Četiri spomenika su pravilno raspoređena, dok su ostali zbog fizičkog ili prirodnog utjecaja promijenili položaj. Usmenom predajom s koljena na koljeno prenosio se spomen na ovo groblje.  Mnogi su često  plaćali misu za duše pokopane na tom mjestu, te bi im se molitve i prošnje uslišale. Posjećivali bi ga zbog mnogih razloga; zbog različitih  zdravstvenih problema, vodili bi i malu djecu ako ne bi bila poslušna. Na ovo mjestu su dolazile žene i druge vjere.

Nevenka  Jelić-Balta, koja je kao djevojčica živjela nekoliko desetaka metara od toga groblja pripovijeda: „Moju tetku su zabolile noge, maknut nije mogla, ni ustat, i kako je bilo ono doli groblje ona se zavituje,  platiti misu za duše ukopane u njemu.  Šlimačka je pošla k misi i ona pošalje po njoj pare da plati misu na njezinu nakanu. Tada je na  župi bio fra Mladen, te joj kaže: „Ako si to od one žene što čara onda neću“. Ma ne bolan, tamo tetu noge zabolile i ona se zavitovala platit misu. Fra Mladen je onda prihvat. Dok se ona vratila kući tete je ustala na noge.“ 

Na ovo mjesto hodočastili bi i muslimani te bi se molili na svoj način. Ponekada bi netko znao zapaliti i svijeću, ostaviti novac na spomenik. Do groblja vodi staza koja je poprilično zarasla. Nekada se tom stazom pješačilo na Šćit.  Kad bi naišle žene na misu pokupile bi novac koji su zatekle na tom groblju te bi ga ponijele na Šćit u crkvu.

„Bio neki Zair, koji je također imao zdravstvenih problema; oči ga bolile, i nije znao šta će i doje mojoj tetki da moli na tom groblju za njega. Govorio bi joj; Daj tete prikriži molim te! Ona ti je hodočastila dole na groblje. I obilazilo bi se oko toga gajića u kojem su grobovi.  Nakon par dana ide Zair ponovo i nosi punu kesu svačega, kave, šećera da zafali. Kaže on Teti: E hvala ti moja tete, ja sam ko nov. Ona mu reče: Bogu zafaljivaj sinko.“   Pripovijeda Nevenka.

I danas ljudi posjećuju ovo mjesto iz različitih osobnih razloga. Mole se s različitim nakanama. Teško je prići svim spomenicima, ali se i dalje vidi staza kojom ljudi prolaze. Najčešće ljudi pale svijeće kroz korizmeno vrijeme, što je odavno naslijeđena tradicija.

Tekst i foto: Mijo Tadić

Objava Neobične priče: Groblje u Družinovićima pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Anto i Anuša vjenčani su 24. veljače 1965. godine na Šćitu, svjedok na vjenčanju je bio Martin Ivić.

Anto je rođen 1. siječnja 1942. godine u Rumbocima od roditelja Marka i Pere (rođene Petrović), Anuša je rođena 2. studenoga 1943. godine, također u Rumbocima od roditelja Mije i Ivuše (rođene Džolan). U braku su rodili dvoje djece, od kojih je sin Mijo poginuo kao hrvatski btanitelj, a sin Ivan živi u Rumbocima. Imaju četvero unučadi.

Anto je svoj radni vijek proveo u Njemačkoj gdje je vrijedno radio 36 godina zarađujući da podigne obitelj i dom, a supruga Anuša je tijekom tih godina bila dobra domaćica i brižna majka.

Tekst i foto: Mihaela i Ivana Šarčević
 

Objava Zlatni pir Ante i Anuše Šarčević u župi Rumboci pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.