Zatamnilo je nebo nad Ramom. Skrili su ga gusti oblaci dima. A dole oko kruvudave rijeke Rame i tamo na uzvisini gdje je samostan, čula se graja, vika ljudi, plač djece, kukanje, topot konja… Moglo se čuti: „Zbogom, Ramo, ljuta moja rano; zbogom, kraju moj; zbogom, majko… Zbogom, mirisna zemljo. Tko li će te sada obrađivati; tko će sada nositi žito koje podariš u mlinove na Buku i Krupiću?“

Možemo samo na ovakav neki način zamisliti kako je to izgledalo u jesen 1687. kada je Rama krenula na put bez sna. A zašto je to tako bilo? Zašto je ramski puk morao poći na put bez sna tamo preko Vrana prema Cetinskoj krajini i nekoj „sigurnoj“ granici? Vjerojatno ni sam narod nije znao. Ali znali su oni koji su došli po njega i oni koji su ga poveli. Hoće li to povijest nekada p(r)okazati, teško je reći. Malo je onih koji se tim problemom bave kako bi istraživanjem dokumenata, povijesnih kazivanja i narodnih predaja pokušali dokučiti zašto je došlo do neizvjesnoga puta…

Smišljeni scenarij „humanog preseljenja“?

Seoba Ramljaka u Cetinsku krajinu dogodila se 1687. u vremenu nakon Kandijskoga (1645. – 1669.) te Velikoga bečkog rata (1662. – 1699.) kada su se osmanlijske snage, znatno oslabljene, povlačile pred sve jačim trupama kako Mletačke Republike tako i ondašnjih europskih sila. Nakon oslobođenja Sinja i Cetinske krajine (1687.) Mlečani su željeli na tome, stanovništvom opustošenom, području stvoriti čvrstu granicu prema Turskom Carstvu. Kako bi ostvarili taj cilj poslužili su se već isprobanim sredstvom „humanoga preseljenja“ s religijskom legitimacijom.

Narodni i vjernički tj. kršćanski „rezervoar graničara“ najprikladnijim su vidjeli područje Središnje Bosne, Duvna, Livna, a posebno Rame. Inače su se iz ovih krajeva već ranije ljudi kretali prema Dalmaciji. U Rami su djelovali franjevci i već je bila posebno razvijena pobožnost Majci od Milosti. Mletački providur navodno je nagovorio ramske fratre, na čelu s fra Pavlom Vučkovićem, na pripremljeni scenarij „humanoga preseljenja“ te su 1687. poveli dio stanovništva na put i sa sobom, između ostalog, ponijeli i „čudotvornu“ sliku Majke od Milosti.

Gospina je slika tako najprije stigla u Split, a odatle u Sinj. S vremenom je, onda, nastao kult Gospe Sinjske, a pojedini tumači događaja kažu kako se time namjeravalo izbjeglim Ramljacima ugasiti i posljednju nadu u povratak na njihova ranija ognjišta. Smatralo se i da će oni koji su ostali u Rami, koji nisu željeli iseliti, a bilo je 60-ak obitelji sa 600-tinjak duša ili zaboraviti na Gospinu „čudotvornu sliku“ ili će je prestati častiti, jer će – a takvih je slučajeva bilo – mnogi od njih prijeći na islam. (O svemu ovomu dosta toga je zapisao pok. fra Ljubo Lucić u svojoj knjizi Rama kroz stoljeća.)

Dolaskom u Cetinsku krajinu većina rodbine pristiglih Ramljaka bila je s njima; tu su bili i njihovi fratri i Gospa – tako da nisu imali potrebe više vraćati se u Ramu. A vrijeme je učinilo ostalo. No, kraj iz kojeg su stigli nikada nisu zaboravili. Još uvijek je živa predaja o mjestu njihovih predaka.

Kako piše sinjski kroničar fra Petar Filipović, 69. godine poslije seobe – a sve prema kazivanu starijih fratara – ramski su fratri ponijeli samo ono što su mogli „na­pr­titi na konje“, „ono ruha iz sakristije“ i drugih stvari „vrlo malo“. Kroni­čar sažeto iznosi sudbinu ostalih stvari: „A ostalo vojska popadne, razjag­mi i odnese.“

U Sinju je sačuvano nekoliko knjiga, srebreni pozlaćeni kalež na kojem je urezana 1402., misno ruho i Gospina slika, koja danas no­­si naziv Gospa Sinjska. Sve je ramsko postalo sinjsko, jer je narod ostao u novoj domovini, iako to u početku nije mislio.

Sa sjeverne strane tvrđave u Sinju izgrađen je mali samostan u koji su se uselili ramski fratri, i crkva u koju je smještena slika Majke od Milosti, misne i „svete knjige“ (inkunabule), misno ruho (paramente) i misno posuđe (kalež) kako bi doseljeni Ramljaci imali mogućnost dolaziti u crkvu u kojoj se nalazi ne samo njihova – Ramska Gospa, nego i sve ostalo čime su se fratri služili u Rami.

Legenda kaže da su u odlučnoj bitci za obranu grada Sinja 1715. branitelji u nedostatku drugih oblika ratnih sredstava koja bi im pomogla pobijediti Osmanlije, pribjegli povećanju poljuljanoga borbenog „oduševljenja“ domaćih ljudi pričom da se među braniteljima nalazi Majka od Milosti.

Od tada se jedinstvena pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji razgranala prema dva različita datuma. Naime, u Sinju se ona slavi na Veliku Gospu (15. kolovoza), a u Rami na Malu Gospu (8. rujna).

Ili puka nevolja?

No, osim opisanoga uzroka selidbe Ramljaka u Sinj, postoje i druga tumačenja. Nakon sloma Turaka pod Bečom, mletačko­‑hrvatske čete provaljivale su na tursko područje te stvarale nesigurnost i želju za osvetom. Ovo je bio samo dio taktike odvlačenja turske pozornosti od mletačkih osvajanja na jugu Hrvatske. To je kod naroda sve više učvršćivalo uvjerenje da treba bje­ža­ti u kršćanske krajeve, pod vlast Mletaka. Ramski su franjevci bili po­ve­zani s dalmatinskim franjevačkim samostanima, a jedno su vrijeme i djelovali u cetinskom kraju.

Makarski biskupi vodili su povremeno brigu za kršćane koje su pasto­rizirali ramski fratri. Sve je to stvaralo klimu bliskosti i povjerenja. Kad su Turci istjerani iz Sinja 1686., krajiš­nici su prodirali do Duvna pod vodstvom Stojana Jankovića, koji je i pogi­nuo u Duvnu kolovoza 1687. U to vrijeme providur mletačke ko­njice Antun Zeno, u pismu Senatu od 27. listopada 1687., priopćava kako su mu franjevci „samostana Sv. Petra u Rami koji ne mogu više podnositi barbarske postupke i neprekidne zulume“ poslali svećenika preobučena „na vlašku“ da traži jaku vojničku pratnju jer su oni skloni „napustiti samostan i zemlju“ što kane i „mnoge od kršćanskih obitelji“. Providur je poslao fratra s porukom neka misnici i narod budu spremni i neka čekaju njegove vojnike. Poslao je jednu postrojbu od 4 000 svojih vojnika („Morlaka“) koji su stigli „nezapaženi i nenadano“ te su mogli tursku posadu „isjeći i mnoge zarobiti“. Oni su „zapalili mnoge kuće, od kojih su se neke isticale veličinom, te više od 100 skladišta sijena i žita za vojsku koja obično zimuje u onom predjelu“. Zeno dalje piše da je „kraj plodan, što potvrđuju i sami fratri, ne dade se opisati bogatstvo zaliha, namirnica i krme, koje je ovom prilikom smeteno i uništeno. Mnogo je Turaka s čitavim obiteljima izgorjelo zajedno s kućama, mnogo ih je izginulo u obrani, a zarobljeno ih je više od 200, što muških, što ženskih.“

Jasno je da su mletački vojnici načinili veliki pokolj i spalili sve što su našli, a domogli su se i obilnog plijena: „Šest do sedam tisuća glava, što krupnog što sitnog blaga.“ Morlaci su na povratku uništili sve što su našli, „tako da je jedan velik dio toga kraja opustio, te će Turci imati muke kod zimovanja u tim stranama“. Iz ovoga se vidi rezultat morlačkog pohoda, nakon kojega bi pobjegao i onaj tko nikad na to nije ni mislio, a pogotovo ljudi koji su se već bili spremili za bježanje. Pismo dalje navodi da je pobjeglo 15 fratara, „što svećenika, što đaka, što laika“ i da su „vrlo zadovoljni“. Veli se da su ponijeli sa sobom „najglavnije stvari iz samos­tana“, ali samostan su „zajedno s hranom voljeli predati ognju i prije po­las­ka vidjeti uništen, (a bio je znatna građevina, udešena za stanovanje osam­desetorice i više misnika), nego ga ostaviti obijesti i poruzi barbara“. Prema Zenovu dopisu, a kako je prenio fra Ljubo u svojoj knjizi, nisu prebjegli samo fratri, nego „i mnoge obitelji, koje će s onima nedavno uskočenim iz Duvna, davati 500 i više ljudi od oružja, od kojih 150 konjanika na dobrim konjima“.

Gospa i danas povezuje

Kako bilo da bilo, veze Rame i Cetinske krajine nikada nisu prekinute. One su postale trajne. Narod je čuvao predaju. Fratri i kroničari su zapisivali da se ne zaboravi.

Tako je i danas. Narod iz Rame hodočasti svojoj Gospi u Sinj za Veliku Gospu, a potomci onih koji su prije više od 300 godina otišli u novi kraj ne zaboravljaju gdje su im korijeni i odakle je došla Gospina čudotvorna slika te hodočaste u Ramu na Malu Gospu.

Hodočasnici iz Rame nikada nisu prestajali odlaziti svojoj Majci u Sinj. Ta tradicija zadržala se sve do naših dana.

Svake godine pred Veliku Gospu (15. kolovoza) mnogi vjernici iz Rame zapute se na put dug više od 110 kilometara, kojim su Ramljaci 1687. hodili prema nekoj novoj sigurnosti da bi bili, po tko zna koji put, čuvari ovih prostora od Rame pa sve do sinjeg mora.

Jedna od tih redovitih hodočasnica je i Mirela Ćurić iz Prozora koja je do sada u Sinj hodočastila 15 puta. U razgovoru s njom doznajemo da na to hodočašće, koje traje tri dana, planira ići dokle god bude mogla ili je nešto ne spriječi.

„Prvi put sam hodočastila 2005., nas 15-ak s lošom opremom, ali puni žara… Staza posebno preko Kruga i Vagnja bila je loše obilježena, pa smo znali pomalo ‘lutati’. U zadnje vrijeme staza se redovno markira i održava tako da nema problema. Nakon mise i blagoslova u rumbočkoj crkvi krenuli smo i prešli dionicu dužu od 30 km. Na noćenje su nas primili u svoje domove u selu Galečić. Drugi dan preko Kruga stigli smo u Livno oko podne… gdje su nas dobri ljudi (muslimani i katolici) dočekali ispred svojih kuća s hladnim sokovima, kavom, vodom. Nakon ručka išli smo prema Prologu, a usput se opet odmorili uz kavu kod ljudi koji su nas zvali da svratimo kod njih. U Prolog smo stigli u sumrak, gdje smo gotovo pa svi večerali i spavali kod Marije Knez koja pripremi ležaj za 30-ak ljudi“, prepričala nam je Mirela svoja iskustva s brojnih hodočašća.

Na tom njihovu putu uvijek se, kako vidimo, može susresti dobrih ljudi. Primjerice, u mjestu Galečići, Božana, koja živi u Njemačkoj, ako nije kući zove kćerku da dođe iz Livna i pripravi smještaj za hodočasnike. Također Nine Kasalo u svojoj konobi Ivina arka kod Livna obvezno časti hranom i pićem.

„Zbog vrućina i velikog uspona uz Vaganj polazak trećeg dana je 03:30h i, ovisno od fizičkih mogućnosti grupe, u Sinju smo oko 14 sati. Prijašnjih godina u Sinju bismo od fratara dobili dvije sobe za smještaj stvari (ranaca) a od umora bismo zaspali na parketu. Na jednoj Mladoj misi u Prozoru upoznala sam časnu sestru Viktoriju, članicu Družbe milosrnih sestara Sv. Vinka Paulskog, koja živi u samostanu u Sinju, pa po dolasku na odredište, nakon što kleknemo pred sliku Majke od Milosti, svi idemo na tuširanje u samostanu sestara milosrdnica“, kazala je Mirela.

Brzo se zaboravi na umor

U skupini koja hodočasti obično je 20 do 30 osoba i među njima je najmanje troje koji su već ranije hodočastili, tako da je uvijek netko na čelu skupine, a netko na začelju kako bi sve bilo uredu.

Sugovornica Mirela je istaknula kako hodočasnike rado ugosti i muslimani na putu prema Livnu i svi se preporuče u molitve.

Slično potvrđuje i Mara Anđelić iz Ripaca, župa Šćit kao jedna od hodočasnica iz Rame. “Prije rata sam pješačila iz Rame u Sinj dva puta, još dok sam bila u srednjoj školi. Zadnjih 10-ak godina trudim se kad god mogu ići ako me posao ili nešto drugo ne spriječi u tome, tako da sam u tom razdoblju hodočastila šest puta, a nadam se da ću i nastaviti još koju godinu. Uvijek je to druženje s ljudima sličnog razmišljanja, upoznavanje novih ljudi ili otkrivanje novih stvari o ljudima koje već znaš. Putovanje je uvijek praćeno s puno molitve i promišljanja o samom sebi, životu i svijetu u kojem živimo, koliko smo spremni promijeniti sebe kako bismo potaknuli i druge na promjenu“, rekla je Mara spomenuvši kako je pješačenja zahtjevno te nabrojala različite nedaće: žuljeve, grčeve u mišićima i slično. Uz isticanje dobrih djela domaćina koji ih ugoste, podijelila je iskustvo kako je dolazak u Sinj poseban osjećaj. „Tada svi zaboravimo na umor, pospanost i molimo se Majci da i dalje prati nas, naše obitelji i naš narod. Gospa je jedna i njoj se svi molimo, u Sinju ili Rami, svejedno je. Svakako se nakon hodočašća možda malo drugačije osjećamo pa je i naša molitva iskrenija“, naglasila je Mara.

No, ne hodočaste samo žene iz Rame u Sinj. To potvrđuje i Luka Markešić iz župe Šćit koji je prvi put hodočastio 1987. povodom 300. obljetnice odlaska Gospe u Sinj. „Tada je bilo oko 500 hodočasnika, mislim da je to najveći broj hodočasnika ikad, jer je inače u prosjeku 50-ak. Poslije rata hodočastio sam ne manje od 10 puta. Planiram i ove godine ako me zdravlje posluži“, kazao je Luka dometnuvši kako se pješači po asfaltu, šumskim stazama, planinama… „To pješačenje traje tri dana: dvije noći se spava i to u Galečici u Šuici i Prologu u Livnu. Mještani oba sela uvijek su dobri domaćini. Posebno bih istekao gospođu Mariju iz Prologa, koja već godinama dočekuje ramske hodočasnike  večerom, kavom i konakom za cijelu ekipu od oko 50 hodočasnika“, istakao je te napomenuo da je prvi put krenuo 1987. iz mladalačke radoznalosti. Poslije rata je išao na zavjet. Pridružio se Antoniji Jozić i Delfi Novaković koje su prve krenule na hodočašće nakon rata.

„Putem se pjeva, moli, ali i plače, pogotovo oni koji dobiju krvave žuljeve. Ljudi koji se nisu pozdravljali u gradu, putem se upoznaju, kasnije se druže, neki se i zaljube, a poneki i ožene“, zaključio je Luka o svojim iskustvima hodočašća.

Staza Gospi Sinjskoj odnosno Ramskoj

A da ovo hodočašće nije ostalo na razini pobožnosti pojedinaca svjedoči i projekt Staza Gospi Sinjskoj koji je odobren u sklopu programa IPA Hrvatska – Bosna i Hercegovina gdje su posebno uključeni Općina Prozor-Rama i grad Sinj te se oslanja na tradicionalne pješačke i konjske staze i napuštenu trasu Rere, nekadašnje sinjske željeznice. Za realizaciju projekta potpisan je ugovor 9. travnja 2013. između grada Sinja kao vodećeg partnera i Agencija za regionalni razvoj Republike Hrvatske te Općine Prozor-Rama i delegacije Europske unije u BiH. Razvijanjem prateće infrastrukture i podizanjem svijesti o neizmjernoj vrijednosti kulturnog i vjerskog nasljeđa, Staza Gospi Sinjskoj polako nadilazi lokalne okvire i dobiva međunarodnu dimenziju. Aktivna je tijekom cijele godine, ne samo u vrijeme svetkovine Velike Gospe.

U sklopu tog europskog projekta prekogranične suradnje na osobit način povezali su se Rama i Sinj. Uz to obilježavanje staze izgrađeni su putokazi i odmorišta; tiskana je karta staze, te poseban prigodni vodič s važnim uputama za sve one koji prvi put idu.

U tom vodiču opisano je 20-ak mjesta kroz koja se prolazi. Polazišna točka iz Rame je Šćit, a odatle se ide prema Tomislavgradu preko Ravanjskog polja, Smiljanića i onda duvanjske bazilike. Odatle ka Malom Gradcu i Karlovom Hanu pa preko Grabovice do Kamenskog. S tog graničnog prijelaza ide se prema Ljutoj, Otoku, a odatle put Sinja.

Je li to autentičan put kojim su ramske izbjeglice išle 1687. nitko sa sigurnošću ne može kazati jer nema pisane arhivske građe. Sve je ostalo samo u usmenoj predaji. Jedna od takvih predaja kaže da su išli iz Rame kroz Proslap put Vrana te da je tada Gospa zaplakala i rekla: „Zbogom, Ramo, grdna moja rano!“ Također, hodočasnici su tijekom godina stvorili svoje pravce koji su se činili najboljima i najbližima.

No, za vjerovati je da je Staza većim dijelom označena baš kuda su Ramljaci, ali i kasniji hodočasnici išli u Cetinsku krajinu te kobne godine. Jednim manjim dijelom prilagođena je zbog prelaska granice između BiH i RH te prema odredbama projekta iz europskih fondova prekogranične suradnje.

Izgradnja Staze je olakšala hodočasnicima put od Rame do Sinja. O tome je posvjedočila i Julijana Juričević iz Prozora koja je prvi put Gospi u Sinj išla 2019. te dodala: „Do sada sam hodočastila tri puta i svaki put je kao prvi, puno molitve i milosti. Mišljenja sam da se osjećaji i doživljaji  ne mogu ispričati, jer je to nešto posebno. Kada nakon tri dana dođete Gospi i ničice se pomolite, osjetite toliko blagosti i mira i toj nešto što čovjek ne može opisati riječima, te se jednostavno mora doživjeti.“

Antun Kovčalija iz također Prozora prvi je put hodočastio 2022. te, osim dobročinstava koja je doživio uz put od različitih ljudi, istaknuo je kao poseban doživljaj „unutarnji hod kojeg svaki hodočasnik doživljava za sebe, a za nas iz Rame to je uvijek povezano s našom prošlosti, tradicijom, precima i čuvanju uspomene na Gospu Ramsku“.

Na kraju Gospina mjeseca svibnja, kada se katolički puk molitvom krunice na osobit način utječe Majci Božjoj, dobro je spomenuti ovu tradiciju hodočašća koja je izniknula na korijenima muke, ali i ponosa hrvatskoga čovjeka. I prisjetiti se kako je pravi jamac istinske povezanosti naroda samo Nebo, a Staza Gospi Sinjskoj može doprinijeti zbližavanju. Stoga ako se tko odluči krenuti njome neka zna da neće biti sam.

U Rami nakon 300 godina „izbjeglištva“

Povratak Gospine slike iz Sinja u Ramu dogodio se 1987. nakon 300 godina „izbjeglištva“. Tada se na Šćitu slila cijela Rama. Bilo je suza, pjesme, a najviše molitve. Dirljivo je bilo tada vidjeti mlade kako u narodnoj nošnji nose Gospinu sliku koja je u Rami ostala dva dana.

Tada su brojni Ramljaci kazali kako bi Gospa trebala „ostati“ u Rami. To je uplašilo sinjske fratre te su oni dva dana držali fratarsku stražu unatoč čvrstim jamstvima ramskih fratara i puka da će sve biti uredu.

O tristotoj obljetnici prisilnog odlaska franjevaca i puka iz Rame održan je na Šćitu povijesno­‑teološki simpozij 4. i 5. rujna 1987. Rezultati toga simpozija objavljeni su u posebnoj knjizi iz koje se može vidjeti sva težina situacije i sva tragičnost odlaska.

/Izvor: Katolički tjednik, broj 22. od 4. lipnja 2023./

Objava Stoljetna veza Rame i Sinja koju čuva Majka od milosti pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava Uspješno okončano 10. jubilarno bicikliranje “Gospinim putem od Rame do Sinja” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Tim činom hrvatski narod dobio je još jedno mjesto na kojem će zastajati hodočasnici iz cijeloga svijeta, kako bi upravili svoju molitvu nebeskoj Majci, koju Hrvati štuju pod nazivom Čudotvorna Gospa Ramska/Sinjska. Njezin reljef postao je tako dijelom perivoja marijanskih reljefa i mozaika, koji krase mjesto na kojem je anđeo Gabrijel navijestio Blaženoj Djevici Mariji da će začeti i roditi Sina božanskim djelovanjem Duha Svetoga.

Svečano otkrivanje reljefa Gospe Sinjske u predvorju Bazilike Navještenja u Nazaretu upriličeno je 14 studenoga 2018. godine, u nazočnosti predstavnika Kustodije Svete Zemlje, Bazilike Navještenja, Svetišta Gospe Sinjske, Provincije Presvetog Otkupitelja i Splitsko-makarske nadbiskupije, gvardijana franjevačkog samostana Rama Šćit fra Andrije Jozića i predstavnika provincije Bosne Srebrne fra Nikice Vijice. Misu je predvodio i propovijedao sinjski gvardijan.

Objava U Nazaretu postavljen i otkriven reljef Gospe Ramske/Sinjske pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Njihov hodočasnički put odvijat će se Stazom Gospi Sinjskoj.

Želimo im sretan put.

Objava Hodočasnici iz Rame krenuli put Sinja pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Prema programu, svečano otkrivanje bit će 7. studenoga 2018. god. (srijeda) u nazočnosti predstavnika Kustodije Svete Zemlje, Bazilike Navještenja, Svetišta Gospe Sinjske, Provincije Presvetog Otkupitelja i Splitsko-makarske nadbiskupije. Tim povodom Svetište i Župa Gospe Sinjske od 6. do 13. studenoga 2018. god. organiziraju hodočašće u Svetu Zemlju. Prijave se vrše na samostanskoj porti do 10. srpnja.

Potičemo sve štovatelje Čudotvorne Gospe Sinjske i drage župljane da nam se priključe na velikom hodočašću, kojeg organiziramo zajedno sa splitskom agencijom “Ichtis travel”. Program hodočašća donosimo u nastavku:

1. Dan / Zagreb – Tel Aviv – Nazaret

Sastanak u zagrebačkoj Zrakoplovnoj luci Franjo Tuđman u dogovoreno vrijeme za let u Tel Aviv. Preuzimanje akreditacija, predaja prtljage, ukrcaj i polijetanje. Slijetanje u zrakoplovnu luku i preuzimanje prtljage. Vožnja prema Nazaretu. Smještaj u hotel. Večera, noćenje. (V, N)

2. Dan / Nazaret – Tabor

Doručak. Odlazak u Nazaret: Bazilika Navještenja, crkva Sv. Josipa i Sv. Obitelji, Gospin izvor. Sv. misa. Vožnja kroz Kanu Galilejsku i odlazak na brdo Tabor. Povratak u Nazaret. Večera i noćenje. (D, V, N)

3. Dan / Genezaretsko jezero – Tabgha – Kafarnaum

Doručak. Spremanje prtljage u autobus. Odlazak na Genezaretsko jezero: Tabgha (svetište Umnažanja kruhova), Kafarnaum (Petrovo prvenstvo, sv. misa), Brdo blaženstva. Vrijeme za ručak. Vožnja brodom po Genezaretskom jezeru. Odlazak u pravcu Judeje: ulazak u Jerihonsku oazu, pogled na Brdo kušnje te nastavak prema Betlehemu. Smještaj u hotel. Večera i noćenje. (D, V, N)

4. Dan / Betlehem – Ain Karim

Doručak. Odlazak na Pastirsko polje (sv. misa), Betlehem: Bazilika i Špilja Isusova rođenja, crkva Sv. Katarine, špilja Sv. Jeronima, špilja Mlijeka. Poslijepodne: odlazak u Ain Karim: crkva Marijinog pohođenja, crkva Sv. Ivana Krstitelja. Vrijeme za ručak. Povratak u hotel. Večera i noćenje. (D,V, N)

5. Dan / Jeruzalem – Maslinska gora

Doručak. Jeruzalem: Bazilika uskrsnuća (sv. misa). Vrijeme za osobnu molitvu, pobožnost i kupnju suvenira. Slobodno za ručak. Poslijepodne: Maslinska gora: mjesto Isusova uzašašća, crkva Očenaša (Pater noster), kapelica Gospodin je plakao, crkva Gospinog groba, Getsemanski vrt i Bazilika Isusove agonije. Bdijenje u Getsemanskom vrtu. Povratak u hotel. Večera i noćenje. (D, V, N)

6. Dan / Jeruzalem – Sion

Doručak. Jeruzalem: Židovska četvrt i Zid plača, Stjepanova vrata, crkva Sv. Ane i Ribnjak s pet trijemova, kapelica Bičevanja, kapelica Osude, križni put ulicama Jeruzalema. Slobodno za ručak. Poslijepodne – Kršćanski Sion: crkva Gospinog usnuća, Dvorana Posljednje večere (sv. Misa). Večera i noćenje. (D, V, N)

7. Dan / Judejska pustinja – Mrtvo more – Kumran

Doručak. Vožnja prema Mrtvom moru: Judejska pustinja (sv. Misa) i Mrtvo more (kupanje po želji). Odlazak na mjesto Isusovog krštenja na rijeci Jordan (obnova krsnih obećanja) te nastavak prema Kumranu (Mrtvomorski spisi). Povratak u Jeruzalem. Slobodno vrijeme. Povratak u hotel. Večera i noćenje. (D, V, N)

8. Dan / Tel Aviv – Zagreb

Doručak. Odlazak u zrakoplovnu luku u Tel Avivu. Let za Zagreb. (D)

Cijena uključuje

povratnu zrakoplovnu kartu na relaciji Zagreb – Tel Aviv – Zagreb, s uključenim zrakoplovnim pristojbama i naknadom za zrakoplovne karte ZP/TSC/FS (1935 kn / 265 $ USD),

– 8 dana (7 noćenja) na bazi polupansiona (doručak i večera) u dvokrevetnim sobama s kupaonicom u hotelima 3 i 4*,
– prijevoze autobusima visoke turističke kategorije s klima-uređajem,
– asistenciju u zračnim lukama Zagreb i Tel Aviv,
– pratitelja/vodiča i duhovno vodstvo,
– sve izlete prema programu s ulaznicama za sve navedene posjete, posebno organizirane obilaske svetišta i crkava, organizacije sv. misa,
– dodjelu certifikata o hodočašću,
– organizaciju putovanja, osiguranje od profesionalne odgovornosti, jamčevinu, PDV

VRIJEDNOST VIŠE!

– putno zdravstveno osiguranje, (www.wiener.hr/putno osiguranje-1.aspx)
– napojnice koje su obvezne

Cijena ne uključuje

– doplata za jednokrevetnu sobu (na upit agenciji),
– ručkove,

PREPORUČAMO:

– osiguranje od rizika otkaza putovanja* (200kn)
– doplata za osiguranje od rizika otkaza putovanja se vrši na dan aktivacije rezervacije

Važne napomene

– ZP (Zrakoplovne pristojbe) / TSC (Ticketing Service Charge) / FS (Fuel surcharge – obvezna doplata za gorivo) su promjenjive pristojbe i uskladit će se na dan tiskanja karata, a eventualne razlike bit će evidentirane u Vašem završnom računu
– organizator zadržava pravo promjene programa sukladno promjenama na licu mjesta i ne odgovara za eventualne troškove nastale usljed kašnjenja zrakoplova
– putovnica mora vrijediti najmanje 6 mjeseci od datuma putovanja!

SPECIFIKACIJA USLUGA

D – DORUČAK; R – RUČAK; V – VEČERA; N – NOĆENJE

NAČIN PLAĆANJA HODOČAŠĆA

A. Gotovinski

Na žiro račun Ichtis Travel agencije – IBAN: HR 5324020061100419357 + poziv na broj: ŠIFRA ARANŽMANA

Putem univerzalnog naloga za plaćanje na bilo kojoj banci, Fini, pošti ili putem internet bankarstva
Debitne – bankovne kartice | VISA, MASTER, MAESTRO, jednokratno ili obročno (2-6 rata).

B. Kreditnom karticom

Kreditnom karticom | AMERICAN EXPRESS (AMEX) ili DINERS, jednokratno ili obročno (2-12 rata).

Cijene na aranžmanima su uvijek navedene s uključenim gotovinskim popustom od 5%. Cijena za plaćanje kreditnim karticama je bez gotovinskog popusta od 5%.

Cijena: 8.280,00 HRK

Objava NAJAVA: Povijesno otkrivanje reljefa Gospe Sinjske u Nazaretu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše: Ivan Markešić

Autor u ovome radu istražuje povijesne, vojne, političke i religijske uvjete u kojima se krajem 17. i početkom 18. stoljeća nakon uspostave granice između Mletačke Republike i Otomanskoga Carstva formirao u dva različita mjesta, u dva različita vremenska termina, s dva različita imena jedinstven hodočasnički kult – kult čašćenja Majke od milosti – kult Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo:
1. na Šćitu u Rami (Bosna i Hercegovina), Gospa Ramska, 8. rujna i
2. u Sinju (Republika Hrvatska), Gospa Sinjska, 15. kolovoza.

Proces formiranja jedinstvenoga dvoimenog kulta počinje krajem 17. stoljeća, u vremenu nakon Kandijskoga (1645-1669) te potom nakon Velikoga bečkog rata (1662-1699) kada su se snage Otomanskog Carstva, znatno oslabljene, povlačile pred sve jačim snagama kako Mletačke Republike tako i ondašnjih europskih sila, ujedinjenih u Svetu ligu. U takvim okolnostima Mlečani su nakon oslobođenja Sinja i Cetinske krajine (1687) željeli na tome stanovništvom opustošenom području stvoriti čvrstu granicu prema Otomanskome Carstvu čije čuvanje državu ne bi ništa koštalo. Da bi to mogli postići, Mlečani su se poslužili već isprobanim sredstvom „humanoga preseljenja“ s religijskom legitimacijom.
Kao posebno prikladan narodnosno-vjernički kršćanski „rezervoar graničara“ činilo im se područje Srednje Bosne, Duvanjskoga i Livanjskog polja, iz kojih su mjesta i ranije doseljavali na ta područja, te posebno Rame u kojoj su djelovali franjevci i u kojem je već čašćen kult Majke od milosti. Na nagovor mletačkih providura, ramski fratri, na čelu sa fra Pavlom Vučkovićem, pristali su na pripremljeni scenarij „humanoga preseljenja“. Da bi, navodno, sačuvali stanovništvo i kult, krenuli su 1687. godine s dijelom stanovništva prema Sinjskoj dolini noseći sa sobom, između ostalog, i „čudotvornu“ sliku Majke od milosti koja će, kako vjeruju, svojim zagovorom kod Boga pomoći da kršćanski branitelji kod odlučujuće bitke podno Sinja 1715. godine pobijede Osmanlije.
Zbog tih ratnih „zasluga“ Majka od milosti bit će okrunjena zlatnom krunom i bit će joj izgrađena posebna crkva u koju će dolaziti hodočasnici moliti za svoje potrebe.
Time je scenarij „humanoga preseljenja“ bio doveden do kraja: naime, u takvim okolnostima izbjegli ramski narod nije trebao imati više nikakve potrebe vraćati se natrag u svoj zavičaj, u Ramu; sve je imao na jednome mjestu: istu rodbinsku i zavičajno poznatu i povezanu vjerničku (ramsku) zajednicu, svoju istu „čudotvornu“ sliku Majke od milosti (iako pod novim imenom Gospa Sinjska) i svoje svećenstvo – ramske fratre. Međutim, preostali dio kršćanskoga stanovništva u Rami nastavio je i dalje častiti kult Majke od milosti, ali pod drugim imenom Gospa Ramska.
Danas, u dvije susjedne države (RH i BiH), u dva različita mjesta (u Rami i Sinju), nastavlja se tradicija hodočasničkoga čašćenja istoga kulta Majke od milosti, odnosno proslave njezina uznesenja na nebo, ali pod dva različita imena i u dva različita termina: Gospa Ramska (9. rujna) i Gospa Sinjska (15. kolovoza).
Iz tih vjerničkih hodočasničkih pobožnosti nastala je, također na granici, i jedna narodna, ali religijski legitimirana nacionalna proslava – Sinjska alka. U posljednje vrijeme u tijeku je realizacija projekta međugranične suradnja Staza Gospi Sinjskoj čiju izgradnju financira Europska unija.

Ključne riječi: hodočašće, Majka od milosti, Gospa Ramska, Gospa Sinjska, hodočašće, Sinjska alka, Staza Gospi Sinjskoj

UVOD
Hodočašća su vezana za sve religije, njezin su bitan dio, i kao takva postoje u svim vremenima, zemljama i religijama, a to znači da su postojala i prije pojave biblijskih religija židovstva, kršćanstva i islama. Mnoga hodočasnička mjesta svoje početke imaju u vremenima kuge, gladi, rata, povijesnih prevrata i drugih katastrofa. (Oreč, 1984:583)^[1]Jedno od četiri najveća hrvatska marijanska svetišta^[2], Svetište Gospe Sinjske u Sinju, nastajalo je u vremenima rata, u vremenima međusobnih mletačko-osmanlijskih prijepora oko granice, u procesu „humanog preseljenja“ kršćana iz Rame u Cetinsku krajinu. Taj selidbeni proces odvijao se pod vodstvom ramskih franjevaca,a u organizaciji mletačkih providura, a sve radi vojničkog osiguravanja granice prema Osmanskome carstvu.
Kao posljedica tih zbivanja, već stoljećima, svake godine, uoči i na sam dan proslave istoga kulta, 15. kolovoza, vjernici katolici, najvećim brojem Hrvati, hodočaste istoj Gospi od milosti: ponajprije Gospi Sinjskoj u Sinj, u Republici Hrvatskoj, o blagdanu Velike Gospe – blagdanu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, a potom Gospi Ramskojna Šćit, u Ramu, u Bosni i Hercegovini, 8. rujna, o blagdanu Male Gospe- blagdanu rođenja Blažene Djevice Marije.^[3]
Hodočasničko čašćenje kulta Gospe Sinjskenastalo je nakon pobjede kršćanske vojske nad Osmanlijama, podno sinjske tvrđave, upravo na dan Velike Gospe, 15. kolovoza 1715. Naime, branitelji sinjske utvrde bili su uvjereni da im je u toj obrambenoj borbi pomogao zagovor Majke od milosti,odnosno da im je pomogla njezina čudotvorna slika koju su, bježeći pred osmanlijskim osvajačima, a zapravo u insceniranome procesu „humanoga preseljenja“, sa sobom iz Rame u Sinj, donijeli ramski franjevci 1687. godine.

Ramski hodočasnici u Sinju, kolovoz 2010.

Međutim, čašćenje kulta Majke od milosti, sada Gospe Ramske, nastavljeno je u Rami i nakon odlaska fratara s dijelom ramskih kršćana u Sinj 1687. godine. I ono traje sve do danas. Iako je mjesna crkva na Šćitu i Rimokatolička župa Rama-Šćit posvećeni Uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo, kao i mjesna crkva i Rimokatolička župa u Sinju, ipakglavno hodočasničko čašćenje kulta Gospe Ramske odvija se već godinama o blagdanu Male Gospe, 8. rujna.

Sinjski hodočasnici u Rami, 2010. 

Uprvome dijelu ovoga rada dat ću kratki povijesni prikaz seobe Ramljaka iz Rame u Sinj 1687. godine s čudotvornom slikom Majke od milosti i kratki povijesni prikaz nastanaka kulta Gospe Sinjske tijekom obrane onodobne nemirne granice (krajem 17. i početkom 18. stoljeća) između Mletačke Republike i Otomanskog Carstva.
Drugi dio posvećen je Gospi Ramskoj i kontinuiranom štovanju njezina kulta. Naime, dolaskom za ramskoga gvardijana fra Mate Topića 2000. i potom 2009. godine njegova nasljednika, fra Tomislava Brkovića, dolazi i do intenziviranja proslave blagdana Velike Gospe. U tome smislu treba gledati i realizaciju projekta Staza Gospe Sinjske (The Our Lady of Sinj Route“), kojaide iz dva pravca: Prvi dio ide iz Rame do Sinjskog polja i svetišta, drugi ide iz Solina do Sinja.
Kako su rijetka svetišta bez ‘sekularnih privjesaka’, u trećemu dijelu dat ću kratki prikaz nastanka sekularnog rituala trčanja Sinjske alke koji je s vremenom prerastao u najviši nacionalni svečani ritual kojemu su prisustvovali gotovo svi poglavari država čijim je dijelom u tome vremenu bila Sinjska krajina, dok ću u četvrtome dijelu iznijeti najnovije podatke o realizaciji projekta Staza Gospi Sinjskoj.

Darko Markić (2011) Crkva i Franjevački samostan na Šćitu

1. NASTANAK KULTA ŠTOVANJA GOSPE SINJSKE
Svetište Gospe sinjske u Sinju nastalo je u vremenu mletačko-osmanlijskih ratova. U svojoj knjizi Rama kroz stoljeća^[4] fra Ljubo Lucić s gorčinom govori o selidbi ramskih fratara i ramskoga svijeta u Sinj i Cetinsku krajinu 1687. godine. Prema pismu providura mletačke konjice, Antuna Zene, upućenoga Senatu 27. listopada 1687., proizlazi kako su fratri iz Rame poslali svoga glasnika upravo njima Mlečanima, jer im je nepodnošljivo živjeti u turskome području. Sve se to događa nakon poraza Osmanlija kod Sinja 1686. godine.
A, zapravo, radilo se o sljedećem. Nakon završetka Kandijskoga rata (1645-1669) područje Sinja i Cetinske krajine, koja su jedno vrijeme pastorizirali ramski franjevci, ostalo je najvećim dijelom demografski prazno, nenaseljeno. Mlečani su se stoga ‘našli na velikim mukama’. Naime, trebalo je pronaći vojnike za čuvanje novouspostavljene granice. Trebalo je, dakle, pronaći ljude koji će svojim prebivalištem biti graničari. Ali, kako ih pronaći i pridobiti da dođu besplatno braniti kršćansko-islamsku, odnosno mletačko-osmansku granicu?
Mlečani su znali da u Rami, u Bosni, živi dosta kršćana katolika, da u tome kraju djeluju franjevci koji su povremeno dolazili i u Dalmaciju, a time i do Splita i Sinja i koji, dakle, poznaju ovo područje. Neke od tih fratara Mlečani su i osobno poznavali. Da bi dobili „gotove vojnike“ i „osigurali granicu bez državnog troška“ (Lucić, 2001:40), Mlečani su odredili izvršiti «humano preseljenje» naroda pod parolom njegova egzistencijalnog spašavanja od „turskoga zuluma“. Da bi u tome svom naumu u potpunosti i uspjeli, bilo je potrebno privoljeti i duhovne vođe – fratre. I u tome su, nažalost, uspjeli. Posrednik u seobi bio je fra Pavao Vučković. Stoga Zeno u svome izvješću navodi da su fratri i narod poslušali Mlečane.

Kuzma Kovačić (2005) Fra Pavao Vučković^[5], Sinj

U listopadu 1687. godine fratri su, njih 21, krenuli iz Rame s narodom u Cetinsku krajinu ponijevši sa sobom najosnovnije stvari, ali i sliku Majke od milosti koja se nalazila u sporednome izdupku crkve na Šćitu. Tu sliku, kao „čudotvornu“, jer je „preživjela“ nekoliko paljenja crkve i samostana (1557, 1653, 1661), Ramljaci su častili od sredine 17. stoljeća. Ali, fratri su, prema Zeninom izvješću, neposredno prije polaska sami zapalili tek obnovljeni samostan kako ga Osmanlije, kada dođu, ne bi obeščastili.
Josip Biffel (2012) Selidba Ramljaka^[6], Rama

No, istina je sasvim drukčija! Mletački Morlaci su, nakon što je narod prijevarom pokrenut iz svojih domova, u Rami i njezinoj okolini sve popalili i opljačkali kako, eto, «Turcima ne bi ostalo ništa za zimovanje». Sve to učinjeno je da se narod ne bi imao kamo vratiti, odnosno da zbog straha od osmanlijske osvete ne bi ni pokušao vratiti se.

Crkva u Sinju posvećena Uznesenju BDM, građena od 1699. do 1712.^[7]

Međutim, da bi se narod zadržalo na nekome mjestu u koje je silom, odnosno „humano“ preseljen, i da mu ne bi „palo na pamet“ vratiti se natrag u svoj kraj, bilo je potrebno izgraditi mu snažan zagovornički kult, vezati ga za sveto mjesto, i to mjesto posvetiti izgradnjom hrama (crkve). Upravo to je krajem 17. stoljeća učinjeno u Sinju, na granici s Osmanskim Carstvom.

Sa sjeverne strane tvrđave izgrađen je mali samostan u koji su se uselili ramski fratri, i crkva u koju je smještena slika Majke od milosti, misne i „svete knjige“ (inkunabule), misno ruho (paramente) i misno posuđe (kalež) kako bi doseljeni Ramljaci imali mogućnost dolaziti u crkvu u kojoj se nalazi ne samo njihova – Ramska Gospa, nego i ramsko misno ruho, posuđe i knjige kojima su se fratri služili u Rami.^[8]

Inkunabula^[9] iz 1482. (gore) i kalež (dolje), doneseni iz Rame u Sinj 1687.

A sve to značilo je zaokruživanje izgradnje kulta, ali i istinska poruka doseljenim Ramljacima: ovdje ste među svojima, među kršćanima; u vašemu kraju, iz kojeg ste našom velikodušnom pomoći spašeni, sada su antikristi, muslimani, Turci, i oni će tamo ostati zastalno; nemate se stoga niti možete kamo vraćati. Ostajte ovdje, jer je ovdje s vama sve vaše: vaša rodbinska i zavičajno poznata vjernička (ramska) zajednica s kojom ste jako povezani, s vama je i vaša „čudotvorna“ sliku Majke od milosti (iako pod novim imenom Gospa Sinjska) i vaše svećenstvo – vaši ramski fratri. Mi vam na dar dajemo zemlju, obrađujte je. A vi za uzvrat, čuvat ćete naše granice, granice Mletačke Republike, a time ćete zapravo čuvati svoja imanja i obitelji od osmanlijskih provala. A da su ramski franjevci u novim okolnostima imali veliko značenje, svjedoči i činjenica da se gvardijan samostana u Sinju zvao „ramskim gvardijanom sve do 1703. godine, kad je bio prisiljen odreći se ovog naslova“ (Lucić, 2002:44)
Na tu „prigodu“ nije trebalo dugo čekati. Početkom 18. stoljeća Osmanlije će ponovno pokušati osvojiti Sinj. Ramljaci nisu imali drugoga izbora nego zajedno s mletačkom vojskom braniti grad Sinj, a time i svoja imanja i članove svojih obitelji. Legenda kaže da su u odlučnoj bitci za obranu grada 1715. godine branitelji u nedostatku drugih oblika ratnih sredstava koja bi im pomogla pobijediti Osmanlije, pribjegli povećanju poljuljanoga borbenog „oduševljenja“ domaćih ljudi pričom da se među braniteljima nalazi slika Majke od milosti. Trebalo je obraniti Gospu, ali i uz njezinu pomoć pobijediti nekršćane, Osmanlije. I to se dogodilo uoči blagdana Velike Gospe, u noći između 14. i 15. kolovoza 1715. godine. Branitelji su bili uvjereni da im je odlučnu pomoć u tim borbama i u pobjedi nad Osmanlijama pružila upravo čudotvorna slika Majke od milosti (Gospe Ramske)^[10] koja će tek kasnije biti nazvana Gospa Sinjska.

Originalna slika Gospe Ramske sada Gospe Sinjske snimljena 1968.

Gospi su, navodi se u Hrvatskoj enciklopediji, pridavane različite moći, jer je ona posebnim znacima „upozoravala na nadolazeće nevolje, ozdravljala bolesnike, a prema vjerovanju njezina je slika u ključnom trenutku borbi spomenute godine oživjela i zauvijek zaustavila neprijateljske napade na Sinj.“ (HE, 2007:775)^[11]
Mnogi – i onda i danas – bili su uvjereni da je „čudotvorna“ slika Majke od milosti uistinu pomogla sinjskoj pobjedi. To uvjerenje snažile su molitve vjernika i fratara pred Slikom pa je „umilna prilika Gospe od milosti“ dobila novi naziv: Gospa Sinjska. U znak zahvalnosti splitski nadbiskup Cupilli svečano je 22. rujna 1716. okrunio Gospinu sliku krunom od suhoga zlata, na kojoj se i danas nalazi natpis: “IN PERPETUUM CORONATA TRIUMPHAT ANNO MDCCXV” – Zauvijek okrunjena slavi slavlje 1715.
Nakon toga vremena, u Sinj su počeli pristizati mnogi hodočasnici, posebno o blagdanu Velike Gospe, 15. kolovoza, što je bilo povodom nastanka marijanskoga Sinjskog svetišta, a što je posebno potvrđeno izgradnjom crkve Gospe Sinjske (Majke od Milosti). Hodočašća su nastavljena i u kasnijim vremenima u kojima nije nedostajalo ratova, gladi, bolesti. Narod je tražio načina kako preživjeti. U svojim nevoljama „utjecao se Gospi“, molio obilazeći na koljenima njezin oltar „i za primljene milosti prinosio zahvalne molitve i darove.“

Kuzma Kovačić, (1997) Majka od Milosti, Rama

U dvorištu crkve postavljen je 2007. brončani reljef s likom Gospe Sinjske, detalj koji se nalazi i u vratima crkve na Šćitu, rad akademskoga kipara Kuzme Kovačića, čime je još jednom istaknuta povijesna i duhovna veza Rame i Sinja.
Sve ovo pokazuje da je u činu čašćenja Gospe Sinjske pohranjeno narodno pamćenje o vlastitome podrijetlu a što je posebno došlo do izražaja u Americi kod iseljenika podrijetlom iz Sinja i Cetinske krajine.^[12]
S druge strane, u činu čašćenja Gospe Sinjske pohranjeno je i narodno pamćenje o povezanosti naroda u Cetinskoj krajini s narodom iz Ramske kotline, ali i s katolicima iz ostalih dijelova Bosne, odakle su ih tijekom povijesti „humano preseljavali“ na ovo „sigurno kršćansko područje“ .
A da je to pamćenje toliko snažno pokazuje i činjenica da je još u vrijeme socijalističkih vlasti, a da bi se pokazala povezanost dva kraja kroz čašćenje istoga kulta, iz sinjskoga svetišta je prvi put u Ramu donesena slika Gospe Sinjske. Bilo je to 8. rujna 1987. godine, točno 300 godina nakon iseljenja Ramljaka u Sinj i Cetinsku krajinu. Misno slavlje u Rami predvodio je ondašnji kardinal Franjo Kuharić.

2. NEPREKINUTI KULT ŠTOVANJA GOSPE RAMSKE
Kameni ostaci srušenih vjerskih objekata (crkava i samostana) u Rami svjedoče da su na tome području živjeli kršćani, ali zbog nepostojanja pisanih zapisa nije moguće utvrditi koja i kakva je na tome prostoru bila crkvena organizacija. Franjevački izvori govore o „crkvi sv. Petra“, ali ne navode gdje se nalazila, kao što ne navode ni gdje je bio samostan. U svakome slučaju bio je prije osmanskoga osvajanja Bosne 1453.^[13] Crkva i samostan bili su posvećeni sv. Petru i Pavlu, u kojemu se „od davnine štovala Gospina slika koja je stajala na pobočnom oltaru, a u crkvi koja je izgorjela 1687. godine postojala su i Gospina vrata. S vremenom je, navodi se dalje, „crkva, odnosno samostan, bili posvećeni Blaženoj Djevici Mariji na nebo uznesenoj.
Tijekom osmanske vlasti ramski samostan i crkva više puta su pljačkani, paljeni i rušeni. Narodna tradicija tvrdi da je u tome vremenu od svega što je bilo u crkvi i samostanu uvijek bila sačuvana samo Gospina čudotvorna slika. A to je trebao biti dokaz vjerničkome narodu da je mjesto gdje oni žive Bog već odabrao kao njemu posvećeno mjesto, da Bog u njemu djeluje preko Gospine slike i da ga treba posjećivati, častiti, na tome mjestu moliti i zahvaljivati najvišem Stvoritelju.
Godine 1687. „čudotvornu“ Gospinu sliku fratri će tijekom seobe iz Rame u Sinj ponijeti sa sobom u Dalmaciju, u Split, a odatle je prenijeti u Sinj. Izgradnjom kulta Gospe Sinjske namjeravalo se izbjeglim Ramljacima ugasiti i posljednju nadu u povratak u svoja ranija zavičajna mjesta, a da će oni koji su ostali u Rami, koji nisu željeli iseliti, a bilo je oko 60 obitelji s 600 duša (Lucić, 2001:47) ili zaboraviti na Gospinu i njezinu “čudotvornu sliku“ ili će je prestati častiti jer će, a takvih slučajeva je bilo, mnogi od njih prijeći na islam. Međutim, zahvaljujući kako fojničkim tako i dalmatinskim, a time i ramskim franjevcima koji su djelovali na području Cetinske krajine, to se nije dogodilo i ramsko područje nije ostalo bez svećeničke skrbi. Time je ostala sačuvana i uspomena na kult Gospine slike.

Alberto de Rohden (1892) Ramska Gospa, Rama

Kada je na Šćitu izgrađena nova crkva (1881) u nju je postavljena slika Alberta de Rhodena, na kojoj anđeli vraćaju Gospu Sinjsku u Ramu.
Iako su prvotni samostan i crkva bili posvećeni sv. Petru apostolu, „kasnije je u štovanju sve jače mjesto imala čudotvorna Gospina slika, pa je patronom postalo Gospino uznesenje 15. kolovoza, dok je vanjska svečanost vezana za svetkovinu Gospina rođenja 8. rujna.“

Gabrijel Jurkić (1955) Ramska Gospa, Rama

Da bi sačuvali uspomenu na Gospu Ramsku, ramski, franjevci su angažirali nekoliko značajnih hrvatskih umjetnika koji su uradili vrijedna djela sakralne umjetnosti, kao što je Gospa u slavi, ak. slikara Josipa Biffela, zatim Gospina vrata, akademskoga kipara Kuzme Kovačića.

Josip Biffel (1968) Gospa u slavi, zidna slika u crkvi na Šćitu [14]

3. SINJSKA ALKA

Objava MAJKA OD MILOSTI – Jedinstven kult u dva mjesta, u dvije države, u dva termina pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.