Razgovarala: Tina Matić Ilić, Nedjelja.ba

Ana Trogrlić rođena je 1991. i već u osnovnoj školi koju je pohađala u Kiseljaku znala je kako želi postati liječnica. Ne krije kako je medicinski fakultet, kao jedan od najtežih, za nju u početku predstavljao samo izazov i ispitivanje vlastitih mogućnosti, ali da bi ga, danas kao liječnica, ponovno izabrala. Za to zvanje se odlučila jer smatra kako je neprocjenjivo raditi najhumaniji posao i biti u mogućnosti pomoći drugomu.

Gimnaziju je završila u Banjoj Luci gdje je stekla i zvanje doktora medicine. Trenutno obavlja specijalizantski staž na Klinici za radiologiju na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. U ovoj godini završava i Zdravstveni menadžment na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Kaže kako je njezina ljubav, uz medicinu, i ples te da je dvostruka državna prvakinja BiH u latinoameričkim i modernim plesovima.

U svijetu se 11. veljače obilježava Svjetski dan bolesnika. Iz Vašeg osobnog iskustva kao liječnice, koliko danas društvo u cjelini ima osjećaja za bolesne, za one u potrebi?

Danas možemo biti svjedoci zaista velikog, ali ipak nedovoljnog senzibiliteta i empatije prema onima kojima je potrebna pomoć. U prirodi čovjeka jest da se poistovjećuje s drugima te tako svjestan mogućnosti nalaska u istoj situaciji i krenuvši od sebe, daje svoj doprinos. Ipak, moje dosadašnje iskustvo mi govori da velika većina nema u potpunosti razvijenu svijest o potrebama drugih. Oboljele osobe nerijetko odbacujemo, zanemarimo, što uvelike otežava njihovu borbu i put k ozdravljenju. I dalje treba razvijati svijest o potrebama drugih i buditi prave emocije u ljudima. Želim vjerovati da svaki pojedinac pruža istinsku i bezrezervnu ljubav i podršku onima koji su u potrebi.

Koliko je važno suočavanje s bolešću, koliku i kakvu ulogu u tome ima i bolesnikova okolina te kako se zapravo „ispravno“ suočiti s njom?

Bolest i sve ono što ona u određenom razdoblju života oduzima ili donosi, prvenstveno treba prihvatiti, a potom se odlučiti za borbu cijelim tijelom i duhom. Od velika je značaja da bolesnik ili, kako više volim reći, pacijent ima potporu obitelji i okoline pri svladavanju najprije psihičkih, a samim tim i fizičkih poteškoća. Pacijent nikako ne bi smio imati u podsvijesti da predstavlja teret drugima. To slabi njegovo psihičko stanje i onemogućava napredak. Suočiti se s bolešću znači pokazati sebi, Bogu i najbližima koliko zapravo volimo život.

Što biste Vi iz svojega iskustva liječenja nemoćnih mogli kazati da znači biti bolestan? Kakav je to životni križ?

Biti bolestan je stanje, ne samo fizičke, nego i duševne boli, nerijetko i samookrivljenja koje ponekad završava letalno. Za mnoge je bolest jedan od najvećih životnih križeva. U nedostatku adekvatne podrške okoline nekolicina pacijenata izgubi želju za životom i odustaje u svojoj borbi. Bolest mijenja osobu, mijenja njezine stavove, razmišljanja i djelovanja. Djelomice ili u potpunosti remeti svakodnevne aktivnosti. Ipak, kao optimist i netko tko se trudi obraćati pažnju samo na dobro, moram reći da na tom putu ozdravljenja, u većini slučajeva, ne ozdravljaju samo organi, nego ozdravlja i čovjekov duh, jača želja za pravim djelima i vrijednostima.

Što bolestan može ponuditi zdravomu? Postoji li nešto čime se onaj koji pomaže bolesnom može „obogatiti“ tijekom procesa njegovanja bolesnika?

Živimo u teškom vremenu. Vremenu loših navika, vremenu u kojem se i predmeti i živa bića vrjednuju kroz novac. Umjesto u utrku za pravim vrijednostima, duhovnom, mentalnom i fizičkom zdravlju, život se pretvara u utrku za novcem. Bolestan čovjek, nažalost, to prije spozna od „zdravog“, ali na teži način. Nakon spoznaje počinje cijeniti zdravlje, sebe postavlja na prvo mjesto i manje se izlaže stresorima. Ponovno se rađa ili kreće iz početka u smislu prevencije nastanka ili povratka bolesti poštujući načela zdrava načina i stila života. Postaje zadovoljan malim, ali stvarima od najveće vrijednosti. Postaje dobar prvenstveno sebi, a potom i drugima. Sve ovo što sam navela onaj koji njeguje pacijenta može usvajati i prakticirati. Vjerujem da većeg dara i bogatstva nema.

Nekako nam je „normalno“ da su stariji ljudi u bolnici, no kako se Vi kao liječnica osjećate kada vidite dijete u bolničkom krevetu? Kako to najmlađi rezoniraju, a kako njihovi roditelji?

Priznajem da posao nosim kući. Svaki „težak slučaj“ živim i proživljavam s pacijentom, naročito kad je riječ o djetetu. Mnogo puta možete čuti kako govore da treba naučiti posao ostavljati na poslu. Smatram da je to jedan od mehanizama vlastite obrane, ali to u praksi nije tako. Bolest nije samo bolest pacijenta, to je bolest obitelji, prijatelja, ali i medicinskog osoblja koje vodi brigu o njemu. Naravno da najveći teret podnosi pacijent, ali podrška svih je od iznimne važnosti. Ukoliko je dijete u pitanju, trudim se ne predati negativnim osjećajima, nego uporabljujem najjači napor kako bi ishod bio prihvatljiv. Dijete koje je bolesno doživljava bolest na teži način od odraslih. Istaknuta je potreba i želja da funkcionira i živi poput druge, zdrave djece. Zbog nezrelosti mentalnog sklopa to i te kako otežava borbu s bolešću.

Unatoč tomu što je 21. stoljeće, što medicina iz dana u dan sve više napreduje, u društvu su i dalje prisutne tabu-teme. Tako se ljudi npr. suviše plaše nekih bolesti koje boluju, a koje nisu zarazne ili se pak plaše doniranja organa. Kako to komentirate?

Glavni razlog uopće postojanja tabu-tema u zdravstvu, ali i drugim oblastima jest neznanje, tj. nedovoljna informiranost o nekom stanju ili bolesti. Kad je riječ o doniranju organa, ne postoji dovoljno razvijena svijest o benefitima koje ono donosi. Konstantnim podizanjem svijesti o ovim koracima mislim da bi se moglo utjecati na čovječanstvo.

Danas je posebno aktualna situacija s pandemijom koronavirusa. Kako se to odrazilo na Vaš rad?

Moje dosadašnje iskustvo svakako je obogaćeno trenutnom pandemijom. Organizacija posla je u potpunosti izmijenjena. Pacijenti koji se javljaju sa simptomima COVID-a bivaju pregledani u posebnim odjelima, tj. covid ambulantama. Želim naglasiti da je svakom pacijentu pružena adekvatna zdravstvena zaštita, bez obzira na koronavirus. U početku je postojala određena napetost među kolegama jer je u pitanju nova bolest o kojoj se vrlo malo zna, ali danas to već postaje rutina.

Kao liječnica, što možete reći koliko je strah od novog virusa raširen među ljudima i gube li oni (zbog tog istog straha) povjerenje u zdravstveni sustav uopće ili pak „bijele kute“ doživljavaju kao svoje heroje?

Strah od koronavirusa je strah od nepoznatog i u određenoj populaciji postoji. Ipak kod velike većine mlađih osoba, iz istog tog razloga, strah je odsutan. Onaj tko se suočio s koronavirusom smatram da vjeruje u zdravstveni sustav. Svi medicinski djelatnici ulažu maksimalan napor u liječenju pacijenata. Izlažu sebe zarazi i u nekom razdoblju ostaju uskraćeni za ljubav svojih obitelji jer izbjegavajući kontakte, smanjuju mogućnost prijenosa infekcije. U proteklih desetak mjeseci mnogo puta sam se uvjerila da vjera i poštovanje prema nama postoji. Većina mojih kolega, bilo da su u ambulantama ili na terenu u patronažnoj službi, daje sebe u potpunosti. To su zaista veliki ljudi i veliki heroji!

Godinama smo bili svjedocima da je Sveti Ivan Pavao II. javno nastupao, pa i u težoj bolesti, ne skrivajući svoju bolest, nego hrabro ju podnoseći. Koliko on danas može biti primjer bolesnicima i što zapravo iz njegova primjera možemo svi naučiti?

Ne skrivajući se i hrabro podnoseći bolest, Sv. Ivan Pavao II. prihvatio je sebe u stanju kakvom jest i pokazao je i drugima da ga mogu i trebaju prihvatiti. U svojim namjerama štitio je bolesnike i učio okolinu o prihvaćanju. Učio je bolesnike da se suoče s bolešću i prihvate svoj križ. Istrajnost i vjera ključni su čimbenici za zdrav duh. Ja sam naučila da je čovjek velik koliko je ponizan.

„Kad nas snađe bolest, postajemo svjesni vlastite ranjivosti i u isti mah osjećamo potrebu za drugim koja nam je urođena. Tada nekako jasnije osjećamo vlastitu krhkost stvorena bića i dublje doživljavamo svoju ovisnost o Bogu“, dio je Papine poruke za Dan bolesnika 2021. Kako Vi, sa stajališta liječnice, komentirate ovu misao?

Istrošeno, odnosno bolesno tijelo pokušava slabjeti um, ali mišljenja sam da istodobno oplemenjuje unutrašnjost bića. U stanju kad shvatimo koliko smo ranjivi, istina je da smo bliži Bogu. Smatram da je uspjeh u liječenju zapravo spoj struke i snažne, istinske vjere. Papina poruka je ujedno i pouka da Bogu trebamo biti bliski i u odsustvu bolesti, da bolesne trebamo prihvatiti, a ne zanemariti i da bližnje ljubimo uvijek. Organizam je složena cjelina i jedino može funkcionirati ukoliko je u stanju fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja.

Za kraj, možete li nam reći, iz svog iskustva rada s bolesnicima, koliku ulogu u njihovu procesu ozdravljenja imaju vjera i molitva?

Istinska, jaka vjera i molitva imaju moć jačati bolesnikovo psihičko stanje i olakšavati njegovu borbu, njegov put k ozdravljenju. Mnogo puta sam bila svjedok tomu. Pacijent koji ima uporište u vjeri, ima snažniju želju da ozdravi, da promijeni način življenja i bude dobar za sebe i okolinu. Mnogi u svojim molitvama zahvaljuju Bogu na novim životnim prilikama. U svakoj našoj borbi vjera je neiscrpan izvor snage i volje, i u većini slučajeva ishod je pozitivan.

Objava Suočiti se s bolešću znači pokazati koliko volimo život pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Dodik je hospitaliziran sinoć i u tijeku su pretrage s obzirom na to da ima upalu pluća, no kako mediji u RS-u prenose, osjeća se dobro.

U subotu je iz Dodikovog kabineta priopćenoo da se nalazi u kućnoj izolaciji zbog kontakta s osobom koja je bila pozitivna na koronavirus.

Tada je navedeno da je Dodik testiran na Covid-19 i da je rezultat testa negativan. Također su kazali da je dobrog zdravstvenog stanja i da su svi parametri u granicama normalnog.

Objava Dodik primljen u bolnicu, ima obostranu upalu pluća pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše: fra Stipo Marčinković, Katolički tjednik

Postoji metoda kako to učiniti. Znali su je i primjenjivali naši očevi i majke, bake i djedovi, liječeći sebe, djecu i unučad od svih virusnih oboljenja dišnih organa.

Inhaliranje

Sjećam se kako su je na sebi i na nama, svojoj djeci, primjenjivali moji roditelji Ana i Ilija u mom rodnom selu Bilice u župi Kotor Varoš u BiH kad bismo oboljeli od gripe i raznih vrsta prehlade.

U toploj sobi, pod pokrivačima, kao što su jorgani i deke, „kadili“ smo se nad malo širom posudom; tj. nosom i ustima udisali smo paru vrlo vruće vode, malo je zadržavali u plućima i onda izdisali.

Činili smo to dok je voda bila vruća, vremenski  oko 15-20 minuta. A onda bismo presvukli mokru odjeću i potom određeno vrijeme pokriveni ležali. Bilo je dovoljno to učiniti samo jednom i problem bi nestao.

Ova metoda zove se inhalacija vrelom vodenom parom. O njoj je još u početku korona krize govorio i pisao dubrovački liječnik otorinolaringolog dr. Jure Burić koji preporuča „da se barem tri puta dnevno inhalirate nad vrelom vodenom parom u koju ste stavili šaku-dvije morske soli i šaku-dvije običnog vrijeska koji čak nije toliko niti bitan.

Bitni su temperatura, vlažnost i dostupnost u respiratorni trakt. Tako ćete ‘otjerati’ koronu iz usta, iz nosa i svih dišnih puteva, pa i oka“. On ovako opisuje postupak inhalacije: „U jednu posudu ulijte oko dvije litre vode i ubacite šaku-dvije morske soli.

Kada voda proključa, skinite je s vatre, postavite na stol, uzmite jedan veliki ručnik koji ćete prebaciti preko glave i posude s vrelom vodom. Pazite da vas vrela vodena para u početku ne opeče! Udahnite duboko vruću vodenu paru kroz usta, a izdahnite kroz nos, i tako redom dok se voda ne ohladi.

To može trajati 15 do 20 minuta. Većinu vremena imajte otvorene oči. Na taj način riješit ćete se zločeste korone, koja, po mom mišljenju takvu temperaturu od oko 60 i više stupnjeva i vlagu od skoro 100% ne može preživjeti na sluznici usta, nosa niti očiju.

Ako to činite tri puta dnevno, korona se neće uspjeti razmnožavati niti ukorijeniti u vašoj sluznici. Onemogućit ćete joj prodor u vaše bronhe i plućni parenhim. Nakon pet do 10 dana večernjeg inhaliranja, imat ćete potpuno repariran respiratorni sustav.“

Simptomi

Smatra se da COVID-u 19 treba više od osam sati kako bi ušao u stanicu u nosu i ustima, to jest kako bi postao virulentan. Stoga je potrebno svakodnevno ispirati nos i usta spomenutom ohlađenom vodom ili je „šmrknuti kroz nos, da nam do mozga dođe, i ispirati usta“.

A ova se voda može i u maloj količini pripremiti tako da se u čašu vode stavi žlica morske soli te se prokuha i ohladi. To je bolji proizvod od onog istog u ljekarni koji se zove aquamaris, voda mora.

Znajući sve ovo i, imajući u vidu kako je strah od bolesti opasniji od bolesti, u vrijeme nastanka COVID-a-19 uporno sam govorio i uvjeravao kako se ove bolesti moramo vrlo ozbiljno čuvati, ali je se ne trebamo panično bojati.

To sam govorio čak i onda kad je 23. rujna, u vrijeme dviju mojih teških prehlada, testiranje pokazalo da sam pozitivan na COVID-19. A to se dogodilo nakon povratka iz Jajca, gdje sam u nedjelju 13. rujna, kao predratni, ratni i poratni jajački župnik i gvardijan, bio na proslavi 25. obljetnice oslobođenja Jajca.

Osjećaj slabosti, nedostatak apetita, otežano disanje i povišena temperatura bili su ozbiljni znaci podmukle i opasne bolesti. Stoga sam odmah 23. rujna napravio prvu inhalaciju, a kasnije još pet.

Umjesto vrijeska u vrelu vodu sam svaki put neposredno pred inhalaciju stavljao po jednu iskrižanu glavicu crvenog luka, jer on iskrižan ubija sve viruse na nekoliko metara oko sebe. U vodu se mogu staviti i druge ljekovite biljke kao što su kadulja, mlade grančice bora ili jelke, kadulja, stolisnik, kamilica itd.

… i ishrana!

Naša liječnica Divna Vojnovska, odlična dijagnostičarka, propisala mi je šest tableta antibiotika Sumameda, a za snižavanje temperature dnevno sam, po potrebi, uzimao tri-četiri tablete Lekadola.

Uz to su mi moji vjerni prijatelji već prvog dana dostavili paket s namirnicama za jačanje imuniteta te sam svako jutro natašte ispijao po jednu ampulu matične mliječi s vitaminom D, uz ručak sam jeo slaninu s bijelim lukom, a nakon toga sam pio čaj od đumbira s tabletama Plivit B Forte i Plivit C Max 500 mg.

Znao sam da je za nadvladavanje bilo koje bolesti, pa tako i COVID-a 19, važna kvalitetna i dostatna ishrana. Ipak, ističem kako sam uvjeren da je uz Sumamed glavnu ulogu u nadvladavanju moga COVID-a 19 imala spomenuta inhalacija kao prirodna metoda i pomoć u liječenju ove bolesti.

Nakon sedam dana, već 29. rujna osjećao sam se dobro, a temperatura moga tijela bila je potpuno normalna. Liječnica epidemiologinja ostala je iznenađena.

Rekao sam joj kako sam primijenio šest inhalacija koje je nedavno spominjala i ravnateljica klinike za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević u Zagrebu te članica Stožera civilne zaštite RH dr. Alemka Markotić.

Ono najvažnije je da od tada nisam imao nikakvih zdravstvenih problema niti posljedica. Naprotiv, lakše dišem.

Objava Prirodna metoda i pomoć u liječenju COVID-a 19 pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

To je osobito važno znati budući da se kapaciteti bolnica ubrzano popunjavaju tako da udio hospitaliziranih u odnosu na broj oboljelih pada. Naime, za očekivati je da će u preopterećenom sustavu sve veći udio oboljelih, čak i s ozbiljnijim simptomima, biti prisiljen ostati kod kuće, jer nema dovoljno liječnika i medicinskih sestara koji bi se brinuli o njima.

Dakle, što učiniti ako vam je testom potvrđen covid-19?

Ne možete učiniti puno, ali…

Hrvatski stručnjaci kliničari slažu se da se u slučaju zaraze virusom SARS-CoV-2, baš kao u slučaju zaraze drugim sličnim virusima za koje nema poznatih lijekova, poput gripe ili prehlade, za poboljšanje zdravlja ne može učiniti puno.

Treba snižavati temperaturu uobičajenim sredstvima, mogu se uzimati neki vitamini i minerali, poput vitamina D i cinka, ako imamo problema s njihovim nedostatkom. No nema puno dokaza da to ima nekog značajnijeg učinka na covid-19, piše Index.hr.

Mogu se koristiti kapi za nos, ako se pokaže potreba. Treba piti dovoljno vode i unositi dovoljno kalorija da se održi snaga. Oboljeli trebaju provjetravati svoju sobu, a dobro je i da borave na suncu ako imaju terase ili balkone. Budući da su oboljeli u samoizolaciji, trebaju se kretati po sobama zbog cirkulacije.

Infektolog Ivo Ivić iz splitskog KBC-a za Index kaže da je proces oporavka blaže oboljelih isti kao i kod neke druge blage virusne respiratorne bolesti.

“Većina ljudi se nakon dva do tri dana osjeća dobro. U načelu razdoblje oporavka ne bi trebalo trajati duže od vremena koliko je trajala bolest. U tom periodu velika većina ljudi će se osjećati dobro i moći će nastaviti svoj život”, rekao je doktor Ivić.

Ističe da će oporavak oboljelih koji su otpušteni iz bolnice na kućno liječenje ovisiti o stanju u kakvom su otpušteni iz bolnice.

“Ako je pacijent otpušten jer je izliječen, to su ljudi koji bi se trebali vraćati životnim aktivnostima, a ne ležati i odmarati se, već pomalo biti sve aktivniji i aktivniji”, govori nam doktor Ivić.

Ističe da bi pacijenti koji su imali upale pluća uz polagan povratak normalnim aktivnostima trebali raditi i vježbe disanja.

“Nekad im preporučujemo da uzmu rukavicu pa da u nju pušu da im se bolje ventiliraju dišni putevi”, kaže splitski liječnik.

Potrebno je jesti dosta voća

Kada je riječ o prehrani, doktor Ivić napominje da nije zagovornik neke posebne prehrane jer, kako je istaknuo, danas se svašta prodaje. Ako je riječ o ljudima kojima nisu potrebne posebne dohrane jer su, primjerice, kronični bolesnici poput oboljelih od raka, po dolasku kući trebaju jesti dovoljno voća kao izvor vitamina.

Osim toga, preporučuje se uravnotežena prehrana u kojoj su sve namirnice zastupljene na uobičajeni način – osoba treba uzimati ugljikohidrate, proteine i masnoće.

“Danas se preporučuje uzimanje dodatnih vitamina i minerala poput cinka. To je nešto što se može uzeti, no ljudi u zapadnoj civilizaciji su u prosjeku dobro uhranjeni i ne bi trebali imati nedostatke vitamina. Ako sumnjaju da ih imaju, onda bi trebali napraviti pretrage. Uzimanje vitamina, kako je to po raznim biljnim apotekama preporučeno, neće naškoditi. No teško mi je reći hoće li to biti presudno za oporavak pacijenata”, rekao je Ivić.

Savjeti američkog CDC-a

Američki centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) na svojim stranicama daje nešto kraći pregled osnovnih savjeta.

Ostanite kod kuće osim u slučaju da trebate medicinsku pomoć

Većina ljudi koji obole od covida-19 ima blagu kliničku sliku i može se oporaviti kod kuće bez medicinske skrbi.

Ne napuštajte dom osim ako vam treba medicinska skrb. Nikako ne posjećujte javna mjesta na kojima ima ljudi.

Brinite o sebi: Odmarajte se i pijte dovoljno tekućine, osobito ako imate temperaturu.

Popijte paracetamol ako se osjećate loše. Budite u kontaktu sa svojim liječnikom.

Nazovite liječnika prije nego što vam zatreba medicinska pomoć.

Osigurajte se da ćete dobiti skrb ako budete imali problema s disanjem ili neke druge znakove koji upućuju na hitnost, ili ako mislite da je situacija hitna.

Posebno izbjegavajte javni prijevoz i taksije.

Odvojite se od drugih ljudi

Koliko god je moguće, zadržavajte se samo u jednoj sobi podalje od drugih ukućana i kućnih ljubimaca u domu. Ako je moguće, koristite odvojenu kupaonicu i zahod. Ako se morate približiti drugim ukućanima, nosite zaštitnu masku.

Obavijestite bliske kontakte da su možda bili izloženi covidu-19. Inficirana osoba može početi širiti covid-19 oko 48 sati, odnosno dva dana prije nego što pokaže bilo kakve simptome ili bude pozitivna na testiranju. Obavještavanjem kontakata da su možda bili izloženi covidu-19 pomažete svima da se zaštite.

Ako vam je potvrđena zaraza, očekujte da će vas nazvati epidemiolog. Javite se i surađujte kako bi se usporilo širenje virusa.

Pratite svoje simptome

Simptomi između ostalog uključuju groznicu, visoku temperaturu i kašljanje.

Pratite upute koje objavljuju vaš lokalni sustav zdravstvenog osiguranja i Ministarstvo zdravlja.

Kada zatražiti hitnu medicinsku pomoć?

Hitnu medicinsku pomoć trebaju zatražiti osobe koje imaju sljedeće simptome:

– Poteškoće s disanjem

– Trajna bol ili pritisak u grudima

– Osjećaj konfuznosti

– Nemogućnost da se probudi ili ostane budan

– Plavičaste usne ili lice

Ovo nisu svi simptomi. Ako imate navedene simptome ili neke druge teške simptome, nazovite svojeg liječnika opće prakse ili hitnu medicinsku službu, ako vaš liječnik ne radi.

Nazovite liječnika prije dolaska u ambulantu

Ako ste oboljeli, a trebate neku medicinsku pomoć, najavite dolazak liječniku telefonski. Mnogi rutinski medicinski postupci odgađaju se ili se obavljaju preko telefona.

Ako imate covid-19, a trebate neodgodiv postupak, svakako obavijestite svojeg liječnika kako bi se mogao pripremiti. To će omogućiti da se zaštite drugi pacijenti.

Nosite masku

Ako morate biti u blizini ljudi ili kućnih ljubimaca u svojem domu, svakako nosite masku. Ako ste sami, ne trebate nositi masku.

Ako ne možete nositi masku iz nekog razloga, primjerice zbog poteškoća s disanjem, kihanje i kašljanje prekrijte na neki drugi način, maramicom ili rukavom. Držite se na najmanje dva metra udaljenosti od drugih. To će zaštititi ljude oko vas.

Maske ne treba stavljati djeci mlađoj od dvije godine.

Kada kašljete i kišete, pokrijte nos i usta

Kada kašljete ili kišete, prekrijte nos i usta maramicom koju ćete nakon upotrebe baciti.

Maramice odbacite u vreću za smeće (koju, prema HZJZ-u, treba dobro zatvoriti i odbaciti u kantu za miješani otpad, nikako za plastiku ili papir).

Nakon kašljanja i kihanja u maramice ruke treba odmah oprati sapunom najmanje 20 sekundi. Ako sapun i voda nisu dostupni, može se koristiti sredstvo za dezinfekciju s najmanje 60% alkohola.

Perite ruke često

Perite ruke često sapunom dvadesetak sekundi. To je osobito važno učiniti nakon ispuhivanja nosa, kašljanja, kihanja i odlaska na WC te prije jela ili prije pripremanja hrane.

Koristite sredstvo za dezinfekciju ako sapun i voda nisu dostupni. Treba koristiti sredstvo za dezinfekciju ruku koje sadržava najmanje 60% alkohola. Treba ga utrljavati po cijeloj površini ruku sve dok ne osjetite da su suhe.

Ukućani oboljelog trebaju izbjegavati dodirivanje očiju, nosa i usta neopranim rukama.

Izbjegavajte koristiti zajedničke predmete

Nemojte dijeliti tanjure, čaše, posude, pribor za jedenje, ručnike ili posteljinu sa članovima kućanstva.

Nakon korištenja, navedene predmete potrebno je oprati sapunom i vodom ili u perilici.

Svakodnevno perite površine koje se često diraju

Čistite i dezinficirajte površine koje se često diraju u sobi u kojoj bolujete i u kupaonici. Nosite rukavice za jednokratnu upotrebu. Oboljeli trebaju čistiti površine u svojoj sobi i svojoj kupaonici, ako je moguće, a čišćenje površina u drugim dijelovima kuće treba prepustiti drugim ukućanima.

Ako prostorije bolesnika treba čistiti neka druga osoba koja skrbi o njemu, ona to treba činiti kada je nužno. Skrbnik tada treba nositi zaštitnu odjeću, jednokratne rukavice i masku. Prije čišćenja, najbolje je što dulje pričekati nakon što je bolesna osoba koristila prostoriju, primjerice kupaonicu.

Površine koje se često dodiruju uključuju telefone, daljinske upravljače, površine stolova, površine u kupaonici, zahodske školjke, tipkovnice, tablete i noćne ormariće.

Očistite i dezinficirajte površine na kojima bi moglo biti krvi, izmeta ili tjelesnih izlučevina.

Prvo sapun i voda ili deterdžent, a onda dezinfekcija 

Koristite sredstva za dezinfekciju u kućanstvu. Očistite površine sapunom i vodom ili deterdžentom, a zatim ih dezinficirajte.

Slijedite upute na dezinfekcijskim sredstvima. Mnogi proizvođači preporučuju da površine ostanu navlažene dezinfekcijskim sredstvom nekoliko minuta kako bi sredstvo uništilo viruse.

Prema HZJZ-u, oboljele osobe ne moraju nositi rukavice ako su u samoizolaciji u svojoj sobi. No ljudi koji ulaze u njihovu sobu kako bi skrbili o njima ili čistili trebaju imati rukavice i zaštitne maske te po mogućnosti neku zaštitnu odjeću poput plastičnih pregača.

www.vecernji.ba

Objava Stvari koje morate znati ako se od korone liječite kod kuće pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Na razgovor nije pristao iz prve, nego tek kada smo mu natuknuli naše prvo pitanje: je li i znanost u borbi protiv koronavirusa, unatoč silnom tehnološkom i svakom drugom napretku čovječanstva, pokazala sada svu svoju nemoć?

– Nemojmo pretjerivati: ne svu svoju nemoć, ima je još! Postoji jaka negativna korelacija između ekonomske, znanstvene, tehnološke razvijenosti zemalja i zdravstvenog i ekonomskog učinka koronavirusa, da tu nešto bode oči.

Ono čemu se trenutačno teži jest što veći broj testiranja na prisutnost virusa, veći broj mjesta u bolnicama, opremljenost bolnica…, sve to što imaju Švicarska, Amerika, Njemačka, Engleska ili Francuska, puno više nego mi, ali im je stanje gore nego u Africi.

Možda je problem banalan: naprosto korelacija s gustoćom avionskih letova, brojem starih ljudi i slično, ali onda smo trebali odraditi te prometno-demografske korelacije da bude manje konfuzije. I tada bi opet napredne zemlje trebale lakše izlaziti na kraj s virusom nego siromašne i nerazvijene.

Kako to da se, za sada, nazadnost i siromaštvo nose bolje s problemom koronavirusa? Mene to kopka, jer znači da nešto u kulturi ne valja i da investirati i dalje u neuspjeh nema smisla. Možda ovo ukazuje na banalnost kako tehnologije ne razmišljaju, već da treba zdravorazumski razmišljati kako upotrijebiti tehnologije.

Sve mi se ovo čini kao da je brod naše civilizacije krenuo iz luke a ne zna se kamo je krenuo: tržište, ne kapetan (jer ga izgleda nema!), usput će odlučivati jesmo li na dobrom putu!

Kada u svijetu glasamo, glasamo za cirkuse i cirkusante, a ne za projekte i odgovorne i kompetentne kapetane. Ne znamo ni što su nam prioriteti jer nitko to pitanje ne postavlja ozbiljno, pa dođemo u situaciju da imamo razvijenu znanost i tehnologiju koje su nam velikim dijelom beskorisne, osim što se ipak prodaju kao gadgeti/igrice i tako prave pare (a to je dovoljno).

Mene kopka i to što vlada mentalitet “rat protiv bolesti”, a ne borba za zdravlje. Ne želim nikome soliti pamet, iako će tako zvučati, nego odgonetnuti o čemu se radi, zašto nismo sretniji u relativnom izobilju.

Mislim da smo pustili da tržište i tehnologije misle umjesto nas, što one nikako ne mogu, jer nemaju ni mozga ni duše, ni razuma ni etike. To ionako više nije u modi. Mi smo ti koji moraju misliti svojom glavom i odlučiti kako upotrijebiti tehnologije.

Tržište je baš briga za nas jer je to bazično kaotični proces koji brzo evoluira. Jesmo li stvarno odlučili da kaotični procesi, na koje ne možemo utjecati, određuju naš i život naših unuka?! O tome se radi.

Radi se o tome da smo slobodno, demokratski, praktično delegirali (outsource, na engleskom) svoju sudbinu često nekompetentnim cirkusantima (pogotovo je tako u “razvijenim” zemljama). A politička korektnost zahtijeva da usto budemo “pozitivni” i zadovoljni.

Tu nam je situacija s koronavirusom stavila prst u oko. Već tri desetljeća nisu ni veliki kapital (sve do Billa Gatesa), ni države ulagale u dijagnostiku i vakcinaciju, jer tu nema velikih financijskih dobiti kao s terapijom. Ne čudim se etici i motivaciji kapitala, ali čudim se europskim vladama koje su abdicirale pred bankama i kapitalom koji su im za sve dužni.

Kada ste već spomenuli Švicarsku ili Ameriku, tamo je najbolje zdravstvo isključivo bilo rezervirano za najbogatije. Koliko se taj pristup pokazao krivim sada kada bolest ne bira, a lijeka još nema?

– Pare i život? Izgleda da smo jedino pred smrću jednaki. Prisjetimo se jednog podatka otprije 30-ak godina: po njemu, siromašna Kuba, izolirana od svijeta, imala je bitno dulji životni prosjek svojih ljudi od bogate Amerike.

Dodat ću u ovom argumentiranju još jedan podatak: u zadnjih pola stoljeća, izračunao sam da je u svijetu otprilike par tisuća milijardi dolara bilo (plemenito) investirano u biomedicinska istraživanja u svrhu sprječavanja i liječenja bolesti vezanih uz starenje (razne forme raka, kardiovaskularne i ostale degenerativne bolesti, poput neurodegenerativnih i dijabetesa). Na tome su radili milijuni liječnika, znanstvenika i tehničara.

Osim kirurških tehnologija, rezultat je beznačajan, ni jedna značajnija bolest od nekoliko stotina bolesti koje prouzroče 90 posto smrtnosti u razvijenim zemljama nisu ni danas izlječive. Hoćemo li i nakon pola stoljeća ići dalje u smjeru razvijanja tehnologija koji se pokazao besplodnim?

Kako to da se vrlo rijetki usuđuju dijagnosticirati zdravstveno stanje medicine i biomedicinskih istraživanja? Ili, kako to da meni sada, dok razgovaram s vama, pada na pamet samocenzura “pazi što govoriš, Radmane, jer nećeš dobiti ni paru za svoje projekte, pa makar bili najbolji na svijetu”.

Demokracija i korporatizam. To me nervira. Ako sam već nevoljko pristao nastupiti javno, onda je minimum moje osobne etike da budem iskren, pa makar se prevario, da bih sačuvao svoje dostojanstvo.

Došla su vremena kada se pristojnost i strpljivost kose s etikom, jer već gori pod nogama, kao sada s koronavirusom, pa štogod bila istina u vezi s njim. Istu dilemu ima liječnik pri neugodnoj dijagnozi, npr. gangrene, kod bolesnika. Da bude pristojan i čovjeku kaže “ma, nije to ništa, gledajte svjetliju stranu života” ili da mu kaže istinu?! Mi već ulazimo u samocenzuru, evo ja, koji sebe smatra slobodnim čovjekom.

Bojim se da sve ovo miriše na rađanje tzv. eusocijalnog društva, kao što su društva mrava i pčela, koja su izvrsno opisali George Orwell i Aldous Huxley. Trampiti slobodu za sigurnost.

Vaša je deviza da će u bitki protiv koronavirusa glavno oružje biti zdravi razum, a ne tehnologija. Na koji njegov dio ste mislili i kod koga?

– Zdrav razum kaže da kod COVID-a nema ni jedne kliničke novosti. Opisat ću površno kako to izgleda, iako nisam liječnik, nego samo biolog. Radi se, naime, o tome da virus ili bakterija napadne naš imuni sustav i nastaje pravo bojno polje. Naš imuni sustav ubija ili bakteriju ili vlastite stanice koje proizvode virus.

U slučaju virusne infekcije treba ubiti vlastite stanice koje su nakon početne infekcije postale tvornice virusa. U toj borbi nastaje upala, to bojno polje u srazu imuniteta i virusa, u kojem nastaje krš i lom, kao na svakome ratištu. Na tom biološkom ratištu ostaju veliki ožiljci koji se zovu “fibroza”.

U slučaju COVID-a ožiljci, zbog nagomilavanja oštećenih proteina i lešina od mrtvih stanica – nekroze, su u plućima, što dovodi do gubitka funkcije pluća: izmjena kisika i ugljikova dioksida jako oslabi i nastaje gušenje.

Postavlja se pitanje hoćemo li se boriti protiv virusa ili protiv njegovih posljedica od kojih se zapravo umire. Slično je bilo i s bakterijskom tuberkulozom i čitavim nizom virusa. Da se nije testiralo i dalo ime, pa ovo ne bismo za sada ni primijetili.

U Francuskoj je 2010. godine ona svinjska gripa, koju sam i sam prebolio, uzela između 17 i 20 tisuća života starica i staraca, uglavnom na toplom jugu zemlje, gdje su mnogobrojni u miru fino živjeli. Pretpostavljam da i vi i drugi o tome slabo znate, pa i u Francuskoj se diglo samo nekoliko glasova.

Dakle, naš je problem starenje, a COVID-19 je njegov za sada mali detalj. Ima nas starih danas puno više nego prije 100 godina. Tada je imati 70 ili 80 godina bio luksuz, što znači da kao djeca nisu umrli od raznih infektivnih bolesti, pogotovo od tuberkuloze, nego su doživjeli starost da mogu “fino” izdahnuti s nekim rakom ili moždanim udarom.

Posrijedi je zapravo slabljenje organizma, degeneracija životnih funkcija, zbog čega se pojavljuju bolesti, i infektivne i neinfektivne.

Ali koronavirus, prema svim dostupnim podacima, nije isključivo rezerviran za staru populaciju, nego napada i mlađe, ljude u naponu snage, pa čak i djecu?

– Koronavirus daje pravi primjer infektivne bolesti vezane uz starenje: mladi se lakše zaraze od starih, ali nemaju težih posljedica, dok se stari teže zaraze, ali su posljedice često fatalne.

Što je, po vašemu mišljenju, onda rješenje?

– Znači, ja bih odmah investirao u dobru prehranu, dobro spavanje, jačanje vlastita imunog sustava. Osim toga, valjalo bi razmisliti kako opasne bakterije i viruse “pripitomiti”, umjesto stalno biti u nekom ratu s njima. Naš organizam je biološki pripitomio brojne bakterije i viruse, herpes simplex, na primjer. Mene ne zanima bolest, mene zanima zdravlje, i kao istraživača, i kao praktičnog čovjeka.

Možda previše filozofiram pa riskiram da ispadnem glup, ali o tome se i radi: ovo jest kriza kulture razuma, pameti, mudrosti i dostojanstva. Previše toga smo mi i naše vlade prepustili tržištu i investirali u zabavu i gluposti, pa imamo i rezultat. Menadžeri su preuzeli kontrolu umjesto znanstvenika i prodaju nam vrlo često “bozu”.

Još gore, znanstvenici se masovno pretvaraju u menadžere, često dobre menadžere, ali loše znanstvenike, jer će tako puno lakše dobiti novac za svoje “projekte”. Kroz mizerne plaće mladih znanstvenika i liječnika, društvo se jasno izrazilo: važnija nam je zabava nego znanje. E, pa neka vas sada zabava spasi od koronavirusa!

Sposobne i talentirane liječnike i znanstvenike društvo bi trebalo cijepiti protiv korupcije jako dobrim plaćama. Neka vrsta preventivne korupcije… Smijem se još našaliti, zar ne?

Što biste savjetovali Hrvatskoj?

– Da mi kažu da je cijela Hrvatska moja obitelj i što bih za nju napravio u doba koronavirusa, ja bih investirao u poljoprivredu u Slavoniji kako bih bio spreman za budućnost, a posebno zaštititi se od opasnog stampeda, što nisu jadni bolesnici, nego gladni ljudi.

S druge strane, luksuzno bih investirao u istraživanje starenja. Ono je uzrok svih bolesti koje nas muče i ubijaju, uključujući relativno benignog koronavirusa u usporedbi s fatalnošću raka i degenerativnih bolesti.

Hoće li onda Hrvatska ovu pandemiju iskoristiti za preokret, za jačanje svoje autonomne proizvodnje i ulaganje u znanost?

– Ova Vlada nas je ugodno iznenadila kompetencijom, ozbiljnošću i liderstvom od samog početka krize. Vjerojatno je tradicija Škole javnog zdravlja “Dr. Andrija Štampar” odigrala značajnu ulogu. Nadam se da će svoju specifičnost zadržati i da neće slijediti znanstvene menadžere koji vode igru u EU-u.

Mi bismo mogli iskoristiti ovu pegulu, koja je za sada više psihološka u usporedbi s nekoliko vrsta gripe, te smanjiti omjer administracije/menadžerstva/birokracije i bruto nacionalnog dohotka kao mjere nazadnosti društva.

Time bismo napravili veliku stvar. Znači, što više proizvodnje, a što manje parazitskih neproduktivnih aktivnosti, utoliko bolje. Eksportiranje proizvodnje na istok problem je Europe i SAD-a. Bit je u produktivnosti i solidarnosti, tj. izvrsnosti i sigurnosti. Tu nam tuđa pamet ne pomaže, jer je nema!

Vi živite na relaciji Francuska – Hrvatska. Jedna sugovornica iz Nizozemske mi je prije nekoliko dana rekla da bi ona u ovom trenutku više voljela biti u Zagrebu nego u Amsterdamu s obzirom na način kako se tamo nose s krizom. Je li i kod vas ista stvar?

– Da. Pa ja sam pobjegao u Split od EU gluposti! Još bolje bi bilo sada biti u Africi! Ako ništa drugo, barem imaju iskustva s epidemijama. Kupuju na otvorenim tržnicama.

Pitam se, na primjer, zašto u Splitu ljude ne puste da na miru sami u svojim brodicama love na otvorenom prostoru, zašto je zatvoren pazar na otvorenom zraku, čime se šalje ljude u zatvorene supermarkete kupovati osrednju do lošu uvezenu hranu?!
Ali, općenito, mi uistinu jesmo napravili manje pogrešaka nego razvijenije zemlje, a mogli bismo i još manje.

Ipak ste se zauzeli za uvođenje karantena i još rekli da je to jedina racionalna borba. Jeste li malo kontradiktorni?

– Imamo sve isto kao za gripu – zarazna, prenosiva bolest, klinički ništa novo. Ništa nije bolje nego spriječiti zarazu, na primjer, karantenom. A onda raditi na istraživanjima načina da se spriječi destruktivnu upalu, izbjeći da dođe do fibroze pluća.
Ako se to može uraditi čak u prisutnosti virusa, pa neka se šeta po nama ako nema posljedica od toga.

Može li nas znanost iznenaditi i prije ovog uvriježenog roka od 18 mjeseci pa naći cjepivo?

– Najgluplje što bih mogao učiniti jest da se pravim pametan i predviđam. To neću, jer je čak i primjena znanosti nepredvidljiva, a tek sama otkrića… Naravno da ćemo 2030. godine govoriti kako 2020. nismo ništa znali.

No, najveći kapital koji bismo trebali dobiti od znanosti u bilo kojem vremenu jest kvalitetno razmišljanje znanstvenika. Znanstvenici bi, kao profesionalci kritičkog i kreativnog razmišljanja, trebali biti važan resurs za društva. Ali, svi se pretvaraju u menadžere. Najvažnije je u procesu ne izgubiti zdrav razum ribara i seljaka, koji su preživjeli upravo zbog svog razuma i rada.
Ovu pandemiju možemo uzeti kao izazov, ne dopustiti sebi depresiju jer nam je najednom kvaliteta života opala. Ovo je moment za Ministarstvo znanosti i obrazovanja, prigoda za veliku tranziciju znanosti i inovacije u Hrvatskoj.

Novca ima, ali kriteriji kvalitete su ishlapjeli ulaskom znanstvenika menadžera u proces znanstvene selekcije ljudi i projekata. Povratak kriterija nije kompliciran. Pitanje je samo: Što ste uradili u svojoj karijeri? Tu ne mislim ne zgrade, aparature, novac, nego što ste otkrili ili inovirali u svojoj karijeri?

Kakve su karijere vaših đaka, mladih ljudi čiji ste bili mentori? Kriteriji za mlade su teži i neizvjesni, jer nisu imali vremena pokazati svoj talent i znanje. Na mlade se treba kladiti kao što se neki klade na konje. To je barem moje iskustvo.

Velika će sreća biti ako posljedica ove pandemije bude jedna viša razina energije u društvu, te da se približimo realnosti i pokažemo više poštovanja za ljudsku biologiju. Pripremimo sa za solidarnost: bolje pomoći drugima jer imamo nego ovisiti o drugima jer nemamo.

Za preživjeti akutna teška vremena, kao ovo sada, i biti prisutan kada naiđe neki bolji život, dobro je imati rezervne, “back-up” opcije. Zato, radimo prvenstveno na tome da posjedujemo, solidarno, svoje vlastite vitalne resurse: zrak, vodu i hranu! Tek tada možemo imati priliku razviti i svoju vlastitu pamet: znanost, edukaciju, medicinu i tehnološke inovacije za život na duge pruge.
Kao biolog, znam koliko je sreća ili barem odsustvo nesreće važno za preživljenje, pa i od koronavirusa. Život kanibalizira život, život se hrani životom drugih, biljkom ili životinjom da bi gradio svoj.

Nije to lijepa priča za dječicu, trebalo bi ju možda drukčije ispričati. I društvo koje stvaramo je evoluirajući organizam sastavljen od organa-institucija, a mi postajemo njihove sve anonimnije stanice. Čuvajmo se u prirodi i društvu sveprisutnih grabežljivaca i parazita koji, nesposobni za produktivni rad, nemaju druge opcije nego hraniti se radom i životom drugih.

Ovo što sam rekao zove se parazitiranje na parazitu, koronavirusu, kao pretekst za neke druge priče. Zdravi i veseli bili!

/Izvor: Slobodna Dalmacija/

Objava Dr. Radman otvoreno o cirkusantima na vlasti, lažnim znanstvenicima, industriji gluposti i o virusu koji uopće nije problem pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava Prvi izliječeni od koronavirusa u BiH: Plašio sam se da sam nekome prenio virus pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Nakon decenije borbe za život i operacija čak dva kancera, prvo na grlu, a kasnije na plućima, Božo Kojović iz sela Gorice u Vraneškoj dolini u Crnoj Gori, konačno može da odahne.

“Liječnici kažu da je bolest pobijeđena. Bio sam posve iznemogao i mršav. Danima su me posjećivali liječnici”, kaže Kojović.

Nadina Alić je riješila problem proširenih vena za samo 7 dana uz pomoć ovog jeftinog prepaIako su liječnici prognozirali malu vjerojatnost da preživi, on je odlučio ne predati se.

Isposničkog izgleda, s malo nade za oporavak, informirao se o karakteru bolesti i načinu liječenja, usput ne zaobilazeći ni narodne lijekove.

Evo kako se spasio:

Objava Dva puta izliječio rak, sad puca od zdravlja! Božo (62) otkriva recept od dva sastojka pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

– Sve više mladih upada u to teško stanje, a pomoć traže roditelji koji ne znaju kako da se izbore s lijenošću svoje djece – istaknula je Jaška.

Kao primjer lijenosti, navela je jednu djevojku koja se priprema za ulazak u kuću, a koja par dana uopće nije ustajala iz kreveta. Ona je iz kreveta izašla tek četvrti dan, i to po čašu vode jer su njezinoj obitelji iz zajednice savjetovali da joj ne donese hranu i piće i da je tako natjeraju da se sama počne brinuti o sebi.

Dok neki znanstvenici ističu da je lijenost povezana s depresijom, drugi s inteligencijom, a neki, pak, da ona uopće ne postoji, Jaška tvrdi da se u kući nalaze osobe koje nemaju nikakvih zdravstvenih poteškoća te da su njihovi problemi vezani isključivo za lijenost, odnosno ovisnost o drugim osobama.

Ocijenila je kako ćemo proučavajući što se sve krije iza takvog ponašanja pronaći niz složenih pitanja, a jedno od njih svakako je kako mladi provode svoje slobodno vrijeme.

–  Naši mladi, kao i oni u svijetu većinu svog vremena danas provode na internetu i izležavajući se, dok njihovi roditelji obavljaju i najsitnije poslove za njih čime ih dodatno potiču na takvo ponašanje – naglasila je Jaška.

Voditeljica ženske kuće Cenacolo također podsjeća kako je lijenost prečesto ocjena karaktera koja nam nimalo ne pomaže u tome da shvatimo zašto se netko ne trudi da učini ono što želi ili to izbjegava.

Govoreći o samoj ženskoj kući Cenacolo, Jaška naglašava kako u njoj trenutno boravi oko tridesetak djevojaka koje se liječe od raznih ovisnosti.

– U kući imamo i majke s djecom jer su i mnogi bračni parovi u krizi i bore se s ovisnošću te traže pomoć – kazala je Jaška koja je iz Rijeke (RH) u Međugorje došla na liječenje te tu ostala 14 godina, odnosno nakon izlječenja kako bi mogla pomagati drugima.

Što se tiče samih ovisnika o drogama, ističe kako se oni danas više skrivaju i da se teže primjećuje da neka osoba ima taj problem.

– Ovisnici o drogama danas se skrivaju, i to nije isto kao prije 15 godina kad su ovisnici vrijeme provodili po ulicama i kada se odmah znalo da neka osoba ima taj problem. Danas se ovisnici zatvaraju u svoje sobe, provode vrijeme na internetu, povlače se u sebe i tako jako dugo prikrivaju ovisnost – ističe Jaška.

Zajednica Cenacolo osnovana je 1983. godine u Italiji, nakon čega se proširila po cijelom svijetu i danas broji oko sedamdeset kuća, među kojima su i dvije – muška i ženska u Međugorju.

– Nakon što je otvorena muška kuća, rodila se ideja i o ženskoj bratovštini u Međugorju, kako bi se dala mogućnost mnogim djevojkama, koje dolaze iz mnogih europskih i svjetskih gradova, da pronađu novi život koji su izgubili u drogi i tuzi – naglasila je Jaška.

Ustvrdila je kako kuća nije opterećena financijskim problemima jer, kako kaže, uz dobre ljude, rad i Božju providnost nikad nisu bili ostavljeni i imaju uvijek i više nego što im je potrebno tako da pomažu i onim kućama koje imaju manje.

Sve što se nalazi u kući, štićenici su sami izradili. Bitno je, kažu iz zajednice, steći radne navike, prestati živjeti ‘parazitski’  te se vratiti normalnom životu.

Pored toga, pozvali su sve one koji imaju bilo kakav problem s ovisnošću da se jave u zajednicu na kontakt telefon 036 650 114 i da zajedno s bivšim ovisnicima, koji su se i sami nekada nalazili u takvoj situaciji, i stručnim osobama pokušaju riješiti taj problem.

/Izvor: Dnevni list/

Objava U Međugorju se sve više mladih liječi od lijenosti pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

O ovom smo slučaju pisali već nekoliko puta. Naime, ovo nije prvi put da se obitelj Andričić spominje u medijima. Gospođa Anđelka već je bila primorana tražiti pomoć 2012. godine.

PROČITAJTE VIŠE:

• Obitelj oboljelog Markice očajna, zadužili se zbog medicinskih potrepština koje HZZO ne pokriva

Razlog – siromaštvo, bijeda i neimaština. S obitelji je tada živjela u zagrebačkom Zapruđu, u stančiću od svega 29 metara kvadratnih, koji nije bio primjeren za život. Gradonačelnik joj je nakon toga osobno uručio ključeve za novi stan u Jelkovcu, gdje od tada boravi s djecom, kako je navedeno na Facebook stranici Per aspera ad astra.

Markica sad već mjesecima ima otvorene dekubitalne rane koje su nastale zbog čestih boravaka u Klinici za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević uslijed infekcije mokraćnog mjehura koja se pojavila 2014. godine. Liječnici u Zagrebu preporučili su rezanje obje noge u kuku na što ni Markica ni majka nisu pristali.

U lipnju ove godine obratili su se liječnicima u Njemačkoj, a zatim i u Austriji. Liječnici su pristali na operaciju. No, kako majka Anđelka kaže, na traženje objašnjenja u nadležnim bolnicama gdje je Markica hospitaliziran nije naišla na ikakvo razumijevanje.

“Vodim bitku od petog mjeseca. Doktor me zastrašio, obratila sam se 5. lipnja i predsjednici koja je samo proslijedila molbu ministru Kujundžiću, a koji se nije nijednom oglasio. Na njegov odgovor čekamo od 28. lipnja ove godine”, očajno nam govori majka Anđelka.

FOTO: (Proslijeđeno pismo Ureda predsjednice upućeno ministru Kujundžiću / Anđelka Andričić)

Apel za pomoć uputila je i premijeru Andreju Plenkoviću:

“Poštovani predsjedniče Vlade, majka Markice Andričić bori se već godinama s bolešću sina s propustima liječnika i propustima osoblja. Došlo je do toga da se mom sinu režu noge do kukova. Tražila sam i pronalazila spas za svog sina i ima ga u inozemstvu.

Zato Vam šaljem ovu priču o mom sinu, molim Vas pomozite mom sinu Markici jer je i moj sin zaslužio živjeti. Dokumentaciju sam predala u Margaretsku za liječenje u inozemstvo, dobila sam odgovor u kojem traže da u KBC dubravi napiše specijalista za liječenje u inozemstvu, a to mi neće nitko učiniti. Kucam na sva moguća vrata, svi me odbijaju, zdravlje mog sina je jako narušeno. Molim Vas, ja majka Anđelka molim Vas kao dragog, moj mi sin sve znači u životu. Dajte pomozite hitno jer i moj sin ima pravo na život u nadi i vjeri. Vjerujem da ćete pozitivno odgovoriti jer imate plemenitu dušu i veliko srce“, stoji u emotivnom apelu majke upućenog premijeru.

FOTO: (Anđelkin apel premijeru Plenkoviću, screenshot, 11. prosinca 2017. / Anđelka Andričić)

Nažalost, zavladao je sveopći muk.

“Od ovog svibnja obraćala sam se svim državnim ustanovama, ali su se svi oglušili. Jako sam razočarana, pa zar toliku patnju mora moj sin prolaziti? Volim svog sina, spremna sam dati život za njega, on je moj život i ima pravo na život”, govori Anđelka pa nastavlja:

“Predala sam svu njegovu dokumentaciju u HZZO i odbili su me jer je dogovor ‘bolnica s bolnicom’, a u međuvremenu moje dijete ispašta. Ovo ‘loptanje’ već godinama traje, na rubu sam.”

HZZO nam je odgovorio na upit u čemu je, primjerice, bila greška gđe Anđelke Andričić pri podnošenju zahtjeva s prijedlogom za upućivanje na liječenje u inozemstvu s obzirom da je isti  bio odbijen zbog, kako piše, “što nije podnijela zahtjev s prijedlogom na propisani način”.

Također nas je zanimalo u kojem slučaju se može odbiti dati drugo mišljenje s obzirom na to da obitelj nije dobila preporuke za dalje od nadležnih liječnika kao ni od HZZO-a.

Njihov odgovor prenosimo u cijelosti:

“Poštovani,

Vezano za upit niže bitno je istaknuti sljedeće. 

Gospođa Anđelka Andričić obratila se prvotno Ministarstvu zdravstva vezano za pomoć u ostvarivanju prava na liječenje njezinoga sina Markice u inozemstvu.
Kako je riječ o postupku koji je u nadležnosti HZZO-a Ministarstvo je predmetni upit proslijedilo nama 24.5.2017.na nadležno postupanje. Kako je vidljivo iz privitka gospođi Andričić odgovor je poslan 26.5.2017. putem e-maila te u istome sadržana detaljna uputa o načinu pokretanja postupka za upućivanjem na liječenjem u inozemstvo osiguranih osoba Zavoda a sve sukladno pozitivnim zakonskim propisima u RH. Uz taj odgovor gospođi Andričić je poslana i tiskanica Zahtjeva i prijedloga za upućivanje na liječenje u inozemstvo.

Dana 23.11.2017. u Direkciji Zavoda zaprimljena je neispunjena tiskanica Zahtjeva i prijedloga za upućivanje na liječenje u inozemstvo koju je u ime osigurane osobe Markice Andričića potpisala gđa Anđelka Keleković Celjak.

Dana 28.11.2017. godine Direkcija Zavoda uputila je dopis gđi Anđelki Keleković Celjak na ostavljenu adresu u kojem je dano ponovno pojašnjenje da Zavod postupak upućivanja na liječenje u inozemstvo osiguranih osoba provodi u skladu sa zakonskim i podzakonskim propsiama a oni u konkretnom slučaju pretpostavljaju da specijalist odgovarajuće specijalnosti iz ugovorne zdravstvene ustanove daje prijedlog na istoj tiskanici koji mora biti stručno-medicinski argumentiran kako bi Zavod po istome mogao postupati.

U naknadnom obraćanju stranke putem e-maila Glasnogovorništvu Zavoda saznaje se da stranka nije uspjela ishoditi prijedlog za svoga sina jer joj ga specijalist koji liječi njezinog sina ne želi dati. U tom smislu dali smo odgovor Glasnogovorništvu Zavoda da Zavod ( niti Služba koja provodi postupke ino upućivanja) nema mehanizme kojima može utjecati na stručno-medicinske procjene specijalista o tome treba li osigurane osobe uputiti na liječenje u inozemstvo ili ne. Drugim riječima Zavod kao osiguravajuća kuća ima ovlasti provoditi propisanu proceduru upućivanja na liječenje u inozemstvo onda kada su za to ostvareni svi propisani uvjeti dok je u konkretnom slučaju izostao ključan preduvjet a to je preporuka specijalista za konkretnim ino liječenjem. 

U tom smislu javnost mora biti informirana da Zavod ne može indicirati liječenje pojedinoj osiguranoj osobi Zavoda jer je isto u nadležnosti liječnika i medicinske struke dok je uloga Zavoda osigurati (podmiriti trošak) onog liječenja za koju indikaciju postavi nadležni specijalist (odnosi se i na slučajeve ino upućivanja) i to u slučaju kada je riječ o pravu iz obveznog zdravstvenog osiguranja koje provodi Zavod.

S poštovanjem
Marija Božikov, dipl. iur.
Rukovoditeljica Službe za poslove upravnog postupka“.

Jednako tako gospođi Anđelki i njenoj obitelji nisu ponudili nikakvo rješenje.

Upit smo poslali i Ministarstvu zdravstva u kojemu nas zanima zašto se ministar Kujundžić ili druga odgovorna osoba nije oglasila oko ovog slučaja koji traje barem pet godina. Odgovor zasad još nije stigao.

Najgore je, kaže, što je pomalo izgubila vjeru u dobre ljude jer se oni, koji bi se najviše trebali brinuti, ‘loptaju’ bolesnom djecom. U razgovoru nam je kazala kako je kontaktirala i Hrvate u Njemačkoj i Austriji, ali da su je mnogi optužili da – laže.

“Pa kud sreće da lažem i da mi je sin zdrav, da može zdrav dočekati Božić, da ga mogu zagrliti”, u suzama nam govori majka.

Odlučni da se ova priča nekako završi sretno po Markicu i njegovu obitelj, ažurno ćemo pratiti razvoj slučaja s obzirom na to da se ovakvi slučajevi redovito ignoriraju.

Bogati Advent, Zagreb pršti od blještavila, a negdje na drugoj strani nemoćni ljudi čekaju da ih netko čuje u žamoru indiferentnosti.

Financijska sredstva za liječenje Markice Andričića i dalje možete uplaćivati na račun:

Markica Andričić, Zagrebačka banka, HR 1023600003237802475.

SWIFT/BIC: ZABAHR2X

Kontakt: Anđelka Andričić; 098/ 958 47 22.

Adresa: 10360 Sesvete, 144. brigade Hrvatske vojske 2

Objava Apel za pomoć obitelji Andričić pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kliničkom bolničkom centru u Zagrebu jučer je iz Mostara uplaćeno 2. 678 647 kuna za četiri spasonosne injekcije koje život znače malenoj Ani Riti Puljić.  Potvrdu o uplati za 4 injekcije spinraze jučer su s prijateljima podijelili roditelji malene djevojčice.

Za Božić kod kuće

„Hvala vam svima dragi ljudi na svakoj donaciji, hvala također i Unicredit banci, izašli su nam u susret i dio svog profita ostavili na računu Ana Rite. Prijem u bolnicu je planiran 4.12. 2017. Ova sreća se ne može opisati. Hvala dragi prijatelji što ste zajedno s nama u ovoj borbi“, objavili su roditelji. Majka malene Ana Rite Marija Puljić u izjavi za Dnevni list kaže da će, ako sve bude teklo po planu Ana Rita leći u bolnicu Rebro 4. prosinca, nakon čega će se obaviti potrebni nalazi, te će ukoliko isti budu uredni i primiti prvu terapiju.

„Prve tri injekcije se primaju u razmaku od 2 tjedna, pa smo mislili ostati 6 tjedana gore“, priča nam mama Marija. Međutim, kako njihov sinčić Gabrijel ostaje u Hercegovini izvjesno je da će obitelj božićne blagdane proslaviti kod kuće, pa se vratiti u Zagreb da Ana Rita primi treću injekciju.  Četvrta injekcija ide mjesec dana nakon treće, i upravo su toliko roditelji do sada uplatili. Njihova borba i dalje traje. Tako da je akcija skupljanja i dalje aktivna kao i brojevi telefona s kojima se donira 2 marke. U zadnja dva desetljeća u Hercegovini su pokretane brojne humanitarne akcije, ali upravo akcija prikupljanja sredstava za malenu Anu Ritu je nekako posebna. Posebna jer su se ljudi simultano uključivali kao da se sve to upravo njih tiče, pokazali toliko kreativnosti u načinima prikupljanja sredstava, pokazali toliko sućuti prema nevolji bližnjeg da je to zapravo nevjerojatno i komotno se može nazvati pravim čudom. Odazivali su se i najmanji i najveći među jednakima, a obitelj je svima zahvalna.

Teška dijagnoza

Podsjetimo, Ana Rita je rođena 23. svibnja 2014. S godinu dana starosti poslana je na zagrebačko Rebro, gdje je ubrzo ustanovljena teška dijagnoza – spinalna mišićna atrofija tip 2. Ana se nikada nije mogla nikada osloniti na svoje noge, a sad su već i ruke jako oslabile, samim time i pluća. Nužne inekcije su jako skupe. Iste se primaju u kralježnicu, a potiču stvaranje proteina koje Anin organizam ne može proizvesti te odumiru mišići. Obitelji i dalje treba pomoć za još nephodnih injekcija.

(Izvor: Dnevni list/K.Bošnjak)

Vašu donaciju za Anu Ritu Puljić možete uplatiti na sljedeći račun otvoren kod UniCredit Bank d.d.

Primatelj: Ana Rita Puljić, Rotimlja bb, 88368 Stolac, BiH

Transakcijski broj: 3389102546562927

Poziv na broj: 40540543001

Uplate za inozemstvo

Marija Puljić

BA 393381302863281218

SWIFT: UNCRBA22

Pomoć možete donirati i putem humanitarnog broja:

HT Eronet 092 890 858

BH Telecom 090 291 083

Objava Ana Rita za deset dana odlazi po spasonosni lijek pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.