hrvati – Ramski Vjesnik

Hoće li Hrvatska pomoći Hrvatima i Bošnjacima da se uozbilje

Uredništvo — Tue, 11 Jan 2022 15:27:54 +0000

dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Zapadna politika se s pravom postavila vrlo kritično prema „srpskom svetu“, iznjedrenom u beogradskim bolesnim političkim i intelektualnim krugovima, koji pokušavaju preko Dodika ostvariti barem djelomično zacrtane ciljeve Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Shvaćajući da od dijeljenja Kosova nema ništa, kao i to da u Crnoj Gori ne ide sve po planu, okrenuo se „srpski svet“ agresivnije prema BiH, u nadi da bi mogao barem dobiti nešto.

Ne ostvari li Vučić ubrzo neki od zacrtanih velikosrpskih ciljeva, riješit će ga se Srbi kao i svih drugih koji su igrali na kartu nacionalističkih emocija, a nisu učinili ništa. Ona ekstremna Srbija je razočarana njegovom neučinkovitošću, dok se ona druga demokratska polagano diže iz pepela upozoravajući da joj je dosta neimaštine, laži o ekonomskom prosperitetu i diktature jednoumlja.

U čitavoj toj igri ludila Dodik nije ništa gori niti bolji od drugih srpskih političara u BiH, koji ga, istina, od vremena do vremena napadaju, ali nikada ne odustaju od nerealnih srpskih ciljeva. Galamdžija Mektić, koji se po potrebi kune u BiH, pokazuje zadnjih dana na svom facebook profilu sliku iz ratnoga vremena s takozvanoga koridora na kojem su Srbi počinili grozne zločine nad hrvatskim i bošnjačkim civilima. Očito je da misli kako bi od „srpskoga sveta“ moglo biti nešto pa je potrčao promijeniti boje, pokazati kako je veći Srbin od Dodika.

Savez je potreban i Hrvatima i Bošnjacima

Čović šuti zadnjih dana. Čeka da problem Hrvata u BiH riješi Hrvatska kako bi mogao slavodobitno reći da je to njegova zasluga. Srećom, to bi se ubrzo moglo i dogoditi. Bošnjaci, koji su se junačili zadnjih mjeseci, shvatili su napokon kako ludilu „srpskoga sveta“ nema kraja, kao i to da Dodik nije samo galamdžija nego igrač davno zacrtanih srpskih planova. Njegovo slavljenje Republike Srpske u Brčkom, u tom buretu baruta, ukazuje na to da je spreman izazvati i sukobe. Očito je da se i njemu i Vučiću žuri. Razloge za to treba tražiti i u uzavreloj situaciju u Srbiji koja se polagano počinje buditi.

Događaj u Banjoj Luci i Brčkom trebao bi biti upozorenje Bošnjacima da im je savez s Hrvatima potrebniji nego ikada. A potreban je i Hrvatima kako bi se sačuvao toliko potrebni mir, pogotovo na onim područjima gdje je u prošlom ratu bilo jako puno tragičnih sukoba. Uostalom, nitko ne može biti siguran da netko zlonamjeran neće pokušati zapaliti vatru sukoba između Hrvata i Bošnjaka kao što je to bilo u prošlom ratu. Izetbegović stariji je dugo vremena otezao dok nije shvatio kako su zavađeni Hrvati i Bošnjaci najjače srpsko oružje. Ponadati se a će to shvatiti i Izetbegović mlađi. Krajnje je vrijeme da to shvate i one opozicione galamdžije u Sarajevu koji su iz vlastitih egoističkih razloga protiv promjene izbornoga zakona.

Stvaranje mogućnosti za ozbiljan razgovor sa Srbima

Štoviše, rješenje izbornoga pitanja otvorilo bi bolju suradnju između Hrvata i Bošnjaka. A ona je u ovim turbulentnim vremenima više nego nužna.

Koliko su pouzdani srpski igrači građanske države, pokazao je najbolje galamdžija Mektić koji se preko nići pretvorio u nostalgičnoga srpskoga bojovnika. Ima takvih puno među onima koji se kunu u građansku BiH.

Vrijeme je da se Bošnjaci otrijezne i shvate kako od građanske države bez uvažavanja etničkoga principa nema ništa. Sporazum s Hrvatima, otvorio bi mogućnost za ozbiljniji razgovor i sa srpskom stranom. Sumnjam da bi se Dodik ponašao onako kako to danas čini da nije uvjeren u naklonost Hrvata. Ako te naklonosti u pojedinim političkim krugovima ima, onda krivicu za to znatnim dijelom snose i sami Bošnjaci koji nisu shvatili kako se ne može i ne smije majorizirati jedna konstitutivni narod.

Vrijeme je za sporazum po uzoru na onaj Tuđmana i Izetbegovića koji je završio sukobe između Hrvata i Bošnjaka. Današnji sporazum bi zaustavio politička prepucavanja, oduzeo oružje iz ruku pristalicama građanske države koji svojim unitarističkim idejama iritiraju i Hrvate i Srbe. Na taj način bi se razoružalo „srpski svet“, koji gradi svoj secesionizam na ideologiji bošnjačkoga unitarizma. Otvorio bi se prostor za razgovore o uređenju Bosne i Hercegovine, a možda i nešto poput novoga Daytona.

Pitanja koje treba postaviti

Bošnjačko iščekivanje kako će svijet kazniti Srbe, a zatim i Hrvate, protežirajući građansku državu, je dokaz potpunoga nepoznavanja zapadne politike. Nikada se zapadna politika u BiH neće odlučiti za jedan narod protiv dva druga konstitutivna, bez obzir što pojedini zapadni novinarčići i senilni političari upravo tako nešto protežiraju. Svjesni toga, ali i vrlo opasne ekonomske situacije koja bi mogla nastati kao posljedica korone, svi političari – ako im je stalo do mira – trebaju djelovati što prije u pravcu pronalaženja razumnih političkih rješenja za BiH.

A takvoga rješenja nema bez istinskoga uvažavanja sva tri konstitutivna naroda. Najgore što se može dogoditi jest to da kontrolu preuzmu ulica i na njoj oni koji ne žele mir. Ako se posreći pa ubrzo dođe do sporazuma između Hrvata i Bošnjaka, otvorit će se nada za mir. Dođe li do toga, morat će i Plenković razmisliti o tome što je u Banjoj Luci tražio njegov koalicijski partner. Nije to prvi put da se Pupovac priklonio radije „srpskom svetu“, koji je na putu da ponovno zapali vatru rata na prostorima bivše države, nego razumnom rješenju.

Čović je, očito pod pritiskom hrvatske političke javnosti, ali i vrlo neuspješne dugogodišnje politike, shvatio da mu zadnjih dana nije bilo mjesto u Banjoj Luci

Zašto to nije mogao shvatiti i Pupovac, pogotovo kad je zasigurno znao da će tamo biti otkrivena spomen ploča čovjeku koji je svjesno odveo u smrt 20-ak srpskih i hrvatskih vojnika? Nakon, nadam se uspješnog razgovora s Izetbegovićem u Dubrovniku, postavit će si i sam Plenković to pitanje. To je pitanje vrlo važno. Jer, uvjeren sam, kolikogod se oni s desnice u Hrvatskom saboru ponekad ponašali nerazumno, lakše će ih odvratiti od ponekih neprikladnih ideja, nego Pupovca od „srpskoga sveta“.

Objava Hoće li Hrvatska pomoći Hrvatima i Bošnjacima da se uozbilje pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

BUDIŠA O HRVATIMA U BiH: Jedan cilj nije ostvaren

Uredništvo — Wed, 16 Jun 2021 07:53:20 +0000

“Bez obzira na sve nedostatke uglavnom smo ostvarili sve svoje nacionalne ciljeve bez obzira na uspone i padove, poteškoće u tranziciji. Ali jedan nismo – a to je jednakopravnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini”, rekao je Dražen Budiša na izložbi posvećenoj 50. obljetnici kulturno-političkoga pokreta poznatoga kao “Hrvatsko proljeće” koji je ranih 1970-ih tražio pripadajuća prava Hrvatske u okviru Jugoslavije

Njegovi su ga protivnici nazivali “masovni pokret” koja je otvorena u utorak u zagrebačkom Francuskom paviljonu SC-a.

Budiša se nada da će i taj cilj biti ostvaren

“Novi hrvatski naraštaj koji je došao 20 godina nakon nas, a najavili smo ga na našem zadnjem skup 3. prosinca 1971. u SC-u, prošao je puno teže iskustvo i sudbinu, puno veće tragedije, neusporedive s našim stradanjima”, rekao je Budiša. No, istaknuo je Budiša, “mi smo posijali sjeme koje je na koncu dalo ploda”. Predsjednik Vlade Andrej Plenković smatra kako je 50 godina od sudbonosnih događaja, dobar vremenski odmak za sagledavanje tih prijelomnih povijesnih događaja, za njihovu revalorizaciju i vrednovanje njihova značaja u hrvatskoj političkoj povijesti.

Rekao je kako je zato Vlada rado prihvatila pokroviteljstvo nad ovim projektom koji će, vjeruje premijer, pridonijeti obilježavanju ovih važnih zbivanja koji zauzimaju važno mjesto na dugom popisu hrvatskih vjekovnih težnji za očuvanje nacionalnog identiteta, ostvarivanje političkih prava i obrane predugo ugnjetavane slobode. Govoreći o važnosti Hrvatskoga proljeća, Plenković je ocijenio da ono nije tek događaj koji se veže za nekog istaknutog pojedinca, već široki pokret hrvatskoga naroda koji se rodio kao posljedica višegodišnjega procesa sazrijevanja hrvatske političke i nacionalne misli, koji je zahvatio cijelo društvo.

Napomenuo je kako je Hrvatsko proljeće uključivao gotovo sve slojeve hrvatskoga društva: mnoge kulturne i znanstvene ustanove, brojna sveučilišta, veliki broj intelektualaca – poput Vlade Gotovca, Marka i Vladimira Veselice, Ivana Supeka, Igora Zidića, Franje Tuđmana ili Brune Bušića, ali i brojne radnike i studente, poput Dražena Budiše, Ivana Zvonimira Čička ili Gorana Dodiga.

Objava BUDIŠA O HRVATIMA U BiH: Jedan cilj nije ostvaren pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Obljetnica egzodusa Hrvata iz kakanjskog kraja

Uredništvo — Sun, 13 Jun 2021 08:11:28 +0000

Početak ljeta 1993. bio je koban za Hrvate kakanjsko-sutjeskoga kraja. Napetosti s muslimanskom stranom započele su u ožujku, a kulminirale 13. lipnja na blagdan Sv. Ante Padovanskog. Gotovo u jednom danu s prostora općine protjerano je skoro 14 000 ljudi koji su se, većinom, zaputili ka Varešu.

Piše: Željko Ivković, Katolički tjednik

Udaljen od Sarajeva 50-ak te od Zenice 30-ak kilometara, Kakanj je rudarski industrijski gradić koji se s okolnim selima smjestio na rijeci Bosni. Općina je, prema popisu pučanstva iz 1991., imala 55 950 stanovnika, a od toga je bilo Muslimana (danas Bošnjaka) 54,56%, Hrvata 21,59% te Srba 8,80%.

Na početku rata 1992. srpsko pučanstvo je politički umrtvljeno, a pojedinci i skupine su razoružane tako da je osvit sukoba u ovoj općini prošao gotovo bez većih problema. Može se reći da Srbi, kao manjinski u ovome kraju, nisu imali niti želje ni volje za ratovanjem.

Sve počinje kad zasmetaju simboli

Neutraliziranjem opasnosti okupljene oko Srpske demokratske stranke vladao je tijekom 1992. relativan sklad između dvaju naroda koji su imali svoje vojske te političke predstavnike. Iako je HVO formiran prvi te je na početku rata bio respektabilno organiziran i logistički potpomognut, Muslimani su „hvatali priključak“ u kasnijim mjesecima te se može reći da su pretekli Hrvate koji su bili uljuljani u svojoj sigurnosti.

Ipak, na tragu mainstream politike Stranke demokratske akcije “Bosna pripada Bošnjacima” u kojoj su Hrvati (i Srbi) “stranci”, dok je bošnjački temeljni narod nositelj suvereniteta i budućnosti BiH, većina u Kaknju polako “pritišće” Hrvate. Pomutnju najprije prave Bošnjaci koji su “uvezeni” u taj grad i općinu.

Tako je u intervjuu za Katolički tjednik 2019. rekao mons. Petar Jukić, dugogodišnji župnik u Kaknju: „Ni Hrvate ni Muslimane općine Kakanj nitko nije pitao što misle i što žele. I jedni su se i drugi, protiv svoje volje, samo ‘našli u loncu pod kojim je netko treći zapalio vatru’.“

Kidaju se i pale hrvatski nacionalni simboli, počinju verbalni pritisci i ponižavanje najprije pojedinaca, a potom čitavih obitelji, postavljaju se barikade, razoružavaju bojovnici HVO-a te uhićuju dužnosnici. A na kraju su došla i ubojstva.

Od napetosti do prvih ubojstava

Napetosti između dvaju naroda sve su više rasle, a do prvog incidenta došlo je 17. ožujka 1993. kada je ranjena hrvatska djevojčica Gordana Radoš na koju su pucali muslimanski vojnici tzv. Armije BiH. Istoga dana pripadnici muslimanskih oružanih snaga ubili su u Kaknju Ivu Vuletića, zapovjednika HOS-a.

Kako piše Ivica Milivončić u svojoj knjizi Zločin s pečatom, zatim počinju istjerivanja pojedinih Hrvata iz njihovih kuća i stanova. Izvjesni Sejo Kezić, pripadnik paravojne postrojbe koju je formirao imam Ševal Omerspahić, nožem je ubio jednu stariju ženu Hrvaticu. Muslimanski ekstremisti su također demolirali zgradu zapovjedništva kakanjskog HVO-a i ubili jednog vojnika.

Važno je napomenuti kako su u razdoblju od 20. travnja 1992. do 18. svibnja 1993., dok još nije bilo otvorenog sukoba HVO-a i Armije BiH na području kakanjske općine, razne muslimanske formacije ubile osam Hrvata.

Pripadnici Armije BiH 18. svibnja 1993. pokušali su izazvati oružani sukob pa su bez razloga i povoda uhitili 16 civila Hrvata i Srba. Njih su zatočili u motelu Sretno, i tu ih zlostavljali.

U ranim jutarnjim satima, 8. lipnja 1993. uslijedila je otvorena agresija Armije BiH na Hrvatima nastanjena sela u kakanjskoj općini. U tim napadima sudjelovale su postrojbe iz Kaknja, ali i Zenice, Visokog i Breze. Napadnuto je i hrvatsko selo Lučići s očitom nakanom da se presiječe komunikacija između Kraljeve Sutjeske i Vareša. Tada je ubijeno dvoje Hrvata, a nekoliko ih je ranjeno.

Postrojbe Armije BiH „čiste“ od Hrvata hrvatska sela Lozančići, Žugoj, Brnj, Gornji Banjevac i Crnač. Protjerani su starci, žene i djeca, a većina muškaraca je uhićena i zatočena u improvizirane logore u staroj direkciji rudnika u motelu Sretno i na drugim mjestima gdje su bili ponižavani i maltretirani. Žestoko su napadnuta hrvatska sela Slapnica i Gora u kojima je ubijeno devet civila i ratnih zarobljenika, pripadnika HVO-a.

Vojnici Armije BiH koristili su se jednim dijelom hrvatskog pučanstva kao živim štitom.

Politika spaljene zemlje

Iz spomenutih sela hrvatsko pučanstvo moralo je bježati. Zatim su napadnuta druga sela i mjesta s hrvatskim stanovništvom: Teševo, Seoce, Veliki Trnovci, Dujmovići, Bjelavići, Lipnica, Nažbilj i Kraljeva Sutjeska.

Zbjeg oko 14 000 Hrvata (među kojima je bilo i 3 000 izbjeglica iz Čemernog i Ilijaša) krenuo je prema Varešu.

Sva napuštena sela najprije su temeljito opljačkana, odneseno je sve što se moglo odnijeti, a mnogo stambenih i gospodarskih objekata je potom spaljeno. Rijeka izbjeglih kakanjskih Hrvata slijegala se prema Varešu kao svome utočištu.

Svijet nije mario za Hrvate

Protjerivanje hrvatskog pučanstva i uništavanje hrvatskih sela u općini nastavljeno je 9. i 10. lipnja 1993. Nadalje, u selu Ričici 12. lipnja zarobljen je ranjeni vojnik HVO-a, a potom brutalno ubijen. U selu Drenoviku 13. lipnja ubijena je skupina Hrvata djece, žena, starijih i iznemoglih civila – ukupno osam osoba.

U selima Kovači i Bradarići uslijedio je drugi pokolj. Ubijeno je sedam Hrvata civila, starijih osoba. Strijeljana su tri ratna zarobljenika, vojnika HVO-a. To su bila skupna ubojstva, a pojedinačno je ubijeno još 10 civila, a nekoliko njih ranjeno.

Svijet je bio obaviješten o egzodusu kakanjskih Hrvata i broju i načinu ubijenih civila i ratnih zarobljenika. Međutim, tome nije pridavana velika pozornost. Naime, medijsku bitku su Hrvati izgubili mnogo ranije tako da patnje hrvatskoga pučanstva nisu bile „zanimljiva“ vijest, a i nije se uklapala u medijski narativ o Bošnjacima žrtvama.

Da bi se u očima svjetske javnosti prikazali kao humanisti, bošnjačke vlasti pozvale su izbjegle Hrvate da se vrate u svoje domove u Kaknju i njegovim selima

Za vrijeme svih događanja pod zaštitom francuskog UNPROFOR-a, u Termoelektrani Čatići boravilo je oko 1 000 Hrvata.

Do kraja rata protjerano je iz Kaknja oko 11 000 osoba, do temelja su srušena 34 hrvatska sela, dok je broj Hrvata smanjen za 82%.

Najveća tragedija dogodila se u obitelji Anice Jurić iz Grmača, župa Kraljeva Sutjeska. Na kućnom pragu, pred njezinim očima 13. lipnja 1993. ubili su joj supruga Juru i tri odrasla sina: Stjepana, Ljubomira i Dragana. Ranili su i njezinu nevjestu koja je morala sve gledati držeći novorođenče u naručju.

U vrijeme vojne akcije Armije BiH njezini pripadnici, a i muslimanski civili zapalili su oko 1 200 stambenih i gospodarskih hrvatskih objekata, a potpuno devastirali oko 1 500 zdanja. U pljačku su dolazili i ljudi iz okolice Zenice. Svatko tko je želio mogao je kao u samoposlugu doći i s hrvatskih kuća skidati crijep, žlijebove te ono što je ostalo nakon prvobitne pljačke.

Jasno je kako je cilj bio onemogućavanje povratka. Tako su tamošnji politički moćnici dobili hrvatska radna mjesta, spretniji lopovi automobile, tehniku i strojeve, a oni koji su posljednji dolazili skidali su nezapaljene utičnice, prozore, čitav crijep te žlijebove, samo da ništa ne ostane, te da povratak bude skuplji.

Otpora nije bilo

Također je bitno napomenuti kako HVO nažalost (ili na svu sreću što je možda omogućilo zbjeg i preživljavanje ljudi) nije organizirano pružao otpor na određenoj crti bojišta, nego je, tu i tamo, štitio kolone civila u zbjegu. Razloga za ubijanja stoga nije bilo. Ipak, prema procjenama, u općini Kakanj u ratu su ubijena 153 Hrvata, 31 civil i 122 bojovnika.

Istina je kako nema pravog mira bez pomirenja naroda. Međutim, pravedna mira nema i bez pravomoćnih presuda – koje su izostale, uostalom kao i u drugim slučajevima gdje su Hrvati žrtve.

Ubojstva u miru

Za vrijeme rata 1993. ekstremisti su oštetili katoličke kapelice i groblja u Banjevcu Donjem i Gornjem, Bjelicama, Brnju, Bukovlju, Crnču, Jukama, Mandovinama, Popima, Vardi, Žitelju i Zgošći. Ograda u župnom dvorištu minirana je 1994., a župna crkva oštećena 1998. – u diverziji tri godine nakon rata.

Časna sestra Danka Jurčević ubijena je 30. rujna 1996. iza župne crkve. Ubojica je bio profesionalac koji je znao gdje zadati ubod.

Nastavnik Ivo Knežević je ubijen 13. prosinca 1996. vjerojatno zbog kuće koju su kasnije napustile njegova žena i djeca. Počinitelji nikad nisu otkriveni.

Objava Obljetnica egzodusa Hrvata iz kakanjskog kraja pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Obilježena 27.obljetnica izlaska hrvatskih zarobljenika iz logora Armije BiH u Bugojnu i pokop nedavno eskshumiranih na Rostovu

Uredništvo — Fri, 19 Mar 2021 11:36:24 +0000

U Bugojnu je danas, 19. ožujka 2021. obilježena 27. obljetnica izlaska hrvatskih zarobljenika iz logora Armije BiH. U 10 sati na bugojanskom groblju Sultanovići upaljene su svijeće i položeni vijenci stradanja bugojanskih Hrvata, javlja centralna.ba

Današnjem polaganju vijenaca prisustvovale su udruge proistekle oz Domovinskog rata, predstavnici HNS-a i predsjednikom FBiH Marinkom Čavarom. Također su prisustvovali i predsvannici Vlade RH, ministar Grlić Radman, Zvonko Milas, te veleposlanik Hrvatske u BiH Ivan Sabolić kao i pripadnici MO BiH.

Ukopani posmrtni ostaci Ante Markulja, Dragana Miličevića i Frane Jezidžića, dok će posmrtni ostaci Zorana Galića po želji obitelji, biti pokopani sutra u Mostaru.

-Vjerujemo da se klupko stravičnih zločina koje smo preživjeli u ratu konačno počinje odmotavati. S pronalaskom posmrtnih ostataka Zorana Galića, Ante Markulja, Dragana Miličevića i Frane Jezidžića, četiri naša logoraša koji su nakon odvođenja u nepoznato ubijeni na posebno okrutan način, ruku vezanih žicom s metcima ispaljenim u potiljak, na vidjelo je konačno počela izlaziti godinama pomno skrivana istina o razmjerima etničkog čišćenja Bugojna od strane za nas tzv. Armije BiH. Rezultiralo je progonom 15 tisuća Hrvata iz Bugojna, ubojstvom 311 hrvatskih civila i vojnika te zatvaranjem u na desetine logora, oko dvije tisuće Hrvata kao i sustavnom pljačkom i uništavanjem imovine u vlasništvu Hrvata i katoličkih vjerskih objekata.

Logori Armije BiH za Hrvate u Bugojnu bili su poseban dio plana etničkog čišćenja. Nečovječno postupanje i mučenje za dobar dio zatočenika trajalo je punih osam mjeseci i trajalo je do razmjene koja se dogodila 19. ožujka 1994. godine. Oni koji su među zatočenim Hrvatima uživali najveći autoritet, a u pitanju su 23 Hrvata, odvodeni su u nepoznato u ljeto i jesen 1993. godine.

U 28 godina potrage rasvijetljena je sudbina njih osam, a posebno značajan je pronalazak četiri tijela proteklog ljeta na Rostovu koje ovog 19. ožujka konačno dostojno, u skladu s kršćanskom tradicijom, pokapamo. Uz njihove najbliže, pokopu su nazočili i brojni preživjeli logoraši koji će se istog dana prisjetiti svojeg drugog rođendana, godišnjice razmjene nakon višemjesečnih neviđenih tortura, poručili su iz koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata 104. brigade Eugen Kvaternik HVO Bugojno.

Izvor: Centralna.ba

Konačno smiraj

Posmrtni ostatci Ante Markulja, Dragana Miličevića, Frane Jezičića i Zorana Galića pronađena su tijekom ljeta prošle godine na visoravni Rostovo između Bugojna i Novog Travnika. Tijekom rata na Rostovu je bila baza mudžahedina koji su se borili u redovima bošnjačke Armije BiH. Za tijelima ostalih nestalih bugojanskih Hrvata traga se do dana današnjega.

„Primite ovu zastavu u ime hrvatskoga naroda“, govorili su članovi bugojanskih braniteljskih udruga predajući zastave hrvatskoga naroda u BiH preživjelim članovima obitelji.

Obitelji sahranjenih danas su napokon pronašle svoj smiraj. No, mala je to utjeha Hrvatima Bugojna, posebno s obzirom na to da su oni koji moraju znati za sudbinu preostalih nestalih, poput ministra sigurnosti BiH Selme Cikotića i ratnog gospodara života i smrti u Bugojnu Dževada Mlaće, danas ugledni članovi bošnjačkoga društva u BiH. Hrvati ih pak smatraju odgovornim za ratne zločine počinjene u Bugojnu, ili barem osobama koje moraju znati tko je zločine činio. Ta misao i danas je bila u pozadini sahrane na Katoličkom groblju Sultanoviću u Bugojnu.

„Danas je ovo jedno veliko olakšanje. Nakon 27 godina napokon smo ukopali svoje najbliže. Sve obitelji naših nestalih, odvedenih, čekaju ovakav dan. Žele osjetiti smiraj. Nakon 27 godina mi se danas opraštamo s našim najmilijima. Nakon 27 godina nalazimo svoj mir“, rekao je Goran Galić, sin Zorana Galića.

„Mi smo 27 godina istovremeno osjećali i nadu i očaj. Nadam se da će moj otac pronaći smiraj. Mi koji smo živi, kako bismo došli do konačno smiraja, nadamo se da će oni koji su odgovorni za zločine biti privedeni pravdi. Ovim putem apeliram na naše pravosuđe, ministarstvo pravde BiH, glavnu tužiteljicu, da naprave sve što je u njihovoj moći da oni koji su odgovorni za ove zločine i odgovaraju. Pri tom, kad kažem ‘odgovorni’, mislim u prvom redu na Dževada Mlaću i Selmu Cikotića“, dodao je.

Sada kad su pronađena tijela, ništa više ne sprječava pravosuđe da se zločini do kraja i rasvijetle.

Umrla od tuge

„Žalosna sam što su se toliko dugo tražila njihova tijela. Majka je nakon deset godina umrla od tuge i uvenula poput ruže koju danas spuštamo u bratov grob. Istovremeno puno mi je lakše jer mogu konačno pokopati svojega brata, dostojno kao pravog branitelja hrvatskog naroda što svi oni jesu. Želja mi da to što prije mogu učiniti i obitelji preostalih 15 nestalih, ali i da oni koji su naredili ovaj zločin za njega konačno odgovaraju“, kazala je nakon sahrane Ružica Guber, sestra Ante Markulja.

„Za mene je danas jako emotivan dan, ali i dan u kojem osjećam mir i smiraj jer nakon toliko godina pokopat ću jedinog brata“, izjavila je Branka Subašić koja je danas pokopala jedinog brata Dragana Miličeviča.

„Roditelji su otišli u grob a da nisu ovo doživjeli. Nadam se da će i druge obitelji uskoro imati priliku pokopati svoje nestale“, dodala je gospođa Subašić.

Miroslav Zelić proveo je u bugojanskim logorima punih osam mjeseci, a danas je predsjednik Općinskoga vijeća Bugojno. Nakon sahrane novinarima je rekao kako je današnji dan jako težak za sve Hrvate Bugojna.

„Ujedno je ovo i veliki dan jer znamo istinu kako su okončali naši nestali. Znamo da su bili zatočeni u logoru Stadion koji je bio pod nadzorom Armije BiH, znamo kako su ubijeni i molimo i pozivamo Tužiteljstvo BiH da procesuira počinitelje i nalogodavce. Nakon pronalaska tijela, svi su dokazi tu“, izjavio je Zelić.

Grlić Radman: Rasvijetliti zločine

Obilježavanju godišnjice nazočili su članovi obitelji, predstavnici udruga logoraša i drugih braniteljskih udruga, brojni Bugojanci, predstavnici vlasti, kao i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Bosne i Hercegovine Dragan Čović te ministar vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske Gordan Grlić Radman.

U obraćanju medijima nakon polaganja vijenaca na spomen-obilježju, ministar Grlić Radman pozvao je vlasti države BiH, koja želi prihvatiti europske vrijednosti i koja je na putu ka članstvu u NATO-u, da rasvijetli okolnosti počinjenog zločina.

Grlić Radman je izjavio kako su u počinjenim zločinima prekršene konvencije i humanitarno pravo, ali posebno važno je, kaže, nastaviti potragu za 15 nestalih osoba.

„Ako govorimo o pomirenju u Bugojnu kao multietničnoj sredini gdje su prije rata živjela sva tri naroda, potrebno je rasvijetliti sve događaje. Bez obzira gdje se zločin dogodio u Bugojnu ili negdje drugdje, mi svaki zločin osuđujemo“, rekao je Grlić Radman.

Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović kazao je kako je Bugojno slika prostora u kojem se živi ne danas nego posljednjih 30 godina i to bi trebala biti poruka svima koji kažu da su domoljubi, patriote i da je ovo naša domovina.

„Nezamislivo je da još uvijek imamo ljude koji šute o zločinima koje nismo u stanju procesuirati do kraja, a ono što je najgore je da nisu u stanju barem otkriti podatke gdje su ostaci naših najmilijih za koje se danas molimo i pokopat ćemo barem ona tijela koja smo uspjeli naći“, izjavio je Čović.

Dok tri naroda u Bosni i Hercegovini to pitanje ne riješe između sebe, naglasio je, teško će se moći govoriti da je BiH uređena država, da ima perspektivu i euroatlantsku budućnost zbog čega je pozvao institucije da urade svoj dio posla, ali i one koji nešto znaju o počinjenom zločinu da to kažu kako bi ih obitelji u miru pokopale.

Objava Obilježena 27.obljetnica izlaska hrvatskih zarobljenika iz logora Armije BiH u Bugojnu i pokop nedavno eskshumiranih na Rostovu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Načelnici općina koji nisu u HDZ-u nisu Hrvati

Uredništvo — Fri, 26 Feb 2021 12:49:03 +0000

U Orašju je 25. veljače 2021. održan radni sastanak predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića s gradonačelnicima HDZ BiH s državnim tajnikom Središnjeg ureda za Hrvate izvan RH Zvonkom Milasom i Nikolom Mažarom, saborskim zastupnikom.

Ovaj sastanak Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske pokazao je pravi odnos spram Hrvata koji nisu u HDZ-u. Poruka je jasna. Načelnici općina koji nisu u HDZ-u nisu Hrvati, a time i birači koji su ih birali. Pametnom dosta!

Objava Načelnici općina koji nisu u HDZ-u nisu Hrvati pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Zadnji je trenutak da Hrvatska zaustavi majorizaciju Hrvata u BiH

Uredništvo — Sat, 03 Oct 2020 18:15:12 +0000

Ukoliko je riječ o usuglašenoj zapadnoj strategiji prema BiH i pokušaju da se nagomilani problemi riješe, dobro je. Pa čak ako je to samo inicijativa američkoga predsjednika Trumpa, hrvatski političari u Hrvatskoj bi je s određenim oprezom trebali prihvatiti.

Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik,(www.nedjelja.ba)

U zadnje vrijeme dogodilo se na prostoru nekadašnje države nekoliko neočekivanih stvari. Samo što se stišala rasprava oko navodnog izmirenja hrvatske i srpske politike u Hrvatskoj, dogodilo se odlikovanje četiriju brigada HVO-a što je učinio predsjednik Zoran Milanović.

Nedugo potom procurila je priča o posjetu predsjednika Milanovića Albaniji, za kojega je još uvijek teško odgonetnuti je li riječ o privatnom ili službenom.

Nedugo iza toga dolazi u Washingtonu do tajnom obavijenoga sporazuma između Srbije i Kosova.

Pobjeda prosrpske struje u Crnoj Gori, što bi moglo izazvati burna previranja u toj zemlji, samo što je prestala biti u središtu javnoga diskursa, dogodio se iznenadni posjet Milorada Dodika Zagrebu, i to istoga dana dok su Izetbegović i Čović vodili razgovore o Izbornom zakonu u BiH koji bi mogao zadovoljiti i interese hrvatskoga naroda. Reakcije iz bošnjačkih krugova na Dodikov posjet Zagrebu bile su oštre, ali niti blizu onoliko koliko se moglo očekivati.

Je li sve slučajno?

Teško je pretpostaviti da su se sve te stvari dogodile slučajno u tako kratkom vremenu. Čovjeku ne preostaje ništa drugo nego registrirati ono što mediji o svemu tome pišu ili pokušati pročitati nešto i između redaka. Možda se upravo događa ono što se da naslutiti između redaka? Možda se i sama međunarodna zajednica odlučila, na svoj način, preko Hrvatske umiješati u politička zbivanja u Bosni i Hercegovini? Stanje u BiH je vrlo eksplozivno. Potrebno je učiniti pozitivne pomake ukoliko se želi izbjeći sukobe u koje bi mogla biti i sama ponovno uvučena. Možda su to napokon shvatili i neki od svjetskih i europskih političara koji su svojevremeno željeli po svaku cijenu spriječiti nastajanje islamske državice u BiH. Očekivanja da bi to mogli spriječiti bosanski Hrvati u zajedništvu sa sekularnim Bošnjacima su se izjalovila. Razjedinjeni Bošnjaci se uvijek ujedine kad treba majorizirati Hrvate. Tu se bez pogovora slažu titoisti i Erdoganove pristalice.

Prvo Hrvati pa onda Srbi

Ponašanje političara s prostora bivše države, koji su uglavnom naučili slušati što im sugeriraju velike sile, govori o tome da možda ipak konce oko svih tih naizgled slučajnih događanja povlači netko drugi. Ubrzano približavanje hrvatske i srpske politike, iako se sa strane srbijanske politike nije dogodio nikakav vidljivi pozitivan pomak, govori nešto tome. Teško je dokučiti koju igru u svemu igraju bošnjački političari, pogotovo oni usko vezani uz Erdogana i njegovu islamsku politiku. Teško je sa sigurnošću reći jesu li i određeni bošnjački krugovi sudionici toga plana koji se da naslutiti između redaka ili se još uvijek ne snalaze u onomu što se oko njih zbiva. Svejedno, promjene su potrebne, jer ovako uređena BiH nema nikakve dugoročne perspektive. Bošnjački unitarizam, koji sustavno pokušava podrivati etnička prava sve slabijega hrvatskoga korpusa u Federaciji, i kontinuirane srpske prijetnje o ujedinjenju Republike Srpske sa Srbijom uništavaju ekonomski i politički prosperitet države. Umjesto da se otvore za iskrene razgovore o uređenju BiH kao zajednice konstitutivnih i ravnopravnih naroda, što je moguće postići samo korekcijama Daytonskoga sporazuma, stavio je Dodik sve na kartu Srbije, a Izetbegović na jačanje dominacije islama unutar bošnjačkoga naroda.. Potezi koje vuče u zadnje vrijeme, govore o tome da mu je prvotni cilj potpuno majoriziranje hrvatskoga naroda u Federaciji, nakon čega bi se okrenuo Srbima. Ono što ga sprječava da krene agresivnije u ostvarivanje toga cilja jest bošnjačka podjela na one koji još uvijek sanjaju o lažnom titoističkom bratstvu i jedinstvu u kojem bi bili privilegirani kao u Jugoslaviji, i onih koji žele malo više islama u BiH. Izetbegović i SDA su vjerojatno računali s tim da će se lakše obračunati s političkim protivnicima u vlastitom narodu te stvoriti potrebno jedinstvo za agresivnije okretanje prema Hrvatima i Srbima. Ali unatoč vrlo zagonetnom savezu sa Željkom Komšićem i ponekim drugim hrvatskim i srpskim uhljebima, ne ide sve kako se u SDA zamislilo.

Možda su shvatili…

Sve učestalije pobune unutar same SDA i otpor titoističkih Bošnjaka, koji znaju što ih čeka u islamski uređenoj BiH, zadaju im glavobolju. Upravo osvojeni Kanton Sarajevo ponovno je na putu da bude izgubljen. Ako se to dogodi, došlo bi do usporavanja Izetbegovićeva ovladavanja većinskim bošnjačkim prostorom, a time i do mogućnosti da nestane s političke scene. Upravo ta činjenica ne isključuje mogućnost da je i sam s užim krugom suradnika involviran u iznenadne procese koji se odvijaju na Balkanu i prostoru bivše države. Moguće je da je shvatio da od unitarne i islamske BiH nema ništa, pa je pristao na preuređenje BiH koje bi moglo dugoročno jamčiti mir, dobru suradnju s Hrvatima i Srbima, ali i njegovu dominaciju na većinskim bošnjačkim prostorima.

Možda je i zapadna politika shvatila da je to bolje nego ono što bi se moglo dogoditi ukoliko dođe do jače radikalizacije islama u BiH. A do njega će zasigurno doći, ukoliko se Bošnjaci vjernici osjete diskriminiranim na onim područjima na kojima su većina. Naime, islam ne dozvoljava dominaciju nad sobom tamo gdje je većina.

Možda su i Srbi napokon shvatili da im Daytonski sporazum ne jamči ništa. U Republici Srpskoj je sve manje Srba, pa će ionako prazan prostor jednoga dana popuniti oni koji imaju bolji natalitet. A tu su i izbjeglice iz Azije i Afrike koje se zbog nemogućnosti da idu dalje na Zapad u sve većem broju zadržavaju u BiH. Budući je kod izbjeglica riječ uglavnom o tradicionalno orijentiranim muslimanima, za pretpostaviti je da će se s vremenom bolje snaći u bošnjačkom društvu nego srpskom ili hrvatskom.

Rješenje je u stvaranju etničkih županija?

U slučaju preuređenja BiH, pri čemu bi i Srbi morali napraviti teritorijalne ustupke, moglo bi se stvoriti etničke županije koje bi poput onih u Švicarskoj imale pravo veta na useljeničku politiku na svom prostoru. Na taj način bi Srbi i Hrvati dobili priliku za dugoročniji opstanak barem na onim prostorima na kojima su sada većina. U suprotnom, ako se u obzir uzme natalitet Hrvata i Srba, kao i njihovo sve jače iseljavanje, ostat će i bez onih područja na kojima su sada većina.

Ukoliko se doista radi o nekoj usuglašenoj zapadnoj strategiji prema BiH i pokušaju da se nagomilani problemi riješe, dobro je. Pa čak ako je riječ samo o inicijativi američkoga predsjednika Trumpa, hrvatski političari u Hrvatskoj bi je s određenim oprezom trebali prihvatiti. Istina s oprezom, jer kod Srba nikada ne možete biti sigurni vode li iskrenu politiku ili lažu. Nažalost, i kod njih i kod Bošnjaka je ostalo nešto od one poznate bizantijske prevrtljivosti. Uostalom, islam je upoznao pravoslavni svijet puno prije nego onaj zapadni, katolički. Treba biti oprezan. Pa ipak svako držanje po strani ohrabrilo bi Bošnjake da potisnu Hrvate u Federaciji iz političkoga života. Ako kod budućih izbora u BiH Bošnjaci pored, kako kaže predsjednik Milanović, „parazita“ Komšića, kojega hrvatski interesi uopće ne zanimaju, uspiju izabrati i hrvatske uhljebe ili presvučene Bošnjake u Hrvate u Dom naroda, bit će to kraj političke prisutnosti jednoga od konstitutivnih naroda. Utoliko se može razumjeti razgovore hrvatskih političara u Hrvatskoj i s crnim vragom, ukoliko će koristiti opstanku hrvatskoga naroda u BiH. Razumjeti se ne može samo dosadašnja šutnja i promatranje kako hrvatski narod u BiH nestaje.

Onima koji kritiziraju susrete Milanovića i Plenkovića s crnim Dodikom, moglo bi se samo poručiti da se ostave jalovih fraza o položaju Hrvata BiH, jer o tome doista znaju malo. I što je još gore, taj položaj ih uopće i ne zanima. Žele samo skupiti društvene ili političke poene. Potvrdu za to možemo naći u činjenici da se nikada nisu osvrnuli na pokušaj majorizacije Hrvata od strane bošnjačke i srpske politike. Onaj koga zanima iskreno položaj Hrvata u BiH, ne mora voljeti Dodika i Izetbegovića, pa ipak razgovarati treba i s njima, ako će to biti na dobrobit hrvatskoga naroda u BiH.

Objava Zadnji je trenutak da Hrvatska zaustavi majorizaciju Hrvata u BiH pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

NEMA HRVATA, NEMA NI PROBLEMA Dodik: Svi problemi Hrvata koji žive u RS riješeni

Uredništvo — Fri, 18 Sep 2020 09:45:00 +0000

Nakon izjave da je u Bleiburgu sve trebalo pobiti, Milorad Dodik izdominirao je još jednom, onom da su svi problemi Hrvata RS riješeni.

Hrvati RS-a masovno su iselili iz tog entiteta, pa ih je danas, prema zadnjem popisu, svega tridesetak tisuća. Nekad ih je bilo barem pet puta više. Problemi Hrvata RS-a stoga su riješeni, tako što ih u RS-u više gotovo da nema.

Srpski član predsjedništva Milorad Dodik, nakon sastanaka u Zagrebu izjavio je da mu je bilo „lagodno u Zagrebu razgovarati o položaju Hrvata u Republici Srpskoj jer su njihovi problemi riješeni“, i da mu to nije bila nikakav problem u razgovorima s Milanovićem i Plenkovićem.

Konstatirao je da položaj Hrvata u tom entitetu “više nije tema koja zahtijeva neko rješavanje“.

Dodik tvrdi da su svi problemi Hrvata koji žive u RS riješeni, a kao dokaz za to ponudio je konstataciju da je njihove interese godinama zastupao HDZ-ov ministar za izbjeglice u entitetskoj vladi.

Kao dodatni argument za te tvrdnje konstatirao je da će biti izmještene trase planiranih autocesta kako ne bi prolazile kroz hrvatska povratnička naselja.
Na sastanku Dodika i Plenkovića u Zagrebu u srijedu potvrđeno je da će trasa autoceste Banja Luka – Prijedor ići alternativnim pravcem čime će se zaštititi imovina Hrvata na tom području i izbjeći rušenje njihovih kuća.
Izjavu novinarima Dodik je zaključio konstatacijom da njega zapravo Hrvati vole pa to pokazuju i na izborima.

“Reći ću vam da je znatan broj Hrvata u RS glasovao za Milorada Dodika”, kazao je aludirajući na ishod posljednjih općih izbora iz 2018. godine na kojima je u trci za člana Predsjedništva BiH pobijedio Mladena Ivanića.

Dodik tvrdi da su njegovoj pobjedi doprinijeli upravo glasovi Hrvata, a za Ivanića navodno su glasovali Bošnjaci. Na teritoriju današnje RS 1991. godine živjele su 144 tisuće Hrvata i činili 9,2 ukupnog broja stanovnika.

Na posljednjem popisu iz 2013. godine Hrvata je u tom entitetu bilo tek nešto više od 29 tisuća, a njihov se udio smanjio na 2,4 posto. O obespravljenosti tamošnjih Hrvata u više navrata govorio je i biskup Franjo Komarica, ali i kardinal Vinko Puljić.

Najnovija izjava Milorada Dodika o statusu Hrvata u entitetu kojim godinama upravlja, premda je to izgledalo nemoguće, nadmašila je onu da je u Bleiburgu trebalo sve pobiti, što je vodeća hrvatska stranka prešutjela.

Objava NEMA HRVATA, NEMA NI PROBLEMA Dodik: Svi problemi Hrvata koji žive u RS riješeni pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Vlado Džoić: Ministarstvo branitelja FBiH ne tretira jednako Hrvate i Bošnjake

Uredništvo — Tue, 11 Aug 2020 07:57:12 +0000

Voditelj odjela za branitelje HVO-a i Domovinski rat Hrvatskog narodnog sabora BiH Vlado Džoić rođen je 29. srpnja 1963. u Orašju, a od 1999. s obitelji živi i radi u Mostaru. Član je HDZ-a BiH od osnivanja, a glavni tajnik najjače hrvatske stranke bio je osam godina. Ratni mu je životopis doista impresivan: bio je zapovjednik 4. gardijske brigade HVO-a Sinovi Posavine i 106. brigade HVO-a Orašje. Tijekom Domovinskog rata taj je ratni veteran tri puta ranjen. Na vlastiti je zahtjev 2007. umirovljen u činu general bojnika. Član je Predsjedništva i GV-a HNS-a BiH.

Često se, osobito kada to čine politički dužnosnici, ističe kako se odnosom prema dragovoljcima i veteranima, ratnim invalidima i obiteljima poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, iskazuje osobni stav prema Domovinskom ratu. No, kako to izgleda u realnom životu, izvan, dakle, prigodničarskih govora?

Osobno smatram da je odnos prema Domovinskom ratu i braniteljima poprilično korektan, ali i da on ipak nije na razini na kojoj očekuju branitelji zbog svih kalvarija stradanja i patnji kroz koje su prošli u Domovinskom ratu. Zasigurno su branitelji najzaslužniji za očuvanje slobode hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i temeljem te činjenice odnos prema njima bi mogao i morao biti još bolji, i da taj odnos pun poštovanja bude dijelom svakodnevnog života, a ne samo kao dio prigodničarskih govora. Jedno od važnih pitanja vezano za braniteljsku populaciju je i zapošljavanje. Postoji li strategija kada je riječ o ovoj problematici?

Nažalost, u Federaciji BiH, ali niti na razini županija, koliko je meni poznato, ne postoji strategija koja se bavi samo zapošljavanjem branitelja, i branitelji su u tom segmentu zakinuti i s punim pravom iskazuju svoje nezadovoljstvo kada je riječ o njihovu zapošljavanju i zapošljavanju članova njihovih obitelji. Zapošljavanje branitelja i članova njihovih obitelji moralo bi se sustavno riješiti i na tom planu se mora puno više učiniti jer s postojećim zakonskim rješenjima i nepostojanjem strategije zapošljavanja branitelja i članova njihovih obitelji branitelji nikako ne mogu biti zadovoljni. Nerijetko se u neposrednoj prošlosti isticala nužnost boljeg iskorišćivanja fondova za zapošljavanje i samozapošljavanje branitelja koji postoje na razini županija, ali i Federacije BiH. Koliko se tu postiglo?

Kada je riječ o ovom području, tu svakako ima pomaka, ali smatram da bi sredstva koja su na raspolaganju fondova za zapošljavanje i samozapošljavanje branitelja morala biti puno veća jer za to postoji realna potreba. Značajni iskoraci su učinjeni u formiranju braniteljskih zadruga i njihovu funkcioniranju, gdje su branitelji pokazali da mogu i žele živjeti od svojeg rada i tako očitovati i društvu da su i te kako sposobni doprinositi i općem dobru.

Ovih je dana doministar obrane BiH Marko Okolić izišao s informacijom: Raspisan je, naime, natječaj za primanje 600 profesionalnih vojnika. Kada je riječ o srpskim mjestima, prijavilo se u prosjeku više od deset kandidata za jednu poziciju; kod Bošnjaka više od pet; a Hrvati su manje 1%. Nije li to bila prigoda da se zaposle djeca branitelja? I imaju li oni, inače, prednost kada se raspišu takvi natječaji?

Svakako da je ovo bila prigoda zapošljavanja djece branitelja koji sigurno imaju prednost pod jednakim uvjetima kod zapošljavanja u OS BiH, ali nažalost ona nije dovoljno iskorištena. Razlozi u ovako malom broju prijavljenih Hrvata u OS BiH zasigurno leže i u malim primanjima pripadnika OS-a BiH, i mogućnosti biranja odlaska u inozemstvo i raditi za puno veću plaću nego što bi ju imali u OS-u BiH. Problem malih plaća u OS-u BiH je prisutan duži niz godina i ako BiH želi imati dobre i motivirane profesionalne vojnike, onda se moraju iznaći sredstva za povećanje plaća.

Općenito, imaju li prednost pri, primjerice, upisu, stipendiranju, dodjeli različitih poticaja…?

Kada je riječ o upisima na fakultete, stipendiranju, dodjeli raznih poticaja, branitelji ne mogu biti zadovoljni odnosom prema njima i njihovoj djeci, a to bi trebalo biti najmanje što bi im ova zemlja mogla vratiti za njihov doprinos u obrani i stvaranju države BiH.

Ako biste donosili konačnu ocjenu o trenutačnom položaju branitelja, što biste kazali?

Po mojoj procjeni to bi bila ocjena „dobar“, a za vrlo dobru ili odličnu ocjenu moralo bi se još puno toga učiniti: da bi svi branitelji, odnosno sve kategorije branitelja, bili zadovoljni položajem u kojem se nalaze oni i njihove obitelji. Ovdje zasigurno ima još puno prostora za poboljšanje općeg statusa branitelja u društvu i treba učiniti sve da se trenutno stanje dodatno popravi i ojača pozicija branitelja kao najzaslužnijeg dijela u FBiH.

Može li se reći da je braniteljsko područje uokvireno u prihvatljivu zakonsku cjelinu?

Postojeća zakonska rješenja u dobroj mjeri su prihvatljiva, ali su nužne i popravke braniteljskih zakona kako bi se neke stvari popravile, i dobra je vijest da radne skupine pri Federalnom ministarstvu branitelja rade na istima. Ja ovdje više vidim problem u neprovođenju donesenih zakona i uvijek se sve svodi na jedan problem, a to je da za provedbu postojećih zakonskih rješenja nema dovoljno novca. Poruka i ovim putem nositeljima zakonodavne i izvršne vlasti u Federaciji BiH: novca za provedbu donesenih braniteljskih zakona mora biti jer branitelji to zaslužuju.

Može li se u tom kontekstu povući paralela sa zakonskim rješenjima u susjednoj Hrvatskoj?

Republika Hrvatska je po meni kvalitetnije riješila pitanje branitelja, iako, ponavljam, smatram da su i naša zakonska rješenja braniteljima prihvatljiva, ali uz uvjet da se provode u cijelosti, onako kako su doneseni, ali i uz potrebu popravke nekih odredbi iz donesenih braniteljskih zakona koji bi te zakone učinili prihvatljivim svim kategorijama braniteljske populacije.

Je li, kako je to najavljivao ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, u novom zakonu Republike Hrvatske pripadnicima HVO-a riješen status branitelja?

Novim Zakonom o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji u RH, nažalost, nije riješen status hrvatskih branitelja. Mi po ovom zakonu nismo dobili status hrvatskih branitelja i sva prava koja iz tog statusa proistječu, već samo mogućnost umirovljenja još jednog dijela pripadnika HVO-a koji taj status do sada nisu riješili. Samom primjenom ovog zakona pripadnici HVO-a nikako ne mogu biti zadovoljni jer je vrlo mali postotak onih koji su dobili pozitivna rješenja o mirovinama, dok je višestruk broj onih koji su na njihovim liječničkim komisijama odbijeni. Zbog ove činjenice, kao i problema liječenja pripadnika HVO-a u RH, onih koji već imaju rješenja o mirovini, na inicijativu Odjela za branitelje HVO-a i Domovinski rat HNS-a BiH održan je sastanak u Mostaru s predstavnicima Ministarstva branitelja RH i Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Na istom smo iskazali naše nezadovoljstvo provedbom donesenog zakona i ukazali na probleme liječenja u RH te je dogovoren novi sastanak u Zagrebu s predstavnicima Ministarstva branitelja, HZMO-a, HZZO-a, ZOSSI-ja, ali do njega zbog problema izazvanih pandemijom COVID-19 nije došlo, i isti će biti održan odmah čim se stvore uvjeti za njegovo sigurno održavanje.

Jedan od ranije detektiranih problema je i onaj kadrovski u Federalnom ministarstvu branitelja. Slijedom čega se isticala nužnost da se u sjedištu toga ministarstva uspostave dvije organizacijske jedinice. I to tako da jedna bude zadužena za pripadnike HVO-a, a druga za pripadnike Armije BiH. Koliko je tu postignuto?

Stav hrvatske politike u Federaciji BiH je da se pri Ministarstvu branitelja trebaju oformiti dvije zasebne organizacijske cjeline od kojih bi jedna bila zadužena za HVO, a druga za ABiH, i to je zahtjev koji smo jasno artikulirali. Nažalost, s bošnjačke strane nismo naišli na razumijevanje za ovakav, po meni, pravičan zahtjev i tu se stvari nisu promijenile. Pripadnici HVO-a i ABiH su nekoć sredstva dijelili u omjeru 2,3:1 u korist ABiH, ali danas je to sasvim drugačije i značajno je na štetu HVO-a. Zbog toga naš zahtjev smatramo opravdanim i legitimnim jer trenutno stanje novčane raspodjele po komponentama za nas iz HVO-a je neprihvatljivo. Međutim, problem u Ministarstvu branitelja je i mali broj uposlenih Hrvata i tražimo da se taj omjer popravi, jer sadašnji omjer zaposlenih ne oslikava da Ministarstvo branitelja FBiH jednako tretira i Hrvate i Bošnjake, ili, bolje rečeno, na sceni je diskriminatorski odnos u broju zaposlenih kada je riječ o komponentama HVO-a i ABiH, i ta se nepravda mora ispraviti.

Je li, o čemu je bilo govora prije određenog vremena, napravljena analiza ukupnih davanja za HVO i ABiH? Je li utvrđen točan omjer raspodjele HVO:ABiH?

Već sam na ovo djelomice odgovorio, i teško da ću u potpunosti odgovoriti na ovo pitanje jer ne možemo doći do preciznih podataka svih novčanih davanja po komponentama HVO:ABiH. Prema informacijama kojima ja raspolažem, kako sam već rekao, taj omjer je u odnosu na prvobitni omjer 2,3:1 značajno narušen i na štetu je komponente HVO-a. Pozivam predstavnike Federalnog ministarstva branitelja da transparentno i precizno iznesu podatke o svim novčanim davanjima po komponentama, a ne kao do sada da na naš upit odgovore kako oni to ne rade po komponentama i zato nemaju takav pregled. Ovakav pristup je paravan za prikrivanje nepravedna odnosa naspram branitelja i HVO-a kao komponente i kao legalne i legitimne oružane sile koja je branila i obranila Bosnu i Hercegovinu. U ispravljanju nepravdi prema HVO-u i zahtjevu za dvije odvojene organizacijske cjeline u Ministarstvu branitelja FBiH ćemo ustrajati i u vremenu koje je pred nama.

Izvor: Nedjelja.ba

Objava Vlado Džoić: Ministarstvo branitelja FBiH ne tretira jednako Hrvate i Bošnjake pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Svjedočanstvo djevojčice iz Briševa. Hrvati Prijedora od svakog su zaboravljeni!

Uredništvo — Sun, 02 Aug 2020 09:02:04 +0000

Svjedočanstvo jedne djevojčice o srpskom zločinu u selu Briševo 1992. godine. Ovo svjedočanstvo neće objaviti nijedni ”mainstream” mediji u Hrvatskoj a kamoli u republici Srpskoj…

Brisevo, selo u kojem sam odrasla sa mojom familijom, selo gdje sam imala sve, roditeljsku ljubav, prijatelje i preljepo djetinjstvo. Sve do godine 1992 kada je poceo rat. Imala sam 13 godina i dobro se sjecam svega. Znam da nismo mogli nigdje pobjeci, da smo morali ostati u kucama i cekati na svoju sudbinu. Prvo nismo imali struje, sigurno mjesec dana tako da nismo ni znali sta se sve desava. Jedino ponekad navece u daljini smo vidjeli kako lete granate valjda Hambarine bombardiraju. Ja kao dijete nisam to sve kuzila mada sam nekad cula kako mama i tata pricaju pa sam imala straha. Ja sam se isto bojala unici ce pjesadja i sviju nas ubiti a nisam ni imala pojma sta je pjesadija. Razmisljala sam kako bi se mogli sakriti i bjezati negdje, mada je sve to kad sad razmislim bilo nemoguce. Tako su prolazili dani u strahu da nas nece neka granata pogoditi, jer su granatirali i nas ponekad, koliko sam cula od strane Jeftica. Dosao je onda i taj najgori dan moga zivota, 24.07.1992 kad sam od strane srpskih vojnika ostala bez svega. Bez familije, bez prijatelja, bez djetinjstva. Ostao je samo moj mali brat samnom (hvala Bogu). Neznam kako bi da i njega nije bilo uz mene poslije. Bilo je jutro i svi smo ustali, prolazio je pokraj nase kuce Nedo Mlinar i rekao nam da moramo staviti bijelu plahtu na kucu i da te kuce nece nitko dirati. Upravo smo tad nastradali svi sa bijelim plahtama. Sve je bilo obrnuto. Oko 12 sati deslo se bas ono od cega smo svi imali strah, pjesadija je unisla u selo. Bili smo u kuci kad su bacili zolju na krov, ja sam bila u kupatilu, osjetila sam samo kako komadici plafona padaju po meni i prasina i kako mi u usima pisti. Svi smo u panici potrcali van da se sakrijemo kod babe i dida u podrum jer nismo u svojoj kuci imali podrum. Brat je uspio otrcati kod babe i dida, mama i tata se uspjeli sakriti ispod nase kuce a ja sam ostala na sredini, ni tamo ni ovamo. Poceli su pucati na mene rafalom, vidjela sam metke pokraj mojih nogu kako se zabijaju u zemlju i dizu prasinu, kako sisaju grane od sljiva i onda sam odjednom pala. Kako sam pala tad su meci preko mene letili. Bog je bio uz mene i spasio me, to sam i osjetila tad. Tata je mislio da sam pogodjena, zvao me sa strane i kad je vidio da gledam u njega rekao mi da naglo ustanem i sto brze dotrcim do njih. Tako sam uradila i tad nisu pucali. Onda su zvali odozgo sa brijega da svi dodjemo njima inace ce oni doci i sviju naj poubijati, cak i djecu to su naglasili. Tad je moj tata rekao, ovdje vise nema zivota. I naravno da bi se spasili posto nigdje nismo mogli pobjeci otisli smo njima. Moj je tata odmah prepoznao jednog sto je isao sa njm u skolu, rekao mu mogli ste mi cerku ubiti. Isti taj i jos njih nekoliko su uzeli tatu, dida i strica i odveli ih negdje. Ostali smo baba, mama, brat i ja jos tu sa ostalima. Bilo ih je oko 20 na toj cesti. Baba im je govorila da im donese hrane i vode a oni su jo rekli da previse prica i da ih ona hoce otrovati. Tad je jedan skroz mlad, mozda je imao 16 godina dosao meni i igrao se nozem ispred mog lica. Baba vise nije nista rekla bojala se da ce me mozda ubiti. Ja sam bila u soku, nisam vise osjetila ni strah sve mi bilo svejedno, kao u nekom filmu, magli i neznam gdje. Svi smo sutali, mama je drzala brata a ja i baba sjedile jedna pokraj druge na zemlji. Onda je opet jedan od srpskih vojnika meni pucao kraj uha prema sumi. Mama i baba su ga molile, nemojte, tad je jedan dosao kod mame i rekao a da ti ubijemo sina, on ce nas ubijat kad odraste. Ona im je tuznim glasom rekla, nemojte molim vas nece on nikoga ubijati. U tom trenutku su se vracali njih 4-5 koji su odveli tatu, dida i strica, krvavih hlaca i cipela. Kad je to baba vidjela samo je zaplakala i rekla jooj moja djeca su mrtva. Dosli su i pokazivali nam noge kako su bili ranjeni kako su ih ustase ranili i da je ta krv na njima od ustasa. Lice od moje babe i mame nikad necu zaboraviti, taj strah i ta tuga, a sutjele su dalje jer je svaka rijec mogla biti smrt za njih. Rekli su nam da idemo prema vikendici u blizini. Kako smo gore isli jedan taj sto je ubio mog tatu, dida i strica rekao je da baba ostaje jer je puno pricala. Mi smo dalje isli i unisli u vikendicu. Nakon 5min. Cula se dva pucnja. U tom momentu sam osjetila da je baba mrtva. Mama me je pogledala i taj njen pogled pun straha je potvrdio jos jednom da je baba mrtva. Drzala je mog brata ispred sebe a ja sam bila odmaknuta od nje jedno 2metra. Rekli su mom bratu da dodje kod mene i brat je dosao meni. Mamu je onda jedan srpski vojnik osamario i govorio joj da je kurva i da radja ustase. Onda sam primjetila odmah preko puta mene jednu osobu koju znam, to je bio M.I i ponadala sam se da nam moze pomoci. Molila sam ga ocima da nesto uradi ili kaze ali on je samo sutao. Cak i u njegovim ocima je bio strah. Kasnije mi je rekao da je probao jednome vojniku reci ali mu ovaj odgovorio da bolje suti inace ce i njega ubiti ako proba nekoga spasiti. Nosio im je samo mljeko, tako mi rekao. Onda su rekli mom bratu i meni da moramo izaci iz vikendice jer nas na glavnom putu ceka vojnik koji ce nas odvst u komandu. Izasli smo i mislila sam da smo mi sad na redu. Taj sto je to rekao izaso je sa nama, nategnuo pistolj i rekao da trcimo. To smo i uradili, trcali smo laganije i cekala sam samo kad ce metak probti nasa ledja, ali nije pucao. Opet sreca i Bog na pomoci. Dok smo tako trcali prosli smo kraj babe koja je lezala na ledjima mrtva, imala je sklopljene ruke kraj glave kao da se moli Bogu u plavoj suknji i plavoj majici sa bijelim mustrama. Krv joj je jos uvjek curila iz cela, imala je sklopljene oci kao da spava. Moja baba koju sam voljela najvise na svjetu i bez koje ni jednu noc nisam mogla spavati, sad je gledam mrtvu na taj najgori nacin. Prosli smo i to i stvarno dolje na putu nas je cekao jedan covjek. Rekao nam zalosno, oooo djeco draga ovo je rat i odvest cu vas na sigurno u komandu. Neznam ko je taj covjek bio nikad ga vise nisam vidjela. Isli smo tako putem i onda nas je ostavio kod Dule u komandu. Znaci to je za njih bila komanda. Drzali su nas na tavanu par dana da prezivimo nekako, davali nam hrane i vode. Bilo nas je neznam vise tocno, mozda oko 15 ljudi. Ja sam samo plakala i plakala dan i noc. Marusa je bila tu pa me je tjesila i mene i brata i pomogla nam da dodjemo do Ljubije. Kako bi koja grupa srpskih vojnika prolazila ulazili bi kod dule u kucu i htjeli su pregledat cijelu kucu da nema slucajno neko da se krije. Tad bi zena od dule pocela plakati i glasno jaukati jer je u to vrijeme poginuo njen sin Zoran. Tako su nas ostaviljali na miru. Sto se tice mame ostala je sama u vikendici, odvedena je sa 4 vojnika prema kuci nazad, to je vidio pok. Srecko Barisic od svoje kuce. Silovali su je, grizli, kidali sa nje komade mesa sa prsa i onda je izveli ispod kuce i upucali u glavu. Njene jauke su svi culi u kuci Barisic Zeljka pa cak i baba Mara Barisic koja nije dobro ni cula na usi. Poslje nekoliko dana je moju mamu sam njen brat zakopao i to sve potvrdio. Ja sam poslije sa bratom bila u Ljubiji sa Dimac Nedom i Nadom i sa njihovom djecom. Oni su nam puno pomogli, hranili su nas i brinuli se o nama sigurno 2 mjeseca. Psihicki mi je puno pomogla njihova cerka Marijana koja je za sve bila uz mene. Nakon toga smo ja i brat busevima otisli u Hrvatsku. Bilo je jako tesko, godinama strah i ruzni snovi, velika crna rupa u srcu, prekinuto djetinjsto.
Tata Ante,did Luka i stric Ivo Komljen ubijeni u krompiru kod Zunic Ive, muceni, udarani tvrdim predmetom i na kraju ispucani rafalom.
Baba Kata Komljen ubijena kod vikendice metkom u celo i u prsa.
Mama Kaja Komljen silovana i mucena u svojoj kuci i na kraju ubijena ispod kuce.
Nadam se da ce ove nase, nazalost tuzne price pokrenuti nesto da se zlocinci uhvate i stave tamo gdje im je mjesto. Jer sva ta srpska vlada i policija u Prijedoru i okolici sto se smatra skolovanima za mene ce biti isti kao i ti sto su ubijali dokle god pustaju zlocince da hodaju slobodno. Dakle ako ste vec dosli na to mjesto da nesto mozete uciniti i ako se smatrate skolovanim ljudima poduzmite nesto i nemojte biti isti kao i ti sto su ubijali. Ja nisam nacionalista niti stavljam sve u isti lonac ali te osobe koje su mi ubile familiju osobno bi mogla zubima pojesti.
Hvala svima sto su meni i bratu pomogli u teskim situacijama

Helena Komljen

Očito je da pravosuđe neće i nema vremena da pronađe ubojice

U Briševu, nadomak Prijedora, nedavno je obilježeno 28 godina od stradanja ovog hrvatskog sela. Podsjećamo, 1992. godine ubijeno je 68 civila hrvatske nacionalnosti, među kojima i čitave obitelji. Za ovaj zločin još nitko nije odgovarao.

Ubijeni su i svećenik Ratko Grgić, velečasni Filip Lukenda te časna sestra Cecilija Grgić. Istraga je i dalje u tijeku.

Preciznije, očito je da pravosuđe neće i nema vremena da pronađe ubojice što, poznajući pravosuđe, ne iznenađuje, koliko iznenađuje činjenica da se nitko od hrvatskih dužnosnika iz BiH nije udostojio da prisustvuje nedavnom obilježavanju godišnjice stradanja Hrvata.

Objava Svjedočanstvo djevojčice iz Briševa. Hrvati Prijedora od svakog su zaboravljeni! pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Obljetnica stradanja 200 grahovskih Hrvata

Uredništvo — Sun, 02 Aug 2020 07:59:21 +0000

U župnoj crkvi Sv. Ilije proroka u Bosanskom Grahovu 1. kolovoza komemorirana je 79. obljetnica mučeničke smrti grahovskog župnika don Jurja Gospodnetića i stradanja više od 200 grahovskih Hrvata katolika u II. svjetskom ratu i poraću.

OBLJETNICA MUČENIŠTVA DON JURJA GOSPODNETIĆA U BOSANSKOM GRAHOVU

Misno slavlje predvodio je banjolučki biskup Franjo Komarica u zajedništvu s tajnikom vlč. Predragom Ivandićem i domaćim župnikom don Davorom Klečinom. Zbog izvanredne epidemiološke situacije, izazvane pandemijom koronavirusa, okupio se manji broj vjernika, njih tridesetak najviše domaćih Grahovljana, ali su pristigli i pojedini hodočasnici iz Zagreba, Drvara te Nove Bile.

Na početku mise župnik Klečina istaknuo je važnost molitvenog okupljanja kršćana na mjestu mučeništva svjedoka vjere te podsjetio na poticaje sv. pape Ivana Pavla II. da Crkva mora čuvati spomen na svoje mučenike. Naveo je da je mjesto na kojem svi stoje sveto tlo budući da je natopljeno mučeničkom krvlju ne samo župnika Gospodnetića, nego i tolikih drugih nevino ubijenih vjernika, među kojima se posebno ističe žrtva Anice Barać, ubijene u ljeto 1941. u staroj župnoj kući u Grahovu zajedno sa svoje devetoro maloljetne djece, pa ju se s pravom naziva „Hrvatskom majkom Makabejkom“.

U propovijedi biskup Komarica govorio je o kršćanskom mučeništvu koje Crkva na Drugom vatikanskom saboru naziva „najvećim svjedočanstvom ljubavi“ te naglasio da je mučenikova smrt kao i Kristova – spasenjska i ona je uvijek Božji dar. Nadalje, mučenička smrt Kristova sljedbenika mora biti svjedočanstvo spasiteljske Kristove ljubavi prema svim ljudima pa i prema neprijateljima koji mučenike muče i ubijaju. „Ni jedan kršćanski mučenik ne umire da bi širio i produbljivao mržnju među ljudima, nego da bi pobijedila ljubav“, istaknuo je biskup Komarica te podsjetio da su se tako ponašali i Krist i njegovi apostoli, koji su svoje živote dali za Krista i iz ljubavi prema Kristu i njegovu otkupiteljskom djelu.

Potom je biskup Komarica podsjetio na mučeništvo župnika don Jurja koji je dao svoj život iz ljubavi prema Kristu i iz vjernosti Kristovoj Crkvi i svojoj pastirskoj zadaći u njoj. Potaknuo je da se još intenzivnije poradi na započetom procesu za proglašenje blaženim i svetim ovog Božjeg ugodnika te se zapitao zašto ne bi Kristova Crkva na Grahovskom polju i u ovom vremenu ponudila cijelom kršćanstvu jedan novi, svijetao uzor za nasljedovanje, kao što je to u liku sv. Jeronima uradila ona iz prvih kršćanskih stoljeća?

Na kraju mise biskup je izmolio opijelo za župnika don Jurja i više od 200 grahovskih Hrvata katolika ubijenih u II. svjetskom ratu i poraću, čija se imena nalaze urezana na spomen-pločama postavljenima u župnoj crkvi.

J.Vr.,KT

Objava Obljetnica stradanja 200 grahovskih Hrvata pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.