Susreti s ljudima su uvijek nešto novo. To je otkrivanje novih bogatih iskustava. Još kada u tom susretu otkrijete tako veliku vjeru i optimizam onda se život učini baš jednostavnim. Jedan od takvih izrazito zanimljivih susreta započeo je ugodnog popodneva na Cvjetnicu 2021. godine i to na groblju Čaušlije u župi svetog Ante Bugojno.  Susrećemo zanimljivu obitelj koja je palila svijeće i molila uz grobove rodbine.  Lako i brzo započinjemo razgovor s vedrim roditeljima Lucijom i Paulom Batinićem oko kojih se igra troje djece, a četvrto je u majčinu naručju. Nakon kratkog upoznavanja s ovom vedrom obitelji dogovorimo  posjet kada ćemo ih malo više upoznati.

Bijeg iz Bugojna i odlazak u Ameriku

Svakodnevne obveze i pandemijske okolnosti nisu dozvoljavale da tako brzo uskladimo vrijeme novog susreta s obitelji Batinić iz Bugojna. Dogovori i čekanje su se isplatili i dogovor je “pao”.

Dolazimo u Bugojno u kasnim popodnevnim satima kada se zlatno sunce polako sprema na počinak tamo negdje iza Kupreške visoravni i planina, a svojim zrakama tako umilno obasjava bugojansku crkvu Svetog Ante.  Upravo kada smo stizali završavala je večernja misa te nam se brzo pridružuje Lucija sa svojom djecom Ivanom i Anom.  Vedar osmijeh i blage riječi najbolji su dokaz srdačnost u ovom susretu.

Nismo mogli a da ne fotografiramo bugojansku crkvu u tako ugodnoj igri svjetlosti.

S Lucijom odlazimo do njihova stana svega par stotina metara udaljenog od crkve. Pri ulasku u zgradu dok čekamo dizalo susrećemo susjedu Vesnu, a Ivanov zagrljaj susjede pokaza nam o kakvim se susjedskim odnosima radi.

Na ulaznim vratima stana čeka nas prekrasan prizor. Paul  u naručju drži najmlađe dijete, Mariju.

Osmjeh je bio sasvim dovoljan za najbolju dobrodošlicu

Prije nego što smo ušli u neke ozbiljne razgovore četverogodišnji Ivan nam izrecitira jednu od pjesama očeva ujaka Frane Jezidžića koji je nestao krajem srpnja 1993. godine, a  zemni ostaci pokopani su tek ove godine na Svetog Josipa, 19. ožujka.

Devedesete godine s kraja 20. stoljeća na našem prostoru bile su godine rata, ratnih zala i velikih kretanja stanovništva. Nakon sukoba HVO-a i Armije BiH u Bugojnu Hrvati katolici iz Bugona su ili protjerani ili su stavljeni u logore i kućne pritvore. Neke obitelji su sigurnost potražile u drugim krajevima BiH, neke u zapadnoeuropskim zemljama, a dobar dio njih sigurnost pronalazi u Republici Hrvatskoj. Tako je i obitelj Paula Batinića sigurnost našla u Splitu gdje su smješteni u jedno izbjegličko naselje.

Izbjeglički dani su bili neobični i turobni za sve, a pogotovo za mlade koji nisu imali neke prave orijentacije.

I onda dođe vrijeme kada se ti statusi polako počinju gubiti te se morate snalaziti. Mnoge obitelji Hrvata iz BiH odlaze u treće zemlje odnosno na druge kontinente preko velikih oceana. Obitelj Batinić, otac Stipica, majka Ana, sestra Irena i sedmogodišnji brat Matej, odluči otići u Sjedinjene američke države.

O tom odlasku Paul nam je kazao: “Povodom skorog gubitka statusa izbjeglice (8 godina u Splitu), a zbog još nesigurne poratne situacije u Bugojnu na nagovor starije sestre Pauline, koja je s obitelji odselila tamo tri godine prije, ušli smo u proces za preseljenje u SAD. Kad nam je javljeno da nam je zakazan let, mlađa sestra, brat te roditelji i ja zaputili smo se u Kansas City 2000-te godine. Tad mi je bila 21 godina. 2008-e opet se selim, ovaj put samo ja, poslom u Houston, Texas.

Nevidljiva ruka koja sve vodi vidljivim putovima

Paul Batinić, Nakon srednje škole u Splitu započeo je studij na FESB-u u Splitu, a završio fakultet Elektrotehnike i računarstva u Kansas City-u. Danas radi kao inženjer software-a u Sarajevu, tj. privremeno ili već godinu dana radi od kuće (stana) u Bugojnu.

Dolazak u BiH nakon 14 godina 

Nakon 14 godina Paul odlučuje poći u Europu u posjet rodbini. Pridružuju mu se mama i brat.

“U toj “turneji” smo se našli u sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija Gonzage jednog četvrtka na sv. misi po pobožnosti sluzi božjem Petru Barbariću u Travniku čija je grobnica unutar crkve. Tu u toj crkvi taj dan sam upoznao Luciju. Nakon mog povratka u SAD uspostavio sam kontakt s Lucijom i počeli smo razgovarati putem telefona. Nakon godinu dana sam se odlučio vratiti u Bosnu i pružiti šansu mogućnosti da naše stečeno prijateljstvo preraste u nešto još i veće. 2016-te smo se vjenčali i odlučili podizati obitelj u Bosni. Još dok sam se pripremao za preseljenje tražio sam i dobio dovoljno dobar posao koji je i omogućio tu našu odluku da ostanemo u Bosni”, Paul pripovijeda kao da ponovno proživljava te trenutke. Dok on to govori Lucija sve sa smiješkom prati kao da je to onaj prvi susret u Travniku.

Koliko ulogu je vjera imala u odluci da se vratite iz Amerike u BiH?

“Vjeri tj. Bogu samo mogu zahvaliti za život i za sva dobra primljena u životu pa tako mogu reći da Bog i sveta Katolička vjera su primarno zaslužni i za moj povratak. Naime, odrastao sam u vjeri, tj. u obitelji u kojoj je bila prisutna molitva, hodočašća i mnoge druge milosti pa tako i nakon jednog perioda duhovnog lutanja ipak sam se vratio i još jače prihvatio vjeru i život u Bogu. Smatram da sam počeo rasti u vjeri i da upravo taj rast je i omogućio da Lucija i ja vidimo nekog sebi sličnog jedno u drugom. Kad to kažem mislim na sličnost u onim najbitnijim stavovima o životu i moralnost. Primjerice, o važnosti odnosa s Bogom, molitvi a posebno obiteljskoj molitvi, svetosti i vrijednosti obitelji – i majke i oca, svetosti ljudskog života od začeća do prirodne smrti, svetosti i vrijednosti ljudske spolnosti. Naravno kod oboje je bila i morala biti prisutna želja i molitva srca da se nađe nekog sličnog na taj način i ujedno radoznalog ili otvorenog za nova i veća životna iskustva.”

Ljubav prema Luciji prije svega, ali i Bosni i Hercegovini dovela je Paula natrag. S Lucijom je sklopio kršćanski brak te su dobili za kratko vrijeme četvero djece: Ivan (najstariji i četiri godine), Ana, Luka i Marija

Život u Americi i u Bosni I Hercegovini

Teško je bilo voditi razgovor, a ne pitati Paula da nam napravi usporedbu života u Sjedinjenim američkim državama i Bosni i Hercegovini.

“Mnogo je  ljudi s naših prostora koji imaju iskustvo života van domovine i svačije je iskustvo drugačije, rekao bih. J. F. Kennedy je napisao knjigu ‘Nacija Imigranata’ i usudio bih se reći da je iskustvo socijalne otuđenosti možda ponajmanje prisutno upravo kod imigranata koji su SAD-u, jer u Americi je prisutna svijest o tom aspektu nacionalnog identiteta – činjenici da je većina populacije sačinjena od ljudi i potomaka ljudi koji su se doselili u potrazi za boljim životom. Temeljni principi na kojima je osnovana ta država su također osjetni. Pisci američke deklaracije o neovisnosti na samom početku spominju prirodne zakone i Boga tih zakona te nastavljaju i pišu dalje “smatramo ove istine očiglednim: da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su obdareni od strane njihovog Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i težnja za srećom”. Sjedinjene Američke Države su zaista jedinstven eksperiment skupno utemeljen na Judeo-kršćanskim principima i moralnim vrijednostima te razumu to jest ako se pogleda malo dalje, grčkom racionalizmu pa Tomizmu (teologiji i filozofiji svetog Tome Akvinskog) i vjerojatno predstavlja vrhunac Zapadne civilizacije i filozofije. Tako sazdana, ta država zaista pruža moralnu svrhu pojedincu a i zajednici a ujedno im pruža i mogućnost to jest slobodu da djeluju i ostvaruju svoje ciljeve. Možda se danas neki od ovih principa napuštaju ili urušavaju ali mislim da još uvijek novopridošlice osjećaju polet koji ta ‘Zemlja Mogućnosti’ pruža – bilo kroz sustav školstva koji potpomaže pojedinca da dođe do znanja i diplome (što sam i sam iskusio) ili zbog razvijene tržišne ekonomije kroz poprilično lako zaposlenje (što sam također iskusio) ili zbog drugih razloga.

Bez da banaliziram sve pozitivno rečeno gore, često pa i sada kažem da svako mjesto ima svoje prednosti i nedostatke uključujući i Ameriku. Tako, i pored pluralnosti nacija, kultura i mogućnosti u SAD-u naravno da sve u svemu Bosanac kao što sam ja osjeća veću pripadnost tu u Bosni. Naravno, podrazumijeva se to da ako je osoba otišla vani u  nekom dobu života prije odrastanja da to vjerojatno nije tako. U Bosni, svi znamo da je stopa gospodarskog razvoja mala, prenatrpan je javni sektor, još uvijek su odnosi između zajednica zategnuti i mnogo tog stagnira ali na osobnoj razini pojedinca koji je prošao kroz oboje i na razini njegove svakodnevnice ipak nije lako usporediti život u Bosni naspram života na drugom mjestu. Ili barem meni nije. Lakše je steći predstavu zbivanja oko sebe, sustava u kojem živim, političke dinamike, društvene karakteristike kao što sam izrekao ranije nego steći predstavu o tome koliko je zapravo život jednog pojedinca tj. moj život drugačiji, kvalitetniji to jest što svi želimo znati, da li je ispunjeniji i sretniji s obzirom na samo mjesto u kojem živim. Poredeći svakodnevnicu, sačinjenu od odnosa s Bogom (molitva i vjera), međuljudskih odnosa (druženje) te rada i djelovanja u društvu (posao) smatram da sam u Americi rastao u vjeri, da sam stekao jako dobre prijatelje i da sam imao dobar posao pa čak i kolege na poslu što je također važno jer dobar dio dana (tko je zaposlen) provodimo na poslu i s ljudima koji nam generalno nisu najbliži (kao na primjer obitelj) a među kojima smo pozvani da djelujemo i da im budemo primjer. Ovdje u Bosni otkrivam nove prostore gdje mogu poraditi na svojoj vjeri, stičem nova kvalitetna poznanstva i, Bogu hvala, također imam dobar posao u IT sektoru koji, već je poznato u Bosni,  slovi kao stabilniji sektor.  U tom pogledu, moj život u suštini se nije mnogo ili drastično promijenio. Ali, u mom slučaju ogromne (pozitivne) druge stvari su se promijenile u istom vremenu koje bi doista također promijenile život drastično na bolje i u Americi da se to isto tamo dogodilo a to je – dobio sam suprugu i obitelj.  Zbog tog razloga, ruku na srce, ovaj bosanski hrvat je bio sretan u Americi a danas je još sretniji u svojoj Bosni i Bogu dragom hvala za to”, detaljno je Paulovo obrazloženje.

Obiteljski život u SAD-u i što možemo naučiti od Amerikanaca?

O obitelji i odnosima u SAD-u i BiH Paul je naglasio da su obiteljske veze i susjedski odnosi  bolji u BiH nego u SAD-u i spremnost rodbine da pomogne je izraženija u našem narodu (pomislimo na brojne beskućnike na ulicama američkih gradova kao dokaz za ovo).

Financijska sigurnost obitelji, naravno, je izraženija u SAD i obitelji su sklonije na dugoročnije planove i ciljeve. U Americi se kroz medije, svakodnevnicu i mogućnosti nudi mnogo toga, kako dobrog tako i lošeg, pa su vjerojatno roditelji u Americi više zabrinuti hoće li  mladi u obitelji izdržati pokušaje loših utjecaja okoline i nastaviti koristiti svoju slobodu onako kako treba to jest birajući od onog dobrog što im se nudi.

Pitali smo Paula što mi možemo naučiti od Amerikanaca, a što oni od nas?

“Svjestan da to nije lako, Amerikanci mogu od nas naučiti o zahvalnosti, radišnosti, uvidu o mogućnostima, promicanju obitelji i bliskih prijateljstava. Mi od Amerikanaca možemo naučiti o praktičnosti, dostojanstvenom ljudskom odnosu prema mušterijama i pacijentima, otvorenosti ka dijeljenju znanja, te jednom “can do”, u prijevodu, “može se uraditi” stavu kad se dobije neki upit, zahtjev ili zadatak ili naiđe na neki problem”, zaključio je Paul.

Paulova obitelj u Americi je  dobro prihvatila njegov povratak i  drago im je što je našao životnog druga po mjeri. Na jedan način, pomogla je i činjenica da je već osam godina prije toga poslom bio odselio u Texas pa preseljenje još dalje je “blaže” doživljeno. Srećom, u međuvremenu je tehnologija uznapredovala i omogućila da se mogu vidjeti redovno i uživo putem interneta.

Kako izgleda sada život u Bugojnu?

“Pa mogu reći, u usporedbi sa Sarajevom gdje smo iznajmljivali maleni stan  usred starogradske gužve, još bolji. Iako smo imali pogodnost blizine katedrale te samostana i crkve sv. Ante na Bistriku uvidjeli smo da za obitelj s malom djecom ta lokacija i nije najzahvalnija. Također, kako smo sad u Bugojnu, povezaniji smo s mojom rodbinom koja je tu i ujedno smo bliže i Lucijinoj obitelji koja živi u Docu kod Travnika”, kazao je Paul.

Majka ove obitelji i ona koja je zasigurno vratila Paula iz SAD-a je Lucija Batinić, djevojački Ledić iz Doca kod Travnika. Završila je gimnaziju u KŠC Petar Barbarić u Travniku te studij psihologije u Sarajevu. Radi kao psiholog u Oružanim Snagama BiH te ujedno, dok je na porodiljnom dopustu, volontira i završava specijalizacijsku edukaciju za psihoterapeuta Kognito-Bihevioralnog Terapeutskog (KBT) smjera.

Kao pravi staloženi psiholog saslušala je sve naše razgovore s Paulom. I kada se možda činilo i nama, a možda se učinilo i čitateljima prethodnih redaka da je Paul taj koji je “glavni” u obitelji, prevarili smo se. U ovoj obitelji nema glavnih, oni su obitelj i zajedno sve rade i odlučuju, a prije svega zajedno mole.

“Nastojimo moliti svakodnevno krunicu,  podrazumijeva se obvezan odlazak na nedjeljnu sv. misu i na zapovjedne blagdane. Nedavno smo se upoznali s još nekoliko obitelji u Bugojnu i okolici koji imaju djecu i s kojima se obično svaku drugu nedjelju nađemo i također molimo krunicu te čitamo Sveto pismo i družimo se”, kazala nam je Lucija o njihovom obiteljskom vjerničkom životu. Iz tog odgovora dalo se zaključiti da to nije tradicijska ili navika vjere, nego je to živa vjera molitve.

I cijelo vrijeme dok smo razgovarali s ovom obitelji uvijek im je u naručju bilo jedno od djece.

Na kraju smo pitali Paula što bi poručio onima koji se premišljaju o povratku u BiH?

“Ohrabrujem ovu inicijativu. Naravno, ako se može raditi nešto samostalno ili naći dovoljno dobar posao koji bi omogućio povratak i život ovdje.”

Objava Priče koje život piše: Ljubav jača od Amerike pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Zaljubila se u njega ugledavši ga s balkona, na balkonu u ulici preko puta njene. Gdje drugo nego u Veroni. Iako scena nevjerojatno podsjeća na trenutak koji je spojio Romea i Juliju, njih dvoje su Paola Agnelli (39) i Michele D’Alpaos (38) i žive jedno preko puta drugog, tako da se s balkona mogu gledati.

Izašli su na balkone predvečer 17. ožujka, jer u to doba Lisina sestra imala koncert za zajednicu. Kako su već dugo u karanteni zbog korona virusa, ljudi znaju svirati sviraju na prozorima, kako bi susjedima podigli raspoloženje, piše 24sata.hr.

Paolina sestra Lisa Agnelli, na violini je zasvirala ‘We Are The Champions’, grupe Queen, te privukla Micheleovu pažnju. A onda se njegov pogled susreo s Paolinim, koja je na drugom prozoru bila zadužena za Lisino ozvučenje.

Paola opisuje kako je ‘glazba bila poput Amorove strelice’ kad je ugledala mladog gospodina D’Alpaosa s prozora stana na šestom katu, u kojem živi s majkom i sestrom.

– Bila je to ljubav na prvi pogled, i za mene i za njega. Naše oči su se prepoznale, atmosfera je bila tako romantična – priča ona.

Njen ‘Romeo’ otkrio je, pak, kako njegova sestra Sylvija poznaje Paolu iz teretane, pa su se tako povezali. Paola, koja je po struci odvjetnica, kaže kako je, kad je na balkonu s druge strane ulice ugledala mladića, shvatila je da je to brat njezine prijateljice Sylvije i odmah pomislila da je zgodan.

Mladić nije gubio vrijeme: Pronašao je njezin Instagram profil i počeli su razmjenjivati poruke. Potrajalo je do 3 ujutro, jer su se osjećali kao zaljubljeni tinejdžeri.

– Shvatili smo da dijelimo iste vrijednosti i da će to biti čvrsta baza za dobar odnos – priča Paola, koju je mladi Romeo poprilično ugodno iznenadio.

– Oganizirao je veliko iznenađenje za mene, tako što je ploču s mojim imenom objesio na svoj balkon. Jako me dirnuo time – kaže ova mlada žena. Primijetili su to i susjedi, pa je susjed s trećeg kata, koji je inače i DJ, odlučio da će mladom paru svaki dan pustiti jedan glazbeni broj sa zvučnika.

Valja naglasiti da ova romantična priča doista snažno podsjeća na Romea i Juliju, jer se dvoje mladih još nije vidjelo. Naime, kako su cijelo vrijeme u karanteni uslijed pandemije korona virusom, zavjetovali su se da se neće družiti. Iako čezne za tim da poljubi svoju dragu, Michele želi držati strogu distancu kako bi zaštitio Paolu.

Naime, on radi u banci i u kontaktu je s drugim ljudima i mogao bi se zaraziti, pa ne želi riskirati s njom. Oboje sanjaju da će se njihov prvi susret dogoditi na klupi u lokalnom parku, prenosi Daily Mail.

Zanimljivo je da oboje žive u kvartu veći dio života, ali su se dosad samo jednom susreli, i to slučajno, prije otprilike godinu dana.

Objava Ljubav preko balkona: Izbjegavajući koronu zaljubili se na balkonu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Zaljubljivanje nas čini sretnijima

Većina ljudi može se osjećati kao da s njima nešto nije u redu kada su zaljubljeni. Prva faza veze naziva se strastvenom ljubavlju, a ona je odgovorna za privlačnost između dvije osobe. Znanstvenici kažu da se, dok se zaljubljuju, ljudi doživljavaju snažne promjene u emocijama. To nas vodi do toga da budemo ispunjeni radošću i euforijom, što nas čini puno sretnijima.

Istraživači kažu da zaljubljivanje također utječe na naše mentalne sposobnosti. Kako bi provjerili ovo, proveli su eksperiment s 43 muškaraca koji su bili zaljubljeni. Od njih su tražili da naprave nekoliko testova prije i nakon trenutaka u kojima su se osjećali zaljubljeno, razmišljali o svojoj partnerici i slušali romantičnu glazbu. Dok su bili u romantičnom raspoloženju, sudionici su na testovima imali lošije rezultate. Zanimljivo je da je učinak isti i kod muškaraca i kod žena, a prisutan je za različite vrste zadataka. Dakle, utječe na sve i smanjuje sposobnosti na više načina. Znanstvenici kažu da je to važan aspekt početne faze romantične veze – postajemo opsesivno pažljivi prema svom voljenom, ali koncentracija na jednostavne dnevne zadatke, kao što su posao ili fakultet, smanjuje se.

Dobre vijesti – to je samo privremeno

S vremenom se strastvena ljubav smanjuje i pretvara u pravu ljubav, a to je povezano s predanošću. Nakon prelaska u taj stabilniji odnos, samokontrola se ponovno povećava i ljudi su sposobni jasno razmišljati i svjesno pridonijeti vezi.

Objava Kad se zaljubljujemo postajemo puno sretniji, a često i ‘gluplji’ pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava Ljubav se ljubavlju vraća: Siromašni par s Filipina usvojio dječaka, kada je odrastao omogućio im život iz snova pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Gledam ih kad god stignem otići na more. Ona jedva da stoji na nogama, a on ju vodi pod ruku, piše jedna Puljanka u postu na Facebooku koji je podijeljen već gotovo 2.000 puta.

Na pulskoj plaži Valkane svako popodne oko 17 sati stariji par dolazi se okupati. Međutim, nije ovo priča o dva umirovljenika koji uživaju, sunčaju se i plivaju. Oni su oboje veoma mršavi, a žena je i bolesna. Muškarac ju svaki dan mora razodjenuti i polako je uvodi u more. Polegne ju na vodu i pridržava rukama. I stalno joj nešto šapuće.

Njihov ritual traje oko 20 minuta. Poslije kupanja izađu iz vode, on ju obriše i obuče.

– Njegov pogled… To se ne može riječima opisati. Ne poznajem ovaj vremešni par, ali volim ih gledati. Oni su moji idoli – zaključila je Puljanka koja je svojim postom ganula mnoge.

Objava Ljubav jača od sudbine pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Veliku zabavu za obitelj i sve prijatelje napravili su u njegovoj Rami.

Njihovo vjenčanje bilo bi samo jedno od mnogih da ne donosi dirljivu priču o mladiću Anti koji je proživio tešku nesreću i djevojci Valentini koja ga je vratila u život.

Ante je podrijetlom iz sela Maglice kod Prozor Rame. Preživio je tešku prometnu nesreću, imao osam operacija, tri kliničke smrti, a sjeća se tek kako je prolazio kroz tunel koji ga je vodio u Svjetlost. Ipak, vratio se, a njegov život počeo je tek godinama kasnije kad je upoznao Valentinu.

Fenix Magazin je o njima već pisao, a njihovu priču pročitajte na ovom linku: Umro sam tri puta, vidio svjetlost, ali život je počeo s Valentinom

Fenix-magazin/MD/Foto: Daniel Bošnjak

Objava Ljubav je jača od svih prepreka pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

“Nakon što sam čuo manju eksploziju mislio sam da se samo radi o vatrometu, ali onda se čula velika eksplozija. Mnogi ljudi su počeli bježati. Moj drug i ja smo također potrčali. Ali onda smo se odlučili vratiti da pomognemo ljudima. Vidjeli smo žene i djecu kako krvavi izlaze iz sale. Bili su izbodeni ekserima koji su se vjerovatno nalazili u bombi prije detonacije”, rekao je Jones.

On je dodao da je jednostavno imao potrebu da se vrati i pomogne ljudima te da nije mnogo razmišljao o svojoj sigurnosti.

“Ekseri su bili po cijelom tijelu ljudi koji su izašli. Nekoliko eksera bilo je i na licu jedne djevojčice. Bilo je mnogo djece sa krvavim licima i tijelima. Pokušavali smo im pomoći. Jedna djevojčica je bila potpuno prekrivena krvlju, ali njoj nije bilo ništa. Bila je to nečija krv, nekoga ko se nalazio u njenoj blizini. Jedna žena je mnogo krvarila. Dok smo čekali vozila hitne pomoći podigli smo joj noge kako ne bi potpuno iskrvarila”, kazao je Jones.

Jonesova nesebičnost nije prošla nezapaženo u Velikoj Britaniji. Građani su se već angažovali na društvenim mrežama da mu pomognu finansijski, a mnogi su počeli skretati pažnju na problem beskućništva u Velikoj Britaniji, prenosi fokus.ba

Objava Heroj Manchestera: Beskućnik pomagao žrtvama terorističkog napada pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kalina – u Australiji to znači “voljeti”

Mina – lijepo njemačko ime za curice znači “ljubav”

Aiko – ovo je popularno japansko ime za curice, a znači “voljena mala”

Amadeo – na portugalskom i španjolskom znači “voli boga”

Amora – na španjolskom ovo žensko ime označava “ljubav”

Esme – na starom francuskom znači “voljeti”

Prem – na indijskom znači ljubav

Nayley – tako su Indijanci iz Mexica govorili “volim te”

David – često židovsko ime znači “omiljeni, voljen od svih”

Aimée – znači “obožavana” na starom francuskom

Ahava – još jedno židovsko ime, znači “prijateljstvo, voljena”

Lololi – u Africi ovo znači “uvijek postoji ljubav”

Kalila – na arapskom znači “draga, voljena”

Carys – ovo je velška riječ za “ljubav”. Catherine Zeta Jones i Michael Douglas tako su nazvali kćer

Femi – u starom Egiptu ovo je bila riječ za “ljubav”

Cherie – na francuskom “draga, voljena”

Halia – na Havajima ovo ime znači “sjećanje na voljenu osobu”

Cara – “voljena” na talijanskom

Mila – na ruskom znači “miljenica ljudi, voljena od svih” /pogled.ba/

Objava Prekrasna imena za bebe koja znače ‘ljubav’ pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Posljednje riječi ovog sedamnaestogodišnjaka su bile: “Sretan Božić, volim vas sve puno”, prenosi Mirror.

Jay Oxley je stavljen u induciranu komu 11. prosinca nakon što se godinu dana borio s rijetkim i agresivnim oblikom raka (Lymphoblastic lymphoma).
Nakon što su mu dijagnosticirali zloćudni tumor prošlog siječnja, transplatirana mu je koštana srž u srpnju te je podvrgnut agresivnoj kemoterapiji.

Činilo se kao da terapija djeluje, a onda je jednog dana ponovo završio u bolnici zbog bubrežnog kamence. Pretragama mu je otkriven virus u plućima. Ustanovili su nove komplikacije uzrokovane transplatacijom. Jay je stavljen u induciranu komu 11. prosinca. Probudili su ga 20. prosinca, a njegova obitelj – majka Claire, otac Ben, sestre Ela i brat Harvey su bili uzbuđeni što će provesti Božić s njim.
U samo nekoliko sati stanje mu se naglo pogoršalo i stavljen je ponovo u komu. Nažalost, nije se nikad probudio i ustanovljena mu je klinička smrt devetog siječnja.
– Od dana kad smo otkrili da ima rak, borio se jače nego itko. Niti jedna osoba to ne bi trebala proživljavati u životu. Mi smo jako ponosni jer je imao srce lava i nikad nije odustajao. Bio je mali sanjar i to smo jako voljeli na njemu. Nedostajat će nam njegov smijeh, njegovo nadureno lice ujutro i naše bedaste šale. Imamo prazninu u srcu koju više nitko neće moći popuniti… – rekla je majka.

Claire i Ben su skupljali novac kako bi mu kupili Quad vozilo kad se oporavi jer mu je to bila velika želja. Odlučili su taj novac donirati u humanitarne svrhe.
izvor: 24sata.hr

Objava Probudio se iz kome da obitelji kaže da ih voli, a zatim je umro pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Pogledajte svakako ovaj video:

Podsjetimo, 23-godišnji Nikola Raguž iz Mostara stradao je u prometnoj nesreći 27.9.2013. Od posljedica te nesreće, dulje vremensko razdoblje bio je u komi a sad se koristi invalidskim kolicima.

Operacija presađivanja matičnih stanica zakazana je za 26. siječnja 2017. godine. Operacija bi se obavila u Austriji, a stoji 14.000 eura. Izveo bi je poznati kirurg univ. doz. prim. dr. Georg Kobina.

Kao i mnogo puta dosad, pokažimo još jednom veliko srce za ovog mladog čovjeka kojem je nužna naša pomoć.

Pomoći možete uplatom sredstava na ime oca Pave Raguža s naznakom za pomoć Nikoli Ragužu koji ima otvoren transakcijski račun br. 3381002528926889, poziv na broj 45406134000 kod UniCredit Bank d.d
Ili devizni račun:
SWIFT: UNCRBA22
IBAN: BA39 3381 3028 4426 3495
POZIV NA BROJ: 45406134101

Poskok.info

Objava To je sestrinska ljubav pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.