Objava Pedeset godina braka Jele i Ive Brajko iz Ljubunaca pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kao i u mngom drugim krajevima tako i u Rami „bijeli Božić“ je postala samo misao i pusta želja. Dok su tople zrake sunce za koje se može reći da su prave proljetne, Mato i Ruža su stajali pred župnom crkvom Presvetog Srca Isusova u Prozoru, a djeca i unučad su polako pristizali. Kao što su i kroz svih ovih pedeset godina zajedničkog života bili primjer tako su i ovaj put kao roditelji uzora prvi stigli na misu kada će obnoviti svoje bračne zavjete.

Svečano misno slavlje na blagdan svetog Ivana apostola i evanđeliste, 27. prosinca 2023. godine  predvodio je don Jakov Kajinić iz Katoličkog školskog centra „Petar Barbarić“ Travnik uz sumisništvo župnika don Marka Tomića koji je predvodio obnovu bračnih zavjeta Mate i Ruže Jukić.

Mato i Ruža djevojački Prskalo iz Šlimca također iz župe Prozor vjenčali su se 16. siječnja 1974. godine. Vjenčao ih je tadašnji prozorski župnik Vlado Jurjević. Proslavu ove lijepe obljetnice organizirala su njihova djeca nekoliko dana ranije zbog pogodnosti okupljanja.

U skladnom braku Bog im je podario dva sina Danu i Tomu i tri kćeri Nadu, Zoru i Kristinu, tri zeta i dvije nevjeste.

Kroz život su dobili petnaestero unučadi

Prozborili smo nekoliko riječi s ovim „mladencima“ o zajedničkom životu. Dok smo razgovarali i Ruža i Mato su pokazivali neku posebnu radost zbog ovog događaja. Pogledi su im se često susretali koji su odavali kako ta ljubav iz mladih dana nije izblijedila, nego je postala zrela i radosna.

Ruža je životu s Matom kazala s iskrenim i sretnim osmijehom: „Uuuu dobro, ponekada i naporno, ali opet dobro. Uvijek je bilo radi, trpi i sve dobro. Uvijek sam bila kod kuće uz obitelj. U svemu tome najsretniji trenuci su mi bili rađanje dice i kada su se ženili i udavali. Sada mi je najsretniji dan kada mi dođu. Djecu je bilo teško odgajati i tada, a sada je čini mi se da je sada teže. Tada se imalo manje, ali opet smo ih odgojili.“

Na pitanje što je davalo snagu u borbi kroz život Ruža je bila konkretna

“Snagu nam je davao Bog i ljubav, molitva. Uvijek molimo i postimo. I kada vidim ovu svoju unučad nema veće radosti, deset muških i pet ženskih,“ presretno je kazala Ruža koja je sva blistala od radosti.

Ruža je za ovu prigodu obukla ramsku narodnu nošnju kao i na dan vjenčanja

Dok je Ruža uspješno vodila kućanstvo i brinula o djeci i njihovu odgoju Mato je zarađivao kruh za obitelj neko vrijeme u privatnom poduzetništvu, zatim je radio neko vrijeme u pošti te u prozorskom komunalnom poduzeću Vodograd. Odatle je otišao i u zasluženu mirovinu.

Mato je o pedesetogodišnjem bračnom životu kazao: “Ona starinska kaže da je do sada kuću držalo ‘krpljež i trpljež’. Sada nema krplježa, ali bi trebalo biti više trplježa. Svugdje ima problema, ali danas ni’ko neće da trpi i zato se neki brakovi raspadnu. To je jedna žalost. Kada se svi iskupljamo, kako je čovjek veseo. To je uvijek veselje za obitelj. Sinoć smo se veselili i danas nastavljamo.“

Na pitanje tko je koga više slušao u braku Mato je kazao kako je to bilo obostrano: „Nekada ja Ružu, nekada ona mene. Najvažnije je da se uzajamno poštuje. Bez uzajamnog poštivanja nema braka.“

O odgajanju djece Mato je naglasio da ništa nije bilo problem. „Kad ih stavim sve u jednu sobu i pokrijem i vidim ih sve, sretan sam. Kada su odrasli i počeli hodati onda je bilo više brige. Kasnije je sve izašlo dobro; odrasli, oženili se i udali, stigla djeca”, kazao je.

I opet na kraju razgovora onaj sretni pogled Mate i Ruže koji nije trebao riječi ni opise.

Nakon misnog slavlja i obnove zavjeta obiteljsko slavlje je nastavljeno na Borovnici u obiteljskoj kući Mate i Ruže.

Objava Mato i Ruža Jukić iz župe Prozor proslavili pedeset godina braka pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ruža i Mato vjenčali su se točno prije 50 godina, 22.11.1969. godine u župi Svetog Ilije Proroka u Doljanima.  U kršćanskom braku rodili su osmero djece koja su im podarila 19 unučadi.  Svoj zlatni jubilej dočekali su u okruženju svoje djece i unučadi koju su podigli na noge unatoč teškim vremenima, zarađujući kruh vlastitim rukama. To je pravi dokaz kako ljubav savladava sve prepreke, kroči kroz život hrabro nošena vjerom.

Ruža Papak, djevojački Cvitković rođena je 17. rujna 1948. godine u Doljanima u brojnoj obitelji, a imala je osam braće i sestara. Rano ostaje bez majke, pa je otac bio prinuđen ponovno potražiti majku za svoju djecu kako bi se on posvetio  zarađivanju crnog i mukom natopljenog kruha.

Mato Papak je rođen 11. rujna 1947. godine u Papcima, zaseoku sela Škrobućani. Slične prilike u djetinjstvu zatekle su Matu kao i Ružu. Mato je imao šest braće i sestara i na neki način sličan život kao i njegova Ruža iako ih je razdvajala planina Rogulja. No, njih ipak nije mogla razdvojiti.

Svoje poznanstvo sigurno mogu zahvaliti Divi Grabovčevoj, jer su se upoznali na Borovniku pri povratku s Kedžare i proslave Divina dana. Ljubav koja se tada rodila okrunjena je kršćanskim brakom. Matu nije mogla spriječiti ni ta strašna Rogulja sa svim svojim obroncima da pohodi i „ašikuje“ s Ružom te da zakaže svadbu. Svadba se dogodila prije 50 godina kada su se kićeni svatovi, na konjima i uz pjesmu, iz Papaka preko Rogulje uputili u Soviće po Ružu.

Njih dvoje kršćanski spojeni u dva tijela, a jedan duh rodili su djecu Anu, Mariju, Milana, Katicu, Josipa, Juliju, Ivicu i Ivana od kojih dobiše 19 unučadi.  Odgojili su svoju djecu i uputili ih u život. S Ružom i Matom u Papcima je ostala samo kćer Julija, a druga djeca svako slobodno vrijeme koriste da posjete svoje roditelje. Započeli su i gradnju nove kuće. Svoje korijene ne zaboravljaju ma gdje god se nalazili. To je odgoj koji su im usadili njihovi roditelji. Ruža i Mato skromno napominju da ih je kroz život jednostavno vodila molitva te da im je ona bila okrijepa za ljubav koja se rodila u mladosti. Ljubav i molitva su spoj koji ih čuva i daje im snagu za sve tegobe života.

Kako je tekao njihov bračni život najbolje oni znaju. Naviknuti na tegobe iz djetinjstva, jer su rođeni u vrijeme odmah iza Drugog svjetskog rata kada je bilo teško preživljavati, teško je bilo biti vjernik. Svih ovih pedeset godina braka proveli su u Papcima, u Rami, zarađujući kruh na svojoj zemlji.

Objava 50 godina braka Ruže i Mate Papak dokaz su da ljubav postoji i sve pobjeđuje pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Prije 50 godina, točnije 12. travnja 1969. godina,Milan i Dragica su sklopili kršćanski brak i jedno drugom obećali „vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti (…) u sve dane života svoga“.  Potpuno su se predali jedno drugom. To obećanje,unatoč svim poteškoćama i problemima kojih je zasigurno bilo, održali su kroz 50 godina i dali primjer svojoj djeci i unučadima ali i svim mladima. Njihov primjer potvrđuje da je moguće ostati vjeran svojim obećanjima u međusobnoj ljubavi i poštivanju.

Milan Antunović rođen je na Ustirami 1948. godine, a Dragica Stojanović 25. kolovoza 1949. na Slatini. Vjenčali su se 1969. godine na Gračacu. Svjedoci na vjenčanju bili su Šimun Pavlović i Jela Drinovac. Vjenčatelj je bio tadašnji župnik fra Mladen Lucić.

Milana i Dragicu Bog je obdario s 5 djece  koji su im podarili 9 unučadi. Život ih nije mazio. Cijeli radni vijek Milan je proveo vozeći kamione kako bi osigurao pristojan život svojoj obitelji, a Dragica je bila kod kuće i brinula se o djeci da završe škole, da postanu zreli i odgovorni ljudi.

Milan i Dragica su molitvom zahvalili Bogu za njihovih proteklih 50 godina zajedničkoga života. U ime župne zajednice, župnika fra Mate, kao i u svoje osobno ime čestitku je uputio fra Miljenko. Posebno je zahvalio Milanu što je uvijek spreman priteći u pomoć kada to fratrima zatreba.

Nakon mise slavlje je nastavljeno u obiteljskoj kući na Slatini.

Uz molitvu da im Gospodin udijeli još dosta zajedničkih godina upućujemo iskrene čestitke.

Objava 50 godina braka Milana i Dragice Antunović pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Povodom pedeset godina braka posjetili smo salavljenike Anicu i Nikolu Škarica. Prije nekoliko dana oni su u krugu svoje obitelji proslavili tu svoju zlatnu obljetnicu.

Nikola Škarica je rođen u Škaricama 1944. godine u obitelji Tome i Ivke Škarica koji su pored njega imali još 4 djece.  Zbog teškog i surovog života s kojim se morao boriti Nikolin otac Tomo preminuo je 1947. godine tako da ga sin Nikola nije mogao ni upamtiti niti se sjećati njegova lika kroz život. Očevu ljubav i borbenost prenijela mu je majka Ivka koja je ostala sama sa petero djece u najgora poratna vremena. Nikola i danas stalno iskazuje zahvalnost majci i stricu Pavlu koji je uvijek bio to kada je trebalo nešto pomoći.

Anica je rođena u Donjoj Vasti 1948. u obitelji  Luke i Ivke   Marić  koja je imala 11 djece. Nikola je dolazio kilometrima hodio kako bi dolazio i „ašikovao“ sa svojom Anicom. Kada je postala odrasla cura Anicu   je zaprosio njezin Nikola te je njihova ljubav okrunjena kršćanskim brakom 1967. godine. Njihov vjenčatelj je bio tadašnji  župnik na Uzdolu vlč. Josip Kalčik, a svjedoci na vjenčanju su bili Ante Ivanko Cigo i Veronika Škarica.

Nakon vjenčanaja nastavili su život u Škaricama koje su bile udaljene i od središta župe Uzdol više od 5 kilometara, a od Prozora čak 20 kilometara, bez puta, bez uvjeta za život. Ali ljubav i borba sa životom su dali rezultate. Dočekali su 50 godina kršćanskog bračnog života. Dobili su tri sina; Zorana koji je sa svojom obitelji u Austriji, Marinka koji je u Prozoru i Milana koji se u borbi za posao i obiteljsku egzistenciju našao u Dubrovniku. Sinovi su im podarili 11 unučadi i jedno praunuče.

Svoju pedesetogodišnjicu proslaviše u župi svoga vjenčanja, na Uzdolu, okruženi svojom djecom i unučadima te drugom bližom rodbinom. Misu je na Uzdolu predvodio župnik don Ivo Tomić koji je po  završetku mise zazvao poseban blagoslov na Anicu i Nikolu i njihove obitelji. U crkvi svetog Ivana Krstitelja za Nikolu i Anicu bio je posebno dirljiv govor njihove unuke Aneta koja ga je potajno i dulje vremena pripremala. Slavlje je nastavljeno za obiteljskim stolom u Etno selu „Remić“.

Nenajavljeni stižemo u obiteljsku kuću na Paljikama u Prozoru gdje su se iz Škarica preselili 1980. godine.  Nakon izlaska iz automobila prvo osjetilo koje nam je proradilo je miris izazvan tek pečenom pitom ispod sača. Anica je upravo uzela tepsiju s pitom kako bi je stavila pred svoga Nikole i zajednički objedovali.

Nakon izvrsnog blagovanja započela je priča o zajedničkom životu.  Nikola je morao otići u Njemačku 1971. godine kako bi svojoj obitelji osigurao egzistenciju.  Dok je Nikola je kruh zarađivao po njemačkim gradilištima i tvornicama, a za to vrijeme Anica je preuzela na sebe brigu za odgoj djece i sve što im je drugo trebalo. O tome Anica reče: „Najteže je bilo što sam sama odgajala djecu. Morala sam im biti i mater i ćaća. Život se mora prifatiti sa problemima i onakav kakav je pa će sve ići. Najveću snagu cijelo to vrijeme je bila ljubav i molitva. Ni kada smo bili Nikola i ja toliko daleko i odvojeni, ništa nije moglo poljuljati nas dvoje. Niti seoske priče niti daljina, niti bolesti. Zato i jesmo nagrađeni sa ovih 50 godina i svojom djecom, unučadima i praunučetom i nadam se da ćemo ih dočekati još.“ Dok tako priča pogleda u svog Nikolu i rukom dodiruje križ na grudima kao da želi potvrdu ili reći da je tu bila dodatna snaga kako bi u životu prošla sve životne terete kako supružničke, majčinske pa tako i težačke.

Nikola o svom životu i tim teškoćama priča sa osmjehom kao da se smije, a sigurno se i smijao u lice svakoj životnoj prepreci koja mu se ispriječila na putu.

„Ćaću nisam ni upamtio. Mater mi je bila sve. Fala mom stricu Pavlu koji nam je pomagao. U Škaricama smo živjeli od stočarstva i poljoprivrede. Puta nismo imali. Škarice su od Prozora udaljene više od 20 kilometara. Zato sam morao otići u Njemačku 1971. godine.  Kada sam dolazio iz Njemačke teži put mi je bio od Prozora do Škarica nego iz Njemačke do Prozora. Jednom prilikom povezao sam sa sobom ona bauštelska njemačka kolica i drugih stvari kako bih se kućio. Stigao sam sa nekim vozilom na Komin u neka doba u noći za Uskrs, a odatle sam morao dalje preko livada i šumskih staza. Zamolio sam vozača auta da mi malo prosvijetli kako bi namontirao točak na kolica i tako lakše potjerao stvari do kuće, on mi reče kao se nismo za to pogodili. Eto, šta bi čovik tada? Zaputio sam se kući preko tek uzorane zemlje i nadomak kuće sam jednostavno iznemogao. Sjeo sam na stvari i zamislio se nad sobom i svojom obitelji. Tada su psi zalajali na mene, čeljad su izašla iz kuće da vide ko je te su shvatili da sam ja tek kada sam progovorio. Da bi djeca išla u školu morao sam tražiti stanovanje negdje u Donjoj Vasti ili na Uzdolu. Nismo imali puta i zbog tako teškog života odlučili smo se preseliti u Prozor. Napravili smo kuću na Paljikama u Prozoru i preselili se 1980. godine.“

Sve to Nikola i Anica pričaju dok sjede jedno uz drugo kao da su se tek vjenčali. Ne treba boljeg savjeta za tako dug i uspješan brak: prihvatiti probleme i nosi se sa njima. Ništa nije lako, ali ljubav i vjera sve pobjeđuju.

Iako su sami oni su zadovoljni. Njihov sin Marinko svakodnevno ih posjećuje, a druga dva sina koriste svaku prigodu slobodnog vremena na poslu kako bi došli do svojih roditelja.

Proslavu obljetnice Nikole i Anice svojim pažljivim fotografskim okom zabilježio je Marin Škarica.

Objava Pedeset godina životnog zajedništva Anice i Nikole Škarica pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Prije pedeset godina, 11. siječnja 1967., pod svetom misom u Gospinoj crkvi na Šćitu Marko Brković i Ljubica r. Krešo izrekli su pred Bogom i ljudima svoju bračnu privolu, obećavši jedno drugom vjernost i ljubav do groba, uz nazočnost crkvenih kumova Stipe i Mate Brkovića, rodbine i prijatelja. Istog datuma na Šćitu su vjenčani i Jure Bradić i Danica r. Ivanika. Vjenčatelj je bio fra Mladen Lucić.

Isto tako su pod svetom misom 14. kolovoza 2017. godine u filijalnoj crkvi sv. Nikole Tavelića na Orašcu Marko i Ljubica obnovili i potvrdili svoju bračnu privolu u nazočnosti svoje djece, unučadi, rodbine, prijatelja i fratara (fra Ivana Šarčevića, fra Ivana Jelića, fra Mije Šarčevića, fra Jure Perića, fra Miljenka Petričevića, fra Mate Topića, fra Stjepana Lovrića i fra Marka Ćorića) zahvalivši Bogu za pedeset godina bračnog života. U kršćanskom braku rodili su troje djece: Ankica, Anđelko i fra Tomislav. Ankica i Anđelko podarili su im šestero unučadi.

Marko je radni vijek započeo radeći pet godina u Austriji i Njemačkoj, a nastavio u Hrvatskoj do mirovine. Ljubica je ostajala kući brinući se za rast, odgoj i školovanje djece, čekajući muža i djecu da se vrate iz bijela svijeta kako bi ih ponovno ispraćala u tuđinu. Živjelo se skromno, kao i kod drugih ramskih obitelji njihova vremena, ali reducirano na blagoslovljenu jednostavnost.

Neka Bog podari još mnogo godina ovozemaljskog života Marku i Ljubici!

Objava Pedeseta obljetnica braka Marka i Ljubice Brković pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ilija Džidžić rođen je 23.11.1944. godine u Jaklićima odakle je i njegova supruga Marta, djevojački Tadić, rođena 17.01.1943. Brak su sklopili na Šćitu 01.02.1967. godine. Kroz svoj pedesetogodišnji bračni život dobili su djecu Jadranku, Delfu, Milenka i Mariju. Od njih su dobili dvanaestoro  unučadi, nažalost, živih je jedanaestero.

Ilija je kao i mnogi Ramljaci pošao u Njemačku 1969. godine gdje je zaradio mirovinu. Dok je on kruh zarađivao po njemačkim bauštelama njegova supruga Marta je kao prava ramska majka odgajala djecu u kršćanskom i hrvatskom duhu.

Kada je otišao u Mirovinu 2004. godine umirovljenički život sa svojom Martom nastavio je kod sina Milenka u mjestu Kašiću, župa Banjevci kod Pirovca u Republici Hrvtskoj.  U toj župi Ilija i  Marta su 17. travnja 2017. godine proslavili svoju pedesetogodišnjicu braka svečanim misnim slavljem koje je predvodio fra Josip Repeša udijelivši im blagoslov i prigodne poklone; križ iz Jeruzalema i kamenčić sa Golgote. Zahvaljujući fra Josipu dobili su i pismeni blagoslov od Pape Franje.

Ilija i Marta su tijekom misnog slavlja obnovili  svoje bračne zavjete te zahvalu Bogu za svoj zajednički život, djecu i sav blagoslov koji su primili od Boga tijekom života.

Objava Zlatni pir Ilije i Marte Džidžić pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Nakon sv. Mise, neizbježnog fotografiranja veselje je nastavljenu u Konobi „Gaj“ na Šćitu.

Stipo  i Mara Burić, rođena Tadić, brak su sklopili prije 50 godina kada se u Rami živjelo sasvim drugačije. Ova lijepa obljetnica bila je povod da s njima porazgovaramo o životu, braku i običajima vjenčanja koji su bili prisutni u njihovo vrijeme.

„Lipo smo živili, izrodili smo osmero dice što nam je najlipše i imamo 14 unučadi. Najradosniji sam što su mi dica uredu i poprilično su završila škole, eto, dok sam ja broj’o imali su 106 godina škole. Najradnosniji samo kada se iskupe djeca i unučad. „  Tako opisuje Stipo svoj život kroz proteklih 50 godina.

Danas često kažu da se više vole unučad nego djeca. Stipo o tome kaže: „Isto se ona vole, samo za dicu nismo imali prije puno vrimena, a za unučad sada imamo više.“

Dotakli smo se i ondašnjeg momačkog života. O tome Stipo ističe kako se puno rdilo o zemlji, ali je bilo i vremena za udvaranje. Tadašnja udvaranja i „ašikovanje“ događalo se nedjeljom poslije mise, u preljama, komušaljama. „A momci ko momci, vazda su gledali neku priliku, ali je nije bilo.“ Sa osmjehom će Stipo. „Uvijek se ašikovalo u kući kada je neko tu od starije čeljadi ili dice. U to vrijeme se ašikovalo tako da je bilo više momaka pa bi se odmicalo, to je ono kada jedan momak ašikuje, pa onda drugi.“

O savjetu za uspješan brak Stipo kaže: „Mi smo bili drugačije odgojeni, a danas su svi drugačije odgojeni pa i moja dica. Život ti je pun problema, ima dobri i loši dana, a triba sve pribrodit, treba sebe savladati. Bude i ljuti dana, ali tribiba biti strpljiv. Danas toga nema, čim neki problem, svak sebi.“

Dok smo sa Stipom razgovarali Mara je strpljivo kao prava iskusna stopanjica pripremala kavu i mezu, slušala što Stipo govori i vjerojatno se spremala šta će ona reći.

Mara je iz Jaklića iz obitelji Tadić. Njezin mladalački život uglavnom je prolazio na planini, na Draševu, Jaklićka planina. Maru smo pitali kada su u njezino vrijeme počele cure „ašikovati“.  „To bi obično bilo oko osamnaeste godine i već bi se udale do dvadesete godine. Ako bi cura prešla 25 godina smatrala bi se starom curom. Takvo vrime bilo“.

Mara je velika ljubiteljica tradicije i folklora. Sa svojim prijateljicama Anom i Anicom često pjeva i bez nekih posebnih nastupa. Malo je ozbiljnijih smotra u BiH i Hrvatskoj da Mara sa svojim prijateljicama nije nastupila noceći s ponosom ramsku nošnju i pjevajući gangu i bećarac.

„Ašikovalo bi se iđući od mise pa do  kuće. Momak bi curu povukao malo za rubac i onda se tako upute kući zajedno, pa bi onda prišao drugi momak. Cura nikada nije išla nigdje sama niti je  ašikovala sama. Vazda je bio tu neko.“ Prisjeća se ašikovanja Mara.

O životu u ovih 50 godina braka sa Stipom Mara kaže: „Bilo je puno lipih, ali i teških dana. Sve to čovik prođe. Najsretnija sam bila kada su dieca odrasla i postala samostalna. Tada sam se uključila i u folklor te sam mogla malo sa svojim prijateljicama pjevati i ne samo u Rami već i drugim mistima.“

O životu prije udaje Mara kaže kako je bilo radno, ali i teško. U kući je bilo 23 čeljadi, imali su u Jaklićima imanje koje se radilo, ali i na Draševu. Živjelo se isključivo od zemlje. Bili su kao jedna zadruga i imali su po dva para konja, volova, više krava, dosta ovaca.

Pitali smo Maru kako su tada tekle procedure oko vjenčanja. „Najprije bi se išlo na prstenovanje, pa bi bila prstenska užina. Nakon toga su bile tri nedilje kada se u crkvi navišćivalo madence. Iza toga bi išla svadba. Svatovi bi došli po mladu utorkom. U svatovima su bili glavni kum, jenđija i stari svat. Kod mladine kuće bi užinali i noćili. Tek u sridu bi bilo vinčanje. Mladoženja bi tek došao kod crkve. Tako je i moj Stipo mene ček’o na Šćitu. Do Šćita mene su vozile konjske saonice jer je bila zima, a ostali svatovi su bili na konjima. Nakon vinčanja išlo bi se mladoženjinoj kući. Tamo kad bi došla mlada bi ljubila svekrvu i svekra pa i svu drugu rodbinu. Bila bi opet užina. Stalno su se pivale svatovske narodne pjesme. Danas se u svadbama čuje samo ona muzika. U četvrtak bi bio opet pir, zvao bi se muški pir. Tada bi mlada sve dočikala na vratima i ljubila u ruku ako nije bliža rodbina. Za taj pir se pravilo keške, varao kupus, pravile su se pite i ušćipci. Pite su bile sirnice, nije tada bilo bureka. Bilo bi i nešto pečenja.  Rako je svadba tada trajala tri dana. Nije to ni blizu k’o danas. I ono prije ima svoju lipotu, ali i ovo danas što je postalo jednostavnije, a ne ko prije pa traje i misec dana od prstenovanja do pira i užine u nedlju nakon vinčanja.“ Priča Mara o tim običajnim procedurama, ali uvijek nekako istakne pjesmu.

Dok smo tako razgovarali i podsjećali se na nekadašnja vremena, činilo se kao da će Mara započeti jednu pjesmu.

Život je pjesma ako ga doživljavamo kao pjesmu. Manje se imalo, više zadovoljstva i radosti.

Objava FOTO: Zlatni pir Stipe i Mare Burić pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

U nazočnosti djece, najbliže rodbine i prijatelja misno slavlje je predvodio njihov sin fra Ivan Jelić, a pod misom je propovijedao fra Jure Perić, župnik župe Rumboci.

Delfa i Šimun su se vjenčali 16. veljače 1966. godine, ali kako bi okupili što više rodbine na slavlju, zlatni pir proslavili su upravo na Uskrsni ponedjeljak.

Ono što je posebno zanimljivo jeste da se na taj dan prije pedeset godina vjenčalo čak 22 para, prisjećaju se slavljenici

U braku su rodili devetero djece, pet kćeri i četiri sina, imaju petero unučadi i jedno praunuče.

Šimun je mirovinu zaradio radeći u Njemačkoj, dok je Delfa kući odgajala i brinula o djeci.

Zahvalni su dragom Bogu na skladnoj i brojnoj obitelji, a želja im je da za života dočekaju još unučadi.

Objava FOTO: Zlatni pir proslavili Delfa i Šimun Jelić Balta pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Danas je u obitelji Cvitanović iz Varvare bilo izuzetno svečano. Svečanost koja se događa jednom u 50 godina okupila je članove obitelji Ante i Mare Cvitanović. Oni su  u krugu svoje  obitelji, obgrljeni djecom, unucima i praunucima  svečano proslavili zlatni pir.

Proslava je započela svečanim misnim slavljem i obnavljanjem zavjeta u crkvi svetog Franje u Rumbocima koju je predvodio  župnik fra Jure Perić. Nakon svete mise obiteljsko slavlje je nastavljeno u Konobi “Gaj”.

Ante i Mara vjenčani su 16.02.1966. godine u Rumbocima. Imaju četvero djece: Kata, Ivan, Milan i Ilija. Ponosni su baka i djed četrnaestero unučadi: Dragana, Stipan, Ante, Marijana, Zvonimir, Josip, Tomislav,  Antonio, Matias, Marko,  Ante, David, Ivan i Petar, te dvije praunuke: Petra i Matea.

Za svoj uspješan pedestogodišnji brak Ante, poznatiji Ramljacima po nadimku Kavurin, je rekao: „Hvala Bogu i mojoj supruzi Mari za sve ove godine i brojnu obitelj. Svaka je godina bila na svoj način teška, ali i lijepa. Koliko je godina iza mene i mog potomstva, ja sam zaista sretan.“

Objava Zlatni pir proslavili Ante i Mara Cvitanović pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.