Splitska liječnica Asja Tukić (61) 6. kolovoza 2018. bila je u stanu u Trogiru. Pospremala je, telefonirala je… A onda ju je zaskočio ubojica. S nožem u ruci prišao joj je s leđa. Divljački ju je ubo, a kada se okrenula, još ju je tri puta ubo u prsa te nestao iz stana. Tijelo Asje Tukić nađeno je nekoliko sati kasnije, kada je njezin bivši suprug Željko Tukić (66) oko 13.30 došao pred stan. Policajci su pet dana slagali krvavi mozaik koji ih je doveo do – Željka Tukića, koji je osumnjičen za ubojstvo bivše supruge. Uhićen je i pritvoren.

Istražni zatvor određen mu je zbog mogućeg utjecaja na svjedoke te je u njemu bio od 11. kolovoza 2018. do 9. listopada 2018. Kako je bio pritvoren zbog mogućeg utjecaja na svjedoke, po slovu zakona pušten je nakon što su svi svjedoci ispitani jer je prestala vrijediti zakonska osnova po kojoj je mogao biti iza rešetaka.

Do tog trenutka priča o Željku Tukiću i zločinu za koji se sumnjiči bila je još samo jedna u nizu tragičnih priča iz crne kronike. No od tog trenutka priča dobiva novi zaplet koji bi, kako sada stvari stoje, Tukića mogla pretvoriti u jednu od osoba koje su iz ovih ili onih razloga nedostupni hrvatskom pravosuđu. Tukić je nakon izlaska iz pritvora živio po splitskim prihvatilištima za beskućnike, a u prosincu 2018. legalno prešao granicu i otišao u Srbiju.

Nisu bili te sreće

Da je prešao granicu, uredno je zabilježeno u informacijskom sustavu MUP-a, a policija ga, sve i da je htjela, nije mogla spriječiti u tome. Razlog? Iako je Tukić bio osumnjičenik za ubojstvo, nakon izlaska iz pritvora nisu mu bile određene nikakve mjere opreza. Nije mu bila oduzeta putovnica ni osobna iskaznica, nije se imao obvezu javljati policiji, nije imao zabranu napuštanja zemlje….

Da bi s Tukićem moglo biti problema, iskristaliziralo se u ožujku 2019. kada je ŽDO Split protiv njega podignuo optužnicu. Osim da je optužen, javnost je tada doznala i da više ne živi u Hrvatskoj, već u Srbiji, gdje ima novu ženu i navodno djecu. Ima li i srbijansko državljanstvo, zasad nije jasno, no Županijski sud u Splitu tvrdi da oni podataka o Tukićevu dvojnom državljanstvu nemaju. Zbog toga su valjda bili i tako benevolentni kada su ga odlučili pustiti iz istražnog zatvora bez ikakvih mjera opreza. No, iako to sada tako izgleda, Tukić još nije bjegunac, odnosno bjeguncem ga ne čini činjenica što trenutačno živi u Srbiji i ne prima sudske pozive.

Međutim, ako se 14. rujna, kada bi mu trebalo početi suđenje, ne pojavi na sudu, tada će bjegunac sigurno postati. Jer će sud, ako se ne pojavi i ne ispriča, bez sumnje za njim raspisati tjeralicu. A ako se to dogodi, onda će Tukić postati 1454 osoba uz čije će ime u Interpolovu informacijskom sustavu stajati da je riječ o osobi koja se treba uhititi i izručiti Hrvatskoj.

Tukićev mogući bijeg ponovno je aktualizirao staru priču o nefunkcioniranju pravne države koja ne čini ništa kako bi spriječila bijeg onih koji spas od hrvatskog pravosuđa traže u drugim, rezervnim državama. Kako spriječiti ljude poput njega, Zdravka Mamića, Miroslava Kutlu, Josipa Gucića, Drage Tadića, Branislava Glavaša, Miljenka Bašića, Drage Stipića…. da se sa sigurne udaljenosti ne rugaju svima ostalima koji nisu bili njihove sreće te poput Mamića često pjevuše: “Ne može nam nitko ništa, jači smo i od sudbine…”? Ako je suditi po postojećim zakonskim osnovama, nikako.

Jer kako primjećuje Željko Cvrtila, stručnjak za sigurnost, ne možete prejudicirati nečiju krivnju te ga samo zbog moguće slutnje da bi mogao pobjeći staviti pod nekakav nadzor. – Kada biste nekoga kome traje suđenje, a brani se sa slobode, stavili pod nadzor jer sumnjate da će pobjeći, to bi bilo kao da ste ga unaprijed osudili. Prema ZKP-u, netko može biti u istražnom zatvoru samo dok za to postoje zakonski razlozi.

Kada tih razloga više nema, onda tu osobu puštate da se brani sa slobode. No mislim da bi se to moglo urediti drukčije. Možete toj osobi odrediti zabranu napuštanja zemlje te joj oduzeti putovnicu – kaže Cvrtila. On upozorava na još jednu veliku nelogičnost našega pravosudnog sustava, a to je da optuženik, ako je upoznat sa svojim pravima, na raspravama ne mora nazočiti osim na početku kada se izjašnjava o krivnji te kada iznosi obranu. Prema zakonu, ne mora biti ni na objavi presude, što je “pogodnost” koju su iskoristili neki od bivših ili sadašnjih poznatih bjegunaca poput Glavaša, Kutle, Mamića…

– To da netko kome se izriče presuda ne mora biti na njezinoj objavi jedna je od većih gluposti. To je nepoštovanje suda. Kakav je to sustav u kojem te država sudi i izriče ti presudu kojom te osuđuje, a ti umjesto da slušaš razloge zbog kojih si osuđen doma sjediš i vrtiš prstima? – slikovit je Cvrtila.

Odredba da optuženik ne mora biti nazočan na raspravama nakon što je upoznat sa svojim pravima unesena je u ZKP u nekoj od njegovih brojnih izmjena. Intencija je bila da se ubrzaju suđenja i spriječe legalne opstrukcije obrane koje su dolazile do izražaja u postupcima s više optuženika. Prije izmjena ZKP-a, dovoljno je bilo da se samo jedan optuženik ne pojavi na raspravi pa da se ona odgodi.

No praksa pokazuje da se suđenja baš nisu ubrzala jer svi veliki postupci, iz ovih ili onih razloga, traju godinama. U ovoj priči dodatni su problem i ljudi s dvojnim državljanstvom, koji to onda koriste za bijeg od hrvatskog pravosuđa. U takvim situacijama ne pomaže što Hrvatska s drugim državama, poput Srbije i BiH, ima ugovore o izručenju vlastitih državljana koje Hrvatska traži zbog teških kaznenih djela korupcije i organiziranog kriminala.

Takav je ugovor sa Srbijom potpisan u lipnju 2010., a u proteklih 10 godina po tom sporazumu, prema podacima Ministarstva pravosuđa i uprave, Hrvatska i Srbija jedna su drugoj izručila po jednoga svog državljanina, i to zbog djela počinjenih u sastavu zločinačkog udruživanja.

Usput, dvije države taj su ugovor potpisale nakon što se otkrilo da su se Sretko Kalinić i Miloš Simović, pripadnici zemunskog klana, koji je sudjelovao u likvidaciji srbijanskog premijera Zorana Đinđića u ožujku 2003., nakon toga neometano godinama skrivali u Hrvatskoj. Kalinić, koji uz srbijansko ima i hrvatsko državljanstvo, bio je jedan od glavnih egzekutora klana. Zbog njega je sporazum i potpisan i on je ta jedina osoba koja je izručena Srbiji. Činjenica da se glavni egzekutor zemunskog klana godinama neometano skrivao u Hrvatskoj tada je otvorila brojna pitanja, na koja odgovora nema ni danas. Glavno je pitanje kako se takvo što moglo dogoditi pokraj MUP-a i SOA-e. Njihov je posao i zaštita nacionalne sigurnosti, koja valjda uključuje i nekakvu prevenciju. Prevencija bi valjda trebala postojati kada je posrijedi i osujećivanje bijega kriminalaca, no Cvrtila kaže da to baš i nije tako jednostavno.

Što policija mora znati

– SOA može prikupljati operativna saznanja, no njezina operativna saznanja nisu dokaz. Da bi nekoga pratila ili tajno nadzirala, SOA mora dobiti dozvolu Vrhovnog suda, jer se tajnim nadzorom zadire u nečija osobna prava i slobode. Njihovo je djelovanje dosta ograničeno. Problem je i što se njihov posao i ovlasti isprepliću s policijskim jer i oni rade na ekstremnom nasilju, organiziranom kriminalu, gospodarskom kriminalu… Ako i imaju saznanja da netko planira počiniti kazneno djelo ili pobjeći, ne mogu sami djelovati, već moraju o tome obavijestiti policiju, jer ne mogu djelovati. Nije puno drukčije ni s policijom jer i njima treba opravdan razlog i sudski nalog za tajno praćenje. Osim toga, što se tiče dvojnih državljanstva, policija ne mora znati da ga osoba traži jer se to odvija u drugoj državi. U rješavanju tog problema vjerojatno bi pomogla bolja međudržavna suradnja koje nema, jer svatko svoga izbjegava izručiti – kaže Cvrtila.

To što svatko svoga izbjegava izručiti, problem je koji je do izražaja posebno došao posljednjih godina u odnosima između Hrvatske i BiH. Kao i sa Srbijom, Hrvatska i s BiH ima ugovor o izručenju.

Potpisan je 2012., a primjenjuje se od 2015. kada je ratificiran. Ugovorom je predviđeno da se vlastiti državljani izručuju samo zbog kaznenih djela korupcije i organiziranog kriminala i drugih teških kaznenih djela, pri čemu se kao kriterij izručenja uzima visina zapriječene kazne. Nepotrebno je reći da se taj ugovor, kao i na primjeru Srbije, ne primjenjuje na optuženike za ratne zločine. Dapače, u sporazumu o izručenju između Hrvatske i BiH izrijekom je navedeno da su ratni zločini isključeni iz tog sporazuma. Prema tom sporazumu, BiH je Hrvatskoj izručila jednog BiH državljanina, a Hrvatska BiH dva svoja državljanina. Kako to funkcionira u stvarnosti, najbolje se vidi na primjerima Mamića i Kutle, koje susjedna država ne želi izručiti jer tvrdi da djela za koja su oni optuženi i osuđeni u Hrvatskoj u BiH nisu kaznena djela. I tu dolazimo do novog apsurda na koji upozorava i odvjetnik Anto Nobilo.

– BiH ne preuzima naše presude, nego provodi svoje postupke, pa BiH sudovi kazne izrečene na hrvatskim sudovima ublaže ili čak ukinu, što je potpuno neprihvatljivo. Hrvatski su sudovi te osobe osudili u Hrvatskoj, na temelju hrvatskih zakona i zbog djela počinjenih u Hrvatskoj, pa mi je nejasno zašto je dogovoreno da pravosuđe neke druge države, u ovom slučaju BiH, te kazne preispituje i preinačuje. Osim toga, u BiH postoji pravilo da se neke manje kazne mogu otkupiti – kaže Nobilo.

Jedan od takvih koji je iskoristio mogućnost otkupa kazne je i Drago Tadić, koji je bio osuđen na dvije godine zatvora zbog pokušaja podmićivanja sudaca Vrhovnog suda u slučaju Branimira Glavaša. Vrhovni sud mu je kaznu umanjio za tri mjeseca, a kada više nije mogao odgađati odlazak na odsluženje kazne zatvora, otišao je u BiH, čije državljanstvo ima.

Kazao je da će, baš poput Glavaša, kaznu služiti u BiH, no prvo je zatražio ublažavanje kazne. Zahtjev mu je usvojen, pa mu je kazna ublažena za devet mjeseci. Kako je po presudi BiH suda bio osuđen na godinu dana zatvora, imao je pravo tražiti da mu se ta kazna zamijeni novčanom, što je i učinio. I to mu je odobreno pa je, što se tiče BiH pravosuđa, Tadić kaznu koju mu je izrekao hrvatski sud odslužio a da nije dana, ne računajući vrijeme koje je proveo u pritvoru nakon uhićenja, proveo u zatvoru. Taj pravosudni paradoks ili bolje reći igrokaz, u kojem je sve po zakonu, Tadiću i sličnima njemu omogućen je činjenicom što je dvojni državljanin, što očito predstavlja nepremostiv problem za naše pravosuđe.

– Dvojno državljanstvo ne može se ukinuti, no dvojni državljani koji počine ozbiljna kaznena djela imaju izlaz koji mi ostali nemamo. Mislim da bi se problem s dvojnim državljanstvima trebao riješiti tako da se tim ljudima oduzmu dokumenti dok traje postupak – kaže Nobilo. No ne možete baš dokumente poput osobne iskaznice oduzeti nekome u sustavu u kojem postupci traju 10 i više godina jer biste toj osobi onda kršili osnovna ljudska prava.

Nobilo ima rješenje i za taj problem.

Ne bježe samo naši

– Mogla bi se napraviti privremena osobna iskaznica koja bi se koristila za sve osim prelaska granice. To bi trebalo zakonski urediti, kao što bi zakonski trebalo urediti i izručenja optuženika i osuđenika za ozbiljna kaznena djela. Ne vidim razloga zašto se s BiH to ne bi moglo napraviti po principu koji funkcionira i u EU, gdje je to pokriveno europskim uhidbenim nalogom. Jer ne bježe samo naši u BiH, ima i obrnutih primjera – kaže Nobilo.

Prema podacima Ministarstva pravosuđa i uprave, Interpol Sarajevo raspisao je međunarodnu tjeralicu za 167 hrvatskih državljana, a Interpol Beograd za 81 hrvatskim državljaninom. S druge strane, u Ministarstvu pravosuđa i uprave kažu da je 68 osoba za kojima je Interpol Zagreb raspisao međunarodne potrage locirano u BiH, od čega se njih 12 traži zbog ratnih zločina, a ostali zbog drugih kaznenih djela. Što se tiče Srbije, Interpol Zagreb traži 65 osoba koje su tamo locirane, od čega se njih 37 traži zbog ratnih zločina.

No ako je suditi po svemu što se do sada događalo, teško da će itko od tih bjegunaca biti izručen matičnim državama. Da bi se to dogodilo, potrebna je politička volja koje očito nema iako u Ministarstvu pravosuđa kažu da su svjesni kako su višestruka državljanstva zapreka za provedbu kaznenih postupka i presuda jer države uglavnom drugim državama ne izručuju svoje državljane. Poručuju da suradnja među državama treba jačati te da se treba analizirati u kontekstu ukupnosti bilateralnih odnosa s pojedinim državama u regiji.

No dok se države neuspješno dogovaraju, kriminalci im poručuju da im nitko ništa ne može jer su oni, a ne države, jači i od sudbine. Odnosno zatvora.

(Izvor: Večernji list HR)

Objava NE MOŽE NAM NI’KO NIŠTA, JAČI SMO OD SUDBINE Osude te u Hrvatskoj, pobjegneš u BiH, otkupiš kaznu i slobodan si čovjek pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ermin Karić, predstavnik Udruženja građana za bolji Sanski Most je organizirao prikupljanje novčanih sredstava za obitelj Dedić, rekao je kako je već uplaćen traženi iznos od 12.900 maraka na račun proračuna Federacije BiH.

Općinski sud u Bosanskoj Krupi je na zahtjev Dedića donio pomenutu presudu uvaživši njegovu molbu da mu se preostali dio zatvorske kazne u trajanju od četiri mjeseca i devet dana preinači u novčanu kaznu.

U presudi se navodi kako je na ovaj način svaki dan izrečene kazne zatvora zamijenjen novčanom sankcijom u iznosu od 100 maraka.

“Radosni smo što je donesena ovakva presuda i smatramo je našom pobjedom. Nemamo sumnju kako je ona donesena nakon velikog pritiska javnosti koji se stvorio u ovom slučaju iako je s ovolikim novcem obitelj Dedić mogla riješiti brojne životne probleme”, istakao je Karić za “Nezavisne“.

On je podsjetio kako su u proteklom periodu zahtjeve za pomilovanje slali i na adresu predsjednika Federacije BiH Marinka Čavare.

Dodao je kako su, nakon što je javnost saznala za ovaj slučaj, dobri ljudi širom regiona organizirali i prikupili značajnu materijalnu pomoć za porodicu Dedić, a kupljena im je i jedna krava.

“Radujemo se Fikretovom izlasku na slobodu, jer je zatvor na njega ostavio posljedice, prije svega na njegovo fizičko zdravlje”, kazao je Karić. Podsjetimo, zbog nepuna tri metra metara drveta za ogrjev, koje je posjekao u državnoj šumi, Fikret Dedić je otišao na izdržavanje šestomjesečne zatvorske kazne, na koju ga je osudio Općinski sud u Bosanskoj Krupi. On je rekao da je do ogrjeva tako došao kako se njegova obitelj ne bi smrzavala, a i inače su u lošoj egzistencijalnoj situaciji.

Fotografija na kojoj se otac oprašta od kćerke uoči odlaska u zatvor postala je viralna, obišla društvene mreže te izazvala gnjev i zaprepaštenje mnogih.

Jedini izvor prihoda za ovu obitelj je mjesečna pomoć u iznosu od 50 maraka, koju Dedić dobiva na ime ratne invalidnine, s obzirom na to da je nekoliko puta ranjavan u ratu.

Njegova supruga Ramiza Dedić kaže kako je on prije godinu dana privremeno započeo raditi u lokalnom komunalnom poduzeću, te da se jednom prilikom okliznuo, pao i zadobio potres mozga i lom lijeve noge, zbog čega mu je ugrađena željezna šipka.

Od tada ima umanjene radne sposobnosti, te nije u stanju da obavlja teže fizičke poslove. Majka i troje maloljetne djece su njegovim odlaskom u zatvor ostali bez hranitelja, a skromna novčana pomoć ni izbliza nije bila dovoljna da zadovolji sve potrebe ove siromašne obitelji.

Objava ZBOG TRI METRA DRVA Fikret Dedić pušten na slobodu nakon što građani skupili 12.900 maraka pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Prema Zakonu o prekršajima FBiH, kažnjenik koji u roku ne plati u potpunosti ili djelomično novčanu kaznu koja mu je određena odlukom o prekršaju ili prekršajnim nalogom, bit će prinuđen na plaćanje određivanjem lišenja slobode ako sud smatra kako je to jedini razuman i učinkovit način koji će primorati kažnjenika na plaćanje iznosa na koji je obavezan.

Moguća žalba na odluku

Naime, jednom broju građana na kućnu adresu stigle su odluke za određivanje pritvora zbog neplaćenih kazni od 50 KM ili niže. Naime, zakon navodi kako se o lišenju slobode zbog neplaćanja sud odlučuje odlukom koja se protiv kažnjenoga može donijeti samo jedanput za odnosni prekršaj.

Ovo lišenje slobode može odrediti sud po službenoj dužnosti ili na prijedlog mjerodavnog tijela ili Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine. Sud će izvijestiti podnositelja prijedloga o svojoj odluci i o izvršenju lišenja slobode.

Lišenje slobode po odredbama članka zakona ne može biti određeno kažnjenom koji može dokazati da nije u mogućnosti platiti novčanu kaznu. Tu je vidljiva “rupa” u zakonu s obzirom na to da je apsurdno nemati 50 KM za plaćanje kazne, a, primjerice, voziti automobil.

Protiv odluke o lišenju slobode kažnjeni može uložiti žalbu drugostepenom sudu u roku od osam dana od prijema odluke o lišenju slobode. Prvostepeni sud dužan je žalbu dostaviti drugostepenom sudu u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Sud razmatra okolnosti slučaja Drugostepeni sud mora donijeti odluku po žalbi u roku od 15 dana od prijema spisa.

Žalba odgađa izvršenje

Sud će voditi listu takvih poslova u saradnji s mjerodavnim kompetentnim tijelima vlasti. Prigodom odlučivanja o prijedlogu sud će razmotriti sve okolnosti slučaja, kao i financijske uvjete i mogućnost kažnjenoga platiti novčanu kaznu. Ako sud usvoji prijedlog, izdat će nalog za obustavu izvršenja lišenja slobode za vrijeme dok ne protekne rok za obavljanje takvog posla.

Ako kažnjeni obavi predviđeni posao, lišenje slobode neće se izvršiti i novčana kazna će se brisati iz registra novčanih kazni te neće biti naplaćena. Ako kažnjeni uopće ne obavi predviđeni posao, odluka o lišenju slobode bit će izvršena, a ako ga obavi samo djelomično, sud će ocijeniti je li svrsishodno izvršiti odluku o lišenju slobode i o tome donijeti odgovarajući nalog.

/Izvor: Večernji list/

Objava Zbog neplaćene kazne 
od 50 KM, vozači mogu završiti i u zatvoru pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

«To je bruka svih nas», kaže Mato Jozić, ministar pravde FBiH.

Bijeg je opomena za oprez više. I podizanje stepena sigurnosti. Pomno se prati svaki korak. U ćelijama i izvan njih. Pao je čak osmi pomagač Amela Sejfovića. Svi su u pritvoru. Još se traga za motoristom koji je čekao Sejfovića ispred KPZ-a Sarajevo. Istraga bi trebala razotkriti jatake unutar i van ove ustanove. Krug se sužava, a ostaju upozorenja – bijeg je dobro osmišljen i ništa se nije moglo bez zatvorskih pomagača.

«Mislim na nekoga od uposlenika te ustanove. Bjeguncu iz zatvora, prema infomacijama koje sam ja dobio, pištolj je dostavljen s izvana. Onaj tko je unio i dao oružje ovom čovjeku beskrupulozno je i na pladnju ostavio svoje kolege. Taj stepen bezobzirnosti zaslužuje maksimalnu moguću kaznu», kaže Dragan Mioković, umirovljeni policijski službenik.

Kažnjeni su. Trojica zatvorskih policajaca i medicinski tehničar. Suspenzijom. I pritvorom u Zenici. I za njih bi trebalo da važe zatvorske procedure. Videonazdor je tu. Pretresi obavezni. Nema unošenja telefona. Droge. Niti oružja. Pa je ključno u ovoj priči – otkudpištolj?

Prvi čovjek centralnog zatvora u Sarajevu sasvim otvoreno iznosi precizne informacije. O podignutim krivičnim prijavama. Čak njih 50 za godinu dana. 15 policijskih čuvara je pod disciplinskom sankcijom, a na putu da izgube posao je njih šest, što zorno govori o raširenosti korupcije u zatvoru. Propusti razni – od odbijanja naređenja do nesavjesnog rada u službi. Na sceni je klasična sprega čuvarsko-kriminalnih krugova. Međutim…

«Mi nismo istražni organ, ne možemo mi voditi istragu ko šta radi napolju, ko se s kim sastaje, ko od koga uzima pare ili bilo šta. Mi smo samo fokusirani na obim posla u ovim zidovim, a vani to trebaju neke druge sluzbe i organi da vide tu spregu koja očigledno postoji», ističe Amer Softić, direktor KPZ-a Miljacka Sarajevo.

Nije dobro ni u drugim zatvorima. Revizija ukazuje na moguć finansijski kriminal. Sporne su privredne jedinice u kojima rade osuđenici, ali nisu u u računovodstvenom smislu integrirane u rad zavoda. Sporan je i sistem javnih nabavki.

Direktor KPZ-a Zenica Hidajet Jabandžić navodi da rade onako kako im se kaže. To nisu sitnice, kaže zamjenik direktora KPZ-a Mostar Aner Ćurić, ali gledat će to da riješe.

I ovdje svega ima davno se pokazalo. Recimo s bijegom osuđenog ratnog zločinca Dominika Ilijaševića Come iz mostarskog zatvora, koji i danas uživa slobodu. U Kazneno-popravnom zavodu Igman 50 zatvorenik, među kojima ima i ratnih zločinaca, do slobode dijeli samo ograda i dva zatvorska čuvara. Zida nema jer se do sada nije moglo iznaći potrebnih 140 hiljada maraka. Milonski iznosi jesu za izgradnju zatvora u Orašju, Mostaru. Iz resornog ministarstva uvjeravaju da će zida kao i dovršetka izgradnje biti do kraja iduće godine. I izmještanja Centralnog zatvora iz centra Sarajeva na Igman, u čemu se i aktualna uprava ove ustanove i resorni ministar jedino slažu. U suprotnom, kaže Softić, može pasti mrtva glava.

Ili novi bijeg. Baš kao posljednji put. Propusta je, sumnje su Kantonalnog tužilaštva Sarajevo, bilo u izbjegavanju vršenja službene dužnosti od strane zatvorskih čuvara. Indicije su da nije izvršen pretres pritvorenika prilikom izlaska iz ćelije. Da je bilo, Sejfović se sa pištoljem ne bi našao na slobodi. Uhapšen je osam dana nakon bjekstva. Uglavnom, unošenje pištolja traži posebnu kazna za pomagača. Jer je pištolj završio u rukama pljačkaša, osumnjičenog za pokušaj ubistva, osobe koja je pucala na policajca i pisala komesaru poruke tipa „Bit ću primoran da vas pobijem sve“. Zato nema mira ni u redovima uprave niti resornog ministarstva. Brane se, ali i tvrde – ne bježe od odgovornosti. Uprava je ustrajna i problem vidi u nedostatku zatvorskih stražara,a ministarstvo to odbacuje.

«Kazao sam vam da će biti 100 ljudi. Sve je do nas. Nigdje meni do sada nije stigao nijedan akt direktora KPZ-a da mu treba stražara. Znači, postoji mogućnost raspodjele stražara iz svih KPZ-ova», ističe ministar Jozić.

«Mi smo jedva dobili 5 zatvorskih policajaca iako je njih u proteklom periodu 20-ak otišlo u penziju. Obratili smo se resornom ministarstvu za 15 zatvorskih policajaca, uzimajući u obzir i ove sto su suspendovani i disciplinski kažnjeni, i još nemamo odgovor», tvrdi Softić.

Istražiteljski tim Kantonalnog tužilaštva Sarajevo traga za dokazima. Onima koji će pokazati kako je pištolj unesen. Sumnje su da je Sejfoviću to pribavio medicinski tehničar Igor Miloš. Odbrana negira.

«Došao je u pratnji policajca i kod mog branjenika je u kancelariji bio. Međutim, umjesto da je on rekao da je bolestan, on se šetao po kancelariji, hodao je neko vrijeme. U jednom momentu je pitao policajca koji ga je doveo ‘Je li, hoćemo li mi sada u šetnju?’, na šta mu je taj policajac rekao ‘Idemo u šetnju’ i oni u otišli od mog branjenika», navodi Nedžad Muhić advokat osumnjičenog Miloša.

Videonadzora u zatvorskoj ambulanti nema. Zato postoji snimak koji zorno svjedoči o zdravstvenom stanju Amela Sejfovića. Vidno raspoložen, u prisustvu čuvara, komunicira sa jednim od pritvorenika. Vrlo relaksirana atmosfera vladala je na četvrtom spratu Centralnog zatvoru samo 40-ak minuta uoči bjekstva. I zadržala se do dolaska Nikole Simića, zatvorskog čuvara za kojeg se sumnja da je omogućio bjekstvo Sejfoviću. Snimci pokazuju prisan odnos čuvara Simića i pritvorenika Sejfovića. Ovo ponašanje nije u skladu sa procedurama koje su vrlo jasne kada je riječ o mjerama koje zatvorski stražar provodi nad pritvorenikom. Potom dvojac kreće ka zatvorskoj ambulanti, a dvadesetak minuta kasnije videonadzor bilježi Sejfovića u šetnji u prizemlju. Prisutni su, sad već suspendirani, zatvorski čuvari Nikola Simić i Armin Delalić. Sejfović poseže za pištoljem koji je nosio za pasom, repetira ga, grli Simića, zatim sa njim dolazi do kapije II. Sejfović pokušava da otvori elektronska vrata koja vode prema prolazu ka Jadranskoj ulici. Potom pokušava razbiti stakleni dio dežurane. Onda puca. Bezuspješno. Od Simića potom traži da pritisne taster za otvaranje vrata, što je ovaj i učinio.

Sve ukazuje da su nužne sigurnosne provjere, ne isključivo prilikom prijema ljudi, već i nakon toga. Ali teško da će to ići kada je Zakon o izvršenju krivičnih sankcija star skoro dvije decenije. Vlast interesa za izmjenama nema, pa zato imamo neefikasnost, korupciju, nedostatak nadzora i kontrole, nepostojanje jedinstvenog upravljanja.

«Zavodi su danas, neću reći, države u državi, ali djeluju vansisitemski i izolovano, a vidimo i u domenu financijskog poslovanja – revizija stalno pokazuje brojne probleme, koji se mjere milionima maraka. Imamo probleme u sistemu, probleme sa zloupotrebom u sistemu zatvorskih pogodnosti, korupcije», nabraja Eldan Mujanović, profesor na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije.

Tko je zakazao u sistemu, jesu li poštovane procedure, da li su vršene sigurnosne provjere rizika osobe, da li su kontrolirane pritvorske ćelije i pritvorenici – odgovorit će istraga. Kad ovo prolazi Sejfoviću, pitanje je šta unutar rešetaka rade kriminalci većeg kova, pa iako ovdje sigurno ima izvrsnih kadrova, pištolj unutar zidina stvorio je sliku kaosa koji vlada unutar zatvorskog sistema i kojem treba hitna reakcija vrha ministarstva i svih uprava zatvora zajedno.

federalna.ba

Objava Ogledalo države pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Zatvorska sala u svečanom izdanju, na stolovima cvijeće, svuda ukrasi, brojni gosti, a zatvorenici u odijelu i vjenčanici, slika je koja je prije nekoliko dana krasila prostorije KPZ-a Istočno Sarajevo. Iako zatvorska vjenčanja nisu nemoguća, ovo je, kažu iz ove ustanove, bilo posebno.

S obzirom na to da su Marko i Vesna osuđenici, a ženski i muški zatvori potpuno odvojeni, mogućnost da se ostvare neki kontakt bila je ravna nuli. Međutim, kada je u pitanju ljubav, izgleda da ništa nije nemoguće.

– Ni nama nije jasno kako su uspjeli zbližiti, s obzirom na to da se mogu vidjeti samo na velikoj udaljenosti, jer su to odvojeni odjeli zavoda. Po zakonu, oni čak nemaju dodira, ni onih nekoliko sati dok rade, jer su raspoređeni u smjene koje nikada nismo kombinirali. U ovom slučaju mladoženja čak nije ni radio, tako da ne znam kako su uspjeli sresti se – ispričala je za EuroBlic Branka Zubić, zamjenica upravnika KPZ-a Istočno Sarajevo.

Ljubav preko žice

Marko i Vesna se od ranije nisu poznavali, ali za šest mjeseci, koliko su proveli u zatvoru, našli su način upoznati se i zbližiti, najviše pogledima, i to na daljinu. Jedini mogući kontakt mogli su imaju na satima sporta, kada i muškarci i žene izlaze na terene, međutim, opet ne zajedno, nego u posebnim dijelovima.

Dok je ljubav preko žice tinjala, mladenci su poželjeli da je i ovjekovječe tamo gdje su je i započeli, a uprava KPZ-a im je velikodušno izašla u susret.

– Zatvorska vjenčanja se ne razlikuje od ostalih, potrudimo im osigurati sve što treba. Održavaju se kod nas u sali, gdje nam dođu matičar i odbornici, a ukoliko mladenci žele i svi drugi obredi vjerske prirode. S mladencima dogovorimo tko će od njihovih srodnika biti prisutan i upriliči se lijepo vjenčanje. Čak ni ne ograničavamo broj, tako da svi bliski rođaci mogu doći – objasnila je Branka.

Svečanost je priređena tako da su svi uživali i na trenutak zaboravili gdje se nalaze. Mladenci su počastili i osuđenike, članove kolektiva, zaposlene i sve prisutne. Mladoženja je častio osuđenike iz svog odjela, mlada svoje „kolegice“, a uprava je uradila sve kako bi mladencima, ali i ostalim „svatovima“ ovaj dan ostao u lijepom sjećanju.

Vesna je odmah poslije vjenčanja odslužila kaznu, a Marko će se, do izlaska i početka novog života, morati suzdržati još neko vrijeme. Oboma je ova kazna donijela novi početak i nezaboravno iskustvo, o kome će se još dugo pričati. I dok svi zatvor zamišljaju kao mračno, tamno i jedno od najgorih mjesta na svijetu, ova priča je dokaz da ljubav opstaje u svim uvjetima.

Nažalost, do Marka nismo mogli doći, jer je osuđen do strane Suda BiH i nismo imali dozvolu razgovarati s njim, a njegova supruga iz solidarnosti s njim nije htjela ispričati detalje.

Za dvije godine dva vjenčanja

Nesvakidašnji mladenci nisu jedini primjer kako ljubav može biti jača od svih prepreka. U posljednje dvije godine u KPZ-u Istočno Sarajevo održala su se dva vjenčanja.

– U prvom slučaju mladenci su se poznavali od ranije i kada je mladoženja došao na izdržavanje kazne odlučili su se vjenčati. Budući da se radilo o dugotrajnijoj kazni, dogovorili su se vjenčaju ovdje kod nas, u zatvoru – dodaje zamjenica Branka Zubić.

Izvor: pogled.ba

Objava POGLEDIMA ISTOPILI REŠETKE: Ljubav okrunili vjenčanjem u sarajevskom zatvoru pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Dopisnik Guardiana iz Pekinga Tom Phillips svoj tekst, koji možete na engleskom jeziku pročitati na ovom linku, otvara pričom o 44-godišnjem odvjetniku Xieu Yangu, koji je uhićen 11. srpnja 2015. godine u gradu Hongjiang tijekom velike akcije patrije protiv odvjetnika koji se bave ljudskim pravima. Punih 18 mjeseci nakon što je pritvoren Xie se i dalje nalazi iza rešetaka čekajući suđenje zbog niza optužbi, između ostalog “podrivanja vlasti”.

Zbog odbijanja vlasti da njihovog klijenta puste na slobodu, Xijevi odvjetnici su u javnost pustili transkript razgovora s njime u kojem detaljno opisuje kroz kakvu je torturu prolazio od trenutka uhićenja. Njegova priča zorno prikazuje kako izgleda taktika vlasti u takozvanom kineskom “ratu protiv zakona”, piše Phillips.

Xie tako tvrdi da je već prvog dana u pritvoru okovan za metalnu stolicu i da mu je naređeno da objasni zašto se pridružio ilegalnoj anti-partijskoj mreži. Drugog dana prebačen je u tajni zatvor, prilikom čega je dobio samu jednu informaciju: “Tvoje jedino pravo je da nas slušaš!” Trećeg dana, priča Xie, počelo je nasilje:

– Mučit ćemo te do smrti kao mrava! – zaprijetio mu je jedan od ispitivača u zatvoru tijekom maratonske sesije ispitivanja prekidanog batinama s kojima su odvjetnika htjeli natjerati da prizna zločine koje je nijekao. Ni drugi ispitivači nisu štedjeli prijetnje, pa mu je jedan od njih rekao:

– Mučit ću te dok ne poludiš. Nemoj ni zamišljati da ćeš išetati odavde i dalje biti odvjetnik. Bit ćeš bogalj!

Novinar Guardiana navodi da je ove tvrdnje nemoguće provjeriti, ali su one konzistentne s ranijim dokumentiranim zlostavljanjima u Kini. Tako je nedavno švedski aktivist za ljudska prava Peter Dahlin detaljno opisao svoje zatočenje u jednom pekinškom zatvoru koji je trajao 23 dana.

Iz svojeg novog doma u sjevernom Tajlandu Dahlin je za Guardian rekao kako su ga sigurnosni agenti vlasti pritvorili u siječnju prošle godine i da mu je tijekom zatočenja u zatvoru uskraćivan san uz neprekidna i iscrpljujuća ispitivanja. Također mu je uskraćen pristup bilo kakvoj šetnji, dnevnoj svjetlosti ili pristup švedskoj ambasadi. Osim toga, ispitivan je pomoću detektora laži nazvanog “uređaj za poboljšavanje komunikacije”.

– Ti zatvori su napravljeni s ciljem da vas slome – rekao je Dahlin kojeg su u tajnom zatvoru držali pod 24-satnom stražom.

No, u usporedi s Dahlinom, ranije spomenuti odvjetnik Xie prošao je mnogo gore, vjerojatno i zbog činjenice da je kineski državljanin. Osim ranije opisane torture, Xie tvrdi da je bio prisiljen sjediti u istom neudobnom položaju na hrpi plastičnih stolaca tako da mu noge nisu doticale pod.

– Morao sam sjediti tamo više od 20 sati, a obje noge su me toliko boljele da sam ih u jednom trenutku prestao osjećati – rekao je. Uz to, bio je žrtvom i “tradicionalnijeg” premlaćivanja:

– Podijelili bi posao, tako da bi me jedan ili dvojica zgrabili za ruke dok me netko drugi šakama i koljenima udarao u trbuh, ili me naprosto udarao nogama. Pritom su vikali: “Ovo je slučaj kontrarevolucije, misliš li da će te Komunistička partija ikada pustiti? Mogli bismo te mučiti do smrti i nitko ti ne bi mogao pomoći – govorili su mučitelji Xieu.

No, prijetnje se nisu odnosile samo na njegov život, nego i na živote njegove obitelji:

– Tvoja žena i djeca trebaju paziti na sigurnost u prometu kad voze cestama. Ovih dana događa se puno nesreća – u općenitim, ali nimalo nejasnim rečenicama pričali su ispitivači/mučitelji nesretnom odvjetniku.

Napokon, pod neprekidnom torturom Xie se slomio:

– Doživio sam potpuni mentalni slom. Samo sam htio da ispitivanja završe čim prije… Stoga, što god su htjeli da napišem ili potpišem, potpisao sam. Rekao sam im da natipkaju što god žele i da ću to potpisati. Više nisam htio živjeti – zaključio je Xie.

Najgora stvar u cijeloj priči jest to da se radi o ustaljenom obrascu, budući da je Xie tek jedan od 250 odvjetnika i aktivista koji se bave ljudskim pravima, a koji su bili uhićeni tijekom par dana u srpnju 2015. godine. Štoviše, situacija u Kini što se tiče kršenja ljudskih prava opisuje se kao najgora od dana masakra na Trgu Tiananmen 1989. godine.

Naravno, vlasti u Pekingu se ovim optužbama za torturu nisu oglasile, a preko službenih medija čak i napadaju strane medije koji izvještavaju o tome, tvrdeći da prvo trebaju pogledati u vlastito dvorište, a tek onda dijeliti lekcije drugima.
Jutarnji.hr

Objava JEZIVE PRIČE IZ TAJNIH KINESKIH ZATVORA Kako se partija obračunava s borcima za ljudska prava: ‘Mučit ćemo te do smrti kao mrava!’ pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava Zbogom Selma i Edita djevojčice mile: Imate li gospodo iz vlasti obraza pogledati u oči roditeljima! pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava Zdravko i Zoran Mamić te Damir Vrbanović izašli iz pritvora u Remetincu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

"Nakon što su izvršni predsjednik Dinama Zdravko Mamić i trener Zoran Mamić od svojih odvjetnika doznali da je USKOK za njih zatražio istražni zatvor, a radi mira momčadi i kluba, odlučili su se neodložno na povratak u RH kako bi odmah, surađujući s vršiteljima istrage, odgovorili na sva pitanja s ciljem dokazivanja svoje nevinosti", priopćeno je u subotu iz Gradskog nogometnog kluba Dinamo.
Mamići su, dodaje se, zaustavljeni na granici i privedeni od strane hrvatske policije, a s njima su njihovi odvjetnici Jadranka Sloković i Čedo Prodanović.
"Želimo naglasiti kako cijela momčad, stručni stožer, nogometna škola i svi zaposlenici čvrsto stoje iza našeg izvršnog predsjednika Zdravka Mamića te glavnog trenera Zorana Mamića i potpuno smo uvjereni kako će dokazati svoju nevinost", stoji u priopćenju glasnogovornice Dinama Sandre Špičić.

Objava Uhićeni Zdravko i Zoran Mamić! pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ta 25-godišnjakinja privedena je 20. lipnja kada je sudjelovala na skupu žena koje su u Teheranu željele gledati utakmicu Svjetske odbojkaške lige između Italije i Irana. Puštena je nakon nekoliko sati, ali je za par dana opet uhićena.

Nakon 126 dana u zatvoru, mlada žena je u listopadu dva tjedna odbijala hranu u znak prosvjeda protiv zatočenja i nevođenja procesa, prema facebook-stranici Free Ghoncheh Ghavami na kojoj obitelj i prijatelji vode kampanju za njezino oslobađanje.

Šef policije general Esmail Ahamdi Mogadam u lipnju je rekao da policija ne može dozvoliti ženama nazočnost na stadionima jer miješana publika nije u općem interesu.

hrt.hr

Objava Iran: Godina dana zatvora za Britanku koja je htjela gledati mušku odbojkašku utakmicu u Teheranu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.