Majčino selo postoji već dugih 30 godina, a prije svega okuplja djecu i mlade bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Mladi bi u selu obično završili uslijed teških životnih okolnosti koje bi ih omele u njihovom normalnom životnom putu i razvoju. Selo mladima pruža osjećaj sigurnosti i emocionalni razvoj.

Majčino selo je plod događanja u Međugorju, a prvi apostolski vizitator u Međugorju mons. Hoser je istaknuo kako bi svi hodočasnici osim posjeta brdu ukazanja ili pak Križevcu, trebali posjetiti Majčino selo, koje je prema njegovim riječima druga strana medalje. Plod poruka iz Međugorja bio je poticaj fra Slavku Barbariću da osnuje jednu ovakvu ustanovu, a koja bi skrbila o najslabijima, koji su gurnuti na rub.

Dolazak autobusa u Juriće i djecu koja s osmjesima koja su roku od samo nekoliko minuta već bila po cijelom imanju, od hlada vrbe kraj starog mlina, na trampolinu, na igralištu “na male golove”, pa sve do ljuljački, jednostavno treba doživjeti.

Tražimo vođu puta, a u istoj osobi pronalazimo i našeg današnjeg sugovornika, fra Dragana Ružića, franjevca na službi u Međugorju, ravnatelj Majčina sela od 2013. godine.

Ovaj franjevac je na zanimljiv način vezan za Majčino selo, a gostima voli u šali reći kako je najstarije siroče Majčina selu. Naime, ovaj rođeni Konjičanin uslijed ratnih događanja i obiteljske tragedije s majkom odlazi u Međugorje. Njegova majka od tada, pa do svoje smrti, je živjela u Majčinom selu.

Projekt za očuvanje života

Selo djeluje od davne 1993. godine, a osnovao ga je pokojni fra Slavko Barbarić, koji se tada okupljao djecu izbjeglice, obitelji pogođene ratom ili siromaštvom.

Danas ova ustanova nudi predškolski odgoj i socijalnu skrb, a selo je postalo pravo malo naselje s brojnim sadržajem. Selo čine vrtić sa sedam kuća, a tu je i “sigurna kuća” za djevojke i žene majke koje su doživjele nasilje u svojim obiteljima. Ako su bile silovane u ratu, tu su mogle doći i roditi. Ostaviti dijete ako ga ne žele ili ga uzeti sa sobom kada napuste “sigurnu kuću”.

Tu je i Galerija gdje djeca imaju okupacijsku terapiju. Likovne radionice u Galeriji vode akademski obrazovani umjetnici, a radi se na crtanju, u glini i plastelinu. Također, djeca izrađuju suvenire koje izlažu hodočasnicima koji za njih mogu Majčinu selu ostaviti donaciju.

Zatim je tu Humanitarna udruga “Međugorje mir”, kao i zajednica “Milosrdni otac” koja brine o štićenicima koji se odvikavaju od bilo kakve ovisnosti, bilo da je riječ o drogi, kockanju, alkoholu, igricama ili pornografiji. Zajednica je osnovana 1999. godine.

“Majčino selo je ustanova koja ima dvije aktivnosti, jedna je odgoj predškolske djece, vrtić i jaslice, a druga aktivnost je skrb za djecu bez roditeljske skrbi. Tu su djeca koja iz bilo kojih razloga nisu u mogućnosti biti u biološkoj obitelji i onda ih obično Centar za socijalni rad povjerava nama na skrb, čuvanje i odgoj. Naša je uloga da tu djecu odgajamo i pratimo, skrbimo za njihovo školovanje. Sve ono što je potrebno za rast i razvoj”, govori nam fra Dragan.

Selo u pravilu brine o djeci do kraja njihovog srednjoškolskog obrazovanja, ali kako se u njihovim životima ne promijeni mnogo, iz sela ulažu napore da mladima pomognu i u akademskom obrazovanju. Ova ustanova za štićenike organizira duhovne obnove, razne radionice, predavanja, izlete, ali nastoji ih pratiti i nerijetko pomagati i nakon što napuste Selo.

“Danas je Majčino selo jedan projekt za očuvanje života, jedno mjesto gdje se uči kako poštivati ljudski život. Danas, u ratnim vremenima, vidimo kako je život pao na niske grane, u bescjenje. Ubijaju ljude, pa čak i djecu”, govori nam fra Dragan.

Želja da selo bude dom za sve, od začeća do prirodne smrti

Fra Slavko je na mjestu Majčina sela želio napraviti i dom za djecu s poteškoćama u razvoju, ali i starački dom. Na taj bi način Majčino selo zaokružilo cijeli životni ciklus, od začeća, pa do prirodne smrti. Jedno mjesto gdje se uči kako se poštuje život, kako se štiti i čuva život.

“Štićenici žive kao i sva ostala djeca, njihovi vršnjaci. Genijalna fra Slavkova ideja bila je da napravi male obiteljske kuće gdje žive dvije tete odgojiteljice s petero djece, tako da djeca imaju osjećaj pripadnosti jednoj određenoj teti ili određenoj kući, a opet žive u tom selu gdje se mogu socijalizirati s drugom djecom, igrati se i družiti se. Na taj način ne gube onu svoju osobnost ili identitet kao što bi mogli izgubiti u velikom domu za djecu”, pojašnjava nam fra Dragan.

Vesela ekipa mališana štićenika, ali i onih nešto starijih najprije su posjetili Gračac gdje ih je ugostio fra Marko Bandalo. Nakon svete mise, fra Marko je goste upoznao s poviješću župe i crkve.

“Došli smo opustiti se u prirodi i zaboraviti one svakodnevne obveze. Neki dan sam obilazio gore od Sarajeva, pa sve do tu. Prijatelj i ja smo obišli šest mjesta dok nismo naišli na ovo koje nam se svidjelo”, kaže fra Dragan.

“Hvala Bogu što postoji Majčino selo”

Selo danas proizvodi i svoju hranu. Imaju pčele, masline, svinje, proizvode aroniju, marmelade, sok i čaj od aronije, med i propolis, ajvar, pekmez od šljiva i šipka, sok od šipka i što sve ne. Prošle godine Majčino selo je proizvelo 1200 litara soka od šipka. Fra Dragan je Juriće upoznao na sajmu u Stocu, gdje su izlagali veliki broj domaćih proizvoda koje imaju u ponudi.

Fra Dragan razgovor završava s onim što mu je najljepše u cijeloj priči o Majčinom selu. Istaknuo je jednu rečenicu nekadašnjeg štićenika koji je rekao: “Hvala Bogu što postoji Majčino selo.”

“Danas štićenici to ne vide u toj dobi. Ali, mi to vidimo po štićenicima koji završe program u Majčinom selu i napuste ga nakon 18 godina. Mogu ići na studij koji mi financiramo, iako nismo dužni. Ali, to su naša djeca i mi smo odlučili školovati ih ako žele i imaju talenta za školu. Mogu se akademski obrazovati ili ići raditi. Kada odu vidimo kako se rado vraćaju i rado se sjećaju. Vide vrijednost i mogućnosti koje su imali. Naravno, mi nikada ne možemo njima vratiti tu roditeljsku ljubav, ali imaju sve drugo. Da uspiju, da rastu, da se razvijaju koliko god mogu. Trudimo se da im svijet učinimo podnošljivim, da im osiguramo ambijent za kršćanski rast i duhovnost. Da rastu s ljudskim krepostima i odrastu u osobe sposobne za život”, priča nam fra Dragan.

Goste su kao i uvijek na imanju Vodenica Jurić dočekali Ane i Slavko, koji su gostima uputili par prigodnih riječi dobrodošlice. Ane za Ramski Vjesnik kaže: “Potrudili smo se pripremiti im sve, kako smo najbolje znali. Malo smo zabrinuti za kišu, ali na to ne možemo utjecati. Nadam se da ih neće omesti u njihovom odmoru ako je bude. Danas želimo samo to da im bude lijepo.”

Ane nam na odlasku kaže da joj je čast ugostiti Majčino selo, posebno mališane. Kao osoba bliska Crkvi i majka nekoliko svećenika, kaže nam kako je imala puno prilika ugostiti i pripremati doček uvaženim, “velikim”, članovima crkvene i društvene zajednice, ali da joj je neizmjerno drago da na sasvim jednak način, bez razlike, želi i može ugostiti i počastiti one malene “obične” ljude.

Objava Štićenici i djelatnici Majčina sela iz Međugorja posjetili Ramu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Na današnji dan, 18. lipnja 1993. godine, ubijeni su brat i sestra, Josip i Marina Knježević u obiteljskoj kući. Josip je pokošen rafalom s vrata spavaće sobe, Marina je dok je potrčala u pomoć bratu također pokošena rafalom. Pogođena je sa šest metaka. Umrla je na putu do ratne bolnice u Rumbocima.

Također, vojnici ABiH upadaju u kuću starice Anice Jurić-Vidović, u koju ispaljuju rafal s leđa, a jedan od metaka nanio joj je i tešku ozljedu u predjelu vrata. O spomenutim događajima postoji i izvješće komisije UNPROFOR-a uz dokumentaciju s pripadajućim fotografijama, crtežima i bilješkama pregleda tragično ubijenih civila.

Nakon nekoliko sati borbe HVO je stavio situaciju u Jurićima pod kontrolu, a tijekom sukoba život je izgubio vojnik Robert Marić.

Šifrirani Dnevnik “Prozorskog bataljuna” navodno sadrži vrlo jasne informacije o naredbama i imenima onih koji su sudjelovali u napadu u Jurićima, od zapovjednika do izvršitelja ovog strašnog zločina.

Sjećanja iz kojih se crpi pozitivna energija

Izvor: “Zločin s pečatom”

Objava Prošla je 31 godina od okrutnog ubojstva brata i sestre u Jurićima pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

„Mali ženski kutak“ dio je projekta “Ustani: za veću socijalnu zaštitu”, koji već petu godinu zaredom implementira Fondacija lokalne demokratije iz Sarajeva, uz financijsku podršku AMICA e.V, Freiburg i Federalnog ministarstva za ekonomsku saradnju i razvoj Savezne Republike Njemačke (BMZ). Jedan od ciljeva ovog projekta je osnaživanje žena, žrtava rata, da postanu aktivne članice lokalnih zajednica

“Počela sam ovdje s radom jedne neformalne grupe žena – Lapsunj, Družinovići, Prozor, gdje sam kasnije otišla do Hera, Kuta i Šćipa. Radili smo od kuće do kuće s Fondacijom lokalne demokratije. Momentalno radimo s AMICOM i njemačkom ambasadom. Međutim, mi smo s radom počeli kao neformalna grupa ‘Mali ženski kutak’, radili smo na eko proizvodnji od svojih domaćih proizvoda. Bez konzervansa i bilo čega. Ručni radovi, heklanje, pletenje, šivanje… Sad smo proširili, radimo na découpage-u. Otišli smo gore do Hera, osnovali smo jednu grupu koje su počele s radom”, kazala je za Ramski Vjesnik Edina Kmetaš, rođena Mostarka koja se udala u Družinoviće te inicijatorica ideje koja za cilj ima okupiti, udružiti i osnažiti žene.

“Mali ženski kutak” počeo je kao neformalna grupa, djeluje pet godina i okuplja 30-ak aktivnih članica

“Nama je cilj prvenstveno da žena bude zadovoljna, da je ona na prvom mjestu. Sve ostalo dolazi po sebi. Mi imamo kuću koju nam je napravila Fondacija lokalne demokratije uz pomoć AMICE i njemačke ambasade. Prvi nam je cilj da očuvamo tradicionalno, naše organsko i sačuvamo prirodu. Nemamo otpada, sve pretvorimo u nešto korisno, nešto uspijemo prodati i zaraditi. Otkad smo počele s radom mi smo najpoznatije po mliječnim proizvodima. Imamo par nagrada, osvojile smo prvo mjesto u Stocu za mliječne proizvode, pa imamo nagradu iz Jablanice. Zauzele smo učešće na jako puno veliki sajmova”, pojašnjava nam predsjednica udruženja Selvedina Cokoja.

Upravo su nastupi na raznim sajmovima ono zajedničko Ani i Slavku te “Malom ženskom kutku”. Gotovo da nema sajma gdje nećete vidjeti njihove štandove s domaćim proizvodima, a nagrade za uređenje štanda ili pak kakav proizvod su bile česte.

“Mi zimi radimo, od tkanja, heklanja, vezenja, découpage-a. Zimo smo u kući, jako puno radimo. Ljeti, čim prvi šumski plodovi, žene su vani. Imamo jagode, šumsku borovnicu, plantažne maline, kupine… Imamo jako puno posla. Onda su žene u pripremi džemova, sokova, to sve pakujemo, idemo na sajmove, prodajemo”, kazala je Selvedina za Ramski Vjesnik.

Ljubav prema Rami i domaćim proizvodima ono je što veže ove žene i obitelj Jurić, a upitali smo predsjednicu udruženja o razlogu posjeta i poznanstvu s Anom i Slavkom.

“Mi Anu i gospodina Slavka poznajemo jako dugo. Dugi niz godina sarađujemo. Generalno razmjenjujemo naše proizvode. Mi kupimo što nam treba od njih, a oni što im treba naše. Dugo godina sarađivamo i baš mi je drago što imamo konačno zvaničnu posjetu našoj Ani. Tu je ona s nama, uvijek nam pruža podršku na putovanjima, šta god treba tu su, jednostavno se pomažemo”, dodala je Selvedina te nam pojasnila kako su danas u gostima žene iz Hera, Šćipa, Kuta, Prozora, Lapsunja i Družinovića.

Iz udruženja ističu kako glavnu povezanost među ženama svojom prirodnošću čini upravo Ane, a iz udruženja su Jurićima pomagali na radovima u Ljubuncima i Šćipama.

Nemili događaji iz prošlosti ostavili su mnogo tragova u BiH, a prije svega u odnosima među ljudima. Mnogo se govori o međureligijskom i međunacionalnom dijalogu, ali malo tko na tome zaista radi. Izazovan je to proces koji nas sve još uvijek čeka. Upitali smo naše sugovornike je li ovo jedan dobar primjer toga, a oni nam kažu: “Vjerujte, mi o tome nismo ni razmišljali, mi smo se samo družili!” 

“Mali ženski kutak” i Vodenica Jurić nastavljaju sa svojim glavnim ciljevima, a to je promocija domaće proizvodnje i dobra komunikacija sa svima.

“Puno puta su došli meni ovdje pomoći, radili su, pomagali i sve. Što ona sama kaže, šta ja nemam kupim od njih, šta oni nemaju od mene. Uvijek je osmijeh, pozdrav i dobrodošlica svima, a pogotovo u Ščipama, neki sam dan bila, oni nose kolače, mada nisam imala vremena sad navratiti kako je bio Bajram. Nećete vjerovati, troji-četveri kolači stižu usput, u auto. To je nešto najljepše”, kazala je Ane za Ramski Vjesnik te dodala: “To čovjeka i nosi. Ako ti od srca radiš i s ljudima se susrećeš sa srcem, to te nosi i nema umora i nema ništa. (…) Drago mi je da su moji susjedi i komšije iz Šćipa, sve ove moje žene došle, da se malo podružimo, da malo porazgovaramo. To je najbitnije.” 

Objava Udruženje “Mali ženski kutak” u posjetu obitelji Jurić u Ljubuncima pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Naselje Jurići je tijekom rata raseljeno i uglavnom uništeno. Nemoguće je bilo živjeti između dvije vatre. No, mještani nisu zaboravili i zapostavili svoje mjesto. Prije godinu i pol dana organizirali su se u udrugu „Naša zemlja“ te su započeli rad na razvojnim mogućnostima svoga mjesta. Udruga je dobila i pismo podrške općine Prozor-Rama za svoje projekte.

Pripremili su projekt poljoprivredne proizvodnje, točnije, povrća koje se koristi za industrijsku proizvodnju. Projekt je dobio podršku od Ureda Vlade RH za Hrvate izvan Hrvatske i Ministarstva branitelja. Uspostavljena je suradnja s Podravkom te je dogovorena probna proizvodnja krastavaca kornišona i paprike roge na području Jurića, Uzdola i u još nekim dijelovima općine Prozor-Rama i Uskoplja.

U ponedjeljak 8. lipnja 2020. godine  dovezeno je 2000 komada rasadnog materijala krastavaca i paprike koji su zasađeni u Jurićima, ostalo će biti zasađeno na Uzdolu i Prozoru. Također će jedan dio biti zasađen u Dobrošinu, u općini Gornji Vakuf-Uskoplje.

Ovo je probna sadnja i ako se pokaže uspješnom bit će uspostavljena organizirana sadnja kroz obiteljska gospodarstva za Podravku.

Nakon sadnje održano je i stručno predavanje u Etno selu „Remić“ Menjik. Predavač je bio dr.sc. Zdravko Matotan, direktor razvoja poljoprivrede Podravke.

„Podravka kao vodeća prehrambena industrija na ovim prostorima koliko je moguće organizirati proizvodnju sirovina za vlastite tvornice na lokalnom području ili na području gdje uglavnom obitava hrvatski narod i da ima korist proizvođač i Podravka. Ovo područje nije tradcionalno poznato po velikoj proizvodnji povrća, međutim, pretpotavka je da interesa ima i da zemljišna kvaliteta, voda i klima povoljne za proizvodnju. Ove godine ćemo pokušati pokusno imati krastavaca i crvene rog paprike zua preradu. Popratit ćemo razvoj tih kultura i vidjeti te potencijale. Napravit ćemo kalkulacije i ako ta pokusna proizvodnja se pokaže uspješnom iduće bi godine organizirali komercijalni proizvodnju.“ kazao je dr. sc. Matotan.

Istaknuo je također da bi bila otvorena mogućnosti i za otvaranje nekog pogona kada bi bila proizvodnja veća.

„Vjerujem da na ovom području dio programa iz Podravke bi se dalo pokrenuti. Mi smo spremni surađivati sa bilo kakvim organizacijskim oblikom i sa svima onima koji su voljni podržati takvu proizvodnju. To bi bilo na neki način zadržavanje ljudi na ovim prostorima i da mogu živjeti od svoga rada. Podravka je velika i potrebne su joj velike sirovine.- zaključio je Matotan.

Današnjem događaju prisustvovali su članovi udruge „Naša zemlja“,  stanovnici Jurića, politički dužnosnici kao što su ministar pravosuđa BiH Josip Grubeša, u ime Ministarstva branitelja RH Zvonko Beljo, savjetnik ministra Medveda, Mijo Matanović, zastupnik u Parlamentu BiH, Zdravko Beljo, pomoćnik federalnog ministra raseljenih i izbjeglih osoba.

Objava Udruga „Naša zemlja“ Jurići započela probnu poljoprivrednu proizvodnju pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ovo naselje smješteno je prirodnoj vjetrometini, ali i onoj ljudskoj te je tijekom rata stradalo, opustošeno. Ginula su djeca, starci i branitelji. Kao spomen na njih Jurićani su im podigli spomen obilježje. U Jurićima je poginuo i jedan francuski vojnik koji je bio pripadnik međunarodnih snaga u BiH.

Iako stradali, rastjerani po bijelom svijetu, ipak ne zaboravljaju svoje mjesto te se barem jednom godišnje okupe, druže i feštaju. Ovogodišnje druženje je bilo već deveto po redu.

Da svoje mjesto žele oživjeti koliko je to moguće govori činjenica da pokreću određene voćarske i poljoprivredne projekte.

Objava Deveto okupljanje nekadašnjih i sadašnjih mještana Jurića pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

„To vrijeme je uništilo moje djetinjstvo kojeg se tek malo sjećam. Ono ćega se sjećam su moji Jurići, moja obitelj, moji braco i seka s kojima sam čuvao i s kojima sam se igrao. Njih nema, moje djetinjstvo je prošlo, ali život ide dalje. Imam svoju obitelj u kojoj živimo svi zajedno sjećanja na ta tužna i teška vremena“, pripovijeda Mijo Knježević.

To su bile njegove riječi nakon molitve na spomen obilježju njegovom bratu, sestri, drugim stradalima u ratu iz Jurića. Na spomen obilježju su uklesana imena jurićana i drugih koji su poginuli ovdje: Marina Knježević 1979., Josip Knježević 1976., Luka Vidović 1954., Pero Vidović Peša 1970., Robert Marić 1973. i Anica Jurić 1906.

U ovom nesretnom ratu Jurići su bili izravna crta ratnih sukoba HVO-a i Armije BiH. Iz natpisa na spomeniku vidljivo je da su stradali upravo nevini; djeca i starije osobe.

Dugo godina poslije rata Jurići su bili prazno selo. Nigdje i nikakve potpore nije dugo godina bilo kako bi se obnovili objekti i vratio život u ovo selo.  Godine su prolazile, ljubav prema svojoj grudi je jačala. Ta ljubav je dovela do toga da danas u Jurićima stalno živi obitelj Jure Jurića koja se bavi stočarstvom i na taj način sebi ostvaruje egzistenciju. Ova obitelj sa svojim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvom je priča za sebe.

Već nekoliko godina nekadašnji stanovnici Jurića  tijekom ljeta okupljaju se u svom selu. To nije samo okupljanje, nego je to nastojanje da se život vrati u ovo selo. Vidljivi su tragovi njihovog boravka, jer se zamjećuju dvorišta kuća. Bez obzira na još uvijek uništene kuće, bez obzira na opasnost od nekadašnjeg minskog polja, život se ovdje polako ali sigurno vraća.

„Naša kuća je trenutno u lošem stanju. Morali smo se smjestiti u Prozor. Međutim, u Jurićima smo često, ne zbog spomen obilježja, nego zbog brate i sestre i svih onih koji su život dali za Juriće. Oni su nam poticaj da živimo dostojanstveno. Moji brat i sestra su 18. 06. 1993. stradali kao djeca jer nisu htjeli napustiti svoju kuću. Iz te ljubavi prema njima nikada nećemo ostaviti svoje Juriće. Volio bih da su me brat i sestra barem jednom vidjeli kako igram košarku za Ramu“, sa sjetom je to rekao Mijo. On je inače trener mlađim uzrastima KK „Rama“. U svoje vrijeme je bio jedan od najboljih košarkaša saveza Herceg-Bosne.

„Želja mene i moje braće je da obnovimo svoju obiteljsku kuću ovdje pa makar boravili ovdje ponekad. Isto tako misle i svi naši susjedi. To je naše i zaslužujemo da te kuće budu obnovljene“, zaključio je Mijo.

Dodajmo ovome da je općina Prozor-Rama ovih dana odobrila potporu OPG-u „Jurić“ i Etno selu „Remić“ za izgradnju vodovoda za ove gospodarske objekte. Tim projektom bit će obuhvaćena i sela Jurići i Menjik. To je jedana lijepa potpora Jurićima i Menjiku.

Dok je ovakvih pozitnih i upornih osoba selo Jurići ne trebaju brinuti za svoju budućnost.

Objava Sjećanja iz kojih se crpi pozitivna energija pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Na ovoj rječici nalazile su se nekada brojne vodenice. Za mljevenje žitarica uzimao se „ujam“. Ujam je način plaćanja za mljevenje, a plaćalo se određenom količinom brašna. Na taj način su obitelji koje su posjedovale vodenicu preživljavale u teškom vremenima. Ljubunačka Rika izvire ispod prijevoja Menjik gdje je smješteno Etno selo „Remić“ i koji je vododijelnica. Rika je pogodna za vodenice zbog svog stalnog toka odnosno količine protoka vode i dobrog pada.

Ovih dana obitelj Jurić izvodi radove na uređenju vodovoda. Tijekom našeg posjeta radovi su bili pri kraju.

Slavko Jurić nam je kazao: „Ovaj prostor je bio potpuno zapušten. Kupili smo zemlju, dali se na uređenje i evo, izgradili smo jedan mali kompleks. Još kao dijete sjećam se brojnih vodenica koje su bile na Riki. Stalno me vukla želja da sebi izgradimo jednu vodenicu, hvala Bogu, uspjeli smo.“

Naravno, Općina Prozor-Rama dala svoj doprinos za izgradnju ovog kompleksa kroz uređenje prilaznog puta te će biti nastavljena potpora asfaltiranjem.

Inače obitelj Jurić, odnosno Ana Jurić bavi se i poljoprivrednom proizvodnjom za svoje potrebe i potrebe manjeg dijela tržišta.

„Pored ovog mlina od svojih proizvoda pravimo različite vrste džemova, rakija, likera, te različite vrste prirodnih melema, odnosno lijekova. Često sudjelujemo na različitim sajmovima gdje uvijek dobijemo neku od nagrada za svoju proizvodnju,“ kazala je Ana Jurić koja spravlja sve te proizvode.

Ovaj kompleks će uskoro biti kao turistička i korisna cjelina koju svakako treba posjetiti i odmoriti dušu i tijelo.

Objava Obitelj Jurić radi na ekološkoj proizvodnji pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.