i Županje, rezervnog sastava policije Vinkovci, HOS-ovcima te mještanima branili smo Bogdanovce do zadnjeg dana 10. listopada, kada naša obrana posustaje te se odlučujemo za proboj prema Vinkovcima”, rekao je i podsjetio da su u obrani Bogdanovaca poginula 133 branitelja i civila. Na slobodno područje Kulić i skupina branitelja izašli su obilazeći okupirane Marince i Cerić da bi se dokopali vinkovačkog predgrađa Male Bosne.

Ante Dugan: Najtežom se na kraju pokazala obrana Sajmišta

Za umirovljenog pukovnika, Vukovarca Antu Dugana, zvanog Samuraj, bilo je to vrijeme u kojem se nije mnogo pitalo tko si i odakle si, nego samo jesi li voljan stati pred neprijatelja i braniti Domovinu. “Ako si čuo da je netko u nevolji na nekom položaju, odmah si išao u pomoć. Nije se pitalo tko je i odakle je. Uzajamna privrženost nas branitelja je bila neupitna.

Borili smo se i ginuli jedni za druge”, istaknuo je Dugan. Rekao je kako se znalo da je kraj blizu već 2. listopada, nakon što su pali Marinci i Cerić. Padom tih dvaju mjesta između Vinkovaca i Vukovara, podsjetio je, krug se zatvorio oko Vukovara, kojemu više nitko nije mogao prići i braniteljima dostaviti potrebno oružje ni bilo što drugo. Na pitanje gdje je u Vukovaru tijekom tromjesečne opsade bilo najteže, odgovorio je kako se najtežim pokazalo Sajmište.

“Mi smo vojarnu držali u okruženju, međutim, 14. rujna upali su nam u dio između vojarne i Petrove gore i potisnuli nas. To popodne je prošlo u strašnoj vatri. Izrešetali su nas sa svih mogućih strana, a mi nismo imali dovoljno ljudi ni oružja da im uzvratimo. Ostali su nam civili po podrumima, od kojih su mnogi tada ubijeni, a među njima i moji roditelji, pa roditelji Stjepana Sučića i brojni drugi. Išli su od kuće do kuće i ubijali ljude po podrumima. Borbe su se tada počele voditi unutar samog Sajmišta.

Nismo ih mogli potisnuti, nego se ratovalo od kuće do kuće, prsa o prsa

Bio je to pravi urbani rat u kojem smo stjecali iskustva, ali i dolazili do oružja koje smo uzimali od onih koje smo ubili”, ispričao je umirovljeni pukovnik. “Vukovarska bitka bila je doista presudna bitka Domovinskog rata jer je pokazala da agresora nije nemoguće poraziti, čak i ako ste deset puta slabiji, jer imate jak motiv i znate da branite svoj dom, svoju djecu, roditelje, prijatelje, susjede, a u konačnici i sami sebe”, istaknuo je Ante Dugan, koji je i autor grba i zastave 204. vukovarske brigade te jedini stjegonoša koji ju ima čast nositi u posebnim prigodama.

“Grb 204. brigade sam nacrtao i on je prihvaćen dok smo još bili u Zagrebu, na Borongaju, samo što sam ja u originalu na trobojnicu napisao Veteran, a onda je Mladi Jastreb zamijenio taj natpis imenom Vukovar, i tako je i ostalo. Iskrojili smo i zastavu s tim grbom. I tako je zastava postala moja, ali sam morao prvo stati pred udovice i djecu poginulih branitelja i pitati ih imam li ja tu čast da s tom zastavom hodam ispred njih.

Vojnoj sili pokazali da brojčana nadmoć nije prednost ukoliko nemaš golemo srce

I od tada sam ja sa zastavom 204. brigade uvijek na čelu kolone. To je za mene časno, a u neku ruku sam se počeo i ponašati u skladu s tim pa nastojim da nisam nikad u sukobu sa zakonom, da nisam dužan, niti da je itko meni dužan, da se ne bavim politikom, da imam uvijek čist obraz kako bih svaki put mogao stati na čelo kolone neokaljan jer – ako izgubim obraz, izgubit ću i tu čast”, rekao je, ističući da zastavu 204. brigade ne može nositi svatko, nego “samo onaj koji zadobije poštovanje i povjerenje roditelja, udovica i djece poginulih branitelja”.

“To su sve moji roditelji i moja djeca”, kaže emotivno, ističući kako su hrvatski branitelji, iako je njihova obrana u konačnici slomljena, pobjednici vukovarske bitke jer su jednoj velikoj vojnoj sili pokazali da brojčana nadmoć nije prednost kada na drugoj strani imaš ljude koji s golemim srcem i voljom brane svoj dom i pravo na život za sebe i svoje najmilije.

Izvor: vecernji.ba

Objava VUKOVAR: U 87 dana volja i hrabrost branitelja nadjačale mržnju neprijatelja pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

NAJAVA: Paljenje svijeća za sve žrtve Vukovara i Škabrnje

Uredništvo — Tue, 16 Nov 2021 08:34:07 +0000

U povodu 30. obljetnice pada Vukovara i Škabrnje Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata Prozor-Rama organizira, 18.11. 2021.godine (ČETVRTAK), paljenje svijeća za sve žrtve Vukovara i Škabrnje u 18.00 sati kod spomenika poginulih branitelja u Prozoru.

Škabrnja je, uz Vukovar, simbol stradanja Hrvatske u Domovinskom ratu

Objava NAJAVA: Paljenje svijeća za sve žrtve Vukovara i Škabrnje pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Gradske vlasti Vukovara pozivaju na odgovorno ponašanje 18. studenoga

Uredništvo — Mon, 15 Nov 2021 11:18:22 +0000

Iz vukovarske gradske uprave u petak su pozvali sve sudionike koji 18. studenoga namjeravaju doći u Vukovar na obilježavanje 30. obljetnice stradanja toga grada u Domovinskom ratu i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. da se ponašaju odgovorno u skladu s epidemiološkim preporukama.

Za sudjelovanje u Koloni sjećanja nije potrebna Covid potvrda, no nužno je pridržavati se svih propisanih epidemioloških mjera. Sudionici su obvezni nositi maske za lice i držati razmak, a preporučuje se i pojačana dezinfekcija ruku. Grad Vukovar zato će duž trase kojom će se kretati Kolona sjećanja osigurati mjesta s jednokratnim maskama i dezinfekcijskim sredstvima, a covid redari će provjeravati pridržavaju li se sudionici svih epidemioloških mjera, napominje se.

Vukovar – mjesto posebnog domovinskog pijeteta

Također se ističe da ni ove godine nema organiziranih dolazaka, smještaja ni prehrane, a rad ugostiteljskih objekata na području Vukovarsko-srijemske županije te dijelovima Osječko-baranjske županije i Brodsko-posavske županije koji s njom graniče ograničit će se do 21 sat uz pridržavanje općih epidemioloških mjera.

Program paljenja svijeća i molitva 17. studenoga te program „Vukovar – mjesto posebnog domovinskog pijeteta“ 18. studenoga ni ove godine neće se održati u krugu same bolnice, nego u Županijskoj ulici ispred Nacionalne memorijalne bolnice, poručuju iz Grada Vukovara

Dodaju kako je i za vrijeme svete mise na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata nužno pridržavati se svih propisanih mjera, držati razmak te nositi zaštitnu masku.

“Budući da program obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara uključuje i obilježavanja koja se održavaju 19. i 20. studenoga, njihova organizacija također će se prilagoditi ovim preporukama. Sve sudionike pozivamo na odgovorno ponašanje te vjerujemo kako će i ovogodišnje obilježavanje Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, s obzirom na sve trenutne okolnosti, proći dostojanstveno, mirno te primjereno”, navode gradske vlasti.

Objava Gradske vlasti Vukovara pozivaju na odgovorno ponašanje 18. studenoga pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

FOTO: Kolona sjećanja 2020

Uredništvo — Wed, 18 Nov 2020 15:53:07 +0000

Ovogodišnja Kolona sjećanja 2020 održana je u posebnim okolnostima zbog epidemije koronavirusa. Današnji Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje 1991. ima posebno mjesto u srcima svih Hrvata.

Foto: Pixsell

Objava FOTO: Kolona sjećanja 2020 pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.