27 godina ranije predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović bio je na čelu tvrtke koja je tada u Mostaru proizvodila autobuse, predstavljala ih na sajmovima. Autobusi, ultralaki zrakoplovi, helikopteri, sve to je najavljivao Čović. S obzirom na jučerašnju donaciju iz Splita vidimo kako je autobusna priča završila, a od ranije znamo što se dogodilo sa zrakoplovnom pričom. – piše Hercegovina.info.

KAKO SU UBIJANI MOSTARSKI GIGANTI 2 “Sto godina da živim, tvornicu ne mogu preboljeti. Nikad više onakve firme”

Nakon što smo u prvom dijelu pisali o propadanju mostarskih tvrtki Đuro Salaj, Aluminij, Šume Herceg-Bosne te Žitopromet, donosimo drugi dio serijala “Kako su ubijani mostarski giganti”…

Čovićev intervju u Večernjem listu 29. rujna 1995. (s Čovićem je razgovarao Milan Šutalo, a fotografirao ga glavni urednik Večernjeg lista Jozo Pavković) prekucavamo u cijelosti i bez intervencija, kako bi ga u internetskim bespućima pronalazile i uživale generacije koje dolaze: 

Zrakoplovna industrija „Soko“, prijeratni proizvođač za potrebe bivše JNA, uspjela je za samo tri godine ni iz čega stvoriti pravo gospodarsko čudo, piše 1995. U njezinim proizvodnim pogonima danas se stvaraju suvremeni gradski autobusi. Ono što tzv. JNA nije stigla odvesti u istočnu Hercegovinu četnici su minirali ili potpuno uništili. No, zaposleni i vodstvo poduzeća nisu se htjeli pomiriti s gašenjem „Sokola“. Počela je obnova, lani je uspostvljena veza s američko-hrvatskom kompanijom „Disesel-Detroitom“, a ove je godine izašao na tržište „sokobus“. O novom početku „Sokola“ direktor tvrtke Dragan Čović kaže:

ČOVIĆ: Osim autobusa, u „Sokolu“ je proizvedeno desetak novih proizvoda koje „Soko“ nikada nije radio. Autobus je završni proizvod visoke tehnologije. Bez ikakve lažne skromnosti, mislim da je to tehnološki najsloženiji proizvod u Herceg Bosni, a takvih proizvoda nije bilo puno na ovim prostorima ni prije rata. Možemo reći da to usistinu novi početak, novi zamah.

„Sokobus“ je rezultat rada vaših stručnjaka?

ČOVIĆ: Pokušali smo okupiti sav kadar koji je nešto znao o proizvodnji autobusa na našim prostorima.  I mogu reći da smo ga napravili vlastitim snagama. Naravno,dio komponenata koje se ne proizvode ni u nas ni u Hrvatskoj bilo je logično kupiti. Uz pomoć „Diesel Detroita“ izradili smo motor, a u proizvodnji prvih desetak šasija pomogla nam je kompanija „Raba“. Međutim, već od iduće godine 90 posto vrijednosti autobusa raditi će se na ovom prostoru.

Veliko zanimanje za „sokobus“ 

Možete li, nakon prvog predstavljanja, reći kakvo je zanimanje tržišta za „sokobus“?
ČOVIĆ: Ono što nam se dogodilo na Zagrebačkom velesajmu silno nas je iznenadilo. Osim zanimanja koje su pokazale prijevozničke kuće iz Hrvatske i Federacije BiH, posebno bih naveo zainteresiranost prijevozničkih kuća iz Češke, Mađarske, Slovačke i Turske. Nakon provjere boniteta turskoga naručitelja, koji je od nas zatražio veliki broj autobusa, očekujem da ćemo za 20 dana i tu ponudu službeno objaviti- Trenutačno pravimo nultu seriju od deset autobusa za naručitelja iz Češke.

Koje to odlike čine „sokobus“ konkurentnim i na europskom tržištu?
ČOVIĆ: To je najprije cijena. Drugo, naš je autobus, u usporedbi s autobusima te kategorije predobro napravljen. On ima neke komponente koje gradskom autobusu i nisu potrebne. Mi ćemo se tih komponenata oslobađati, čime će „sokobus“ biti još jeftiniji i konkurentniji.

Što možete reći o usporednoj proizvodnji ultralakih zrakoplova?
ČOVIĆ: Do kraja ove godine na tržište namjeravamo poslati dva tipa ultralakih zrakoplova. Sada se potpuno posvećujemo zrakoplovnim programima. Pri svršetku smo tih dviju varijanata zrakoplova: jedan je hidrovarijanta, a drugi je za kopno. Drago mi je da je i predsjednik vlade Prlić javno obećao kako će stati iza tog programa „Sokola“. Uz proizvodnju zrakoplova, iduće godine namjeravamo proizvesti i ultralaki helikopter, radi čegga planiramo okupiti još dvadesetak stručnjaka iz područja zrakoplovstva i računamo da ćemo dobiti nužnu financijsku injekciju.

Okupiti što više stručnjaka

Kako je „Soko“ uspio postići sve to u ratnim uvjetima?
ČOVIĆ: Proizvodna dvorana u kojoj smo predstavili „sokobus“ bila je potpuno minirana. Najveći hendikep bilo je gašenje našeg programa. „Soko“ je prije rata 50 posto kapaciteta angažirao za namjensku proizvodnju i uglavnom za vojno zrakoplovstvo, a druga polovica kapaciteta bila je angažirana u komercijalnom zrakoplovstvu. Stoga nam je jako bitno da se što prije uhvatimo u koštac sa zrakoplovnim programima. Programima koje sada radimo nastojimo u „Sokolu“ okupiti što veći broj stručnjaka kako bismo, kad stane rat, mogli odgovoriti zahtjevima „Airbusa“, „Boeinga“ i kuća za koje smo nekada radili.

Kako procjenjujete uvjete za poslovanje na ovim prostorima i što očekujete od vlade HR Herceg Bosne?
ČOVIĆ: Da nije bilo ljudi iz vlade Herceg Bosne i vodećih političara u Herceg Bosni i Mostaru, ni ovih rezultata ne bi bilo. Još u vrijeme srpske agresije i u vrijeme hrvatsko muslimanskih sukoba dobili smo odriješene ruke da znatan broj ljudi zadržimo u „Sokolu“. I ovom prigodom zahvaljujem ljudima iz struktura vlasti koji su vjerovali u nas. No, sadda dolazi novo vrijeme. Na proizvodnim linijama sadaimamo sedam autobusa, za nekoliko dana imati ćemo ih 11, a sve to napravili smo vlastitim novcem i radom. Za zrakoplovne programe trebati će nam financijska injekcija. Budući da na ovim prostorima nemamo jačih banaka koje bi nas bile u stanju pratiti očekujem pomoć vlade HR Herceg – Bosne.

PS. Sokolu, koji je imao potencijal da nadvisi slične tvrtke u širem okruženju, a u kojem je nekada (uključujući pogone u Čitluku, Grudama, Ljubuškom i Nevesinju) radilo 8.000 radnika davno su slomljena krila. Bez prvog krila ostao je u maloj privatizaciji do 2003. godine. Tada je 19 ljudi kupilo 33 posto tvrtke uz obavezu zapošljavanja novih 138 radnika i ulaganje oko 800 tisuća eura, što se nikada nije dogodilo. Drugo krilo i obje noge, što ga je i dokrajčilo, Soko je izgubio u velikoj privatizaciji tri godine kasnije, kada je prodano preostalih 67 posto kapitala vojnog dijela “Sokola”.  I dan danas povlaštena stranačko-prijateljsko-kumovska kasta izvlači sredstva iz tog poduzeća, ponajviše prodajom zemljišta nekadašnjeg Sokola.

MJESEC JE IL’ SIVI SOKO Izgleda da su Čovićevi direktori vjerni kupci Sokolove zemlje i hala

Premda je mostarski ‘Soko’ već davno zatvorio proizvodna vrata i dan danas se lijepo zarađuje od prodaje njegove imovine, i čerupa imovina tvrtke u kojoj je nekada (uključujući pogone u Čitluku,…

Objava Prije 27 godina Čović se hvalio “sokobusom”, u 2022. pljeskamo polovnim autobusima iz Splita pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

O praznom Sokolovu hangaru glasnogovornica EP Marija Buntić kazala je da je kupljen i plaćen 2,4 milijuna maraka

Što će im – ne zna se. Poslali smo i fotoreportera da zabilježi koristi li EP HZ HB ove objekte. Koliko vidimo ne koristi, i ništa se nije pomaklo s mjesta. No, bitno je očito da je kupljeno. No krenimo s izjavama, odnosno potvrdama naših saznanja o kupnji objekata, od strane ureda za odnose s javnošću EP.

“Sukladno potrebama i Planu poslovanja JP EP HZ HB d. d.  Mostar, nakon javne objave putem licitacije, kupila je prostor od tvrtke ‘Boreas’ d.o.o. Kreševo. Temeljem procjene vještaka građevinske struke prostor je plaćen 2,4 mil. KM, a koristit će se za potrebe skladišta roba, materijala i opreme Društva”, potvrdila je našem portalu Marija Buntić, iz sektora korporativnih komunikacija Elektroprivrede HZ HB, upitana je li točno da je EP HZ HB kupila halu od Stanića (nekadašnji Soko), koliko je istu platila, te za što će joj služiti.

Boreas d.o.o. je članica Stanić Grupe, vodeće grupacije u proizvodnji sokova, distribuciji pića, duhanskih proizvoda i tehničke robe, a vlasnici su braća Stanić. Prije ove kupovine Elektroprivreda je kupila još jedan nepotrebani im objekat u ruševnom stanju, koju će navodno rektor adaptirati. Sveučilište u Mostaru odlučilo je staviti na bubanj kat objekta u Rodoču, koji mu je prije šest godina donirala Vlada Federacije Bosne i Hercegovine.

Radi se o dijelu objekta u vojarni ‘Stanislav Baja Kraljević’ u Mostaru na parceli označenoj kao k.č. 2589/1, K.O. Rodoč, ukupne površine 591.06 m2, koji je Vlada Federacije 2015. dala na raspolaganje Sveučilištu u Mostaru

Tu je Elektroprivreda pokušavala ne odgovoriti jasno na pitanje jesu li oni kupci. Na upit je li EP HZ HB kupila dio objekta koje Sveučilište u Mostaru prodaje u Rodoču, Buntić je neodređeno kazala da je “kupovina poslovnih prostorija planirana sukladno zakonu i sastavni dio je Plana poslovanja JP EP HZ HB dd Mostar, odobrenog od Skupštine Društva. Ova, kao i sve naše nabave, potrebne su za efikasno odvijanje poslovnih procesa, i u potpunosti su zakonite”, istaknula je.

Nakon što smo objavili fotografije ruševnog objekta u kojem su kupili kat, bila je konkretnija

“Vezano za vaš tekst pod naslovom “Pogledajte u kakvom su stanju prostorije koje Elektroprivreda HZ HB kupuje za najmanje 2000 maraka po kvadratu”, s ciljem istinitog informiranja javnosti, želim vas informirati, da se navedena cijena odnosi na adaptiran i potpuno uređen objekt za useljenje”, napisala nam je Marija Buntić, praktično potvrdivši da su kupili i taj objekat, a da će ga Sveučilište adaptirati prije useljenja. Sveučilištu se očito ne žuri, te lagano postavlja prozore.

Na konferenciji za tisak direktor je svoju glasnogovornicu demantirao, odnosno pokušao demantirati istinu koja je potvrđena upravo iz njihova poduzeća, kazavši da neki mediji pišu da EP kupuje tamo neke prostore, a ne vraća dugove.

Prije toga demantirali su da su dužni milijune, a što je tabelarno potvrdio Grad Mostar za obje Elektroprivrede, kao i Općina Prozor – Rama. Podsjećamo ovog puta EP HZ HB da demantij nije ispravak točnih informacija, ili onih koje su oni sami davali, nego netočnih.

Objava Hangari i katovi za koje je EP HZ HB dala milijune zjape prazni, samo Sokolov su platili 2,4 milijuna maraka pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Knjiga može poslužiti kao izvor određenih informacija. Janko Bobetko u svojoj knjizi opisuje kako je bio imenovan u Krizni štab hrvatske Vlade, kada je ocijenio da se u Ministarstvu obrane RH, nalazi veliki broj KOS-ovaca. Imenovanjem za zapovjednika svih postrojbi hrvatske vojske na južnom bojištu 10. travnja 1992. godine Janko Bobetko detektirao je oficira JNA-KOS-a Vladimira Peraka, koji je bio imenovan kao zapovjednik obrane Hercegovine, a kojemu je bila prikrivena zadaća osigurati proboj postrojbi JNA kroz Hercegovinu po “ Direktivi“ Komande 1. Vojne oblasti za operacije u Slavoniji od 19.09.1991. godine, prenosi portal Sirokibrijeg.info

(U prilogu teksta, preporuka za pročitati, op.a.).

Po formiranju IZM-a Južnog bojišta u Grudama 16. travnja 1992. godine, Janko Bobetko naglašava da je treći dan raketirano specijalnim avionom MIG-21, koji je pogodio zapovjedno mjesto, smješteno u Duvanjskoj stanici Grude. Nevjerojatno je koliko je neprijatelj bio brzo i točno informiran i kako je imao kontrolu nad svime što se događalo u Hercegovini. Tenkovski bataljun JNA koji je brojao 50 tenkova, bio je lociran na predjelu Bivolje Brdo-Pijesci-Buna u spremnosti za forsiranje Neretve. Na brdu Crniva u Čapljini nalazila se haubička baterija 122 mm, sa skladištem u Pribilovcima. JNA je imala u uporabi oko 400 borbenih zrakoplova i 200 naoružanih helikoptera.

Veliki broj letjelica, domaće je proizvodnje, proizveden je u Vazduhoplovnoj industriji Soko Mostar; G-2,J-21, J-22 i G4. Zrakoplovstvo JNA je imalo 12 eskadrila, popunjene i prilagođene domaćim jurišnim zrakoplovima. Preinake školskih zrakoplova u borbene rađene su u zračnoj bazi Zemunik Zadar i Podgorici u Crnoj Gori. Dijelovi za preinake zrakoplova su proizvodi VI Soko Mostar i Soko Grude. Lansere i podvjesne nosače bombi za zrakoplove tipa Galeb izrađivao je pogon VI Soko Mostar na čelu s Draganom Čovićem, kao i opravke i i servis zrakoplova JNA, koji su bili oštećeni prilikom bojevih djelovanja u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Dana 1.ožujka 1991. godine Dragan Čović, Smajo Klarić i Dušan Vučijak fizički su napali djelatnike SOKO-la, Davorina Jurovickog , kojemu je kasnije uručen i otkaz (nakon čega se odselio u Kanadu) , kojega je potpisao Branko Kolobarić. Izvješća o borbenoj spremnosti zrakoplova JNA, na dokumentaciji potpisivao je Dragan Čović, kao direktor proizvodnje VI Soko Mostar. Tijekom 1991. godine vršena je isporuka lansera koji su se proizvodili u SOKO Grude za potrebe zrakoplova JNA. Naloge su potpisivali Dragan Čović i Nikola Marić, a za proces proizvodnje zadužen je bio Blago Rudež. Tehnički direktor SOKO-la grude bio je Željko Mikulić koji je radnicima koji su bojkotirali isporuku za JNA, dijelio otkaze. Pogon iz Gruda kasnije je dislociran je na predjel Ortiješ- Mostar gdje su se sklapali skupni nosači bombi za letjelice tipa ; Orao, Mig 21, i G-4. Dragan Čović s suradnicima VI Soko Mostar, suodgovoran je za ratni zločin koji su počinili naredbodavci i izvršitelji raketiranja JNA zrakoplova po Republici Hrvatskoj i BiH do kraja svibnja 1992. godine kada prelazi u HVO, za logističara u III. Bojne HVO – Goranci, gdje ga dovodi Ljubo Perić kao zapovjednik logistike Općinskog stožera HVO-a, Mostar.

Dana 22.06.1992. godine Dragan Čović po Odluci Jadrana Topića, predsjednika HVO-a, Mostar imenovan je na dužnost do-ravnatelja poduzeća SOKO Mostar, da bi ga ubrzo na prijedlog Jadranka Prlića kao Predsjednika HVO HZ- HB, postavili za Ravnatelja SOKO Mostar. U feljtonima portala Mega-media.hr opisali su model pljačke poduzeća SOKO Mostar, koji je proveo Dragan Čović s svojim suradnicima; Novica Đurica, Nurija Čelik, Brankom Kolobarićem, Smajom Klarićem, Zdravkom Bevandom, Ilijom Đolo, Mirom Ćorićem, Jelkom Miličević i drugim pripadnicima Sokolove mreže. U pljački imovine SOKO Mostar posebno se istakla infrastruktura pravosudne mreže koja je pljačku provela kroz registre sudova kao zakonitu, a naknadno blokirala istražne postupke u pojedinim predmetima. Sudci, Crnogorac, Mikulić, Šimić, Rudež, Čović, Martinović… doprinijeli su i neprocesuiranju Dragana Čovića i Sokolove mreže za ratni zločin nad civilima muslimanske – bošnjačke nacionalnosti koji su izrabljivani za vrijeme ratnih događanja u tvornici Soko Mostar, po nalogu Dragana Čovića kao direktora poduzeća.

Procesuiranje Dragana Čovića za ratni zločin, odmotalo bih klupko pljačke državne imovine (Hercegovačkih poduzeća) , ratnih zločina koja su počinili direktori Soko Mostar, piloti i zrakoplovi JNA, koji su raketirali hrvatske gradove, općine i sela, odmotali bi klupko cijele mreže direktora i obitelji Soko poduzeća, koji su bili na strani JNA , protiv hrvatskoga naroda sve do kraja svibnja 1992. godine, kao i cjelokupne Sokolove pravosudne – mafijaške mreže, koja je rodbinski nepotistički povezana s JNA, Sokolovom mrežom, koja godinama uspješno prikriva ratni zločin i pljačku državne imovine, a koja danas kao pravosudna mreža, temeljni stup države, fiktivno promovira i ljudska prava Bosne i Hercegovine.

Raketiranje gradova, općina i sela bila je svakodnevnica Vazduhoplova Jugoslovenske narodne armije tijekom 1991./2. godine. Primjer iz RH-Čakovca; Marijana Adrić i njezin brat Mario Lučić ogorčeni su postupkom države prema njima, koji su još kao djeca – ona kao 9 – godišnjakinja, a on kao 7 – godišnjak, u samo 42 dana ratne 1991. ostali bez oba roditelja. “Godine 2001. država nam je dala nepovratni kredit od ‘čak’ 36.000 kuna za dovršetak nedovršene obiteljske kuće. Od Ministarstva branitelja sada smo dobili dopis da je time – s tih krajnje simboličnih 36.000 kuna, država ispunila obvezu prema nama! Potpisao je to u ime Ministarstva Bojan Glavašević, a ja kažem: Sramota da je država dvoje djece doživotno zbrinula onim što jedan saborski zastupnik lagodno dobije za samo dva mjeseca sjedenja u Saboru!” ogorčena je predsjednica Udruge civilnih žrtava Marijana Adrić. Najmlađa civilna žrtva rata s područja Đakova imala je samo 14 godina kada je poginula – dječak Josip Ivančić iz Đakova, učenik 8. razreda. Poginuo je u artiljerijskom napadu na grad 8. travnja 1992., krećući se ulicom sa svojom 65-godišnjom bakom Ružom Ivančić, koja je podlegla tada zadobivenim ranama. Stvarnih, zakonitih Istraga i suđenja za ovaj zločin u Čakovcu nije bilo.

Primjer u kojemu istrage protiv pilota JNA, koji su raketirali hrvatske gradove, općine , sela i ubijali nevine Hrvate Širokog Brijega i niz drugih hercegovačkih općina, nisu pokretali tužitelji Županijskog suda Široki Brijeg? Tko je odgovoran za smrt širokobrijeških civila od 07.04.1992. godine: Bože Solde, Joze Hrkaća, Rajka Hrkaća, Mladena Hrkaća, Josipa Hrkaća i Veselka Topića koji su poginuli na kućnom pragu od zrakoplova JNA? Zrakoplovi su proizvedeni i izrađeni u Soko VI Mostar, gdje je direktor proizvodnje Jugoslaven Dragan Čović? Zrakoplovi JNA su poletjeli iz Mostara? Tko im je zapovijedao, tko je s njima upravljao ? Ne zna se! Nisu vođene istrage! Nisu podignute optužnice! Nije im suđeno! Protiv časnika, dočasnika i vojnika HVO-a, koji su časno branili i obranili svoje domove, vode se istrage niz godina, podižu se optužnice selektivno po potrebi, na njima se primjenjuje zakonska regulativa po potrebi, sve s ciljem pakiranja, kreativnog izmišljanja, od strane tužitelja bivše Jugoslavije, danas BiH . Primjer Vesne Ćavar tužiteljice Županijskog tužiteljstva Široki Brijeg, socijalni kadar Saveza komunista, koja kao bivši kadar jugoslavenskih službi sude i optužuju. Primjer svećenika fra Jozu Zovku, danas isti tužitelji i sudci lažno procesuiraju optužuju časnike, dočasnike i vojnike HVO-a. Sudci po naputcima sokolovaca JNA, i danas braniteljima sude. Sudci Županijskog suda Široki Brijeg su članovi Sokolove mreže,primjer predsjednice Županijskog suda Široki Brijeg Bosiljke Rudež (kuma Bernardice i Dragana Čovića) , kojoj je muž Blago direktor Soko Grude, pod nadzorom JNA-KOS Beograd.

Prolaze tri desetljeća od kada su zrakoplovi i topništvo JNA, raketirali Ljubuški , i usmrtili dva anđela obitelji Kraljević, Ivanu (11. godina) i Filipa (1. godina). Sestra i brat stradali su od raketa zločinačke JNA. Pravosuđe Sokolove mreže Hercegovine, puna tri desetljeća ništa ne čini, ne progoni zločin i zločince JNA . Ne čini , ne progoni niti pravosuđe RH, u Đakovu, Vukovaru, Dubrovniku, Zagrebu, Zadru, Šibeniku , Splitu… modus operandi struktura JNA-KOS-a, ima svoju šprancu, svoj zločin, svoje direktore, koje kroz povijest provedu, a za zločine ne odgovaraju. Imaju svoju stoljetnu zločinačku mrežu. Imaju stratišta Hrvata od Bleiburga, Jazovke , Škabrnja, Ovčara, Srebrenica, kao i dva Anđela iz Ljubuškoga, čije obitelji godinama traže pravdu uzalud!

(NASTAVLJA SE…)

Mega-media.hr

Objava TKO JE TO RAKETIRAO ŠIROKI? pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kadroviranjem pravosudne mafije, kako je s pravom nazivaju građani, predvodi zloglasna komunistička obitelj Čolak. Trenutni lider u kadroviranju pravosudnih kadrova su Stanko i Bariša Čolak, umirovljeni savezni udbaš, s beogradskom adresom i njegov prezimenjak s mostarskom adresom. Drugovi, danas HDZ-ovci kao rigidni komunisti su do devedesete brinuli o sudbini Jugoslavije, održavali su tematske tribine u Hrvatskom Domu Herceg Stjepan Kosača, ondašnjem Radničkom univerzitetu naslova ”Kuda ide BiH”? Danas 2019. godine predlažu tribine istoga naslova “Kuda ide BiH”?  Ne održavaju tribine HDZ-ovci naslova kuda idu Hrvati iz BiH?

Društvene aktivnosti drugovi su godinama dijelili na privatnu i javnu sferu, što je značilo praktično ograničavanje djelatnosti države, odnosno političkog čimbenika na relativno usku oblast, koja obuhvaća  održavanje određenog pravnog poretka. Delegirana uloga Županijskog tužiteljstva Širokog Brijega, svodi se na nezakonita postupanja, zlouporabe položaja i ovlasti od aktualne tužiteljice Vesne Ćavar, koja priprema delegirane optužnice, prijedloge korumpiranim sucima županijskog suda Široki Brijeg, koji ih potvrđuju, a nisu ih ni pogledali.

Sudac Stjepan Mikulić svoj životni vijek posvetio je komunističkoj partiji. Poznata djela su mu pretvorbeni kriminal Sokolove imovine, kao suca Višeg suda Mostar. Drugi poznati korumpirani sudac plemenitog prezimena Zeljko, iskazao se u registraciji poduzeća kojima je nestala milijunska imovina. Predmet Monitor i Monitor M., zauzimaju prva mjesta pored poduzeća koja su registirana, a preko kojih je pronevjerena, zamračena milijunska proračunska imovina Republike Hrvatske. Pretvorba i privatizacija Sokolove imovina bila je pod posebnom zaštitom pravosudne mafije zapadne Hercegovine. Stjepan Mikulić, Bosiljka Rudež, Dragica Šimić i ostali, odigrali su ključne poteze u niz predmeta u kojima je evidentno “mafijaško-pravosudno” pokriće. Sprega kriminala tužiteljstva i suda, županijskih institucija, Zapadno hercegovačke županije koje korijen vuku od općinskih razina, danas su evidentni u niz kaznenih prijava koje se pokreću protiv predstavnika županijskog tužiteljstva i suda.

Nezakonitosti u korištenju vojnih mirovina s obje strane granice, pojedinaca kao pripadnika HV-HVO, samo je kap u pravosudnom moru kriminalnih aktivnosti, predstavnika institucija Županije zapadnohercegovačke. Tradicionalni komunisti Lištice, danas su ugledni predstavnici molitvenih zajednica i predstavnici HDZ-a Županije zapadnohercegovačke. Doškolovani pravosudnim certifikatima Republike Herceg Bosne, danas suvereno i selektivno dijele pravdu puku Zapadne hercegovine. Odumiranjem komunističke misli u njihovim umovima, pojavila se misao vjere i pravde koju oni zastupaju i promoviraju, posebice u zaštiti Ljudskih prava i sloboda. Tako za posljedicu imamo milijunsku pretvorbenu pljačku imovine SOKO Vazduhoplovstvo uz pomoć sokolovih sudaca, koji provode uknjižbe po naputku političke kaste, koja promovira trodiobu vlasti i imovine.

Ovih dana imamo igrokaz oko gašenja Aluminija d.d. Mostar. Glavni problem za medije je isporuka struje, nitko ne vidi problem transformacije vlasničke strukture, za koju će “Raja” na kraju saznati. Imamo ogledni primjer “kako kapitalistička vlast HDZ-a zapada u krizu sokolovih-čovićevih kapitalista”. Aluminij d.d. Mostar, preuzet je uz posredovanja leta raketa “Zolja” koje su upućene Joli Musi od lidera HDZ-a, prezimena Brajković. Ovih dana imamo mogućnost promatrati borbu radničke klase Aluminija, s bugojanskim milicajcem, plemenitog prezimena Klepić, koji se bori za raspodjelu- transformaciju Aluminijskog kapitala. Na sjednicama Nadzornog Odbora predstavnicima radnika Klepić govori kako je on nositelj crnog pojasa, a predstavnik radnika u Nadzornom odboru Aluminij d.d. mu odgovara kako će ga svezati tim crnim pojasom. Jučer je Klepić spašen od batina i linča od strane nezadovoljnih radnika u krugu Aluminij d.d. Mostar. Inače ustaljeno je kako dominira političko nasilje HDZ-a nad radnicima Aluminija Mostar. Ne sumnjamo kako će u svemu ovome svoj obol dati i pravosudna mafija koja će procesuirati radnike koji se bore za svoja prava. Sokolova imovina može poslužiti kao primjer imovini Aluminij d.d. Mostar.  Ista metodologija transformacije kapitala, uz političko nasilje HDZ-ovaca, nekada SKOJ-evaca. Monopolistička uloga komunista, doprinosi transformaciji imovine po špranci partije. (NASTAVLJA SE…)

Originalni članak

Objava FELJTON – TAMNA STRANA HRVATA (1) Kriza sokolovih kapitalista, transformacija imovine po špranci partije! pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ugovore za ovaj kontroverzni projekt potpisali su tadašnji direktor Sokola i sadašnji lider HDZ-a BiH i član predsjedništva BiH  Dragan Čović i tadašnji direktor HT Mostar, sadašnji generalni direktor EP HZ HB Marinko Gilja.

Gilja je Čovićev dugogodišnji prijatelj, koji je na inicijativu Čovića trebao biti predložen i za državnog premijera 2010. godine, ali to se nije desilo.

Javnosti je dostupan preslik ugovora po kojem HT Mostar od Sokola naručuje helikopter, kao i faksimil uplatnica iz kojih se vidi da je HT Mostar na račun Sokola uplatio, nešto više od mjesec dana nakon potpisivanja ugovora, dva puta po 100.000 hrvatskih kuna i 20.000 DEM.

Helikopter nikada nije napravljen, a u listopadu 2003. godine donesen je prijedlog za oprost duga Sokolu.

Tako lete hrvatski sokolovi, dižu se u visine, a kada padnu bit će veoma duboko.

www.ljubuski.net

Objava Kako lete hrvatski sokolovi: HT Mostar od Sokola naručio helikopter, i oprostio 70.000 KM pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.