Arheološko nalazište Tres Tabernae uz Via Appia (Apijski put), nedaleko od Cisterne, i dalje pruža iznenađenja. S novom kampanjom iskapanja koja je u tijeku, pokušava se otkriti nalaz velike arheološke vrijednosti – starokršćanska crkva, među najstarijima u Pontinskoj provinciji.

Prva arheološka kampanja iskapanja pod vodstvom Papinskog instituta za kršćansku arheologiju (PIAC), započela je na lokalitetu Tres Tabernae, na području Cisterne di Latina. Na iskapanju starokršćanske crkve na mjestu gdje je sveti Pavao kao zatvorenik prošao prilikom dolaska u Rim sudjeluje i povjesničar iz Rame, mag. hist. Antun Kovčalija, trenutno na specijalizaciji iz kršćanske arheologije na Papinskom institutu.

Istraživanja, kojima na terenu upravlja prof. Alessandro Vella, a pod znanstvenim vodstvom prof. Vincenza Fiocchija Nicolaija, uključuju studente Instituta koji se bave dokumentiranjem konteksta naselja uz Via Appia, povijesno povezanog s prolaskom apostola Pavla.

“Tres Tabernae ima vrlo bogatu povijest koju konačno možemo dotaknuti rukom”, kazao je Vella na nalazištu.

Planirane aktivnosti, provedene u suradnji s Nadzorništvom za arheologiju, likovne umjetnosti i krajobraz za pokrajine Frosinone i Latina, dio su većeg projekta posvećenog mjestima i monumentalnim svjedočanstvima drevnog kršćanstva na području južnog Lacija između kasne antike i ranog srednjeg vijeka.

“Imamo precizne indikacije, mislimo da ćemo pronaći građevinu kršćanskog bogoslužja. To bi bila prva crkva koju sa sigurnošću dokumentiramo na ovom mjestu”, kazao je Fiocchija Nicolaija.

Kovčalija ističe da je kao student Papinskog istituta za kršćansku arheologiju izabran od strane profesora u tim koji sudjeluje u arheološkom istraživanju na ovom nalazištu.

“Zajedno s ostalim kolegama i timom arheologa nastavljamo istraživanje ambijenta starokršćanske crkve koji je u kompleksu građevina iz različitih perioda. Osobito zadovoljstvo i čast je iskapati na nalazištu koje je, može se reći, i biblijsko, spomenuto u Djelima apostolskim kao mjesto susreta svetog Pavla i rimskih kršćana. Ovo mjesto je potvrđeno, između ostalog, i na putnom itineraru Tabula Peutingeriana. Kao zanimljivost bih istaknuo da se na tom istom itineraru nalazi zabilježen i naš ramski prostor, što i nije veliko iznenađenje, rimske ceste su povezivale čitav tadašnji rimski svijet”, kazao je Kovčalija za Ramski Vjesnik iz Rima.

SVETI PAVAO JE PROŠAO KROZ TRES TABERNAE

Stanica Tres Tabernae, smještena na XXXIII. milji Via Appia (Apijskom putu), na raskrižju koje je konzularni put tvorio s Via Ninfinom, bila je važno mjesto zaustavljanja u starom Rimu, posebno za one koji su putovali između Rima i luke Terracina.

Arheološka istraživanja koja je provodila Superintendancija od 1993. nadalje, omogućila su razumno utvrđivanje položaja mansija (mjesta odmora), koji je danas vidljiv uz desnu stranu današnje državne ceste Apijevog puta koja prati drevni put.

Iskapanja su pokazala da je konzularna cesta na ovom dijelu bila karakterizirana prisutnošću popločanih odmorišta, oko kojih su izgrađene kolodvorske građevine, datirane oko sredine 1. stoljeća poslije Krista zahvaljujući prisutnim zidovima i freskama.

Tijekom iskapanja otkrivene su i građevine povezane s termalnim kompleksom, s bogato ukrašenim mozaičnim podovima, od kojih su neke prvi put zabilježene na ovim područjima.

Prema onome što se navodi u svetim spisima, u Tres Tabernae u proljeće 61. godine vjerojatno se dogodio susret između nekih kršćana iz Rima i svetog Pavla, zarobljenika carstva na putu prema Rimu.

Neki historiografski izvori također izvještavaju da su na ovom mjestu Maksencije i Maksimijan zatočili bivšeg cara Flavija Valerija Severa prije nego što je ubijen. Tres Tabernae bilo je sjedište biskupa od 4. stoljeća do otprilike 9. stoljeća, kada je područje počelo postupno napuštati i zbog progresivnog močvarnog područja.

U POTRAZI ZA IZGUBLJENOM CRKVOM NA VIA APPIA

Elementi koji su se pojavili u najnovijim arheološkim istraživanjima navode arheologe na pomisao da se ispod trenutnog sloja koji se pojavio nalazi jedna od najstarijih crkava u pokrajini Latina. Iskapanja će sada imati za cilj pronaći njezine ostatke.

Nova kampanja započela je zahvaljujući suradnji Općine Cisterna i Zaklade Caetani u Tortre Ponti, a provodi je Papinski institut za kršćansku arheologiju u suradnji s Nadzorništvom za arheologiju, likovne umjetnosti i krajobraz za pokrajine Frosinone i biskupije Latina.

Općine Cisterna već dugi niz godina planira otvoriti arheološki muzej s rezultatima istraživanja provedenih u ovih trideset godina.

Mladen Topić / Bruno Fabbri / Stefano Cortelleti

Objava Tajanstvena crkva ispod Apijskog puta: Započela nova iskapanja na lokalitetu Tres Tabernae gdje je boravio sveti Pavao pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Voditelji terenske nastave su povjesničari dr. sc. Trpimir Vedriš i dr. sc. Luka Špoljarić doc., a za studente su pripremili bogat program u razdoblju od 19. do 23. travnja 2024. godine. Terenska nastava uključuje posjet Ljubuškom, Stocu, Mostaru, Rami i Livnu.

“S kolegom Lukom Špoljarićem vodim terensku nastavu, tematski po srednjovjekovnom Humu ili reklo  bi se u nekom širem smislu Hercegovini. U Rami smo se našli na nekom graničnom području i željeli smo ovu terensku nastavu zaokružiti, na neki način od juga Narone, uz Neretvu, pa sve do Rame, pa natrag preko Livna, Tomislavgrada i Splita natrag u Zagreb”, kazao je za Ramski Vjesnik povjesničar Vedriš, izvanredni profesor na odsjeku za povijest.

Prema riječima profesora Vedriša, nekoliko je razloga posjeta Rami.

“U uskom akademskom smislu to je činjenica da Rama, kao i veliki dio prostora Bosne i Hercegovine, u širem smislu spada također i u hrvatsku povijest. Pogotovo u srednjovjekovnom razdoblju, moderne granice naravno ne postoje, tako da su ovi prostori na više načina bili isprepleteni. Ustvari je nekako u cjelovitom smislu hrvatsku srednjovjekovnu povijest nemoguće razumjeti bez povijesti ovoga prostora”, pojašnjava profesor Vedriš.

Studenti su prošle godine bili ciljano na području Srednjovjekovne Bosne, a ove godine su profesori odlučili nastavu prebaciti na takozvanu južnu komponentu, prostor Humske zemlje, Rame i Tropolja, kraja oko Livna.

Krajolik koji “pojašnjava” povijesne procese 

“U širem smislu nam se činilo da ljudi u Zagrebu vrlo slabo poznaju ovaj kraj, ako nisu obiteljski ili prijateljski vezani na neki način. Činilo nam se da bi bilo zgodno na neki način proširiti horizonte, uživati u ljepoti ovih krajeva koji su premalo poznati ustvari”, kazao je prof. Vedriš te dodao: “Čini mi se često da manjak osjećaja za realni prostor nam nekad daje pogrešnu sliku povijesnih procesa. Prema mom mišljenju je ustvari ključno i presudno, da bi se razumjela povijest ovoga prostora, idealno bi bilo gotovo pješice proći sve te doline, uspeti se i vidjeti sve te odnose. Boravak u samom prostoru, osim ovog estetskog užitka i zdravstvenoga, mislim je vrlo plodonosan i poticajan za naše razmišljanje i bavljenje srednjovjekovnom poviješću.”

Udruga HEREDITAS na jedan je način postala dijelom ovog studentskog proputovanja Bosnom i Hercegovinom, a u Rami su obišli nekoliko lokacija, točnije Franjevački samostan Rama-Šćit s etnografskim muzejom, srednjovjekovnu kulu Studenac u Prozoru, arheološko nalazište Gradac, mlin obitelji Jurić u Ljubuncima, kao i nekropolu stećaka na Vrdolu.

Ugodno, poučno i inspirativno

“Danas sam, na neki način, bio domaćin grupi studenata s Filozofskog fakulteta u Zagrebu na njihovoj terenskoj nastavi. Bila mi je čast da su me pozvali i angažirali da budem dio njihovog putovanja kao organizator ovog dijela posjeta koji se odnosi na Ramu. Bilo je ovo dosta tematski široko i zanimljivo za studente povijesti. Druženje je bilo ugodno, poučno i inspirativno”, kazao je za Ramski Vjesnik mag. hist. Antun Kovčalija, predsjednik udruge HEREDITAS.

“Posjetili zapadnu Hercegovinu, Ljubuški i Humac, a prije toga smo posjetili nekadašnju Naronu, kasnije smo išli u istočnu Hercegovinu, Stolac, vidjeli stećke, utvrdu Daorson. Dva dana smo proveli u Mostaru, posjetili Stjepan grad u Blagaju”, kazao je za Ramski Vjesnik Emanuel Knjaz, student druge godine diplomskog studija povijesti i latinskoga na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Kraj s velikim potencijalom 

“Rama je zaista prekrasna, nisam znao da je tako prekrasan krajolik. Zaljubio sam se u ovaj kraj i mislim da ima veliki potencijal za razvoj seoskog i planinskog turizma. Fotografije su prekrasne, ja sam svojima slao i svi su oduševljeno reagirali. Isto me iznenadilo da Rama ima toliko ostataka, ne samo iz srednjeg vijeka, nego i kasne antike. Šteta je da se to malo više ne istraži, ali mi je drago da ne počelo. Znam da je u Bosni i Hercegovini dosta težak posao. (…) Bilo je lijepo i ugodno, dosta toga smo zapravo i prošli. Naučili smo nešto i vidjeli te strateški važne prolaze ne samo za srednji vijek, nego i ranija razdoblja”, zaključio je Emanuel.

Foto: Lucija Marić, studentica povijesti

Objava Studenti povijesti iz Zagreba na terenskoj nastavi u Rami pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kubina ideološka matrica: povijesno i aktualno

Premda je Kuba smatrao sebe politički “neukim” i premda se o konkretnom političkom stanju nije decidirano izjašnjavao, njegova kulturna zauzetost bila je ipak velikim dijelom politički motivirana.[1] Ne treba precjenjivati, ali valja svakako spomenuti u ovom kontekstu Kubino sudjelovanje u sokolskom pokretu kao i neku vrstu “rusofilstva” koje je u vrijeme rusko-turskog rata 1877/78. pojačalo ideje panslavizma. “Sveslavenska uzajamnost” je lozinka koja je upravo u Češkoj rado korištena, ovdje posebno uvjetovano konfliktima s njemačkim nacionalnim elementom. Kuba je svojim zbirkama pjesama želio pokazati duhovno i glazbeno-estetsko jedinstvo slavenskih naroda, dakle o političkoj “neukosti” u njegovom slučaju teško da bi se moglo govoriti.

Kubin politički stav može se s manje ili više jasnoće očitati na više mjesta i u našem putopisu, najizrazitije ondje gdje on govori o “bogumilstvu” kao fenomenu srednjovjekovne Bosne [A 315–317]. Što se tiče historiografske i ideološke dimenzije ovog fenomena, Kuba se kreće u okvirima onovremenih dominantnih stavova u povijesnoj znanosti, s time što opoziciju bogumilstvo – etablirano kršćanstvo odnosno islam uvijek tumači u korist bogumilstva kao pokreta čistoga duha, ideje, mira i harmonije. On predbacuje modi svoga vremena koja je, ponavljajući engleske i njemačke “fraze” o sukobu križa i polumjeseca na Balkanu, potisnula bogumilstvo u drugi red. “Potrajat će još dugo”, piše on, “dok se uvidi da Balkan ima mnogo veće značenje kao kolijevka bogumilstva protiv kojeg su se vodili jednaki križarski ratovi kao i protiv Turaka”, s tom razlikom da je borba između kršćanstva i islama bila borba za materijalno (“mamon”) dok su se bogumili borili samo za “ideju”, dakako samo mirnim sredstvima, budući da im je zakon zabranjivao ratovanje. Kuba ide dotle da bogumile stilizira u radikalne borce, dakako miroborce, za bolju budućnost “od koje smo mi još daleko, ali koja će uvijek ostati ciljem čovječanstva u njegovoj idejnoj manjini”. Njegova apoteoza bogumilstva kulminira u tvrdnji da su bogumilima “najbliža bila češka braća”[2]. [A 316]

Kada sve ovo imamo u vidu, bit će nam još jasnije zašto se Kuba u svome putopisu toliko oslanjao na Dragutina Prohasku. U Prohaski je našao ne samo autora čije mu je djelo nudilo potrebite informacije (ovdje konkretno o književnom djelovanju bosanskih franjevaca) nego i čovjeka čiji su pogledi o slavenstvu i slavenskoj kulturi bili njegovim stavovima vrlo bliski. Prohaska je u svojoj studiji Das kroatisch-serbische Schrifttum bogumilstvu posvetio jedno nesrazmjerno veliko poglavlje[3] što je Antun Barac okarakterizirao kao “rad ideološki, sa težnjom, da naglasi mesijanistički i bogomilski smisao slavenskih kultura”[4].

L. Kuba, „S novim plugom”, akvarel (Květy, 1901)

Da je Kuba iskoristio svoj putopis da u egzaltiranom prikazu bogumilstva očituje svoju ideološku viziju i da je potkrijepi frazama poput one o “pravoslavnom i katoličkom klerikalizmu”, neće nas iznenaditi. Putopis je kao književna vrsta pogodan za takve ispovijesti i projekcije. Ali nas ovdje zanima kako je on sve to ukomponirao u svoj doživljaj i viđenje Rame.

U Rami je Kuba vidio na djelu rezultate misionarskih i ratnih poduhvata od strane papa i ugarskih kraljeva protiv bogumila i, rekapitulirajući u ono vrijeme dominantnu historiografsku (točnije rečeno: ideološku) tezu, zaključio:

“Stoga su bogumili prilikom osvojenja Bosne imali lak izbor: oni su se poturčili; muhamedanstvo im je u idejnom i moralnom pogledu bilo bliže. U Rami je progon bogumila morao biti najgori i islamiziranje [u češkom originalu: “poturčení”] najpotpunije, budući da se ovdje nalazi najmanje njihovih spomenika. Uzalud sam tragao za njima.” [A 317]

Zatim slijede riječi kojima Kuba završava prvu verziju svoga putopisa:

“O ramskim bogumilima malo se zna, ali tim više ja sam mislio na njih kada sam boravio u ovom tajnovitom zakutku. Možda mi nije uspjelo ovdje o njima ništa kazati, ipak mi ramska dolina znači – više nego bojno polje kršćanstva s islamom – nijemi duboki grob bogumilskih filozofa i moralista.” [A 317]

I dok je Kuba svoju političnost artikulirao kroz temu bogumilstva, a svoj povijesni interes kroz pitanje titulature Bele II. kao “kralja Rame”, dotle je o aktualnome vremenu kazao zapravo malo. Autora putopisa o Rami najbolje ćemo okarakterizirati ako ga nazovemo estetom i romantičnim flanerom. Uzalud je tražiti u njegovu tekstu sociološka ili aktualna politička zapažanja i razmišljanja, a i ondje gdje se u blijedim naznakama takva pojave ona se uvijek grade na povijesnoj perspektivi.

Prenoseći (i ovdje prema Vladiću[5]) legendu o paleži ramskog samostana od strane majstora pravoslavca i kazni vješanjem njega i njegovih pomoćnika na brdašcu iznad samostana, Kuba kaže da pričica “ne mora biti istinita, ali da je karakteristična”, a “karakteristično” jest to da je novac za obnovu samostana ponudio musliman, “Turčin, beg Kazumović”. “Čitajući to”, piše on, “prisjetio sam se riječi koje su mi u razgovoru kazali franjevci: ‘S Turcima izlazimo dobro nakraj, ali ne isto tako s pravoslavcima.'” To je možda jedina rečenica u Kubinu putopisu koja reflektira aktualni trenutak, ali i tu on odmah pribjegava povijesnome, pri čemu donosi svoju autorsku interpretaciju: “To je razumljivo prema pravilu da trvenja može biti samo između osoba ili stvari koje su jedne drugima bliske. A različita ispovijedanja jedne religije više su izložena toj opasnosti nego različite religije. Knjižica”, naravno on pod time misli na Vladićeve Uspomene o Rami, “nudi o tome daljnje dokaze.” Jedan od dokaza jest i priča o župniku [fra Jeronimu] Milas[ović]u[6] koji je svetački živio i umro u selu Nikolići i kojega su štovali i sami “Turci” govoreći: “Taj je uistinu bio hevlija (svetac).” [A 168; B 82][7]

Drugi primjer “aktualnosti” u Kubinu putopisu jest ono mjesto gdje on opisuje svoj posjet selu Kopčići i susret s tamošnjim hodžom: “Iz daleka rekao bi grad – izbliza pustoš. Begovsko sjedište – ali carstvo siromaštva. Danas kazati ‘beg Kopčić’ služi samo za podsmjeh. Kroz krovove i zidove nenastanjenih zdanja prosijava sunce, kroz krovove i zidove sada nastanjenih prosijat će uskoro. Propadaju verande i štale, zarastaju vrtovi.” [B 84] Kuba donosi ovu sliku kao primjer “propalog plemstva” i u jednoj samoanalizi svojih osjećaja ustanovljuje da ga više dira ovo siromaštvo koje je uslijedilo nakon bogatstva nego što ga dira siromaštvo koje je drugdje u Rami vidio i koje nije znalo za drukčiju prošlost. Ali ta ganutost samo je trenutačno raspoloženje, jer Kuba i naočigled ovako deprimirajućem izgledu Kopčića ostaje u prvome redu slikar, to jest estet: “Ipak sve je to lijepo, jer na krovovima od šindre vidimo više mahovine nego drveta. Patina sve ukrašava.” [B 84]

Posjet Kopčićima Kubu je očito zbunjivao tako da ne samo da nije uspio srediti svoje osjećaje nego ni iz viđenog i doživljenog povući neke jednoznačne zaključke. Slika dječačića s bukvarima u ruci čije ga skandiranje podsjeća na huku vode Krupić daje mu nadu da “umiruće mjestance možda ipak neće umrijeti”. Zatim slijedi opis njegova susreta s mjesnim hodžom (opet bez imena!) koji ga vodi u selamluk (sobu za prijem gostiju) i časti limunadom i cigaretama. Hodža mu pokazuje opustjele prostorije, prazne konjušnice i na koncu veliku napuštenu zgradu ahar ili karavansaraj: “To je svetište gostoprimstva. U starim vremenima bilo ih je svugdje. Sastojali su se iz malih sobica i stranac bilo koje vjeroispovijesti mogao je odsjesti u bilo kojoj mu drago, nakon čega bi došao momak vlasnika kojemu je pripadalo da se brine za sobu i gosta; momak bi donosio strancu što mu je trebalo, a navečer bi gostoprimac došao gostu na razgovor.” [B 85] Naočigled ove slike koju mu je zorno predočio hodža, a koju on gotovo doslovno prenosi iz Vladićeve knjige[8], Kuba je izvukao jedini mogući zaključak: “Svega toga već sada nema i neće nikada više biti.” [B 85]

[1] U slučaju knjige Čtení o Makedonii. Cesty a studie z roků 1925–1927, Praha 1932. Kubina političnost imala je i konkretne posljedice: vlada u Beogradu stavila ga je na spisak osoba kojima se zabranjuje ulazak u Jugoslaviju. Adresát Jiří Mahen. Uspořádali Jiří Hek a Štěpán Vlašín, Praha 1964, str. 232. i 287.

[2] Češka braća (također Moravska braća, češki: Jednota bratrská), religiozna zajednica nastala u 15. i 16. st. poglavito na području Češke. Kao osnivač slovi Petr Chelčický. U vjerskom nauku i praksi Češka braća se orijentiraju prema ranom kršćanstvu; odbacuju ratnu službu, zakletvu kao i obnašanje javnih službi.

[3] D. Prohaska: Das kroatisch-serbische Schrifttum, pogl. III. Die bosnischen Bogumilen (str. 18–55); Die Literatur der Bogumilen (str. 37–55). Prohaskina i Kubina ideološka folija bez sumnje se poklapaju, ali ostaje pitanje, zašto Kuba u prvoj verziji putopisa opširno elaborira temu bogumilstva, a u drugoj je, kada mu je Prohaskina knjiga stajala na raspolaganju, samo periferno dotiče. Ovaj “manjak” nipošto ne znači da je Kuba ovu temu zabacio. Naprotiv, upada u oči kako je on za nju našao mjesta i ondje gdje to ne bismo očekivali, naime u predgovoru svojoj zbirci Slovanstvo ve svých zpěvech. Písně jihoslovanské, VI. Bosensko-hercegovské. Gotovo jedna trećina (!) predgovora posvećena je “bogumilstvu ili patarenstvu” koje on označava kao “sektu” sličnu albigenzima ili valdenzima koja je do osmanskog osvojenja tvorila “većinu” u Bosni i Hercegovini; ona da je “prožela naširoko i naduboko obje te zemlje, obuhvatila sve slojeve naroda od najnižih do najviših, čak i banove i kraljeve bosanske i vojvode hercegovačke, utemeljila ovdje pismenu kulturu, stvorila na osnovi ćirilice vlastitu abecedu (‘bosančicu’) i razvila takav otpor prema svemu katoličkom i pravoslavnom da je nakon osmanskog osvojenja sve bogumilsko postalo muslimansko.”

[4] St. Stanojević: Enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, sv. III, Zagreb 1928, str. 703; v. također Andrea Sapunar: Prohaskina studija o problemu slavenske kulture, u: Zbornik o Dragutinu Prohaski književnom povjesničaru i književnom kritičaru. Zbornik radova sa znanstvenoga skupa Osijek, 16. i 17. svibnja 2002. (= Hrvatski književni povjesničari; znanstveni zbornici, sv. 8), Zagreb 2003, str. 139–146.

[5] J. Vladić: Uspomene o Rami, str. 103–106.

[6] Kod Kube: Milosavić.

[7] Usp. J. Vladić: Uspomene o Rami, str. 155–156.

[8] Usp. J. Vladić: Uspomene o Rami, str. 17.

Objava Rama na koncu 19. stoljeća u riječi i slici češkog muzikologa i umjetnika Ludvíka Kube – ŠESTI DIO pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Sarajevski list Nada, koji je izlazio dva puta mjesečno od 1895. do 1903. i čiji je izdavač bila Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu, a urednik Kosta Hörmann, objavio je Kubine 184 reprodukcije (uglavnom akvarela)[1], među ovima: u god. V (1899.) “Muhamedanska kuća u Rami”, “Mlin u Rami”, “Han u dolini Rame”, i u god. VI (1900.) “Motiv iz Rame. Iz slikarske bilježnice Herceg-Bosnom”.[2]

Kolikogod ovaj popis bio nepotpun, on je dokaz da je Kuba Ramu doživio više kao slikar nego kao folklorist ili melograf, dakle u onoj funkciji u kojoj je prvenstveno boravio u Bosni i Hercegovini.

Kod popisa ramskih motiva, kako smo ih naveli prema djelu Ludvík Kuba malíř, upada u oči sljedeće:

Ni jedan od radova ne vodi se pod godinom Kubina boravka u Rami (pri čemu su autori monografije i sastavljači kataloškog popisa godine nastanka nekih radova rekonstruirali i s oznakom * ostavili otvorenima – nije li možda neki od ovih motiva ipak dobio konačni likovni oblik upravo 1893. godine i na licu mjesta?). Jedini mogući zaključak je da je Kuba za vrijeme boravka u Rami pravio skice i notata i njima se služio pri naknadnoj izradi motiva. Neka mjesta iz putopisa, kako ćemo niže vidjeti, čitaju se upravo kao slikarske zabilješke; one obiluju detaljima koji registriraju ne samo “površinu” viđenoga nego i svjetlo, boje i tonove. Osim toga nama poznati (reproducirani) motivi iz Rame odlikuju se preciznim zapažanjima, oni nisu svojevoljna interpretacija nekada ranije viđenog, nego faktografski pouzdana ostvarenja; potvrdu za ovu tvrdnju najbolje će nam moći dati etnografi i intimni poznavatelji ramske sredine i života.

Da je Kuba i nakon više godina prerađivao ne samo svoje likovno viđenje Rame, dokaz je i drugo izdanje putopisa objavljeno gotovo četrdeset godina nakon posjeta Rami; ono nije jednostavno reproduciranje prvotnoga teksta, nego u nekim dijelovima i jedan sasvim novi tekst.

Upada u oči također da je Kuba, koji je bio oduševljen prirodom Rame, koju je prihvatio kao nadomjestak za manjak vidljive povijesnosti ovoga kraja, i kao umjetnik pokazao više zanimanja za lica (i to prije svega u njihovu folklornom ambijentu) nego za krajolik.

Prosudbe o Kubinom slikarskom umijeću ostavljam povjesničarima i kritičarima umjetnosti. (Dosadašnji konsenzus ove struke vidi u njegovu djelu obilježja impresionizma ili realističkog impresionizma.[3]) Ja bih ovdje želio samo svratiti pozornost na neka mjesta iz Kubina putopisa o Rami koja ćemo lako prepoznati kao slikarsku perspektivu ili kao neku vrstu umjetničke skice za buduće slike ili crteže.

L. Kuba, „Starac iz Rame”, akvarel, 1895.                      L. Kuba, „Stari Hercegovac”, akvarel, 1907.

Jednoga dana Kuba se odlučio obići izvore rijeke Rame. Opisi ovih izvora sigurno su najliterarniji dio putopisa. Ali i ovdje nije na djelu bio samo pisac, nego i umjetnik koji je doživljeno pretočio i u sliku. Dok za izvor Krupić kaže da se “samo izvor rijeke Bune u Blagaju pod Stjepangradom može s njime usporediti”, tražeći usporedbu za ovaj doživljaj prirode koju kao skladno jedinstvo upotpunjuju drvene mlinice i šutljivi mlinari, pribjegava likovnoj umjetnosti i izvor Rame u Proslapu doživljava na trenutke kao Böcklinovu[4] sliku. [B 84]

Nakon što Kuba, u potrazi za razlozima koji bi opravdavali zašto se Bela II. kitio naslovom “rex Ramae” i što ga je to moglo ovdje opčarati, ne nađe ništa što bi išlo tome u prilog, preostaje mu samo zaključak da bi to mogla biti samo prekrasna priroda ramskoga kraja. Zato se pita:

“Da [Bela II.] nije možda bio – pejsažist? Ali uglavnom sigurno nije bio plenerist[5], kako bi to ovaj kraj od slikara neminovno zahtijevao. U XI. [sic!] stoljeću, naime, takav smjer u umjetnosti nisu uopće još poznavali! A što je on tu vidio kraljevskoga? Nigdje ništa, naravno osim te božje prirode!” [B 69]

Tako se Kuba, slikar, nemajući odgovora na povijesna pitanja, poigrao u mislima slikarskom perspektivom da bi i nju na koncu zabacio kao neprimjerenu i bez osnove, jer “za takvu ništavnost” (Kuba pod time misli na prirodu) “ipak ugarski kralj ne bi dao sebi kovati u Carigradu novac s natpisom ispod svoje glave: rex Ramae!” [B 69–70]

Nakon što Kubi nije uspjelo prodrijeti u povijesnu pozadinu Rame brzo je zaboravio tu zagonetku, kako on kaže, “na račun sadašnje Rame” koja mu se posebno očitovala u doživljaju nedjeljne mise u samostanskoj crkvi i svetkovinskom raspoloženju toga dana.[6] Opisi ramske narodne nošnje čitaju se odnosno doživljavaju kao kostimografski akvareli koji možda samo na prvi pogled izgledaju ovlaš nabačenima, ali su u stvari fotografski precizni. Naznake boja, svjetla i sjene u crkvenom prostoru odaju folklorista koji je profesionalni slikar odnosno slikara koji je profesionalni folklorist. [B 76–77] Kako smo gore vidjeli, ovaj doživljaj pretvoren je i u likovno djelo: više Kubinih slikarskih motiva naslovljeno je s “Nedjelja u Rami”; sa sigurnošću možemo tvrditi da je zapisano perom Kuba istovremeno ili naknadno zabilježio i kistom.[7]

Folklorni motivi, a naročito nošnja, pobuđivali su i drugdje Kubin interes i omogućavali mu da pravi usporedbe i donosi zaključke. Za vrijeme svoga kratkog boravka u Gučoj Gori zapisao je:

“Koračao sam krepko dalje, promatrajući krajolik i nošnju od koje me je posebno fascinirala ženska, jer široki uređaj na glavi (frizure i marama) s gunjom bez rukava koji je sezao do koljena podsjećali su me na tip iz unutrašnjosti srednje Dalmacije koji mi se sada činio da tvori neprekinutu liniju preko Duvna i Rame dovde.”[8]

Ova folkloristička i slikarska zapažanja provociraju i jedno naše zapažanje:

Ustanovili smo kako radoznalost Kube kao povjesničara-amatera nije mogla biti zadovoljena niti na samom početku putovanja, a niti na koncu, pa ni nakon traženja odgovora na ta pitanja u literaturi kroz i nakon više godina, ali zato najava njegovih sarajevskih prijatelja da će u Rami naći izvorne ljude i način života nije ga razočarala. Naprotiv, na prilazu Rami vidio je seljake kao oru ralom i kako su odjeveni u nošnju čiji su i platno i kroj bili domaće radinosti, tako da je već na samom početku donio pozitivan zaključak: “Ovdje obećana izvornost ne samo prirode nego i ljudi jest ono što mi je dovoljno.” [B 70]

L. Kuba, Ramski tipovi

Međutim, sva Kubina viđenja “izvornosti” tekstualno se svode uglavnom na totale ili u najboljem slučaju slike gledane iz perspektive štafelaja, ali i ovdje sa zamjetnom distancom. Od Kube slikara očekivali bismo da će iz mase ramskih ljudi izdvojiti i literarno portretirati i neke pojedince, kao što je to, doduše karikaturalno, učinio s franjevcem iz Guče Gore[9] ili u svome akvarelu sa starcem Miloševićem iz Gornje Rame[10], međutim takvih portreta kod njega nema. Doduše on s malo riječi daje do znanja kakvi su njegovi sugovornici (ramski gvardijan mu je “dostojanstven i obrazovan”, a “elegantni” hodža iz Kopčića ga uzorno pozdravlja i sve mu susretljivo pokazuje), ali ta kvalificiranja ostaju gotovo na apstraktnoj razini i ni po čemu posebnom prepoznatljiva. Jedinu iznimku čini njegov opis jednoga fratra (i ovoga puta nažalost bezimenog) koji samostansku blagovaonicu poslije ručka koristi kao pozornicu na kojoj pred gostom kao i subraćom kabaretski izvodi monolog o vrstama brade i brkova i njihovoj simbolici. U anonimnom fratru prepoznat ćemo crte onih prvih franjevaca koje su nazivali ioculatores Domini (Božji veseljaci) i njihova kasnog izdanka fra Marka Krnete, šaljivčine i dobroćudnog redovnika kojemu pričinjava radost našaliti se jednako na tuđi kao i na svoj račun. I nakon što je različite stilove brada odgonetnuo kao rebuse i u svima ovima prepoznao satirično-smiješna karakterna značenja mladi fratar završio je prediku s primjerom o svojoj malenkosti koja zna i voli uživati:

“‘Mi koji ne puštamo bradu […] jesmo samo obični ljudi koji volimo svakoga, dakle i sebe. Mi ne krijemo da se radije osjećamo dobro nego loše i da to želimo i svakom drugome. Ukratko – mi smo rado na ovome svijetu …’. Pri tome je, lijevom rukom gladeći bradu, podigao desnom čašicu i kucnuo sa svima nama.” [B 72–73]

Pretražujući Kubin likovni opus očekivali smo da bi se negdje mogao pojaviti i portret ovoga fratra, ali njega kao ni portreta bilo kojeg drugog ramskog fratra nema.

[1] Boris Ćorić: Nada, knj. I, str. 647. – Kuba je u Nadi surađivao “člancima, crtežima i harmoniziranim napjevima za umjetnički prilog”. L. Kuba: Zaschlá paleta, str. 160.

[2] Boris Ćorić: Nada, knj. II: Bibliografija, str. 409–410. Popratne tekstove uz ove slike napisao je S. S. Kranjčević. Na istome mj., str. 551, 560. – Nada je objavila još nekoliko motiva iz Rame drugih umjetnika, tako: “Dolinom Rame”, “Ulaz u dolinu Rame”, “U dolini Rame” (E. Arndt-Čeplin, I/1895); “Mlinovi na Buku: Žljebovi” (E. Arndt-Čeplin, II/1896); “Samostan u Šćitu”, “Mlinovi u Proslapu”, “Vrelo Rame”, “Partija u Krupiću”, “Mlinovi na Buku, kraj Prozora”, “Motiv iz ramske doline”, “Ramska seljačka kuća” (K. Liebscher, II/1896), “Vrelo rijeke Rame” (Karlo Liebscher, III/1897). Podaci prema B. Ćorić: Nada. Bibliografija 1895–1903, u poglavlju “Likovni prilozi” (str. 331–450), passim. Vidi također B. Ćorić: Nada, knj. I, str. 236. gdje se navode najavljeni (realizirani?) likovni prizori iz Rame E. A. Tscheplina i W. Lea Arndta.

[3] Vidi M. Míčko, V. Nezval, J. Seifert, V. V. Štech: Ludvík Kuba malíř, passim.

[4] Arnold Böcklin (1827. – 1901.), švicarski slikar. Karakteristični za njegovo slikarstvo jesu motivi prirode s mitološkim likovima i personifikacijama (ideja, pojmova, štimunga). Jedna od najpoznatijih njegovih slika jest “Toteninsel” (Otok mrtvih, 1880). Böcklin je umro u godini objavljivanja putopisa, pa nije isključeno da je Kuba asocijativno došao na ovu usporedbu, pri čemu nas čitatelje Kubina opisa i promatrače Böcklinove slike usporedba uvjerava.

[5] Plein-airist = slikar koji slika u punom svjetlu, pod vedrim nebom (ne u ateljeu), u prirodi.

[6] Usp. Mato Topić: Ramske starine, Rama, Sarajevo 2005, str. 96–104.

[7] V. gore popis Kubinih likovnih radova prema monografija Ludvík Kuba malíř.

[8] L. Kuba: Fez, čili: jak na ně?, str. 195; isti: Za pjesmama, str. 694–695.

[9] L. Kuba: Za písní bosensko-hercegovskou; L. Kuba: Fez, čili: jak na ně?; isti: Za pjesmama, str. 696.

[10] Vidi reprodukciju kod Ludvík Kuba: Písně z Bosny a Hercegoviny (1893). Soubor faksimile. Uvádějí Ludvík Mario Kuba a Arnošt Koštál, Poděbrady, Sušovice 1988.

Objava Rama na koncu 19. stoljeća u riječi i slici češkog muzikologa i umjetnika Ludvíka Kube – PETI DIO pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kuba umjetnik i folklorist

Uz tekst prve verzije putopisa o Rami redakcija časopis Květy donijela je i nekoliko akvareliranih crteža (u crno-bijeloj tehnici) Ludvíka Kube koje ovdje navodim u njihovom redoslijedu: “Horní vodopád (Dugon [!])” (Gornji vodopad Duge) [A 25]; “Beg Kopčičský” (Beg Kopčić [na konju]) [A 25]; “Pramen Krupič” (Izvor Krupić) [A 29]; “Klášter Ščit v Horní Rámě” (Samostan Šćit u Gornjoj Rami) [A 166]; “Rámské typy” (Ramski tipovi [u prvome planu muškarac i žena u narodnoj nošnji, u drugom planu klečeći vjernici sa sklopljenim rukama]) [A 169]; “Mlýnek v Rámě u Kopčičů” (Mlinica u Rami, Kopčići) [A 310]; “S novým pluhem” (S novim ralom [prikaz seljaka s ralom na ramenima]) [A 313].

Drugo izdanje iz godine 1937. sadrži reprodukciju u boji ulja pod naslovom “Neděle v Rámě” (Nedjelja u Rami).[1]

L. Kuba, „Mlin u Rami”, akvarel, 1895.

Ovi su motivi u pravom smislu ilustracije jer ih prepoznajemo također u putopisu. Te nas ilustracije upućuju na za nas zapravo najzanimljiviji aspekt Kubina boravka u Rami, naime njegove likovne radove, no o njima nažalost ne možemo kazati mnogo. Razlog je tome da je poslije smrti Kubina sina Ludvíka M. Kube (1904. – 1996.) Kubina ostavština bila raspršena na mnoge strane. Posebno njegove slike i crteži dospjeli su na tržište, a odatle velikim dijelom u privatno vlasništvo i u ruke kolekcionara kako se to vidi iz kataloga raznih aukcijskih kuća zadnjih godina. Državne ustanove, kao što su muzeji i galerije, nisu imali ili novčanih sredstava ili velikoga interesa da na vrijeme sačuvaju Kubin likovni opus u što je moguće većoj cjelini i na jednome mjestu. Od poznatih zbirki njegovih radova i osobnih fondova navodim ovdje one u muzeju njegova rodnog mjesta Poděbrady (Polabské muzeum), u Narodnom muzeju (Narodní muzeum) i Arhivu Nacionalne galerije (Archiv Národní galerie) u Pragu, u Državnom okružnom arhivu (Státní okresní arhiv) u Benešovu, u muzeju mjesta Český Krumlov i dr.

Prema inventaru Kubinih djela objavljenom u monografiji Ludvík Kuba malíř mogao sam do sada evidentirati sljedeće motive nastale u Rami ili na ramske teme:[2]

1894.

“Děvče z Ramy v Bosně” (Djevojka iz Rame u Bosni), akvarel, cca 45 × 35 cm [str. 112, br. 52]

“Chalupa v Ramě” * (Seoska kuća u Rami), akvarel, cca 11 × 17 cm [str. 112, br. 59]

“Chalupy v Jablanicy” * (Seoske kuće u Jablanici), akvarel, cca 11 × 17 cm [str. 113, br. 60]

1895.

“Sedlák z Ramy” * (Seljak iz Rame), akvarel, cca 45 × 30 cm [str. 113, br. 19]

“Žena z Ramy” * (Žena iz Rame), akvarel, cca 40 × 30 cm [str. 113, br. 20]

“Žena z Ramy ve dveřích” * (Žena iz Rame na vratima). akvarel, cca 45 × 30 cm [str. 113, br. 21]

“Děvče z Ramy” (Djevojka iz Rame), akvarel, 34 × 25 cm [str. 113, br. 22]

“Stoletá z Ramy” (Stogodišnja starica iz Rame), akvarel, cca 50 × 35 cm [str. 113, br. 23]

“Pouť v Ramě” (Pučka svečanost u Rami), akvarel, cca 50 × 60 cm [str. 113, br. 24]

“Sedák z Ramy (hlava)” (Seljak iz Rame, glava), ulje, platno, cca 25 × 20 cm [str. 113, br. 25]

“Mladík z Ramy” (Mladić iz Rame), ulje, platno, cca 70 × 50 cm [str. 113, br. 26]

“Mlýnek v Jablanici” (Mlinica u Jablanici), akvarel, cca 30 × 20 cm [str. 114, br. 46]

1909.

“Neděle v Ramě” (Nedjelja u Rami), ulje, platno , cca 40 × 25 cm [str. 126, br. 19]

1919.

“Neděle v Ramě” (Nedjelja u Rami), ulje, platno, cca 70 × 50 cm [str. 137, br. 32]

1930.

“Neděle v Ramě” (Nedjelja u Rami), ulje, platno, 25 × 15 cm [str. 145, br. 12]

1932.

“Mlýn na Dolní Ramě” (Mlin u Donjoj Rami), ulje, karton, 21 × 29,5 cm [str. 147, br. 22]

1940.

“Neděle v Ramě” (Nedjelja u Rami), ulje, karton, 24 ×15 cm [str. 153, br. 50]

1943.

“Neděle v Ramě” (Nedjelja u Rami), ulje, karton, 24 × 33 cm [str. 159, br. 103]

Moguće je da se i među nekim drugim motivima koji nose neutralne naslove (kao na primjer “Bosanski mlin”, “Drveni minaret”, “Bosanac”, “Bosanac s cigaretom”, “Bosanac s novim ralom”, “Hercegovački seljak” itd.) nalaze i neki ramski motivi, ali bez očevida i stručne autopsije sve to ostaje samo u sferi naslućivanja.[3]

L. Kuba, „Nedjelja u Rami”, ulje na platnu, b. g.

[1] L. Kuba: Čtení o Bosně a Hercegovině, između str. 88. i 89.

[2] Soupis malílřského díla, u: M. Míčko, V. Nezval, J. Seifert, V. V. Štech: Ludvík Kuba malíř, Praha 1946. (* Zvjezdicom nakon naslova motiva priređivači monografije su označili ona djela kod kojih datiranje nije pouzdano. Kuba naime nije na sve svoje radove stavljao datume nastanka.) Ovo u svakom pogledu impozantno djelo objavljeno je s brojnim crno-bijelim ilustracijama i ilustracijama u boji kao i svim tekstovima na češkom, ruskom, engleskom i francuskom. Njemački jezik, kojim je Kuba odlično vladao, 1946. godine u Pragu nije bio ni rado slušan ni čitan, stoga mu ovdje i nije bilo mjesta. – Monografija Ludvík Kuba malíř navodi i pod godinama kada Kuba još nije boravio u Bosni i Hercegovini neke bosanskohercegovačke motive, tako 1890: “Dvojitá píšťala v lipě (Bosna)” (Dvojnice od lipova drveta), crtež perom, 17 × 3 cm (str. 108, br. 10); “Neretva v Jablanice” (Neretva kod Jablanice), akvarel, 20 × 27 cm (str. 109, br. 40).

[3] Za svoj rad o Ludviku Kubi Hamid Dizdar je koristio i Kubinu prepisku s Kostom Hörmannom koja se nalazi “u privatnim rukama”; Dizdar nažalost ne navodi gdje se nalazi ta prepiska u kojoj se, između ostaloga, govori “o motivima [Kubinih] likovnih ostvarenja, sa veoma detaljnim popisom slika koje je radio, i od kojih, vjerovatno, poslije toliko godina, danas više nema ni traga”. H. Dizdar: Češki melograf Ludvik Kuba, str. 239.

Objava Rama na koncu 19. stoljeća u riječi i slici češkog muzikologa i umjetnika Ludvíka Kube – ČETVRTI DIO pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Leksikografi i biografi Ludvíka Kube ne slažu se uvijek u tome koje bi zanimanje i talent kao glavni pripisali ovome u mnogim pogledima zanimljivom i izuzetnom čovjeku.[1] Ali kakavgod redoslijed bio, uvijek je riječ o Kubi kao etnografu odnosno folkloristu, muzikologu, umjetniku i piscu.

Jozo Džambo, „O staroj Bosni u riječi i slici –  Književno-povijesni pogledi“

Svoj putopis o Rami, koji je tema ovog izlaganja, Kuba započinje preporukom s kojom su ga ovamo otpremili prijatelji iz Sarajeva: “Morate otići u Ramu. Već se u 12. stoljeću Bela II. nazivao rex Ramae (kralj Rame) i grb Rame je zatim postao bosanskim grbom. Stajao je na stijegu koji je 1705. godine nosio grof Keglević, hrvatski ban, prigodom krunidbe Josipa I.” [B 68–69][2] Takoreći moto Kubina putopisa ne tiče se ni jednoga od gore navedenih zvanja i zanimanja nego povijesti. I vidjet ćemo da putopisac nije ostao samo pri najavi, nego da je temu Rama u povijesnom kontekstu na više mjesta elaborirao, doduše ne stručno nego “neupućeno”, kako je i sam otvoreno priznao. Stoga od “povjesničara” Kube i ne možemo mnogo očekivati, ali to možemo od umjetnika koji je kistom i perom zabilježio sliku Rame na izmaku 19. stoljeća – na koju je u prigodi kao što je ova svakako vrijedno podsjetiti.

Životni put Ludvíka Kube

Ludvík Kuba se rodio 16. travnja 1863. u malome mjestu Poděbrady u središnjoj Češkoj kao drugo od trinaestero djece. Njegov obrazovni put nije tekao pravolinijski, nego je već na samom početku pokazivao znakove kakvi su karakteristični i za njegovu zrelu biografiju: posjećivao je različite škole i okušao se u različitim zvanjima. Pri tome je i utjecaj roditelja igrao nemalu ulogu: otac je želio vidjeti sina kao slikara, a majka kao učitelja. Njemu samom, barem donekle, uspjelo je pomiriti i jednu i drugu želju. Godine 1877. natjecao se za studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Pragu, da bi zatim apsolvirao dvogodišnju izobrazbu za orguljaša na jednom praškom glazbenom učilištu. Nakon toga upisao se na učiteljsku školu u Kutnoj Hori i nekoliko godina službovao kao učitelj; konačno 1885. godine odustao je od tog zvanja i posvetio se likovnoj umjetnosti dugo vremena kao glavnom zanimanju.

Ludvík Kuba (1863. – 1956.)

Prema onovremenoj praksi likovna izobrazba stjecala se ne samo na akademijama nego i u privatnim školama. Tako je i Kuba dospio u privatnu školu Karela Liebschera u Pragu da bi odatle prešao u školu slikara Maximiliana Pirnera na Likovnoj akademiji, također u Pragu. Ali Prag, premda velegrad, činio se Kubi kao i mnogim drugim umjetnicima i pjesnicima pretijesan i bez perspektive pa su mu, neki za trajno, okrenuli leđa. Rainer Maria Rilke bio je jedan od takvih; Rilke je preko Münchena stigao u Pariz [3], dok je Kuba preko Pariza dospio u München, u privatnu školu slovenskog slikara Antona Ažbea[4], a odatle koncem 1904. godine prešao u Beč i tu postao članom umjetničkog udruženja “Hagenbund”.[5] Godine 1911. vratio se u Prag, gdje je i umro 30. studenog 1956. u 93. godini života.

Godine 1935. Kuba je izabran za člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, 1936. imenovan je počasnim doktorom Karlovog sveučilišta u Pragu, 1937. redovnim članom Češke akademije znanosti i umjetnosti, a 1945. proglašen je Narodnim umjetnikom, najvećim odličjem koje je u tadašnjoj Čehoslovačkoj postojalo za umjetnike i književnike.[6]

Kuba je, osim likovne umjetnosti, imao još i drugih interesnih područja, na primjer folklor. Njegovo zanimanje za folklor slavenskih naroda vodilo ga je u gotovo sve slavenske zemlje i krajeve: od Češke, Moravske i Slovačke, preko Lužice, Rusije, Ukrajine i Slovenije do Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije, Crne Gore i Bugarske.[7] Poseban interes posvetio je narodnim pjesmama, ali za razliku od ranijih sakupljača koji su bilježili samo riječi Kuba je, vladajući tehnikom notnog zapisivanja, bilježio i melodije. Rezultat tog zanimanja je djelo u 16 svezaka Slovanstvo ve svých spěvech (Slavenstvo u svojim napjevima). Narodnim običajima, nošnji i svakodnevnom životu posvećeno je njegovo djelo Čtení (Čitanja) u pet svezaka. Autobiografski, putopisni i literarni zapisi sadržani su u knjigama Cesty za slovanskou písni (Putovanja za slavenskom pjesmom, 1934/36.), Zaschlá paleta (Suha paleta, 1955.) i Křížem krážem slovanským světem (Uzduž i poprijeko po slavenskom svijetu, 1956.).

Od južnoslavenskih zemalja Kuba je najduže boravio u Bosni i Hercegovini i tu prikupio najviše folklorne građe. Taj materijal, uz sve nedostatke koji mu se pripisuju[8], danas je od neprocjenjive vrijednosti. Kada tom poslu pribrojimo i njegove literarne i likovne radove posvećene toj zemlji, imamo pred sobom djelo bogato i opsegom i raznolikošću, ali koje kao cjelina još nije dovoljno vrednovano.[9] Kubinim djelom do sada su se, barem što se tiče Bosne i Hercegovine, bavili gotovo isključivo muzikolozi. Literarni i likovni dio ostali su zanemareni, možda najviše zbog dominantne slike Kube kao melografa. Pri tome Kubini putopisni i etnografski zapisi kao i likovni radovi zaslužuju da im se posveti odgovarajuća pažnja. Kod pisanog djela to će biti lakše jer je ono lako dostupno, gotovo u potpunosti u knjigama Čtení o Bosně a Hercegovině (1937.) i Křížem krážem slovanským světem (1956.); kod likovnih radova to je neusporedivo teže, o čemu će niže biti govora.

Nas ovom prilikom zanima samo jedan mali isječak iz tog Kubina bogatog bosanskohercegovačkog opusa, naime njegov boravak u Rami kako nam ga je on zabilježio u svome putopisu i likovnom djelu.

[1] I. I. Lapšin pripisuje Kubi višestruke talente i svojstva “sintetičkog” zapažanja (“sintetičeskoe vosprijatie”) koji je slavenski narodni život obuhvatio u svim njegovim pojavama u slici, pjesmi i riječi. I. I. Lapšin: Ljudvik Kuba – sobiratel’ narodnih pesen, u: Slavia. Časopis pro slovanskou filologii, roč. XV/1 (Prag 1937), str. 87–102, ovdje str. 87. Višestruku Kubinu nadarenost uvažava, na primjer, zbornik Jurij Łušćanski/Wuschansky (red.): Ludvík Kuba, folklorist, spisovaćel a moler. Ludvík Kuba, Folklorist, Schriftsteller und Maler. Dokumentacija mjezynarodneje konferency w Budyšinje. Dokumentation der internationalen Konferenz in Bautzen, 25.–27. 4. 2003. Bautzen/Budyšin 2003. Usp. također Munib Maglajlić: Ludvík Kuba – za pjesmom po Bosni i Hercegovini, u: Od zbilje do pjesme. Ogledi o usmenom pjesništvu, Banjaluka 1983, str. 205–210, ovdje posebno str. 208–209; isti: Ludvík Kuba – veliki putnik Bosnom, u: Život, god. XXIII, knj. XLVI, br. 12 (Sarajevo 1974), str. 710–711. Jiřina Langhammerová: Ludvík Kuba. Renesanční osobnost slovanského světa, Praha 2011. ne osvrće se na bosansko-hercegovački aspekt Kubina djela.

[2] Putopis je prvotno objavljen u tri nastavka pod naslovom “Ráma. Črta z bosenského zákouti” u časopisu Květy, roč. XXIII, knj. XLVI, Praha 1901, str. 25–32; 163–172; 310–317. Ponovno je objavljen u knjizi Ludvík Kuba: Čtení o Bosně a Hercegovině. Cesta a studie z roků 1893–1896, Praha 1937, str. 68–86. Kako ova izdanja nisu sasvim identična, to se ovdje citiraju oba, pri čemu se za izdanje iz godine 1901. koristi kratica [A], a za izdanje iz godine 1937. kratica [B]. Kratice se stavljaju neposredno iza citata u uglastoj zagradi. Brojevi iza kratica označavaju odgovarajuće stranice. O razlici između prvog i drugog izdanja putopisa bit će riječi niže. Napomenimo samo kao primjer da su upravo citirane rečenice sadržane samo u drugom izdanju, dok ih u prvome nema. Bosanski prijevod putopisa prema [B] izdanju objavio je sarajevski izdavač RABIC 2012. godine: Čitanje Bosne i Hercegovine, (Putevi i studije iz godine 1893.-1896.), prijevod Eva Čečo; poglavlje o Rami na str. 52-65.

[3] Vidi “Unter den großen Städten die sympathischste, duldsamste und weiteste”. Rilke und München. Im Auftrag der Rilke-Gesellschaft hrsg. von Rudi Schweikert (= Blätter der Rilke-Gesellschaft, Bd. 25/2004). Frankfurt am Main, Leipzig 2004, ovdje posebno prilog Joachima W. Storcka, str. 13 ss.

[4] Katarina Ambrozić: Wege zur Moderne und die Ažbe-Schule in München. / Pota k Moderni in Ažbetova šola v Münchnu. [Katalog izložbe Wiesbaden, Ljubljana 1988/1989.] Recklinghausen 1988, str. 122.

[5] Hagenbund – godine 1900. u Beču osnovano udruženje uglavnom mlađih likovnih umjetnika koji, kao i oni tri godine ranije u bečkoj “secesiji”, nisu bili zadovoljni s vladajućom umjetničkom atmosferom, likovnim nazorima i praksom. Naziv prema imenu Haagen, vlasniku gostionice u kojoj je od oko 1880. bilo sastajalište umjetnika. Kuba je bio redoviti član Hagenbunda. Die verlorene Moderne. Der Künstlerbund Hagen 1900–1938. [Katalog izložbe u Österreichische Galerie im Schloß Halbturn, Burgenland 1993], Wien 1993, str. 253. Članovi bečkog Hagenbunda bili su i neki umjetnici iz Hrvatske, najpoznatiji među njima svakako Ivan Meštrović. Irena Kraševac: Ivan Meštrović i Secesija. Beč – München – Prag 1900–1910, Zagreb 2002, str. 151–153, ovdje posebno str. 152, bilj. 230.

[6] Tim povodom priredili su M. Míčko, V. Nezval, J. Seifert i V. V. Štech monumentalno djelo Ludvík Kuba malíř, Praha 1946.

[7] Ludvík Kuba a slovanská etnografie. Sborník referátů. Red. Lydie Petráňová, Poděbrady 1987; Mirjana Zakić: Istraživački rad Ludvika Kube u oblasti muzičkog folklora na prostoru Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Srbije, u: Slovanský svět očima badatelů a publicistů 19. a 20. století. Eds. Petr Kaleta, Lubomír Tyllner, Praha 2007, str. 31–39.

[8] V. Ljuba Simić: Napomene o redigovanju tekstova, u: L. Kuba: Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1984, str. 20; usp. C. Rihtman, na istome mj., str. 9. – Kuba je sâm kritizirao izdanje pjesama u Glasniku Zemaljskog muzeja zbog manjka uredničke brižnosti i bez mogućnosti korekture. Slovanstvo ve svých zpěvech. Sborník písní všech slovanských národů s původními texty a českými překlady. Písně jihoslovanské. VI. Bosensko-hercegovské. Přeložil Jan Hudec. Praha 1927, predgovor.

[9] Povijesna, kulturna i prirodoznanstvena istraživanja stranaca u Bosni i Hercegovini zanemarivana su djelomice iz ideoloških razloga. “Kulturtregeri” njemačkog jezika nisu ni u prvoj ni u drugoj Jugoslaviji bili imena kojima se posvećivala dužna pažnja. Karakteristična je u tom pogledu primjedba Hamida Dizdara koji piše da je među ovima bilo “ponekad i poštenih naučnih i kulturnih radnika” (kurzivirao J. Dž.). Jedan od takvih za Dizdara je upravo Ludvík Kuba koji je ostavio “lijep primjer poštenog odnosa jednog umjetnika i narodnog čovjeka prema radu koji je obavljao i zemlji u kojoj je boravio”. Hamid Dizdar: Češki melograf i slikar Ludvik Kuba i njegov rad u Bosni, u: Glasnik arhivâ i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, knj. IV–V, god. 1964–1965, Sarajevo 1965, str. 229.

Objava Rama na koncu 19. stoljeća u riječi i slici češkog muzikologa i umjetnika Ludvíka Kube – PRVI DIO pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Pripremio: Anto Ivić

KRATICE

ASR     Arhivski podaci o srednjem vijeku

MGBR Matične bilješke fra Martina Gabrića 1728.-1730.

MRM   Matične knjige župe Rama 1744.-1748.

MDR    Matične knjige župe Trišćani (Donja Rama) 1837.-1883.

DR 1741. Popis obitelji nakon pohoda biskupa fra Pave Dragićevića 1741.

KR 1741. Popis nakon podjele sakramenta Sv. potvrde biskupa Dragićevića 1741.

BO 1768. Popis obitelji nakon pohoda biskupa fra Marijana Bogdanovića 1768.

MDU    Matične knjige župe Duvno (Seonica) 1819.-1885.

MFO    Matične knjige župe Fojnica 1763.-1803.

MKR    Matične knjige župe Kreševo 1756.-1880. (izvor: Milo JUKIĆ)

MKS    Matične knjige župe Sutjeska (prema DUVNJAK, 2010)

MLI     Matične knjige župa Livanjskog polja 1771.-1851. (prema PERKOVIĆ, 2003, 2007, 2015)

MLŠ     Matične knjige župe Lašva 1765.-1784.

MSK    Matične knjige župe Skopje 1745.-1810.

MSNJ   Matične knjige župe Sinj 1699.-1727.

MUZ    Matične knjige Uzdol 1856.-1915. (prema MARIĆ, 2007)

Objava Prezimenik katoličkog stanovništva Rame u osmanskom razdoblju – PETI DIO pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Pripremio: Anto Ivić

KRATICE

ASR     Arhivski podaci o srednjem vijeku

MGBR Matične bilješke fra Martina Gabrića 1728.-1730.

MRM   Matične knjige župe Rama 1744.-1748.

MDR    Matične knjige župe Trišćani (Donja Rama) 1837.-1883.

DR 1741. Popis obitelji nakon pohoda biskupa fra Pave Dragićevića 1741.

KR 1741. Popis nakon podjele sakramenta Sv. potvrde biskupa Dragićevića 1741.

BO 1768. Popis obitelji nakon pohoda biskupa fra Marijana Bogdanovića 1768.

MDU    Matične knjige župe Duvno (Seonica) 1819.-1885.

MFO    Matične knjige župe Fojnica 1763.-1803.

MKR    Matične knjige župe Kreševo 1756.-1880. (izvor: Milo JUKIĆ)

MKS    Matične knjige župe Sutjeska (prema DUVNJAK, 2010)

MLI     Matične knjige župa Livanjskog polja 1771.-1851. (prema PERKOVIĆ, 2003, 2007, 2015)

MLŠ     Matične knjige župe Lašva 1765.-1784.

MSK    Matične knjige župe Skopje 1745.-1810.

MSNJ   Matične knjige župe Sinj 1699.-1727.

MUZ    Matične knjige Uzdol 1856.-1915. (prema MARIĆ, 2007)

Objava Prezimenik katoličkog stanovništva Rame u osmanskom razdoblju – ČETVRTI DIO pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Pripremio: Anto Ivić

KRATICE

ASR     Arhivski podaci o srednjem vijeku

MGBR Matične bilješke fra Martina Gabrića 1728.-1730.

MRM   Matične knjige župe Rama 1744.-1748.

MDR    Matične knjige župe Trišćani (Donja Rama) 1837.-1883.

DR 1741. Popis obitelji nakon pohoda biskupa fra Pave Dragićevića 1741.

KR 1741. Popis nakon podjele sakramenta Sv. potvrde biskupa Dragićevića 1741.

BO 1768. Popis obitelji nakon pohoda biskupa fra Marijana Bogdanovića 1768.

MDU    Matične knjige župe Duvno (Seonica) 1819.-1885.

MFO    Matične knjige župe Fojnica 1763.-1803.

MKR    Matične knjige župe Kreševo 1756.-1880. (izvor: Milo JUKIĆ)

MKS    Matične knjige župe Sutjeska (prema DUVNJAK, 2010)

MLI     Matične knjige župa Livanjskog polja 1771.-1851. (prema PERKOVIĆ, 2003, 2007, 2015)

MLŠ     Matične knjige župe Lašva 1765.-1784.

MSK    Matične knjige župe Skopje 1745.-1810.

MSNJ   Matične knjige župe Sinj 1699.-1727.

MUZ    Matične knjige Uzdol 1856.-1915. (prema MARIĆ, 2007)

Objava Prezimenik katoličkog stanovništva Rame u osmanskom razdoblju – TREĆI DIO pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Pripremio: Anto Ivić

KRATICE

ASR     Arhivski podaci o srednjem vijeku

MGBR Matične bilješke fra Martina Gabrića 1728.-1730.

MRM   Matične knjige župe Rama 1744.-1748.

MDR    Matične knjige župe Trišćani (Donja Rama) 1837.-1883.

DR 1741. Popis obitelji nakon pohoda biskupa fra Pave Dragićevića 1741.

KR 1741. Popis nakon podjele sakramenta Sv. potvrde biskupa Dragićevića 1741.

BO 1768. Popis obitelji nakon pohoda biskupa fra Marijana Bogdanovića 1768.

MDU    Matične knjige župe Duvno (Seonica) 1819.-1885.

MFO    Matične knjige župe Fojnica 1763.-1803.

MKR    Matične knjige župe Kreševo 1756.-1880. (izvor: Milo JUKIĆ)

MKS    Matične knjige župe Sutjeska (prema DUVNJAK, 2010)

MLI     Matične knjige župa Livanjskog polja 1771.-1851. (prema PERKOVIĆ, 2003, 2007, 2015)

MLŠ     Matične knjige župe Lašva 1765.-1784.

MSK    Matične knjige župe Skopje 1745.-1810.

MSNJ   Matične knjige župe Sinj 1699.-1727.

MUZ    Matične knjige Uzdol 1856.-1915. (prema MARIĆ, 2007)

Objava Prezimenik katoličkog stanovništva Rame u osmanskom razdoblju – DRUGI DIO pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.