U Trusini kod Konjica  obilježena  je 29. obljetnica zločina Armije RBiH u kojemu je ubijeno 15 civila i sedam pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, a četvero ranjeno, među kojima je bilo dvoje djece. Ovogodišnje obilježavanje je bilo simbolično zbog uskršnjeg vremena, te je  upriličeno polaganje vijenaca i opijelo kod spomen obilježja.

Kod spomen obilježja pred okupljenim protjeranim stanovnicima Trusine i Neretvice položeni su vijenci i upaljene svijeće. Vijence su položili rodbina i prijatelji ubijenih, izaslanstvo  HNS-a,  predstavnici Centra za mir Sarajevo-Beograd i oružane snage BiH.

Opijelo je predmolio župnik u župi Podhum-Žitače fra Ivica Karatović uz sudjelovanje fra Ferde Bobana, gvardijana u Konjicu i don Marina Marića, župnika Obri, Kostajnica i Solakova kula

O događajima koji su se zbili prije 29 godina Monika Šego, rođena Krešo je kazala: “Iz Trusine sam izašla 13.4. 1993. godine. Ovdje su mi ostala dva brata i majka, a oca su streljali. Majka i jedan brat su izašli u šestom mjesecu. Kao što vidite, ovdje povratnika nema, ništa nije obnovljeno i nitko se nije vratio. Dođu kad je ova godišnjica, ali vidite da se nema gdje ni vratiti. Bilo je interesa za povratkom, ali nešto ili netko je zakazao, svi bismo mi voljeli znati što je zakazalo. Svi bismo mi voljeli da imamo tu nešto, da možemo doći na svoje ognjište, popiti kavu. Ne samo ovako na obljetnicu. Ljudi obično dođu kad su neki bitniji datumi, recimo za svetoga Antu i tako. Interesa za povratkom ima, ali trebamo pomoć, trebamo nekoga da nas pogura i da nas motivira.”

Teški dani i opomena

Župnik u Žitačama-Podhum u čijem je sastavu i naselje Trusina fra Ivica Karatović je kazao: “Gdje god se dogodilo zlo, ljudi žive tjeskobno, bilo da su ostali tu ili da su otišli. Stanje države u kojoj živimo je jako zamršeno, pa onda i ljudi odlaze tamo gdje misle da im je bolje, da mogu slobodnije živjeti. Ovdje se ne osjećaju kako bi trebali da budu, ljudi otvorenoga duha, radinosti i susretljivosti. Svi smo nekako potišteni, bila je i pandemija, pa sad ovaj rat u Ukrajini. Također je bio i rat na ovim prostorima prije gotovo trideset godina, ljudi su ovdje stradavali nevini, ni krivi ni dužni. Inače, ovaj čitav kraj kada pogledamo Bosnu i Hercegovinu, posebno Bosnu koja je krvava na gotovo svim mjestima, jadni ljudi su stradali, ali zašto, zbog koga, čemu i ima li to smisla.”

Govoreći o Trusini, fra Ivica dodaje: “Mi se obično sjećamo lijepih stvari koje su nam drage i mile, nečega što nas uveseljava, čemu se radujemo i divimo, a ovo što je žalosno, uvijek nas podsjeća na bol, tugu i suze. Na one trenutke kad nam je bilo teško, bilo da je to gubitak dragoga, supruga, djeteta, brata ili sestre. Svaki puta je to diranje u ranu koja je neizlječiva. Ljudi se nose s time, a ljudi koji su ostali ovdje i koji ovdje žive, borimo se i trudimo živjeti svoju vjeru, a ove koje dođu pokušamo utješiti da žive u vjeri, nadi i ljubavi.

Duboka neizlječiva rana

Kada je riječ o mjestima stradavanja, često se stječe dojam da su takva mjesta zapostavljena, fra Ivica pak kaže: “Pa da, svugdje gdje se dogodilo zlo i nevolja. Oni ljudi koji su otišli, kao da su prekrižili ova mjesta. Možda godišnje dođu da obiđu svoje bake i djedove ili starije roditelje. Nešto ih tako poveže, da se sretnu, vide i prepoznaju. Ali, sigurno da je to jedna duboka rana koja se ne može izliječiti, jedno sjećanje koje se ne može zaboraviti. To svakako ostavlja i posljedice u susretima s drugim ljudima ovdje, muslimanima. Naši Hrvati katolici ovdje su nekako tužni i nesretni. Ni ovi drugi se ne osjećaju sretnima, posebno kad vide da nema nas. Jer smo bili naslonjeni jedni na druge, ljudi su živjeli, pomagali se, sve je bilo uzajamno, iako nije to bilo nešto posebno, ali jedni drugima trebamo. Sigurno da je sve to teško i ranjivo do danas, posebno danas kada mladi odlaze vani. Ostali su stari i nemoći, kao i oni koji moraju ostati. Živi se i preživljava, a da su ljudi sretni i zadovoljni, malo je toga.”

Potrebno ići naprijed

“Pandemija je učinila svoje, ljudi su postali strani jedni drugima, čak i u obitelji. Malo smo se ohladili, kao da se stidimo i bojimo. Nemamo više ni osjećaja jedni za druge. Ako se negdje odlazi, to je obično službeno. Ja sam se nadao da će biti više svijeta na misama, prošle i ove godine”, komentirao je fra Ivica druženje među župljanima i dolaske na misu, te dodao: “Ekonomska i politička kriza u svijetu je zanimljiva, a to se odrazilo na to da ljudi štede sebe i novac, posebno na putovanja. Sve je to nekako skučeno. Možda će doći nešto ljudi za Uskrs da obiđu svoje. Sutra ćemo se na misi pomoliti za nevino stradale žrtve u Trusini. Na kraju osmog mjeseca će biti misa za sve poginule u ratu s prostora Neretvnice. Meni uvijek bude teško na spominjanje takvih sjećanja i obljetnica, jer ništa od toga ne možeš promijeniti i ništa učiniti. Ne treba to zaboraviti, ali čovjek uvijek osjeća tugu, vraćamo se nazad, umjesto da idemo naprijed.”

“Čovjek proživljava križne putove kao Isus, imamo Veliki petak, ali imamo i Uskrs, da se čovjek raduje Uskrsu, boljem i svjetlijem životu. Ta vjera i nada nas nekako potiču da budemo tu gdje jesmo i ovo što jesmo”, uputio je pozitivnu poruku fra Ivica.

“Svećenik je ovdje socijalni radnik i humanitarac. Voziš ljude u bolnicu, kupuješ lijekove, tu si za župljane. Da nema mene, potražili bi nekog taksistu ili nekoga. Tu su obično stariji i nemoćni, ljudi su nekako strani jedni drugima, nema susreta, jedino kad je sveta nedjelja. Plate obično taxi, skupe novca i dođu na misu. Imamo tu dvoranu, pa ih počastim. Družimo se sat-dva nakon svete mise, jer se nemaju gdje sastati i družiti. Sela i kuće razbacane, to bude jedan lijep susret kada jedni drugima čestitaju, vide se i popričaju. To je jedino što možemo darovati jedni drugima, srce i sebe. Evo vidite, trudim se da oko crkve, u crkvi i župnoj kući bude čisto i uredno, pa kada dođu sa strane često pitaju: “Tko to sve stiže?”, a ako si angažiran, potrudiš se i ako si s ljudima, jedni drugima pomažete, možete se naći i biti sretni i zadovoljni. Meni često kažu, kako sad ovdje može biti i vuk i čovjek, a ja im kažem obojica smo braća”, kaže u šali fra Ivica Karatović, župnik u Podhumu – Žitačama.

Predsjednica udruge hrvatskih stradalnika Hrvata iz Trusine Dragica Tomić kaže kako je posebno teško prisjećati se kobnih dana, jer su žrtve ubijane pred očima najmilijih

“Svake godine prorade emocije u ovim danima. Neka Trusina bude opomena da se više nikad ai nigdje ne dogodi zločin. Vojnici koji su bili zarobljeni ubijani su pred svojim obiteljima, što je stravično”, napominje Tomić.

Sud Bosne i Hercegovine zbog zločina u Trusini osudio je Nihada Bojadžića na 15 godina zatvora, Edina Džeku na 13, Nedžada Hodžića na 12, Mensura Memića na 10, te Rasemu Handanović na pet i po godina zatvora.

Krivični postupak se trenutno vodi protiv Zulfikara Ališpage, ali je predmet u fazi mirovanja zbog zdravstvenog stanja optuženog

Prema presudi, Bojadžić je prije napada naredio da nitko u selu ne smije ostati živ, a napadom je rukovodio sa obližnjeg brda. Memić i Hodžić, kao pripadnici odreda Zulfikar, proglašeni su krivim da su po okončanju napada sudjelovali u strijeljanju šest pripadnika HVO-a koji su se prethodno predali. Džeko je proglašen krivim i za ubojstvo bračnog para za vrijeme napada, dok je Handanović osuđena nakon što je sklopila sporazum o priznanju krivnje sa Tužiteljstvom BiH. Za zločin u Trusini sudilo se i Dževadu Salčinu i Senadu Hakaloviću, nekadašnjem pripadniku 45. Brigade Neretvica, ali su oni pravosnažnom presudom oslobođeni zbog nedostatka dokaza.

Objava Obilježena 29. obljetnica zločina u Trusini kod Konjica pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Tada su u ranim jutarnjim satima, pod okriljem maglovite i vrlo hladne noći, pripadnici elitnih postrojbi Armije BiH i MUP-a probile crte obrane Prve bojne Viteške brigade HVO-a, upali u viteško prigradsko naselje Buhine Kuće i napravili pokolj. Ubijeno je i masakrirano 27 vojnika i civila, a među njima je bilo žena i staraca.

Time je presječena prometnica Vitez – Busovača, a krajnji cilj bio je spojiti se sa snagama u Vraniskoj, udaljenoj od Buhinih Kuća manje od 1 000 metara i tako Lašvansku dolinu presjeći na dva dijela te obranu tog područja dovesti u bezizlaznu situaciju. Da bi se u tomu i uspjelo istovremeno su na još nekoliko mjesta napali crte obrane Viteza. Između ostalih, u tim su borbama poginuli istaknuti pripadnici HVO-a, članovi zapovjedništva Treće bojne Viteške brigade, Dragan Grabovac Galeša i Željko Matković.

Ipak, 14. veljače, nakon svakodnevnih borbi, pripadnici HVO-a su oslobodili Buhine Kuće, kada se u potpunosti vidio razmjer strašnog zločina koji su 9. siječnja počinili pripadnici Armije BiH i MUP-a. U borbama za oslobađanje Buhinih Kuća 14. veljače teško je ranjen, a dan kasnije je preminuo bolnici Dr. fra Mato Nikolić u Novoj Biloj, istaknuti zapovjednik, bojnik Jozo Plavčić Đokac.

Ž.I., KT

Objava 28. godišnjica zločina u Buhinim Kućama kod Viteza pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ratni zločici koji su klali i djecu i starce, osobito nalogodavci i dalje žive slobodno. Kazne i procesi nisu obuhvatili glavne ribe, i zapravo nisu vrijedni ni spomena, niti su pandan zločinu koji se dogodio.

Za zločin na Uzdolu v.d zapovjednik Samostalnog bataljuna Prozor Armije BiH dobio je osam godina zatvora jer nije spriječio zločin.

U prosjeku je za jedno ubijeno dobio malo više od dva mjeseca zatvora. Uz njega “koji nije spriječio” živ je i onaj koji je naredio, a svakako i oni koji su izvršili. Njihove odgovornosti nema. Par procesa i još sitnije ribe pale su za zločin u Grabovici, a isti nalogodavci slobodno žive.

Masakr u Grabovici dogodio se u noći s 8. na 9. rujna 1993. godine.

Haaško tužiteljstvo je u postupku protiv tadašnjeg načelnika glavnog stožera Armije BiH Sefera Halilovića tvrdilo daje on izdao zapovijed da se vojnici 9. motorizirane i 10. brdske brigade iz sarajevskog 1. korpusa upute u Jablanicu kako bi sudjelovali u operaciji “Neretva 93” protiv Hrvata. No, Haaški sud je Halilovića oslobodio kaznene odgovornosti za taj zločin.

Nepravda u hrvatskim selima i mjestima ni u jesen 2021. nije nivelirana pravdom, što tužne obljetnice dodatno zamrači.

Uz ratne zločince, oni koji još slobodnije hodaju Bosnom i Hercegovinom su kriminalci, koji još uvijek nemaju zajedničkog nazivnika, pa ih dijelimo na naše, njihove i njegove kriminalce, kao da je irelevantno što je svaki od njih zapravo lopov.

Zapravo se stječe dojam da što više pojedini kradu i otuđuju državi, te vlastitu narodu, to su zapravo sigurniji.

Umjesto njih u policijskim i tužiteljskim priopćenjima nižu se informacije o pokojem duhandžiji, sitnom dileru s par jointa, te šalje sustavna poruka da za zločin i kriminal nema kazne. Vjerovatno bi, da je živio u BiH Dostojevski pisao roman posve obrnuta naslova.

Gotovo da se ne sjećamo bilo kakvog sudskog procesa u BiH koji je iole vrijedan spomena izuzevši “Respiratore”, no dosadašnja praksa govori da i tu treba sačekati kraj. U tom procesu se iskristaliziralo kako radi domaća politika. Prvi do Bakira Asim šalje premijeru tvrtku preko koje će oprati novac za respiratore.

Prvooptuženi je i dalje federalni premijer, a lider SDA je u početku uhićenja u ovom predmetu ocijenio “udarom na Bošnjake”. Isti recept viđali smo u sva tri naroda.

/Izvor: Hercegovina.info/

Objava Ubojice i kriminalci slobodni k’o ptice, a za metar drva i kilo duhana u zatvor pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Obilježavanje 28. obljetnice započelo je u 10 i 30 kada su položeni vijenci u Memorijalnom centru i razmatranjem o križu.

Vijence su položili članovi obitelji ubijenih,  izaslanstvo općine Prozor-Rama, Udruga Treća bojna i branitelji Uzdola, Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata,  Izaslanstvo predsjednika Vlade Hrvatske, Udruga branitelja Vukovara iz Zagreba, izaslanstvo 4. Gardijske brigade Split, Ministarstva branitelja HNŽ-a, HDZ 1990, HNS-a,  MNK Uzdola, Oružanih snaga BiH.

Tijekom razmatranja pročitana su imena svih poginulih na Uzdolu.

Misu za sve ubijene na Uzdolu predvodio je don Ljubo Zadrić, svećenik iz Perića, župa Prozor koji se nalazi na poslijediplomskom studiju u Rimu.  Tijekom propovijedi je naglasio: “Ne ubij. Zapovijed je koja se nalazi u sredini deset Božjih rijeci. Na Uzdolu je to s posebnim značajem.”

Nakon mise svoju zahvalu za pomoć u obilježavanju obljetnice uputio je novi uzdolski župnik don Ivan Ivančević.

Uz misu je pjevao župni zbor iz Prozora.

U Memorijalnom centru izmoljeno je opijelo za sve ubijene iz Uzdola

Ovogodišnja obljetnica je obilježena u još uvijek pandemijskim okolnostima te je na neki način bila i skromnija.

Iako je za ovaj zločin koji su počinili pripadnici Prozorskog samostalnog bataljona Armije BiH osuđen po zapovjednoj odgovornosti tadašnji komandant Enver Buza, rodbinu i sve druge Uzdoljane muči što nisu kažnjeni stvarni nalogodavci akcije “Neretva 93” i  izvršitelji zločina.

Enver Buza pravomoćno osuđen na osam godina zatvora za zločine u Uzdolu

Objava UZDOL: Obilježena 28. obljetnica zločina nad Hrvatima Uzdola pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava U Briševu obilježena 29. obljetnica najtežeg zločina nad katolicima u BiH pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Prije otprilike 6200 godina, 41 osoba na području današnje Hrvatske ubijena je i bačena u masovnu grobnicu. Ubili su ih najvjerojatnije pripadnici vlastite zajednice, pokazala je nova analiza njihovih ostataka, piše Live Science.

Ubijeni su bili stari od dvije do 50 godina, ali oko polovice kostura je dječje. Većina ih je ubijena udarcima u lubanju, straga, a na kostima ruku nema tragova koji bi pokazivali da se itko pokušao braniti, pišu znanstvenici u studiji koja je prošli tjedan objavljena u časopisu Plos One.

Genetska analiza pokazala je da oko 70 posto žrtava nije bilo u bliskom srodstvu s napadačima, ali su imali zajedničke pretke.

Znanstvenici pretpostavljaju da je takav nasumičan masovan pokolj mogao biti potaknut naglim porastom stanovništva ili klimatskim promjenama koje su istrošile resurse.

Slučajno otkriće

Grobnica je otkrivena 2007. godine kad je muškarac u Potočanima pokraj Požege kopao temelj za garažu, a obilne kiše otkrile su jamu s desecima kostura.

Slučaj je htio da su arheolozi sa zagrebačkog sveučilišta iskapali u blizini i mogli su početi istraživati masovnu grobnicu isti dan, rekao je Mario Novak, vodeći autor studije i voditelj Laboratorija za evolucijsku antropologiju i bioarheologiju na Institutu za antropološka istraživanja u Zagrebu.

Jama je bila mala, promjera oko dva i dubine tri metra. Isprva su arheolozi mislili da su ostaci 41 tijela iz nekog od modernijih ratova, Drugog svjetskog ili Domovinskog, kazao je Novak.

U jami, međutim, nije bilo suvremenih predmeta, samo djelića keramike pretpovijesna izgleda.

Pri pregledu zuba žrtava nisu pronađene plombe. Radiokarbonsko datiranje kostiju, dijelova tla i keramike pokazalo je da je pogreb bio oko 4200. godine prije nove ere.

Po dobi, 21 žrtva bila su djeca od dvije do 17 godina starosti, a ostalo odrasli od 18 do 50 godina. Po spolu, 21 muškarac i 20 žena.

Brutalan pokolj

Ali kako su završili u istome grobu? Masovne grobnice u srednjovjekovnoj Europi često su bile pune ljudi različite dobi i spolova koji su umrli od kuge, ali žrtve iz Potočana nisu podlegle zaraznim bolestima nego su ubijene, kazao je Novak.

Raspodjela muškaraca i žena, djece i odraslih, ugrubo je jednaka i nisu imali rane na udovima ili na licima što ukazuje na to da nisu ubijeni u borbi, objasnio je Novak.

“Jedini vjerojatni scenarij je masakr”, rekao je.

“Ako vas netko napadne palicom ili mačem, refleksno ćete podići ruke da zaštite glavu što bi ostavilo barem neke tragove na kostima”, ali toga nema, kazao je Novak.

Nije poznato jesu li žrtve bile vezane ili se zbog nečeg drugog nisu mogle braniti.

Genetsko istraživanje pokazalo da je samo 11 žrtava blisko rodbinski povezano što znači da meta pokolja nije bila određena obiteljska skupina.

Malo je vjerojatno i da se radilo o nekoj planiranoj vrsti odmazde jer se u takvim situacijama ubijaju muškarci, a žene odvode u zatočeništvo.

“U ovom slučaju to je bilo nasumično ubijanje bez obzira na spol i dob”, rekao je Novak.

Razlozi klima i manjak resursa

U jednoj neolitskoj jami u Španjolskoj također je pronađena gomila kostura, muških i ženskih, starijih i mladih. DNK analiza pokazala je da su žrtve nedugo prije stigle u regiju pa su ih ‘starosjedioci’ možda pobili štiteći svoj teritorij.

U Potočanima je i ta mogućnost isključena. Iako većina žrtava nije bila u bliskoj rodbinskoj vezi, imali su zajedničko podrijetlo. To znači da nisu bili pridošlice nego su potjecali od lokalnog stanovništva.

“Možemo isključiti pretpostavku da je pokolj bio povezan s dolaskom migranata”, rekao je Novak.

Najizglednije objašnjenje ono je koje su arheolozi i klimatolozi sugerirali za druga prastara mjesta pokolja u Njemačkoj i Austriji prije oko 5000 godina, u kojima su odrasli i djeca također neselektivno bili ubijeni i bačeni u plitke masovne grobnice.

Po njima, dugotrajne klimatske promjene koje su uzrokovale poplave ili suše, možda u kombinaciji s neočekivanim porastom stanovništva, mogle su dovesti do sukoba oko dragocjenih i malobrojnih resursa.

“Proučavajući te pokolje iz davnina, mogli bismo ući u psihologiju tih ljudi i možda pokušati spriječiti slične događaje danas”, smatra je Novak.

“Imamo dokaze o pokoljima prije barem 10.000 godina, a imamo i moderne pokolje. Jedino što se promijenilo je to da sad imamo efikasnija sredstva. Ali ne mislim da se ljudska priroda ili ljudska psihologija mnogo promijenila”, zaključio je.

/Izvor: 24sata.hr/

Objava Kod Požege su otkrili zločin star 6200 godina! Pobili su 40 ljudi, polovica masakriranih su djeca pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Apelacijsko vijeće je ranije uvažilo žalbu obrane i ukinulo prvostupanjsku presudu kojom je Buza osuđen na 12 godina zatvora jer je, kao vršitelj dužnosti zapovjednika Samostalnog bataljona “Prozor” ABiH, imao stvarnu i efektivnu kontrolu nad jedinicom koja je 14. rujna 1993. godine u ranim jutarnjim satima izvršila napad na selo Uzdol, gdje je na okrutan i svirep način ubijeno 27 civila hrvatske nacionalnosti, te odredilo održavanje pretresa.

Suglasnošću Tužiteljstva i Obrane, nije pročitana optužnica na ovom ročištu

Tužiteljica Sanja Jukić izjasnila se da je u obnovljenom postupku potrebno da se prihvate svi dokazi koji su provedeni pred Prvostupanjskim vijećem, te je planirano saslušanje tri svjedoka o akciji na Uzdolu, među kojima zaštićenog svjedoka “G” i izvođenje novih dokaza.

Vasvija Vidović, odvjetnica optuženog Buze, rekla je da ostaje kod ranije priloženog podneska, te predložila saslušanje svjedoka

Ona se izjasnila da je potrebno da se prijedlog Tužiteljstva odbaci, dodavši da je svjedok “G” ranije saslušan, te su se “stekli uvjeti da se iskaz može čitati”.

Vidović se protivila i saslušanju druga dva svjedoka koje je predložilo Tužiteljstvo.

“To bi otvorilo vrata da Tužiteljstvo izmijeni optužnicu”, kazala je ona i dodala da bi to optuženog moglo dovesti u teži položaj. Rekla je da Tužiteljstvo nije ulagalo žalbu na činjenično stanje.

Predsjedavajući Apelacijskog suda Tihomir Lukes kazao je da su na snazi još uvijek mjere zabrane za Buzu

Lukes je naveo da se prihvaća prijedlog Tužiteljstva BiH da se saslušaju svjedoci, te je za dokaze obrane rekao da je potrebno da se reproducira iskaz svjedoka i ponovo sasluša svjedok kojeg je Obrana predložila.

Nastavak suđenja je zakazan za 5. ožujak.

Objava Počelo obnovljeno suđenje Eneveru Buzi za zločin na Uzdolu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Tijekom ratnih sukoba između Armije RBiH i HVO-a, 9. siječnja 1994. godine u Buhinim Kućama ubijeno je 27 vojnika HVO-a i civila hrvatske nacionalnosti.

– Najmlađa žrtva bio je dvogodišnji dječak Danijel Grbavac koji je ubijen u naručju jednog roditelja.

Dječakova majka je, također, poginula. Tu se dogodila tragedija, poput one u obitelji Vidović, kao i bračnom paru Šafradin koji nije želio otići iz svoje kuće, a kasnije su pronađeni zaklani u svom dvorištu – kazala je Ljubica Garić, predsjednica Udruge obitelji poginulih i nestalih branitelja HVO-a Srednjobosanske županije.

Garić je naglasila da nitko od pripadnika Armije RBiH nije odgovarao za zločin u Buhinim Kućama

– Nema veze o kome se radi, trebao bi svatko odgovarati za svoja nedjela. No, ne nadam se, niti očekujem da će netko biti osuđen. Žalosno je sve to i samo kažem ne daj Bože biti na mjestu bilo koga tko je napravio takve zločine i tko s tim mora živjeti do smrti. Ukoliko je čovjek, ne treba mu veća kazna – istaknula je ona.

Iz Tužiteljstva BiH potvrdili su za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN) BiH da u Posebnom odjelu za ratne zločine postoji predmet koji se odnosi na događaje u selu Buhine Kuće.

/Izvor: Fena/Centralna.ba/

Objava Obilježena 27. obljetnica stradanja Hrvata u naselju Buhine Kuće. pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Misa za poginule bit će služena danas u Dubravici u 11 sati uz izravan prijenos na našem portalu.

22. 12. 1993. Tragedija u Križančevom selu. U žestokom napadu specijalne postrojbe Armije BiH probile su linije obrane Viteza i ubijeno je 34 pripadnika HVO-a i nekoliko civila. Selo je opljačkano i spaljeno, a 30 zarobljenih vojnika je odvedeno u nepoznato. Nakon 30 dana njihova izmasakrirana tijela su u razmjeni predana obiteljima.

Popis poginulih:

1. Franjo Alilović
2. Marinko Alilović
3. Kata Alilović
4. Josip Baković
5. Josip Čalić
6. Mato Čečura
7. Zdravko Čečura
8. Stipo Delija
9. Živko Delija
10. Anto Grbavac Markov
11. Anto Grbavac Tadijin
12. Nedjeljko Grbavac
13. Anto Grebenar
14. Dragan Gudelj
15. Vlado Hrgić
16. Jozo Jakešević
17. Ivica Jukić
18. Ljuban Jurčević
19. Stipica Jurčević
20. Vinko Jurčević
21. Ivan Knežević
22. Niko Knežević
23. Snježan Kovačević
24. Zdravko Kozina
25. Anto Križanac
26. Dragan Križanac
27. Dragan Križanac
28. Franjo Križanac
29. Ivica Križanac
30. Tomislav Križanac
31. Ranko Križanac
32. Vlado Lesić
33. Miroslav Livančić
34. Stipo Livančić
35. Dragan Maros
36. Goran Maros
37. Ivica Maros
38. Jako Maros
39. Jerko Miličević
40. Marijan Maros
41. Slavko Maros
42. Miroslav Martinović
43. Milovan Nedić
44. Branislav Nikolić
45. Josip Pranjković
46. Matilda Pranjković
47. Dragan Rajić
48. Ivica Rizić
49. Ivica Šafradin
50. Josip Šafradin
51. Marinko Šafradin
52. Stipo Šafradin
53. Željko Šafradin
54. Željo Šafradin
55. Blažan Šamija
56. Ivo Šamija
57. Marinko Šamija
58. Nikica Šantić
59. Pero Šantić
60. Stipo Štrbac
61. Petar Šutić
62. Jozo Tomić
63. Dragan Zamboni
64. Damir Zlojić

/Izvor: Centralna.ba/

Objava Obilježena 27. obljetnica stradanja u Križančevom selu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Buza imao sve pod konrolom

Objava Ukinuta prvostupanjska presuda Enveru Buzi, komandantu Armije RBiH, zbog zločina nad Hrvatima Uzdola pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.