Božić se obliježava tri dana, kao uspomena na dan rođenja Isusa Krista. To je blagdan rađanja novog života, blagdan djece i djetinjstva.

U trenu Rođenja Isusa Krista zvijezda je obasjala Betlehemsku spilju, a na nebu su anđeli zapjevali “Slava Bogu na visini i na zemlji mir među ljudima dobra volja. Isusu su se prvo poklonili pastiri, koji su mu darovali janje, a potom tri mudraca koja su mu na dar donijeli smirnu, tamjan i zlato.

Pored Srpske pravoslavne crkve, Božić 7. siječnja proslavljaju Ruska pravoslavna crkva, Jeruzalemska patrijaršija, Sveta Gora, starokalendarci u Grčkoj i egipatski Kopti, koji kao svoj bogoslužbeni poštuju julijanski kalendar.

Uz Uskrs i Duhove, Božić spada među tri najveća kršćanska praznika

Na Božić vjernici idu na jutarnju misu i liturgiju, pričešćuju se, a zatim dolaze kući, gdje je spremljena bogata trpeza.

Tog dana blaguju u svom domu s polaznikom, izabranim gostom – uobičajeno je da je to muško kršteno dijete. Žene pripreme bogatu božićnu trpezu, a ručak je svečan i bogat te za stolom okuplja cijelu obitelj.

Jede se voće, povrće, meso, razne pečenice, kruh, hladetina, peciva i brojna druga jela.

Poslije ručka običaj je otići čestitati rodbini i prijateljima, a potom ostalim mještanima.

Prvi posjetitelj koji bi posjetio kuću na Božić, tzv. polaznik ili položajnik, trebalo bi biti zdrav, krepak i veseo, što bi domu donijelo sreću.

Dnevnik.ba

Objava Danas je pravoslavni Božić pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

U ispovijedanju vjere, Vjerovanju, molimo: „Vjerujem u Duha Svetoga, Svetu Crkvu Katoličku, općinstvo svetih…“.To „općinstvo svetih“ označava tri stanja Kristove Crkve, a to su: putujuća, trpeća i proslavljena Crkva.

Svetost je potrebna svakomu

Spominjući se upravo te “proslavljene”ili “nebeske Crkve”,slavimo „veliko mnoštvo…iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika“ onih koji su nam ostali nepoznati, koje Crkva do sada nije službeno proglasila blaženima i svetima, pa ipak su bili sveti životom i zaslužili nagradu vječne nebeske radosti i zajedništva s Bogom.

Sveti Luka u Djelima apostolskim ističe da su oni koje danas slavimo imali strm i težak put, put križa, te svjedoči: „Kroz mnoge nevolje nam je ući u kraljevstvo Božje“(usp. Dj 14,22).

Poruka Matejeva evanđeoskog odlomka oIsusovu govoru na Gori i blaženstvima, kojeg čitamo na ovu svetkovinu, jest da je svetost dostižna krjepost, zapravo nužna i potrebna svakom čovjeku.

Stari zavjet na nekoliko mjesta govori o svetosti ili, bolje rečeno, o pozivu i zapovijedi na svetost. „Budite dakle sveti jer sam svet ja!“ (Lev 11,44) poziv je to koji je nekoć bio upućen Božjem izabranom narodu, Izraelu, a danas tebi i meni. Vršenje Božjih zapovijedi značilo je svetost i vjernost savezu kojeg je Bog sklopio sa svojim narodom. Svetost je bila povezana i često shvaćena kao moralna savršenost.

U molitvi starozavjetnih Psalama čini mi se da bismo iz dvaju psalama mogli iščitati preduvjete koje je potrebno ispuniti za rast u svetosti. Prvi primjer jesu redci današnjeg Psalma 24 koji započinje pitanjem: „Tko će uzići na Goru Jahvinu (Gospodnju),tko će stajati na svetom mjestu njegovu?“ Ta Božja gora jest sveto mjesto na kojem ne mogu svi prebivati, nego samo „onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno: duša mu se ne predaje ispraznosti, i ne kune se varavo“.

Drugi primjer jest Psalam 51 čiji naslov glasi ispovijed raskajana grješnika, a koji ističe da je „srce raskajano i ponizno, iskreno“ Bogu drago i takvo srce On ne prijezire, nego obraća i liječi.

Tko su blaženi?

U Isusovoj školi u današnjem evanđelju blaženi, a rekao bih sveti, jesu oni koji znaju prihvaćati nevolje i u dobru se ne uznose.

Prva skupina blaženstava: siromasi duhom, ožalošćeni, krotki te gladni i žedni govore na neki način o materijalnoj dimenziji. Svi ti „blaženi“ uspjeli su svoje materijalno siromaštvo i nedaću okrenuti u korist za dušu.

Druga, pak, skupina blaženstava: milosrdni, čista srca, mirotvorci, progonjeni govore o ljudskom srcu iz čijeg izvire naše djelovanje biti nagrađeno Duhom Božjim. Takvo će čovjekovo srce biti sretno, blaženo, sveto.

Isus svoj Govor na gori započinje: „Blago siromasima, duhom!” Drugim riječima, blago onima koji se ne navezuju na vremenita dobra, nego im je važnije dobro živjeti u miru s Bogom, s bližnjima i sa svojom savješću, te koji će radije biti siromašni, negoli okrenuti život protiv Boga i evanđelja.

Veli Isus dalje: „Blago progonjenima… blago gladnima i žednima pravednosti…” Naravno, ne trebamo površno zaključivati kako je sreća biti proganjan i trpjeti nepravdu. Isus ovdje ističe one ljude koji se i u strašnim životnim nevoljama ne umaraju činiti dobro; koji na uvrjedu uzvraćaju blagoslovom; koji na zlo uzvraćaju dobrim djelima. Osvrnimo se oko sebe. Ne primjećujemo li toliko divnih ljudi koji blago i s pouzdanjem u Boga podnose svoje nevolje i nose svoj križ?

Ne čine oni zato što uživaju u patnji ili što ne razumiju dovoljno svijet i prilike u kojima žive ili možda stoga što bi bili nesposobni nešto promijeniti. To su ljudi koji nevolje poput  bolesti, progonstva i nepravde podnose, a da ne proklinju i da ne zazivaju Božju osvetu. Uvjereni su u duboki smisao svoga života i patnje. E, to su nepopisani velikani duha.

U nastavku svoga Govora na gori Isus proglašava blaženima i svetima one koji čine dobro. Mirotvorci su oni koji u svakoj situaciji vide barem mrvicu dobra i plemenitosti nastojeći tako pomirivati, a ne razdirati; koji zrače ljubavlju, a ne mržnjom.

Čista srca su oni koji u čovjeku prepoznaju Božju sliku i priliku; koji ne osuđuju licemjerno bližnje; koji se uporno trude oko dobra, koji grade, a ne ruše. Koliko i danas ima muškaraca i žena koji se s jednakim žarom zauzimaju za sve što je dobro i plemenito u društvu, ne tražeći pri tome svoju osobnu korist, probitak ili osobnu slavu. Najljepši primjer su nam roditelji. Besplatno i bez imalo osobne koristi, žrtvovali su i žrtvuju sebe iz ljubavi prema svojoj djeci i unučićima.

Svetost danas?

Ipak, moramo priznati da je u našim glavama prilično iskrivljena slika svetosti i svetaca. Zahvaljujući ponekad previše idealistički napisanim životopisima, stoljećima smo se sve više uvjeravali da biti svet zapravo ne znači biti normalan, prosječan.

U takvim se životopisima prenaglašavalo ono neobično na čovjeku: neki svetci su imali viđenja, drugi su imali izvanredne darove prorokovanja, naviještanja, liječenja, neki su opet mogli danima moliti ili živjeti samo od sv. pričesti. S vremenom su nam tako svetci sve manje postajali uzori za nasljedovanje, a sve više daleki i neshvatljivi zagovornici.

Svetost ne znači povući se od drugih ili isključiti se od svijeta. Nego upravo suprotno: vlastitim primjerom pridonositi boljitku svijeta živeći radosno Radosnu vijest. Bog od grješnika i onih koji su nedostojni može učiniti oruđe svoje milosti.

Sjetimo se samo apostola, njihova života i djela. Tu istinu na svoj način sažima mudra izreka koja se pripisuje irskom piscu Oscaru Wildeu koji je živio na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a zapisa: „Svaki svetac ima  svoju prošlost, i svaki grješnik ima budućnost.“

Današnji vjernik proživljava problem življenja svetosti zato što se za svet život brzo „zagrije“, na poticaj nekog duhovnog velikana, ali se isto tako „brzo ohladi“ od nje čim naiđu prvi problemi i izazovi. Naše nas slabosti i mane često obeshrabruju na putu k svetosti. Međutim, treba biti svjestan da ne postoji jedan recept ili put kojim se stiže do svetosti, a koji bi jednako bio učinkovit za svakog vjernika.

Zapravo, koliko je nas ljudi, toliko je i putova prema svetosti i prema Bogu, jer je svatko od nas Njegov original, pozvan da svojim životom zacrta originalni put u ostvarenju svetosti. Svi smo pozvani biti svjedocima vjere i svetosti, ali ne na isti način. Danas Crkva slavi tolike velikane koji su išli tim jednostavnim, a tako velikim putom svetosti. Zemaljski život svetaca nije bio uvijek savršen, nego su upravo u svojoj nesavršenosti i padovima nastavljali ići naprijed, prema Bogu. Dakle, bili su, ljudski gledano, nesavršeni, a opet sveti pred Bogom.

Iskoristiti vlastiti nedostatak

Svetost, međutim, nije rezervirana samo za Bogu posvećene osobe, one koji više vremena i svoj život posvećuju Bogu u molitvi. Naprotiv, svi smo pozvani na svetost dajući vlastito svjedočanstvo tamo gdje nas je Providnost postavila: kao Bogu posvećena osoba živeći radosno svoj poziv za druge; kao oženjen ili udana, skrbeći za svoju suprugu/supruga, ljubeći je kao što Krist ljubi Crkvu; kao radnik na poslu, časno i pošteno obavljajući povjerene zadaće i tako nesebično služiti društvu i ljudima; kao baka ili djed, strpljivo učeći svoju unučad kako zavoljeti Boga (usp. FRANJO, apost. pobudnica Radujte se i kličite, br. 14).

Neka nam u promišljanju o pozivu i daru svetosti pomogne i ohrabri nas sljedeća poučna priča o napuknutom loncu:

“Neki vodonoša u Indiji imao je dva velika lonca. Svaki bi objesio na jedan kraj motke koju bi stavio na rame i tako donosio vodu za gospodarevu kuću. Jedan od tih lonaca imao je pukotinu, pa dok bi drugi, čitav, uvijek bio pun vode na kraju duga puta od potoka do gospodareve kuće, napukli bi lonac bio samo dopola pun. To se svakodnevno događalo pune dvije godine. Vodonoša bi u gospodarevu kuću donosio samo lonac i pol vode.

Naravno, ovaj čitav lonac bio je ponosan na svoju korisnost. A jadan napuknuti lonac stidio se svoje nesavršenosti, nezadovoljan time što je ostvarivao samo polovicu onoga za što je načinjen.

Nakon dvije godine gorkih razočaranja napuknuti lonac je progovorio vodonoši: ‘Stidim se sebe i molim te za oprost.’

Vodonoša ga je upitao: ‘Zašto? Čega se stidiš?’

Napuknuti lonac je rekao: ‘Zbog mojeg nedostatka moraš češće ići po vodu i ne dobivaš punu nagradu za svoj trud.’

Vodonoši je bilo žao napuknuta lonca pa mu je rekao: ‘Dok se budemo vraćali prema kući, promatraj prekrasno cvijeće duž puta.’

I stvarno, dok su se uspinjali na brežuljak, stari napukli lonac primijetio je kako sunce obasjava prekrasno cvijeće koje je raslo samo s jedne strane puta. To ga je malo obradovalo, ali na kraju puta opet se osjećao loše jer je izgubio polovicu vode. Ponovno se ispričavao vodonoši.

Vodonoša je na to rekao loncu: ‘Jesi li zamijetio da je cvijeće raslo samo s tvoje strane puta? To je zato što sam znao za tvoj nedostatak i iskoristio ga. Posijao sam cvijeće duž puta i ti si ga svaki dan dok smo se vraćali s potoka zalijevao. Dvije godine berem ovo lijepo cvijeće i njime ukrasim stol gospodara. Bez tebe takvog kakav jesi, njegov dom ne bi ukrašavala ljepota cvijeća.’“

Po primjeru svetaca

Svatko od nas ima svoje nedostatke i slabosti. Svi smo mi napukli lonci. Ipak, te nedostatke potrebno je prepoznati, prihvatiti i prigrliti, a onda ih predati Bogu. U svojoj ljudskoj krhkosti  možemo pronaći snagu ukoliko je predamo Bogu da je On uporabi i preobrazi u naš blagoslov. U Božjem velikom kućanstvu ništa ne propada, nijedan napuknuti lonac se ne baca.

Papa Franjo nas poučava da živjeti svetost danas znači imati snage suosjećati s bližnjima, iskazivati im strpljenje i blagost; živjeti s radošću i smislom za humor, te ne izgubiti istodobno osjećaj za stvarnost koja nas okružuje; sa žarom živjeti evanđelje i ne dati se paralizirati strahom koji je sve više prisutan; postojano moliti  (usp. FRANJO, apost. pobudnica Radujte se i kličite, br. 112-157).

Na ovu svetkovinu svetci nam poručuju: uzdajte se u Gospodina jer Gospodin vas neće razočarati! Svojim nas svjedočenjem ovi Božji svjedoci potiču da se ne bojimo „plivati protiv struje“, iz straha da budemo neshvaćeni i ismijani zbog svojih padova i nedostataka, nego da na putu svetosti nakon pada ustajemo s još više povjerenja, ljubavi i vjere u Onoga koji nas je stvorio, otkupio i koji nas svakodnevno posvećuje. Zapamtimo: „Biti svet nije povlastica malobrojnih, nego je svetost poziv za sve“ (Benedikt XVI., papa emerit).

/Izvor: Katolički tjednik, piše: Ilija Marković/

Objava BLAGDAN SVIH SVETIH pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Tijekom Službe riječi, prigodna čitanja i tekst Molitve vjernika pročitali su mladi vjernici Ivana Jozić, Katarina Markešić i Monika Džidžić.

Tekst iz evanđeljima navijestio je ramski dekan don Marko Tomić.

Zbog pandemije koronavirusa broj vjernika ove godine je bio nešto manji, nego što je to bilo ranijih godina.

Unatoč što se vremena mijenjaju, vjera i ljubav prema Majci Božjoj ostaju snažne i u vrijeme pandemije koronaviirusa.

Vjernici su se i ove godine, kroz tri dane trodnevnice i duhovnu obnovu, pripremali za ovaj veliki blagdan.

Mnogi su danas i kroz dane trodnevnice hodočastili pješice, ispovijedali se, obavljali pučke pobožnosti i molili od Gospe zagovor.

Poslije svete mise nastavljeno je zajedničko druženje uz čašicu razgovora, a kolo je izostalo zbog koronavirusa.

Ovaj dan već godinama okuplja mnoge raseljene Ramljake koji svoje godišnje odmore planiraju baš oko ovoga datuma kako bi se susreli sa svojom rodbinom i prijateljima, a tako je bilo i ove godine.

Izvor: Radio Rama 88.8 MHz

Objava Velika Gospa u župi Rama – Šćit pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Zbog pandemije koronavirusa proslava je otkazana samo u Nevesinju, dok je u drugim župama posvećenim Marijinu Uznesenju sve po starom, uz preporučeno distancu i maske.

Naime, u nedjelju, 9. kolovoza 2020. župnik nevesinjske župe don Ante Luburić uputio je dopis u kojem je izvijestio da se zbog trenutačne situacije uzrokovane koronavirusom u Nevesinju otkazuje organizirano svečano hodočasničko slavlje župske svetkovine Velike Gospe.

Uzrok je epidemiološko stanje na prostoru župe Nevesinje, kako u samome gradu Nevesinju tako i u okruženju.

Ove godine u Širokom misno slavlje na uočnicu predvodi fra Sreten Čurčić, gvardijan iz Tomislavgrada(19 sati), dok središnje misno slavlje u 11 sati na sam blagdan predvodi profincijal dr. fra Miljenko Šteko. Osim svete mise u 11 sati, hodočasnici će imati i svete mise u 5, 6, 7, 8 i 9 sati. Na Veliku Gospu proslavlja se i dan općine Široki Brijeg.

Uz Široki Velika Gospa slavi se i u Posušju, gdje se također obilježava dan općine za Veliku Gospu. U Posušju svetu misu na uočnicu Velikoj Gospi predvodi fra Bože Milić, dok središnje misno slavlje u subotu predvodi fra Nikola Kozina iz samostana Guča Gora. Svete mise planirane su još u 7, 9 i 19 sati. Osim u ta dva grada, Velika Gospa se svečano proslavlja i Nevesinju, no tamo je misno slavlje otkazano.

U Međugorje tradicionalno i na ovaj dan hodočaste vjernici. U crkvi sv. Jakova u Međugorju jutarnje mise su u 6, 7, 8, 9 sati, dok je za 11 sati planirana misa za hodočasnike na hrvatskom jeziku.
19 sati planirana je večernja sveta misa, a iza mise klanjanje Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu (20.00 – 21.00 sat).

U Seonici središnje misno slavlje na Veliku Gospu u 11 sati predvodi i propovijeda fra Ante Bekavac, profesor teologije u Zagrebu, dok u Župi Uznesenja Blažene Djevice Marije Prisoje svetu misu na Veliku Gospu predvodi mladomisnik Mostarsko-duvanjske biskupije don Mate Pehar.

U poznatom marijanskom svetištu Vrhbosanske nadbiskupije Komušina-Kondžilo sveta misa uočnica je u 18 sati kod župne crkve, a predvoditi će ju uzoriti gospodin kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski.

Na Veliku Gospu, patron župe sveta misa je na Kondžilu u 11:00 sati, a predvoditi će ju mons. dr. Tomo Vukšić, nadbiskup koadjutor.

Iz te župe napominju, da zbog pandemije korona virusa preporučaju mjere za sprječavanje širenja virusa kao što su korištenje maski, socijalna distanca i dr., te dodaju da u liturgijskom dijelu proslave Velike Gospe drugih ograničenja neće biti.

Autorica: K.Perić

Izvor: Hercegovina.info

Objava VELIKA GOSPA 2020.: Otkazana samo u jednoj hercegovačkoj župi, u drugima kao i ranije pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Evanđelja opisuju sv. Josipa riječju „tekton“  što u prijevodu znači tesar, drvodjelja; dok  se na grčkom jeziku ta riječ prevodi kao umjetnik u radu s drvom.

Sv. Matej kaže za njega da je bio pravednik, što znači krepostan i svet muž

Živio je skromno u gradiću Nazaretu u pokrajini Galileji na sjeveru Palestine i svojim radom je uzdržavao sv. Obitelj.

Sv. Josipa nazivaju i šutljivim svecem, jer evanđelja ne prenose niti jednu jedinu riječ koju je on izgovorio. Ali to ne umanjuje njegovu ulogu koju mu je Bog povjerio u djelu spašavanja čovjeka i u odgoju Njegovog Sina. Stoga se za sv. Josipa može reći da je upoznao vrijednost šutnje i da nije bio čovjek velikih riječi, nego čovjek djela i rada.

Papa Pio IX proglasio je sv. Josipa, 1870. godine, zaštitnikom sveopće Crkve, te neslužbenim zaštitnikom od sumnje i oklijevanja, kao i zaštitnikom u borbi protiv komunizma te zagovornikom za sretnu smrt. Prema katoličkoj predaji, smatra se da je sv. Josip umro u rukama Isusa i Marije, te se zbog toga smatra uzorom pobožnog vjernika koji prima milost u trenutku smrti, te zagovornikom obitelji, očeva, trudnica, bolesnih i umirućih, putnika, doseljenika, obrtnika, inženjera i općenito radnika.

Sv. Josipa štovali su mnogi sveci kao što su sv. Terezija Avilska, sv. Franjo Saleški, sv. Bernard iz Clairvauxa, sv. Toma Akvinski, papa Siksto IV, sv. Ignacije Lojolski, sv. Vinko Paulski i mnogi drugi sveci.

Svetkovina sv. Josipa u Katoličkoj crkvi slavi se 19. ožujka, a sv. Josip Radnik 1. svibnja. Sv. Josipu posvećen je i mjesec ožujak, a kao njegov dan posvećena mu je srijeda

Sv. Josip proglašen je zaštitnikom mnogih suvremenih država poput Kanade, Meksika, J. Koreje, Perua, Kine, Vijetnama, Austrije, Belgije, a među njima i Hrvatske. Također, mnogi gradovi, crkve, škole, sveučilišta, bolnice i druge institucije u svijetu nose ime sv. Josipa i proglasili su ga svojim zaštitnikom. Najveća crkva posvećena sv. Josipu je Svetište sv. Josipa u Montrealu, u Kanadi.

1650. godine osnovan je red „Sestre sv. Josipa“ koji danas širom svijeta obuhvaća 14.000 sljedbenica.

Pod zagovorom i zaštitom sv. Josipa, a u želji da rade sa siromašnima, 1871. godine osnovan je red „Oci i braća sv. Josipa“.

Hrvatski sabor 1687. godine proglasio je sv. Josipa zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva, odnosno hrvatskog naroda.

Proglašen je i zaštitnikom grada Karlovca u kojem se nalazi Nacionalno svetište njemu posvećeno.

Objava SVETKOVINA SV. JOSIPA: Dan zaštitnika hrvatskog naroda, znate li što to ime znači? pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Foto: Wikimedia/Giotto

Po kalendaru blagdan Male Gospe je uvijek 8. rujna. Zove se tako, budući da se slavi “mala Marija”, spomendan Marijina rođenja, za razliku od “Velike Gospe”, blagdana Marijina uznesenja na nebo, 15. kolovoza.

Blagdan Male Gospe ima svoje početke u Jeruzalemu, u 5. stoljeću. Tada je, naime, na mjestu gdje je prema predaji stajala Marijina rodna kuća, sagrađena crkva u čast svetoj Ani, Marijinoj majci. Kao spomen na ovu posvetu razvio se blagdan u čast Male Gospe: najprije na kršćanskom Istoku, a od 7. stoljeća i na Zapadu.

Za crkveni kalendar je karakteristično da za kalendarske spomendane svetaca uzima njihov “rođendan za nebo”, to jest njihov smrtni dan. U tri slučaja se, naprotiv, kao blagdan slavi početak zemaljskog života: Isusovo rođenje na Božić, rođenje Ivana Krstitelja 24. lipnja i Marijino rođenje – Mala Gospa 8. rujna. Drugim blagdanom slavi se i završetak njihova zemaljskog života. To je prije svega zbog zasebne uloge koju su u Božjem djelu spasenja imale ove tri osobe. Davna latinska izreka to ovako sažima: Joannes fuit lucifer, Marija aurora, Christi nativitas ortus solis. – Ivan je bio zvijezda, Marija jutarnja zora, Kristovo rođenje sunčev izlazak.

Iako je Mala Gospa manji blagdan, nezapovjedan, vrlo je drag puku. Toga dana mnogi hodočaste u marijanska svetišta ili barem na misu u najbližu crkvu.

Mala Gospa donosi jesen pa se u puku kaže “Gospa Mala – jesen prava!” O Maloj Gospi se lastavice skupljaju za odlazak. U puku je riječ, da ih Marija odvodi u tople krajeve, kao što ih i vraća na proljetni marijanski blagdan Blagovijest (25. ožujka). (Izvor: Katolici.org)

Objava Blagdan Male Gospe pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Tijelovo kao posebni blagdan posvećen slavljenju Presvetog oltarskog sakramenta (euharistije nastale na Veliki četvrtak) nastao je u 13. stoljeću, a na cijelo se zapadno kršćanstvo proširio tek u 14. stoljeću. Duguje se viziji jedne augustinske redovnice, sv. Julijane iz samostana kod Liegea u današnjoj Belgiji. Ona je imala viđenje punog mjeseca na kojemu je opazila jednu mrlju. Puni mjesec je protumačila kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak jednog blagdana kojim bi se na poseban način trebao častiti Presveti oltarski sakrament. Na njezinu je molbu mjesni biskup Robert de Thorote za svoju biskupiju uspostavio blagdan koji se na početku zvao blagdan euharistije. S. Julijana je našla sljedbenike koji su žarko promicali ideju toga blagdana i željeli ga proširiti na cijelu Crkvu. U tome su i uspjeli. Ukratko, papa Urban IV. godine 1264. objavljuje bulu kojom želi blagdan euharistije proširiti na cijelu Crkvu. Brza smrt spriječila ga je da to doista i učini. Tek u 14. stoljeću, 1317. godine, nakon objavljivanja bule pape Urbana IV – naslov joj je “Transiturus de hoc mundo – Odlazeći s ovoga svijeta” – papa Ivan XXII. širi blagdan na cijelu Zapadnu Crkvu. Teološki razlozi uspostave Tijelova mnogo su dublji. Početkom II. tisućljeća počela je opadati učestalost pričešćivanja. Umjesto toga, kao svojevrsni nadomjestak pričešćivanju, pojavili su se različiti oblici euharistijskih pobožnosti izvan mise. Posebnu je važnost u to doba dobivalo pokazivanje svete hostije. Podizanje je postalo jedan od ključnih dijelova euharistijskog slavlja. Najvažnije je bilo vidjeti podignutu hostiju. Još možda važniji teološki razlog je poznato osporavanje stvarne Kristove prisutnosti u posvećenim prilikama kruha i vina nakon čega je vjernička javnost zahtijevala i zdušno prihvatila jedan takav blagdan kojim se potvrđivala vjera u stvarnu Kristovu prisutnost u posvećenim euharistijskim prilikama.

Objava Što je zapravo blagdan Tjelova? pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Na Gračacu je to patron župe. Misno slavlje je predvodio fra Luka Šarčević. Na Gračacu je danas bilo doista svečano jer su brojni župljani odjenuli svoje narodne nošnje. Ekipa BHTV-a je pratila patron župe te običaje nakon misnog slavlja. Običaj je uvijek bio da se nakon mise zaigra i zapjeva. Jedan od najljepših običaja je bila zajednička užina u crkvenom okruženju.

Vanjska proslava Svetog Ante na Gračacu je u nedjelju, 18. lipnja 2017. godine u 11 sati. Misu tada predvodi prof. dr. fra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

U župi Uzdol, na brdu Komin, Sveti Anto se slavi kao zaštitnik uzdolske planine. Prema tradiciji nakon misnog slavlja uzdoljani i njihovi gosti su se družili na Kominu uz užinu koju su ponijeli, a naravno, bilo je i onih koji su sam objed pripremali na licu mjesta.

Jedno od starih odredišta Ramljaka je Pidriš. Iako Pidriš pripada Uskoplju, zbog blizine Rami i uvijek dobrih odnosa mnogi Ramljaci su pohodili Pidriš i molili se zagovoru Svetog Ante.

Zahvaljujemo se za fotografije Matei, Elizabeti, Nadi i Ivanu.

Pidriš

Gračac

Objava FOTO: BLAGDAN SV. ANTE NA GRAČACU I DRUGIM SVETIŠTIMA U RAMI pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Blagdanom se slavi događaj iz Isusova djetinjstva, kada su, prema Mojsijevu zakonu, Josip i Marija donijeli Isusa u hram u Jeruzalemu, da ga, kao prvorođenca, obredno prikažu Bogu. Papa Ivan Pavao II. ustanovio je 1997. godine da se 2. veljače, točno četrdeset dana nakon Božića, obilježava kao dan osoba Bogu posvećenoga života. U taj se dan svečano hvali i zahvaljuje Bogu za veliki dar posvećenoga života te se promiče i nastoji približiti taj dar Božjem narodu.

Na Svijećnicu, koja je u narodu poznata i pod imenom Kalandora, zahvaljujemo Bogu za sve što je učinio uz pomoć posvećenih osoba. Posvećeni je život dokaz kako postoji drukčiji način života i odnosa prema drugima pa je tako pravo evanđeosko svjetlo za sve vjernike i ljude.

Inače, u narodu je poznata i jedna krilatica koja govori o trajanju zime: “Kalandora ora, zime pola. Kaže Blaž da je laž, kaže glistina da je istina”!

Objava Katolici obilježavaju Svijećnicu ili Kalandoru pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Naime, Vlada je donijela Odluku i zadužila Ministarstvo unutarnjih poslova da se svim policijskim službenicima ubuduće obračunava posebni dodatak za rad noću i rad u dane blagdana.

Narečenim ministarstvima naloženo je  da   isplata ovog dodatka policijskim službenicima  otpočne uz osobni dohodak za mjesec studeni 2016. godine i ubuduće se redovito isplaćuje.

Prema izračunima koje je Vlada uradila pripremajući se za donošenje ove Odluke, za njenu provedbu na godišnjoj razini u Proračunu je potrebno osigurati dodatnih  1.500.000,00 KM.

Aktivnostima koje su provedene kroz program štednje i racionaliziranjem potrošnje stvoreni su preduvjeti za donošenje ovakve Odluke, priopćeno je iz Ureda za informiranje Vlade HNŽ.

Objava Vlada HNŽ: Policijskim službenicima bit će redovito plaćen rad noću i u dane blagdana pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.