Piše: Ivan Džankić

26.7.- Prvi dan u Rumbocima, započeli smo projekcijom filma, upoznavanjem i naravno svetom misom. Tako smo započeli prvi dan.

ČETVRTAK 27.7. – Ujutro smo se sakupili ispred crkve sv. Franje u Rumbocima te započeli svoje hodočašće. Dok smo se penjali na Draševo, planinu iznad Rame, bilo je tu pjesme, molitve i umora. Kada smo stigli na Draševo fotografirali smo se, malo odmorili te laganim stopama pošli do Pidriša, župa Uskoplje. Mještani Pidriša su nas lijepo dočeli te nas počastili. Kod crkve smo malo odmorili i ručali. Što slijedi poslije toga? Naravno, ponovno hodanje do crkve uznesenja blažene Djevice Marije u Uskoplju, gdje su nas mladi framaši i fratri župe dočekali uz aplauz. U Uskoplju smo nastavili program svetom misom i druženjem s Uskopaljskim (žutim) framašima, kojima zahvaljujemo na svemu.

PETAK 28.7. – Rano ujutro smo se okupili u crkvi te se pomolili za daljnji put, tj. koračanje do Bugojna. To je nekima ujedno bio i najteži prijeđeni put. Uz pomoć policije koja je bila tu uz nas čitavo vrijeme stigli smo do Skopaljske Gračanice u Humcu, gdje smo kroz nekih satak vremena odmorili dušu i ručali. Vraćamo se koračanju. Od Humca pa do Bugojna nismo prestajali hodati. Iako je to bila najkraća relacija, nama je bila najteža. Kada smo stigli u župu Bugojno, imali smo svečani doček. Crkvena zvona koja su bila upriličena nama kao doček i dobrodošlicu u župu, bilo je nevjerojatno. Naravno, kao Rumboci i Uskoplje, i župa Bugojno je bila od velike pomoći pa su se framaši podijelili po obiteljima kako bi se odmorili i uspjeli spremiti za sljedeći dan. U večernjim satima smo imali svetu misu i druženje s framašima iz Bugojna koji su nam pripremili prelijepu večeru i laganu glazbu.

Naporno, ali prelijepo uz mnoštvo prijatelja

SUBOTA 29.7. – Polazak ka zadnjoj župi, Jajce. Tek o tome imamo mnogo pričati. Naporno je, ali i prelijepo kad te okružuje mnoštvo prijatelja koje će ti poslije biti žao napustiti. Doživljaj kada nam stranci prilaze i nude piće, hranu, pa čak i džeparac, bio je za zaplakati. Ljudi koju su vas zavoljeli u tri minute koje si prošao pored njihova doma. Njima je bilo predivno gledati nas. Tako smo nastavili koračati sve do Torlakovca, gdje nas je čekao autobus. Kod Vrbasa smo imali rad u grupama, gdje su grupe iznijele svoj neki izvještaj, točnije iznijeli su ono o čemu je bila tema. Poslije toga, sjedamo u bus svi izmoreni i opterećeni od ruksaka na leđima. Zahvaljujemo Bogu što smo prešli toliki put. Dolazak u Jajce meni je bio toliko drag. Zašto baš dolazak tu? Pa sami i znamo da je Jajce grad od turizma i da mnoštvo turista dolazi tu, pa smo i mi na neki način bili turisti. Kroz Jajce smo prolazili mašući zastavama Bosne Srebrene, a ljudi su snimali, fotografirali, prilazili, aplaudirali. FRAMA Jajce je također bila veoma draga FRAMA, pa su nam tako podijelili mali znak pažnje, a ujedno i uspomena na grad.

NEDJELJA 30.7. – Zaputili smo se Podmilačje, u svetište sv. Ivana Krstitelja. Imali smo ispovijed i svetu misu koju smo mi, mladi framaši, animirali čitanjem i pjevanjem. Poslije toga obilazili smo predivni grad Jajce. U večernjim satima polagano smo počeli donositi naše stvari ispred samostana, unosili ih u bus i zaputili se u Italiju. Tu smo završili naše hodočašće kroz Bosnu.

PONEDJELJAK 31.7. – Uz svima napornu vožnju, stižemo u Italiju, grad Padovu. Mjesto gdje je boravio sv. Anto. Obišli smo crkvu sv. Leopolda Mandića te ukratko nešto naučili o njemu. Odmah poslije toga smo se zaputili u baziliku sv. Ante. Zatim uslijedio je odlazak u određeni smještaj i ugodno druženje.

Prvi Tau

UTORAK 1.8. – U jutarnjim smo satima sjeli u autobus i počeli novo hodočašće. Zaputili smo se u Greccio, mali grad u Italiji. Nećete vjerovati, ali to je grad u kojem se svaki dan slavi najradosniji kršćanski blagdan Božić. Zajedno smo s Hrvatskim bratstvima proslavili Božićnu svetu misu te poslije to druženje upotpunili zajedničkom fotografijom. Greccio je grad u kojem su nastale prve jaslice. Poslije Greccia, čekala nas je sljedeća destinacija, a ona je bila Fonte Colombo. Mjesto gdje se nalazi prvi franjevački Tau križ. Lijepo smo ga obišli, a posjet potom upotpunili radom po grupama. Veoma zanimljivo iskustvo u par sati. Zatim, naša sljedeća destinacija bila je Trg sv. Marije od Anđela, kod koje smo samo prošli te druženje nastavili s bratstvima iz Hrvatske u Domus Pacis-u. Tako smo završili i ovaj dan.

Veseli navjestitelji Božjeg kraljevstva

SRIJEDA 2.8. – Vrhunac hodočašća, dan koji smo svi nestrpljivo čekali, dan koji se nikada neće izbrisati iz naših glava, dan o kojem ćemo pričati kada se god sastanemo, dan na kojem smo zahvalni Bogu. Dan gdje smo kao jedna velika obitelj predstavljali svoju državu, ponosno i uzdignute glave kročili po Trgu sv. Marije od Anđela. Zašto dan koji nikada nećemo zaboraviti? Ovo je dan što ga stvori Bog.

“Ovo je dan što ga stvori Bog, radujemo se Bogu kličimo”, baš po ovom stihu iz svete pjesme je obilježen taj dan. Potpuni oprost grijeha u Porcijunkuli i sudjelovanje u defileu… Bez riječi! Svi framaši, pa čak i ja, bili su u suzama radosnicama. Širili smo ljubav koju nam je podario Bog, radovali se i nema što još nismo zajedno kao jedna obitelj radili. Uz Hrvatske prijatelje, mogu ih nazvati prijateljima, ispred Porcijunkule zajedno sa svim mladima i starima iz svijeta smo slavili Boga. Svatko ma svoj način. Uz pjesmu i ples, uz vodu i zastave, zabavljali smo se svatko na svoj način. Ali, znate i sami da svakom slavlju dođe kraj, tako je i ovom danu došao kraj kada smo se zaputili u naš dom. I dalje smo bili pod utiskom što se u posljednjih nekoliko sati događalo. Ali, nije bitno kad svi znamo da smo sada bolji nego što smo bili, znamo da smo mi mladi oni koji su dobili potpuni oprost, znamo da smo smo mi veseli navjestitelji Božjeg kraljevstva, znamo da smo mi braća i sestre.

Budite svjetlo ovom svijetu

ČETVRTAK 3.8. – Tako dolazi zadnji dan u Italiji. Vjerujem da nisam bio jedini koji je imao želju družiti se i još ostati, ali svemu dođe kraj. Otišli smo na jednu mirnu lokaciju gdje se sveti otac Franjo odmarao od problema. Mjesto La Verna. Predivno i mirno mjesto gdje smo održali svetu misu i sudjelovali u molitvi sa svim hodočasnicima. Iako nismo razumjeli  njihovu molitvu talijanskom jeziku, nije bilo bitno. U La Verni nas vrijeme nije baš poslužilo. U jednom je trenutku počela padati kiša, a u meni je bila misao da nebo plače jer moramo ići. Ali, šta je tu je, naravno moramo ići. Sjedamo u autobus i polako se vraćamo u našu ponosnu državu Bosnu i Hercegovinu. Kako svaki od nas izlazi iz busa tako nam je sve teže i teže. Ali, ne možemo mi to nikako promijeniti. Došao je kraj predivnog hodočašća.

Ovom prilikom dok pišem ovaj izvještaj s Franjevačkog hoda od Bosne do Asiza, želim zahvaliti ponajprije dragom Bogu i ocu Franji koji su nas čuvali na ovom hodočašću. Hvala organizatorima Franjevačkog hoda, hvala područnom vijeću Frame Bosne Srebrene, a najveće HVALA svim sudionicima tj. framašima ovog hoda s kojima sam se lijepo i ugodno proveo ovih 10 dana. Dragi mladi ljudi, živite svoj život najbolje kako znate. Budite svjetlo ovom svijetu. PS. Nikada u životu nisam manje spavao, a imao toliko energije. Ta energija ste bili svi vi.

Objava IZVJEŠTAJ S FRANJEVAČKOG HODA: “Dragi mladi ljudi, živite svoj život najbolje kako znate. Budite svjetlo ovom svijetu” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše: Ninoslav Sušilović, predsjednik Posavske stranke i član Predsjedništva Koalicije Država

I tako… zapala država u krizu zbog izbornog zakona i to takvu da se ne vidi izlaza. Zbog izbornog zakona koji je, u skoro neizmijenjenoj formi, na snazi više od 20 godina!?

Prvi „problemi“ su iskrsnuli kada je za člana predsjedništva izabran Željko Komšić. A i to je bilo prije 15 godina!? Kako je moguće da vlast koja, uz kraće prekide, ima kontinuitet cijelo to vrijeme (da ne pričamo o partnerstvu i vezivanju zastava još od ’91) za sve ove godine nije mogla dogovoriti rješenja koja bi bila svima prihvatljiva? Istovremeno, svih ovih desetljeća dogovori savršeno funkcioniraju kada se radi podjela funkcija, resora, izbornog plijena… Naročito dobro funkcionira i „podjela terena“ u kojoj se jedni drugima „ne petljaju u posao“.

Niti HDZ-u smeta minoran broj Hrvata u institucijama glavnog grada (naročito rukovodećim) niti SDA ukazuje na isti, ili još gori, položaj Bošnjaka u, recimo, Stocu. Sjeća li se netko ijednog premijera Federacije BiH (poslije Nedžada Brankovića) ili nekog od ministara iz reda bošnjačkog naroda da je došao u Grude, Posušje, Široki… da vidi kakvo je stanje, kakvi su problemi, kako se može pomoći? Naravno, vrijedi i obrnuto.

Uopće nije sporno (nikom normalnom) da treba promijeniti neke stvari i naprosto ne ostavljati prostora da se bilo tko osjeća frustrirao, nezadovoljno, ugroženo… ali je problem što vodeći politički faktori/čimbenici uopće ne žele nikakva „normalna“ rješenja jer u uređenom sistemu za njih naprosto više ne bi bilo mjesta.

Zato se čini sve da kaos potraje što duže pa u zadnje vrijeme svjedočimo brojnim apsurdima

Zgraža se ovih dana nad SDA-ovom opstrukcijom rada državnih institucija lider stranke koja četiri godine opstruira konstituiranje Vlade FBiH, a svojevremeno je mjesecima držala Federalni parlament u blokadi zbog zakona o oporezivanju kladionica!? Žale se na neregularnost izbora oni koji su odbili zakon kojim bi se spriječile krađe, namještanja i ostale manipulacije izbornim procesom!?

Za vrhunaravni postulat konstitutivnosti najviše se zalažu oni čiji su sudci 2000-te glasali protiv konstitutivnosti svih na cijelom teritoriju BiH. Isti ti, ljuti protivnici građanskog uređenja, se predstavljaju kao najveći zagovornici „europskog puta“, a ulaskom u EU (to čak i predsjednik Milanović ističe) BiH bi postala građanska država!?

O nacionalnom interesu pričaju oni za čije se višedecenijske vladavine desio bukvalni egzodus upravo tog naroda za koga se, navodno, tako požrtvovno bore, a nacionalni interes je vremenom malo varirao: od trećeg entiteta preko televizije na hrvatskom jeziku pa sve do aktualnog izbornog zakona. U praksi najveća borba se vodila protiv oporezivanja kladionica!? Naravno, zbog nacionalnih interesa.

Iste te jako smeta ‘nelegalnost i nelegitimnost’ Željka Komšića i Edima Fejzića, ali im je svojevremeno Elvira Abdić bila sasvim legalna i legitimna Hrvatica (valjda zato što je u zamjenu za očevu slobodu bila protiv izbora Živka Budimira), a u legalnost i legitimnost Zore Dujmović kao legalne i legitimne predstavnice srpskog naroda s liste HDZ-a nitko ne smije ni posumnjati.

Normalan čovjek se logično priupita: „Tko je tu lud?“. Za lakše razumijevanje stanja i odnosa među vladajućim strankama treba koristiti male „upute za uporabu“. Kada se spomene pojam „nacionalni interes“ samo ga zamijeniti sa „stranački interes“ ili još bolje „interes Velikog Predsjednika“ i stvari odmah postaju jasnije i logičnije.

Dragan Čović i HDZ se zalažu i tako samoprijegorno bore za jednakopravnost Hrvata, ali samo u FBiH

Ranije spomenuta „podjela terena“ s RS je davno izvršena i ono malo Hrvata u RS su „Miletov problem“. Njihov legalni i legitimni predstavnik (dopredsjednik RS-a, Josip Jerković) čak kaže da bolje žive Hrvati u RS-u nego u FBiH!? Zato valjda i bi ono „Čuvajte Republiku Srpsku!“… u kojoj je Hrvatima tako dobro? Hrvatski korpus u BiH je razbijen, a Hrvati iz RS-a su bez borbe i na pladnju predani Dodiku, Jerkoviću, Čordašu… na daljnju upotrebu i postupanje.

A šta je s ovima u FBiH?

E, da bi bili ravnopravni, trebalo bi, po prijedlogu HDZ-a, promijeniti izborni zakon na način da se u federalni dom naroda (tijelo koje postoji zbog zaštite nacionalnih interesa) biraju Hrvati iz 6 Županija u kojima Hrvata „ima dovoljno“. U prijevodu: 9 iz tri hercegovačke županije, 7 iz Srednjobosanske, Zeničko-Dobojske i Posavske + 1 iz preostale četiri županije.

Konkretno: 43.800 Hrvata iz Ze-Do isto kao i 33.600 iz Posavske bi imali po 2 predstavnika u federalnom domu naroda, dok bi preostalih više od 63.000 Hrvata u preostale 4 županije imali pravo na samo jednoga!? Ali ni to nije dovoljno! I tog 17-og će izabrati ovih 16 po svojim željama i kriterijima.

I gdje su, Dragane, bosanski Hrvati u cijeloj toj priči o „jednakopravnosti“?

Više od 2/3 bosanskohercegovačkih Hrvata su prije rata živjeli širom Bosne, a tek jedna trećina u Hercegovini. I po popisu iz 2013. (ma koliko bio upitan) još uvijek je veći broj Hrvata koji žive sjeverno od Ivan planine, ali bi HDZ-ovim prijedlogom jednu polovicu b-h Hrvata predstavljalo 9 „legalnih i legitimnih“ Hercegovaca, a drugu polovicu njihovih 7 stranačkih ikebana iz Bosne.

Onog 17-og bira njih 16, dakle, krajnji rezultat 10:7. U „demokratskim“ društvima tko ima više od 50% odlučuje 100%.

Fra Mario Knezović: TUŽNA ISTINA BOSANSKE POSAVINE

Jednakopravnost do bola!

Povjerovati da ovakav izborni zakon nije uvod u formiranje hrvatske fildžan državice na prostoru Zapadne Hercegovine može samo netko jako naivan ili neinformiran. Pri svemu tome se još poziva na hrvatsko zajedništvo, a svatko onaj tko se usudi razmišljati drugačije automatski je izdajnik hrvatskog naroda.

Samo da posjetimo da je prije 12 godina postojao projekt tzv. kreševske šestorke koji je osiguravao punu „legalnu i legitimnu“ zastupljenost Hrvata u svim tijelima vlasti te osiguranje svih mehanizama koji su mogli biti iskorišteni u donošenju izmjena i Ustava i izbornog zakona po mjeri svih. Jedini problem je bio što bi jedan dio pozicija pripao ljudima iz drugih hrvatskih stranaka i ne bi bilo apsolutne dominacije HDZ-a. Naravno, pod takvim uvjetima „hrvatsko zajedništvo“ više nije bilo vrijedno truda i HDZ je naprosto ugasio taj projekat.

Politike bez principa nisu politike nego manipulacija narodom od strane interesnih skupina

Ponavljamo, izborni zakon (kao i Ustav) zaista treba mijenjati, ali promjene koje bi osigurale jednakopravnost i pravičnost za sve i svuda – ne interesiraju ni jednog od naših prvih u Bošnjaka i Hrvata.

Sve moderne zemlje zapada kojima ,navodno, težimo (a dobar dio naše djece već živi tamo) su uređene po građanskom principu „jedan čovjek jedan glas“. Međutim, kod nas je od pojma „građanska država“ napravljena babaroga iza koje se krije islamska država. I ne bez razloga.

Kad o građanskom uređenju govori Bakir Izetbegović koji će „prvo riješiti Hrvate, pa onda Srbe“ (jedni su genocidaši, a drugi uzepeovci) i koji se „ne boji za državu dok su džamije pune“ onda se i najdobronamjerniji moraju zamisliti. Nema u ovoj igri (HDZ-SDA) dobre i loše strane niti one za koju se može opredijeliti itko tko želi dobro ovoj zemlji.

Kada bi na čelu borbe za prava Hrvata bili neki „Ivan Šarčević“ i „Drago Bojić“ stao bih puna srca s njima u prve redove, kao što bih bez imalo rezerve gradio građansku BiH s nekim „Bogićem Bogićevićem“. Štos je samo što se ne bih morao opredjeljivati jer bi svi oni bili na istom putu.

Ovako, niti želim biti jednakopravan po zamislima Dragana Čovića niti mi treba građanska BiH kakvu želi Bakir Izetbegović.

Pogana usta opogane i najplemenitije pojmove kad si uzmu za pravo da ih koriste

Kada umjesto hulja, prevaranata i kriminalaca izaberemo ljude koji svojim obrazom, karakterom i moralom zavrjeđuju koristiti se riječima kao što su: jednakopravnost, zajedništvo, sloboda izbora, građanska država i sl. možda budemo zaslužili da u praksi osjetimo njihovo značenje.

Objava PREDSJEDNIK POSAVSKE STRANKE NINOSLAV SUŠILOVIĆ: “Gdje su, Dragane, bosanski Hrvati u tvojoj priči o konstitutivnosti?” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Odlukom austrougarskih vlasti nisu bili zadovoljni svi u Bosni i Hercegovini jer je ruka s mačem “prizivala podaništvo Bosne ugarskoj kruni”.[4] Fra Antun Knežević je 1889. godine na taj izbor reagirao sljedećim riječima:

“Sad eto taj se grb prot svakom pravu, i svojevoljno postavi za grb Bosne-Ercegovine! a znaš li zašto jer Madjari tobože sebi svojataju Ramu; pa od Ramskog izmišljenog prava, protežu pravo i na cielu Bosnu! Evo što nam učiniše bratja Hrvati, koji sastavljaju nebo i zemlju da Bosna nigda nije bila samostalna, nigda nije imala grba vlastitoga!”[5]

U Kalendaru za 1907. godinu koji je izdalo Hrvatsko kulturno društvo Napredak bile su sadržane skoro isti misli:

“To se je baš dogodilo s današnjim bos. grbom, te je izišao onakav, kakav nikada nije bio: mačem oboružana ruka! Takva slika pobugjuje u narodu smijeh, a ne slavnu uspomenu na prošla vremena.”[6]

Unatoč sporadičnim negativnim stavovima, grb “Bosne ili Rame” je bio veoma brzo raširen i upotrebljavan na predmetima različite namjene ,[7]

Grb Bosne na naslovnoj stranici Glasnika Zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu (1914)

a vremenom je na sebe preuzeo značenje ne samo “povijesnog” grba Bosne, nego i grba cjelokupne Bosne i Hercegovine. Do 10. oktobra 1915. godine, kada su objavljeni novi opisi carskih grbova, u njima se javlja samo Bosna i Hercegovina, nigdje nema spomena Rame. Time je puni krug ove priče zatvoren pošto je nekadašnji “grb Rame” ponovo postao “grb Bosne”. Na srednjem carskom štitu grb Bosne i Hercegovine opisan je ovako: “U zlatnom, iz lijevog ruba štita iz srebrenog oblaka izbija jedna savijena, u crveno odjevena ruka, koja u goloj šaci maše krivom sabljom sa zlatnom drškom”.[8] Reflektirajući poseban položaj ove pokrajine u sklopu Habsburške monarhije, njen grb je na velikom zajedničkom grbu prikazan i na austrijskom i na ugarskom štitu.

Srednji zajednički grb Austro-Ugarskog carstva, crtež Hugo Gerhard Ströhl (1915)

Na taj način je problem privremeno prevaziđen i njegovo rješavanje je odgođeno dok se ne riješi pitanje statusa Bosne i Hercegovine u okviru monarhije.[9]

 Zaključna razmatranja

Tokom rasprave o izboru autentičnog bosanskog znamenja s kraja 19. stoljeća u učenoj i stručnoj literaturi se ustalilo shvatanje prema kojem je tokom prethodnog razdoblja u habsburškoj heraldičkoj tradiciji grbom Bosne neopravdano proglašen grb Rame. Upravo je okolnost da su Bosna i Rama smatrani za jedno te isto bila presudna u odabiru “zemaljskog obilježja” za Bosnu i Hercegovinu. Međutim, letimičnim pregledom dostupnih heraldičkih izvora primjećuje se da je taj grb – sablja u šaci – u različitim historijskim periodima različito atribuiran. U prvoj instanci je isključivo pripisivan Bosni, da bi potom bio prozvan grbom Bosne ili Rame. Nakon toga je postepeno naziv grb Rame potisnuo iz upotrebe naziv grb Bosne, a u određenim krugovima se pojavilo i shvatanje prema kojem Rama i Bosna imaju različite grbove. Službeni dokumenti s početka 19. stoljeća, međutim, pokazuju da su se heraldičari Habsburgovaca vratili na staru koncepciju prema kojoj taj grb prvo predstavlja Bosnu. Od takvog stava nisu odstupali ni nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine kada je odlučeno da će se ruka naoružana sabljom, u značenju nekadašnjeg grba Bosne, nastaviti koristiti kao “zemaljsko obilježje” novopridružene zemlje Austro-Ugarskoj monarhiji. I dok je u dijelu domaće populacije taj grb, kao uostalom i sve drugo što nije predstavljalo izraz volje domaćeg stanovništva, izazivao podozrenje, za Habsburgovce on je bio zorno svjedočanstvo njihovih višestoljetnih aspiracija na Bosnu. U tom slučaju se pokazalo da je istrajavanje u korištenju titula i heraldičkog programa u dugoročnom smislu moglo poslužiti habsburškim dinastičkim interesima, pa su teritorijalne pretenzije svečano proklamirane na heraldičkim spomenicima s kraja 15. stoljeća, konačno i ostvarene 1878. godine.

Dr. Emir O. Filipović

Bilješke:

[1] Nyáry, A. A Heraldika vezérfonala, Budapest, 1886, 249. Usp. Asbóth, Bosnien und die Herzegowina, 454.

[2] Čaušević, H. “Pravni položaj Bosne i Hercegovine pod Turskom i Austro-Ugarskom”, Kalendar Narodna uzdanica, knj. XIII, Sarajevo, 1945, 137.

[3] Thallóczy, “A Bosnyák czímer és zászló-kérdés”, 39.

[4] Nyáry, A Heraldika vezérfonala, 249. Usp. Asbóth, Bosnien und die Herzegowina, 454.

[5] Citirano prema: Lovrenović, D. “Autorefleksija o bh. hrvatstvu: odgovor na propagandistički strah od drugoga i bajke o sebi”, STATUS – Magazin za političku kulturu i društvena pitanja, br. 15, Mostar, 2011, 206.

[6] M.P.M. “Bosanski grb nekad i sada”, Hrvatski narodni kalendar za 1907. godinu, HKD Napredak, Sarajevo, 1906, 54.

[7] O upotrebi novog “bosanskog” grba u brendiranju i kreiranju pozitivne slike o Bosni, s mnoštvom primjera upotrebe grba na etiketama i pakovanjima duhanskih i alkoholnih proizvoda, vidi: Đelilović, A. Muzej u egzilu – Bosna i Hercegovina u modernom dobu, Sarajevo, 2015, 18-21. Također vidi: Rodinis, A. “Pečati organa uprave u Bosni i Hercegovini od 1918. do 1924. godine”, Građa Arhiva Bosne i Hercegovine, god. V, br. 5, Sarajevo, 2013, 183-247.

[8] “Bosnien und Hercegovina: In Gold, vom linken Schildrande aus silbernen Wolken hervorbrechend, ein gekrümmter, rot gekleideter Arm, der in der bloßen Faust an goldnenem Gefäß einen blanken Krummsäble schwingt”. Reichsgesetzblatt für die im Reichsrate vertretenen Königreiche und Länder, Jg. 1915, Wien, 1915, 789.

[9] “Hiezu werden die nebeneinander gestellten, in sich vollständig abgeschlossenen Wappen der zur Monarchie untrennbar vereiningten Staaten Österreich und Ungarn – denen beiden im mittleren Wappen das der Länder Bosnien und Hercegovina bis zur Regelung ihrer staatsrechlichen Stellung in der Monarchie beigefügt wird”. Isto, 794. Usp. “Die neue Wappenbilder”, Oesterreichs Illustrierte Zeitung, Jg. 25, Heft 8, Wien, 21. November 1915, 184.

Objava KAKO JE “GRB RAME” POSTAO “GRB BOSNE” – Završni dio pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše:  Dr. Emir O. Filipović

Ruka s mačem se javlja u čelenci prve varijante njegovog grba na novcima koje je kovao od 1403. kao herceg u Splitu, da bi se potom taj simbol spustio i u štitno polje na grbu koji mu je dodijelio ugarski kralj Žigmund Luksemburški 1409. godine

Slika 3: Grb Hrvoja Vukčića Hrvatinića iz njegovog glagoljskog misala s početka 15. stoljeća

(Slika 3).[3] Ruka s mačem također je prisutna kao simbol u štitu i čelenci na grbu Hrvojevog nećaka i nasljednika na čelu donjokrajskog roda Hrvatinića, vojvode Jurja Vojsalića.[4] Da su isti znak mogli koristiti i Jurjevi nasljednici, vojvoda Petar i njegovi sinovi, naslućuje se iz očuvane predstave grba na jednom kaležu koji se danas čuva u riznici ženskoga benediktinskoga samostana Sv. Marije u Zadru.[5]

S obzirom na okolnost da je u decenijama nakon pada Bosanskog kraljevstva pod osmansku vlast 1463. godine nošenje i isticanje grbova skoro u potpunosti zamrlo, bivše bosanske heraldičke tradicije nastavljene su, s izvjesnim prekidom, na zapadu. Opća konfuzija nastala usljed osmanskih osvajanja i kompleksnih političkih dešavanja na Balkanu rezultirala je činjenicom da su evropski heraldičari tog vremena Bosni pripisivali razne izmišljene grbove sa različitim motivima, predstavama i obrazloženjima.

U ideološkom smislu grb Bosne je posebno mogao biti zanimljiv vladarima iz Jagelonske i Habsburške dinastije pošto su sebi pripisivali ulogu predvodnika kršćanske borbe protiv osmanskih osvajača na Balkanu. U tom pogledu je Bosna igrala značajnu ulogu u heraldičkoj ikonografiji Jagelonaca kao ugarskih kraljeva, ali i Habsburgovaca kao rimskih careva s pretenzijama na ugarsko prijestolje. U svojim grbovnim programima oni su obilježjima zemalja ugarske krune također pridružili one zemlje kojima nisu vladali, ali za koje su smatrali da im pripadaju po starom historijskom pravu.

No, umjesto amblema i grbova kojima su se služili bosanski banovi i kraljevi iz dinastije Kotromanića, u umjetničkom miljeu ove dvije srednjoevropske vladarske kuće krajem 15. i početkom 16. stoljeća nastala su najmanje tri heraldička spomenika koja se, uz izvjesne rezerve, mogu pripisati Bosni. Kuriozitet je da se u svim slučajevima radi o grbu s rukom naoružanom sabljom. Takav jedan grb nalazi se uz obilježja Češke, Moravske, Šleske, Lužice, Ugarske, Poljske i Dalmacije na kraljevskom oratoriju u katedrali Sv. Vida u Pragu, izgrađenom između 1490. i 1493. godine po narudžbi ugarskog kralja Vladislava II (1490-1516).[6]

Isti se grb također javlja i na svodu kuće u Herzog Friedrichstraße 35. u Innsbrucku, koju je 19. marta 1495. godine car Maksimilijan (1486-1519) poklonio gradskom sucu Walteru Zelleru. Tu je pozicioniran na sjevernom dijelu freske u grupi grbova sa Dalmacijom, Ugarskom i Hrvatskom.[7] I na taleru ugarskog i češkog kralja Ludovika II (1516-1526), kovanom u Kremnici 1525. godine, također se javlja istovjetan grb,[8, ali je u sva tri navedena slučaja kod grbova izostao natpis, pa se ne može sa sigurnošću potvrditi da li se njegova primjena u ovom najranijem periodu odnosi na Bosnu.

Slika 4: Avers i revers srebrenog talira ugarskog kralja Ludovika II (1525)

Međutim, sve dileme otklonjene su na tri najvažnija heraldička spomenika iz ideološkog programa cara Maksimilijana I Habsburškog – na grbovnom tornju u Innsbrucku iz 1499, na središnjoj kompoziciji njegovog Trijumfalnog slavoluka dovršenog 1515,[9] i na Trijumfalnoj procesiji izrađenoj između 1516. i 1519. godine.[10] Na sva tri primjera se uz grbovnu kompoziciju ruke sa sabljom nalazi i natpis kojim se taj grb definitivno pripisuje Bosni.

Upravo su ovi primjeri bili presudni u daljem razvoju bosanskog grba i konačnoj potvrdi da se krajem 15. i početkom 16. stoljeća grb sa sabljom smatrao doista i grbom Bosne. Zbog značaja tih heraldičkih spomenika kao svojevrsnih službenih dokumenata na kojima je izložen carski vladarski program, taj široki grbovni ansambl u kojem je bosanski grb imao također značajnu ulogu, počeo se koristiti za sve ostale carske heraldičke potrebe – na novcu, pečatima, carevom kenotafu i sl.

Da je uistinu tokom ranog novog vijeka ovaj grb pripisivan Bosni potvrđuje i veći broj drugih izvora različitog porijekla, kreiranih u različitim historijskim okolnostima. Naprimjer, u grbovniku Johanna von Francolina iz 1560. u kojem su pobrojani grbovi rimskog cara i ugarskog kralja Ferdinanda I Habsburškog (1526-1564), uz štit s predstavom sablje u ruci nalazi se i natpis koji to obilježje određuje kao grb Bosne.[11]

Slika 5: Grb Bosne iz grbovnika Johanna von Francolina (1560)

Na reversu dvije varijante velikog dvostranog pečata cara Ferdinanda I korištenima od 1559. također se javlja istovjetan znak i on se može pripisati Bosni pošto se ona na tim pečatima spominje i u carevoj vladarskoj tituli.[12]

Slika 6: Revers velikog dvostranog pečata cara Ferdinanda I Habsburškog (1564)

Nedugo nakon careve smrti 1565. godine u Augsburgu je objavljena publikacija s ilustracijama njegove pogrebne povorke. U tom djelu, autora Bartolomeja Hannewalda, sablja u šaci kao “grb Bosne” se nalazi u raščetvorenom štitu zajedno s obilježjima Srbije, Vlaške i Bugarske.[13]

Slika 7: Grb Bosne na zastavi nošenoj prilikom pogrebne povorke cara Ferdinanda I (1565)

Isti grb obilježava Bosansko kraljevstvo i u grbovniku njemačkog zlatara i gravera Martina Schrota iz 1580.

Slika 8: Grbovi Bosne, Srbije, Dalmacije i Hrvatske u grbovniku Martina Schrota (1580)

(Slika 8),[14] dok je i 1623. godine na bakrorezu s prikazom pogrebne povorke austrijskog nadvojvode i guvernera Nizozemske Albrechta VII († 1621), autora Jacoba Franquarta, flamanskog slikara i arhitekta, grb Bosne predstavljen kao “ruka sa sabljom[15]

Slika 9: Grb Bosne među grbovima habsburških provincija na bakrorezu pogrebne povorke nadvojvode Albrechta VII, autora Jacoba Franquarta (1623)

Baron Péter Révay († 1622), ugarski plemić i kraljevski čuvar Svete krune, pjesnik, ratnik i povjesničar, u svom posthumno objavljenom djelu De monarchia et Sacra corona Regni Hungariae iz 1659. daje samo tekstualni opis tog “bosanskog” grba, bez slike, kao “naoružani ljudski lakat, koji u oklopljenoj desnici maše mačem”.[16] Čuveni isusovac Karl Klein je u djelu Analecta poetica provinciae Avstriae Societatis Iesv iz 1757. godine dao opis tog grba Bosne u stihovima:

ARMATVM. BRACHIVM.BOSNIAE.                             ORUŽANA.RUKA.BOSNE

Arreptum manibus, sitientem sanguinis, ensem,             Prihvaćen rukama, krvožedni, mač,

In gentilitiis, Bosnia, cerno tholis:                                 U plemenitom, Bosno, vidim štitu:

Exanimis dextra est, proprio de corpore scissa;              Beživotna ti je desnica, od tijela odsječena;

Bosnia, cum veteri corpore iunge manum.[17]                    Bosno, sa starim tijelom ujedinit ćemo ruku.

Kako je i zbog čega došlo do upotrebe tog obilježja kao grba Bosne od kraja 15. do sredine 18. stoljeća i danas predstavlja teško rješiv problem. Većina istraživača koja se bavila tim pitanjem opredijelila se za zaključak prema kojem je presudan utjecaj na odabir tog znamenja imao upravo ranije opisani grb hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Među prvima je tu tezu zagovarao mađarski povjesničar Lajos Thallóczy koji se trudio dokazati da njegovo porijeklo treba tražiti u okolnosti da su Hrvatinići stajali “u sasma neobičnom vazalskom odnošaju prema ugarskoj kruni”, da su držali područje sjeverozapadne Bosne kao leno, te da su nakon 1463. godine tom prostoru, koji je nakon osmanskog osvojenja Bosne ostao u okvirima Ugarskog kraljevstva, ugarski vladari dali “neku državopravnu individualnost”. Prema tome je u skladu s razvitkom “ilirsko-dalmatinske heraldike” u drugoj polovici 15. stoljeća “nova Bosna Jagelonaca” dobila “mačem oružanu ruku kao grb”.[18] Iako zvuči privlačno, ovo tumačenje je samo smjela pretpostavka koju je za sada nemoguće dokazati postojećim heraldičkim izvorima. Prema takvoj postavci rezervu je iskazao još i Franjo Rački,[19] ali je Thallóczyjeva teza prevladala u stručnoj literaturi pošto ju je u svojim radovima zastupao istaknuti mađarski heraldičar Szabolcs de Vajay.[20]

Bilješke:

[1] Fox-Davies, A. C. A Complete Guide to Heraldry, London, 1909, 11.

[2] Brstilo Rešetar, M. “Heraldičko nazivlje na temu ratovanja s Osmanlijama”, Povijesni prilozi, br. 38, Zagreb, 2010, 86.

[3] O tome: Sulejmanagić, A. “Grbovi Vukčića Hrvatinića”, Povijesni prilozi, br. 48, Zagreb, 2015, 33-70.

[4] Anđelić, P. Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1970, 54-55.

[5] Jakšić, N. i Tomić, R. Zlatarstvo. Umjetnička baština Zadarske nadbiskupije, Zadar, 2004, 11, 183.

[6] Vidi: Ehm, J. Praha, Panorama, Praha, 1985, sl. 21, str. 168-169.

[7] Hye, F. “Zur Geschichte des Staatswappens von Kroatien und zu dessen ältester Darstellung in Innsbruck”, Arhivski vjesnik, god. 36, Zagreb, 1993, 135, 145.

[8] Gyöngyössy, M. – Winter, H. Münzen und Medalle des ungarischen Mittelalters 1000-1526, Wien, 2007, 243, t. 90, no. 1786a i 1786b.

[9] Filipović, “Trijumfalni slavoluk cara Maksimilijana i bosanska heraldika”, 180-187.

[10] Aspland, A. Triumph of the Emperor Maximilian I, London, 1875, 136.

[11] Francolin, J. Weyland Kaysers Ferdinandi säligister und hochloblichister gedächtnuß unnd dem gantzen hochberhümbten Hauß von Osterreich angehörig Wappen, Augsburg, 1560.

[12] Posse, O. Die Siegel der Deutschen Kaiser und Könige von 751 bis 1806, Bd. III (1493-1711), Dresden, 1912, 19, 26-27. Sablja u šaci javlja se konsistentno na velikim dvostranim pečatima Ferdinandovih nasljednika, careva Maksmilijana II (1564-1576), Isto, 29-30; Rudolfa II (1576-1612), Isto, 36, 39; Matijaša (1608-1619), Isto, 41, 43-44, 46; Ferdinanda II (1619-1637), Isto, 48, 52; Ferdinanda III (1637-1657), Isto, 54, 58; Leopolda I (1658-1705), Isto, 61, 66-68; te Josipa I (1705-1711), Isto, 70, 73-74.

[13] Hannewald, B. Parentalia Divo Ferdinando Caesari Avgvsto patri patriae etc. a Maximiliano imperatore etc., Ferdinando et Carolo serenissimis Archiducibus Austriae Fratribus singulari pietate persoluta Viennae: Anno Domini M.D.LXV. VIII. Idus Augusti, Augusta Vindelicorum, 1566, sl. br. 14. Usp. Pálffy, G. “Najstariji prikazi hrvatskih zastava iz 16. i 18. stoljeća. Jedinstveni izvori za proučavanje povijesti hrvatskih državnih i nacionalnih simbola”, u: Ascendere historiam. Zbornik u čast Milana Kruheka, Zagreb, 2014, 334.

[14] Schrot, M. Wappenbuch Des Heiligen Römischen Reichs, und allgemainer Christenheit in Europa, München, 1580, 18v.

[15] Francquart, J. Pompa funebris optimi potentissimiq[ue] principis Alberti Pii, Archiducis Austriae, ducis Burg. Bra. &c, Bruxellae, 1623. Usp. i francusko izdanje djela s istim bakrorezima: Franquart, J. Pompe funèbre du très pieux et très puissant Prince Albert, archiduc d’Autriche, duc de Bourgogne, de Brabant, etc, Bruxelles, 1729.

[16] “Bosna, vel Bosnia, ab Incolis qui vulgo Bosni, olim & Bessi appellabantur, dicta Regio aspera, & montana, porrigitur usque ad Illiricos, qui incolunt maritimam Ionii regionem. Genus hoc antiquum, non multum dissimili linguâ, quam Dalmatae, Mysii, Triballi & Sarmatae, utentes. Credibile est, eos a Scythis pulsos, transiisse in regionem quae ultra Istrum colitur, & subactâ Thraciâ, atque Romaniâ, ad sinum eum venisse, ibique sedem fixisse. Habet Urbem Reqnique sedem Jaizam, Zreberniko aliis, viginti octo oppidis divitem, quae cum toto Regno, despotarum perfidiâ in potestatem Turcarum venit. Cum Graecis Imperatoribus, mox Turcarum Tyrannis varia fortuna bellum gessit: recuperata virtute Matthiae primi, donec una cum Alba Graeca, jugo barbarorum subjiceretur. Utitur pro insigniis armato hominis cubito, aut ferrata dextra gladium vibrante.” Rewa, P. De monarchia et Sacra corona Regni Hvngariae centuriae septem, Francofurti, 1659, 147.

[17] Klein, C. Analecta poetica provinciae Avstriae Societatis Iesv, Viennae, Pragae et Tergestii, 1757, 394.

[18] Thallóczy, L. “Vojvoda Hrvoja i njegov grb”, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, god. IV, knj. 1-4, Sarajevo, 1892, 186-187.

[19] Rački, “Stari grb bosanski”, 167-169.

[20] Vidi: de Vajay, S. “Les sources numismatiques de l’héraldique d’Etat hongroise”, u: Recueil du IX^e Congrès international des sciences généalogique et héraldique, Bern, 1968, 155. S Thallóczyjevim mišljenjem se ne slaže Sulejmanagić, A. “Signa bosniensia rediviva – Oživjelo bosansko znakovlje”, u: Škoro, M. Pozdrav iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2009, 23. On, bez poziva na izvor, tvrdi da je grb ruke sa sabljom u šaci “Bosni dodijelio Vladislav II. Jagelović 1493. godine nakon Krbavske bitke kada se pojavljuje, zajedno s grbom Dalmacije, na ogradi kraljevskoga oratorija praške prvostolnice Sv. Vida.” Isti, “Grbovi Vukčića Hrvatinića”, 54. Ovdje bi vrijedilo naglasiti i mogućnost da se ruka s mačem na Zapadu ustalila kao grb Bosne usljed okolnosti da je titulu bosanskog kralja jedno vrijeme nosio pojedinac za kojeg se u literaturi smatra da je pripadao rodu Hrvatinića. Radi se o Matiji Vojsaliću, po svoj prilici bratu ili sinu vojvode Petra Vojsalića.

Njega su tokom 1476. godine na bosansko prijestolje postavili Turci, ali se on kompromitirao svojim vezama s ugarskim dvorom. To je izazvalo silovitu osmansku reakciju, pa je Vojsalić nedugo potom svrgnut sa svog položaja. O tome: Ћирковић, С. “Властела и краљеви у Босни после 1463 године”, Историски гласник, бр. 3, Београд, 1954, 123-131; Ćošković, P. “Hrvatinići”, Hrvatski biografski leksikon, vol. 5 (Gn-H), Zagreb, 2002, 725-739.

Objava RUKA S MAČEM KAO “GRB BOSNE” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Franjo Rački, “Stari grb bosanski”, Rad JAZU, Knj. XXX, Zagreb, 1890, 134.

U nekoliko nastavaka donosimo rad dr. Emira O. Filipovića pod nazivom “Kako je grb Rame postao grb Bosne” koji je objavljen u Zborniku radova povodom 650. obljetnice spominjanja Prozora u pisanom obliku.

Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine značajno je promijenila pravni položaj ove dotadašnje pokrajine Osmanskog carstva. Jedno od pitanja iskrslih iz novonastalog stanja bilo je i ono koje se odnosilo na izbor “pravog” zemaljskog grba za Bosnu budući da ona od gubitka državne samostalnosti sredinom 15. stoljeća nije imala svoj grb i zastavu.

U odsustvu heraldičke tradicije za rješavanje ovog problema konsultirani su brojni hrvatski, austrijski i mađarski stručnjaci. Na zaključni odabir znamenja presudno je utjecala poznata ugarska deviza da je “Rama isto što i Bosna” (Rama seu Bosna). Cilj ovog priloga bit će da ispita porijeklo grba Rame u habsburškoj vladarskoj ideologiji, te da ukaže na mogućnost da je prvobitni “fiktivni” grb Bosne zamijenjen grbom Rame kako bi se na taj način pomirila vladarska titula i heraldički repertoar ugarskih vladara.

Oklopljena ruka presavijena u laktu sa sabljom u stisnutoj šaci danas predstavlja najprepoznatljivije obilježje ramskog kraja i sastavni je dio suvremenog grba Općine Prozor-Rama. Taj simbol ima dugu tradiciju koja seže još u 15. stoljeće, međutim, on se nije uvijek pripisivao Rami te su njegovo porijeklo, historijski razvoj i veza s Bosnom svojevrsna heraldička zagonetka.[1]

Ovaj rad pokušat će dati prilog rješavanju tog zanimljivog pitanja i to kroz razmatranje geneze opisanog grbovnog simbola, s posebnim osvrtom na njegovu ulogu u vladarskoj ideologiji Habsburgovaca kao ugarskih kraljeva. Iako se on nikada ranije u Bosni i Hercegovini nije koristio kao grbovno obilježje zemlje ili neke oblasti, upravo su Habsburzi doprinijeli tome da je znak ruke sa sabljom jedno vrijeme imao i ulogu službenog “zemaljskog grba” Bosne i Hercegovine pod upravom Austro-Ugarske monarhije od 1889. do 1918. godine.

To se moglo desiti jer su od osmanskog osvojenja Bosne 1463. i postepenog zamiranja srednjovjekovnih državnih tradicija do pokretanja rasprave o autentičnom heraldičkom obilježju Bosne kao novopriključene pokrajine dvojnoj Austro-Ugarskoj monarhiji protekla stoljeća.

U tom razdoblju bilo je zaboravljeno gotovo sve što je u simboličkom smislu asociralo na srednjovjekovno Bosansko kraljevstvo, pa je tako bilo moguće da se krajem 19. stoljeća nije znalo kojim su se grbovnim likom služili njegovi vladari. Budući da državna vlast Osmanskog carstva nije poznavala heraldiku, niti joj je bilo u interesu da gaji i baštini političku i simboličku tradiciju osvojenih zemalja iz perioda prije osvajanja, Bosna je austrougarsku okupaciju dočekala bez precizno utvrđenog heraldičkog znaka. Situaciju je komplicirala okolnost da su se u minulom razdoblju pojavila dva različita grbovna obilježja pripisivana Bosni.

Grbovi Bosne, Donje Lombardije i Austrije na trijumfalnom slavoluku cara Maksimilijana (1515)

Jedno od njih – ruka s mačem – nastalo je i ukorijenilo se u okviru vladarske ideologije Habsburgovaca (Slika 1),[2] a drugo – ukrštene nazubljene grede s okrunjenim glavama – produkt je bogate mašte autora ilirskih grbovnika rađenih po narudžbi bosanske emigracije i posebno je bilo cijenjeno u franjevačkim krugovima (Slika 2).[3]

Grb Bosne iz djela Filipa Lastrića “Epitome vetustatum Bosnensis provinciae” (1776)

Zbog toga se već u godini poslije okupacije pokrenulo pitanje o autentičnom, tj. “pravom” grbu Bosne, koje će trajati više od jedne decenije, i koje će okupirati vodeće znanstvenike – povjesničare, heraldičare i numizmatičare – Hrvatske, Austrije i Mađarske.[4]

Rješenje te plodne rasprave na kraju nije uvažilo suvremene srednjovjekovne izvore i znanstvena mišljenja, nego se priklonilo političkom rješenju prema kojem je za grb Bosne i Hercegovine usvojen heraldički znak ruke sa sabljom, tada identificiran kao grb Rame. Službeno prihvatanje ovog obilježja je trebalo u konačnici simbolički potvrditi da je Bosna uistinu bila isto što i Rama, odnosno da su ugarski kraljevi imali prevlast nad Bosnom pošto su smatrali da se ona još od 12. stoljeća pod imenom Rame javljala u njihovoj vladarskoj titulaturi.[5]

Suštinu problema jezgrovito je sažeo u svom radu “Stari grb bosanski” jedan od glavnih aktera te rasprave, hrvatski povjesničar Franjo Rački. Analizirajući novce i pečate bosanskih kraljeva on je došao do zaključka da je autentični srednjovjekovni grb Bosne bio “lierova kruna” u štitu, da se kasnije za Ramu počeo navoditi poseban grb, “koji se je pod uplivom ugarskih državo pravnih nazora stao prenašati na Bosnu”, te da je taj grb Rame – “na ime mačem oboružana ruka” – posve istisnuo iz upotrebe stari grb bosanski.[6]

Rački je iznio nedvosmislen stav da “taj dakle t. zv. ramski ili primorski grb, prenesen kašnje na Bosnu, ne može pozvati u svoju obranu istinite suvremene heraldičke spomenike”, te da se ta “velika promjena na štetu historijske istine dogodila uplivom monakovske sbirke i njemačke heraldike”.[7]

Iako je mišljenje Račkog u osnovi ispravno, čuveni istraživač je napravio omašku time što je svaki njemu poznati primjer grba ruke s mačem opisao kao grb Rame. To ga je dovelo do zaključka da je “ramski grb” prenesen na Bosnu. Međutim, najraniji očuvani izvori idu u prilog zaključku da je prvobitno “bosanski grb” prenesen na Ramu, pošto je ruka s mačem u habsburškoj heraldičkoj i državnoj tradiciji još od kraja 15. stoljeća smatrana grbovnim obilježjem Bosne.

Budući da su uplivom ugarskih shvatanja u tu tradiciju Bosna i Rama izjednačene i smatrane istim oblastima, tako se i početkom 17. stoljeća grb Bosne počeo povremeno pripisivati Rami. Zaseban grb Rame, drukčiji od grba Bosne, ne susreće se na heraldičkim izvorima prije 1701. godine. Da bi se to pitanje moglo bolje razumijeti, potrebno se vratiti u početke i ispitati porijeklo ruke s mačem kao grbovnog obilježja te razmisliti o razlozima zbog kojih se upravo taj simbol počeo koristiti kao grb Bosne.

Bilješke:

[1] Kratak sumarni pregled prošlosti ramskog grba nudi: Grakalić, M. “O grbu Rame”, u: Vladić, J. Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, Zagreb, 1991, 115-117. Međutim, rad ne tematizira ključna pitanja te je ostao na površini problema.

[2] Filipović E. O. “Trijumfalni slavoluk cara Maksimilijana i bosanska heraldika”, Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja, knj. 39, Sarajevo, 2010, 173-187.

[3] Truhelka, Ć. “Jedno zanimljivo pismo bosanskog historičara fra Ante Kneževića”, Narodna Starina, knj. IX, Zagreb, 1930, 227-233.

[4] O ovom iznimno zanimljivom pitanju još uvijek nije napisan poseban rad. Vidi literaturu navedenu u: Filipović E. O. “Lajos Thallóczy i bosanska heraldika”, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu (Historija, Historija umjetnosti Arheologija), knj. XIV/1, Sarajevo, 2010, 173-189; Galović T. – Filipović E. O. “Prilog bibliografiji radova o heraldici (s posebnim osvrtom na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu)”, Arhivski vjesnik, god. 51, Zagreb, 2008, 161-226. Također pogledaj: Filipović, E. O. “Medo Pucić, Franjo Rački, Ivan Bojničić i Vatroslav Jagić, Kraći prilozi južnoslavenskoj heraldici (1880)”, Bosna Franciscana, br. 32, Sarajevo, 2010, 41-59.

[5] O pitanju Rame u vladarskoj tituli ugarskih kraljeva vidi: Klaić, N. Srednjovjekovna Bosna, Zagreb, 1994, 35-42; Живковић, Т. “Рама у титулатури угарских краљева”, Зборник радова Византолошког института, књ. XLI, Београд, 2004, 153-164.

[6] Rački, F. “Stari grb bosanski”, Rad JAZU, Knj. XXX, Zagreb, 1890, 134.

[7] Isto, 167, 134.

Objava KAKO JE “GRB RAME” POSTAO “GRB BOSNE” pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Prije dvije godine, potkraj ožujka, tuzlanski je načelnik Jasmin Imamović objavio roman, točnije povijesnu kroniku o prvom bosanskom kralju Tvrtku I. Kotromaniću. Nije, dakako, taj književnik (i političar) povjesničar. Ipak, njegov je Ljetopis o kralju Tvrtku izazvao nemalu pozornost, čak i znanstvenu. Poglavito stoga što Imamović kroz svoje djelo nastoji pokazati kako je taj naš kralj najvažnija povijesna ličnost u višestoljetnom kontinuitetu državnosti Bosne i Hercegovine, koja se, je li, kontinuirano propituje u današnjoj BiH.

Zlatno doba

Autor tvrdi kako je Tvrtko I. otac bosanske suverenosti te drži kako ga stoga treba biti više u bh. manifestacijskoj kulturi te napose u ovdašnjoj spomeničkoj kulturi. I, doista, Tuzla i načelnik joj dali su svoj obol tomu: 2012. podignut mu je spomenik, čemu je (možda) doprinijelo i to što Imamović – jasno u kontekstu naše aktualne stvarnosti – naglašava kako Kotromanić nije bio ni Bošnjak, ni Srbin, ni Hrvat, a bio je – istodobno! – i Hrvat i Srbin i Bošnjak. Zavnobihska definicija, takoreći… Očekivana, doduše, od jednog glasovitog esdepeovca u (nekoć…) crvenom Gradu Soli.

Podsjetimo, dakle, tko je, zapravo, bio prvi bosanski kralj što je vladao u XIV. stoljeću. Prvo, osim što je bio prvi bosanski kralj, bio je i posljednji bosanski ban.

Za neupućene valja spomenuti kako se titula bana pojavljuje jedino kod Hrvata. No, to ćemo zbog teme ostaviti po strani.

Važnije je, i u trenutačnim okolnostima Bosne poprilično posne izaziva stanovitu nostalgiju, to što se vrijeme Tvrtkove vladavine slobodno može krstiti zlatnim dobom. U srednjevjekovnoj se Bosni, naime, razvijaju gradovi, trgovina i rudarstvo te se kuje prvi zlatni novac na bosanskim prostorima. Dokaz, dakako, ondašnjeg blagostanja. Uz to, ne opet bez (aktualnog) konteksta, u to se doba javlja i heraldički simbol ljiljana koji će postati znakom bosanskih banova i kraljeva. A preuzet će ga i (bošnjačka) Armija BiH…

Vratimo se, međutim, „zavnobihskom“ tumačenju Tvrtkova podrijetla. Je li, što, dakako, književnik može, s ta tri I – Imamović malo pao u sevdah. Dakle: Tvrtko I., uče nas povijesne knjige, bio je sin kneza Vladislava, brata prethodnog bosanskog bana Stjepana II. i Jelene Šubić, kćeri Jurja II. Šubića iz glasovite hrvatske vladarske obitelji Šubića te unuk Stjepana I. Kotromanića i Jelisavete, kćeri svrgnutoga srpskog kralja i bana Usore i Soli Stefana Dragutina i Katarine, unuke Bele IV. Ima tu, dakle, i hrvatskog i srpskog DNK-a, fali još samo – bošnjački.

No, rekosmo, Imamović nije povjesničar… ima pravo na fikciju. Uostalom, do Bošnjaka, tj. Bošnjana kao identifikacijske činjenice doći ćemo kad ovdje bude govora o našemu  posljednjem kralju Stjepanu Tomaševiću, također Kotromaniću.

Najmlađi, ali i posljednji ban

Pa iako, želeći se sjećati slavnih dana Bosanskog Kraljevstva, nećemo inzistirati na banskom životopisu Tvrtkovu, ipak treba kazati kako je imao svega 15 godina kada je započeo svoju vladavinu. Ali, pod njegovom kontrolom bili su samo njegovi obiteljski posjedi i (vjerojatno) sitno plemstvo iz središnjeg dijela banovine – Vrhbosne. Okolnosti njegova banovanja bile su nedvojbeno teške. I to ne samo zbog njegovih mladih godina. Povjesničari bilježe kako je takvo stanje prizvalo hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. na intervenciju i pokušaj uspostave kontrole i reda. Taj je savez bio i obiteljski utemeljen. Ludovik se, naime, 1353. vjenčao sa sestričnom Tvrtka I. Elizabetom. Neposredno pred smrt njezina oca Stjepana II., taj je hrvatsko-ugarski kralj zahtijevao od Tvrtka da mu „na osnovu baštinskih prava gospođe mlađe kraljice Elizabete“ preda „svu zemlju humsku sa svim tamošnjim utvrđenim gradovima“.

Lako se bilo pozvati na „miraz“, ali rođaku Tvrtku nije bilo lako taj dug odužiti. Jer kako natjerati (svoje) vazale na poslušnost?! Stoga se 1357. zaputio zetu u pohode u Ugarsku. To je, valjda – kao stanovita prijetnja – bilo dovoljno vazalima te je Ludovik I. vratio stare granice Hrvatske banovine na zemlje koje je Stjepan II. pripojio Bosanskoj banovini. Zauzvrat, Ludovik I. je Tvrtku I. i njegovu mlađem bratu Vuku potvrdio vlast nad Vrhbosnom i Usorom. Ali pod uvjetom da: iz zemlje istjera bogumile, tj. krstjane, da iskazuje potpunu vjernost gospodinu kralju, služi u svakom njegovu pohodu kad gospodin kralj bude to od njega tražio te da će on sam ili njegov brat stalno boraviti na kraljevu dvoru. (Kao, valjda, taoci toga sporazuma, a ne zato što je kralju mila ženina obitelj.)

Kako (i zašto) prevariti kralja?!

U to se doba, međutim, događaju pojačani papinski pozivi na vojnu protiv bogumila u Bosni, slijedom čega se Tvrtko našao u opasnosti da izgubi bansku čast i, u biti, u stanovitoj klopci: kad bi pokušao prevariti kralja, Ludovik bi se odazvao Papinu pozivu i napao bi Bosnu; a da okolnosti budu (još) teže – vrhbosanski biskup u Đakovu Peregrin Saksonac, koji je mogao obraniti njegove interese u Bosni, bio je mrtav, a na njegovo je mjesto došao prokraljevski nastrojen Petar Šikloši. Nije pak povijesno, tj. znanstveno utvrđeno koji je na kraju bio stvarni uzrok rata, tek zna se kako je kraljeva vojska dva puta napala sjever Bosne. U prvom napadu meta su bili Donji Kraji gdje su se lokalni plemići podijelili – jedni su stali uz Tvrtka I., a drugi uz kralja; Vlatko Vukoslavić, do tada lojalan banu, predao je neprijatelju važnu tvrđavu Ključ. Srećom, banu bosanskom u tom teškom trenutku vjerno je poslužio vojvoda Vukac Hrvatinić koji je od kralja obranio Soko Grad u Plivskoj župi. Poslije nanesene štete u tom boju, kraljeva se vojska povukla.

Drugi napad Ludovika I. dogodio se mjesec dana kasnije, a cilj mu je bio Usora. No, banska se obrana i ovoga puta pokazala stamenom. Povijest nas uči da je između 1358. i 1363. Tvrtko I. dovoljno ojačao kako bi mogao otkloniti kraljevsku prijetnju.

Ubrzo, već nakon tri godine, pokazalo se kako mu nisu opasni samo vanjski, nego i unutarnji neprijatelji. Samo što se riješio kraljevske vojske, u veljači 1366. lokalno se plemstvo pobunilo protiv bana primoravši ga da pobjegne na kraljev dvor gdje je Ludovik primio svoga dojučerašnjeg neprijatelja. Čime se potvrdila ona narodna, pomalo, doduše, i zlobna: „Tko ima zeta, ima i …“

I kralj je bosanskom banu uistinu dao ruke. U Bosnu se vratio u ožujku 1366. i do kraja mjeseca vratio je veliki dio svoje banovine, ali ne (još) sve. To mu je, međutim, pošlo za rukom do kraja iduće godine kada je i krunisan kao prvi bosanski kralj.

Priznao ga (čak) i Dubrovnik

Prema povijesnim izvorima, krunjenje kralja Tvrtka I. dogodilo se između 18. listopada i početka studenoga 1377. Prvi kralj okrunjen je u mjestu Mile, a to su današnji Arnautovići nedaleko od Visokog. Krunjenje se dogodilo u crkvi Svetog Nikole. Po tradiciji istočnih vladara, Tvrtko se nazvao Stipanom (grč. Stephanos, okrunjen). A njegov naslov pokazuje temelj na kojem postavlja (legitimno) pravo na upražnjenu krunu: kralj Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj Zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranama, Usori i Podrinju. Naslov su mu priznali – čak! – i Dubrovčani koji su mu isplaćivali Svetodmitarski dohodak koji je ranije pripadao vladarima Huma.

A sintagma „kralj Srbljem“ promovirana na krunidbi odnosila se na teritorije koje je priključio Bosni između 1373. i 1377. Poslije krunidbe za kralja, Tvrtko I. promijenio je i vladajući naslov; prije toga sebe naziva: „mi Tvrtko, milošću Božjom ban bosanski“, a sada njegov naslov glasi: „mi o Kriste Isuse blagovjernomu i Bogom postavljenomu Stipanu, kralju Srbljem i Bosne i pomoriju i zapadnim stranama.“ No, Papa koji je u katoličkom svijetu, dakako, imao odlučujuću riječ o priznavanju kraljevskog statusa, Bosni je status kraljevstva priznao tek u vrijeme Stjepana Tomaša, 1445., ali i onda je vladar, u biti, ostao vazal hrvatsko-ugarskih kraljeva.

Muk „međunarodne zajednice“

Spominjanjem Stjepana Tomaša dolazimo, zapravo, do posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića koji je na bosanskome prijestolju stolovao od 10. srpnja 1461. do 1463. Na vlast je došao nakon očeve smrti 10. listopada 1461. I za kraljevinu mu vrlo nepovoljnim okolnostima. Svjestan prijeteće osmanlijske najezde, Tomašević se miri s herceg Stjepanom i pismeno moli europske vladare, danas bismo kazali međunarodnu zajednicu, da mu pomognu u obrani Bosne. A također 17. listopada 1461. šalje poslanicu papi Piju II., u kojoj, uz ino, kaže: „… Dođe glas Kraljevstvu mi kako Car Turski Muhamed namjerava dojdućeg ljeta udariti s vojskom na mene i da je zato sve potrebito prigotovio. Tolkoj sili Turachkoj ja sam ne mogu odoljeti. Umiljeno sam molio Ugarsku i Bnetachku gospodu i Jurija Kastriota jeda bi mi u ovoj nevolji pohitali u pomoć, što molim i tebe, svepochtenog, uzmoznog i prosvijetlog gospodina i oca… Jere, ako Bošnjani budu vidjeli da u ovoj rati neće biti sami i da će im mnogi ini pomioci – hrabrije će u rat iti i vojevati, a tagdi i Turachka vojska neće bez straha u moje vladanje naprasno ulisiti.“

Nitko od europskih vladara nije Stjepanu odgovorio, a kamoli poslao pomoć. Jedina potpora iz Vatikana bila je papinska kruna kojom je okrunjen za kralja te je tako postao jedini kralj Bosne okrunjen krunom iz Vatikana. Zapad je kraj Bosne ravnodušno promatrao. Nešto kao i ranih devedesetih ovoga stoljeća. A ostalo je (samo) zapisano kako je nakon što je Bosna pala, u Firenci konstatirano da je „pred očima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo“.

Od kraljevstva – sandžak

Sultan Muhamed II. u svojem je taboru pred Jajcem 25. svibnja dao pogubiti posljednjeg bosanskog kralja, njegova strica Radivoja i još mnogo bosanske vlastele. Bosna je tako izgubila svoju samostalnost i postala osmanski Bosanski sandžak.

I na kraju, vratimo se Imamoviću, ali ne samo što je Stjepan pisao u ime, ne doduše Bošnjaka, nego Bošnjana, već i zbog jednog njegova zanimljivog razmišljanja u vrijeme promocije njegova Ljetopisa o Stjepanovu (davnom) predšasniku. „Pitajte ljude o svim vladarima slavenskog juga. Možete ih pitati za Tvrtka, a u Hrvatskoj ih pitajte za kralja Tomislava ili kralja Zvonimira, u Srbiji za cara Dušana. Istodobno ih pitajte o Arthuru, engleskom kralju. Zbog svih tih igranih filmova svi će znati o Arthuru, a malo će ih znati o Tvrtku. Arthur nije postojao, plod je mašte, a Tvrtko je postojao. To nema logike“, drži Tvrtkov tuzlanski biograf.

Ali – Bosna i logika?!

Objava Dvije (bosanske) sudbine dvojice Kotromanića pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Unatoč koronakrizi i tijekom 2020. godine katolici jednako napuštaju Bosnu i odlaze tražeći kvalitetnije uvjete života. Tamo – na sjeverozapad, uglavnom u zemlje njemačkog govornog područja – odlaze i be-ha i svi drugi migranti. Posebno je uočljiv egzodus malobrojnih bosanskih katolika, uglavnom mladih.

Prema podacima Sarajevske ili Vrhbosanske nadbiskupije, na dan 31. prosinca 2020. godine na području te dijeceze koja obuhvaća najveći dio Bosne, bilo je 129 189 katolika, što je za 8 802 manje nego 31. prosinca 2019. godine (137 991). Tijekom 2020. na području nadbiskupije kršteno je 1040 osobâ, dok su u istom razdoblju umrla 3943 katolika. U glasilu Vrhbosna (1/2021, str. 120) objavljeni su samo podaci za Vrhbosansku nadbiskupiju, nema javnih informacija iz drugih bosanskohercegovačkih biskupija.

Sarajevska nadbiskupija je tijekom protekle godine imala nešto više od 220 inkardiniranih svećenika, jednog trajnog đakona i tek osam bogoslova. Prosjek godina svećenika bio je 55,92 godine. U nadbiskupiji djeluje i 169 redovničkih svećenika, najvećim dijelom franjevaca (161). Velika većina župa, iako su brojčano male, ima rezidencijalnog župnika. Samo četiri od ukupno 155 župa imaju više od 4000 katolika (Kiseljak 4620; Busovača 5078; Tolisa 6199; Vitez 9838).

Broj katolika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji u razdoblju Jugoslavije:

1950. – 352.000
1969. – 431.000
1980. – 456.462
1990. – 527.610
1991. – 529.049

Broj katolika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji nakon rata u BiH (1992-1995):

1999. – 209.506
2000. – 201.567
2001. – 210.140
2002. – 215.025
2003. – 217.921
2004. – 215.482
2010. – 198.912

Broj katolika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji od ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju (2013):

2013. – 198.150
2014. – 192.467
2016. – 182.846
2017. – 162.711
2018. – 147.139
2019. – 137.991
2020. – 129.189

Budući da velika većina katolika u BiH ima i hrvatsko državljanstvo, iseljavanje iz BiH posebno je ubrzano ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine. Tako je, prema službenim podacima Svete Stolice sadržanima u Annuario Pontificio, Vrhbosanska nadbiskupija samo od 2013. (198 150) do 2020. godine (129 189) izgubila gotovo 70 tisuća ili čak 35% katolika. Broj svećenika, pak, u odnosu na ukupan broj katolika u Sarajevskoj nadbiskupiji najveći je u Europi a vjerojatno i među najvećima u svijetu.

/Izvor: Fratellanza umana (12.04.2021.)/

Objava Od ulaska RH u Europsku uniju u Bosni, odnosno Vrhbosanskoj nadbiskupiji 35% manje katolika pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava Literarni natječaj „Franjevačka prisutnost u Bosni“ pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Takve osobe su dužne na graničnom prijelazu predočiti potvrdu lječnika ili odgovarajuću liječničku dokumentaciju, iz koje je vidljivo da je od datuma završetka bolesti prošlo više od 14 dana i da od toga dana nije prošlo više od 90 dana.

Prekogranični radnici

Nije nužno da isti svakodnevno prelaze granicu, odnosno izbivaju do 12 sati izvan RH, već prelasci granice trebaju biti učestali ili barem jednom tjedno. U tom slučaju, prilikom ulaska u Republiku Hrvatsku radnik nije dužan posjedovati negativan PCR test, ali je obavezan pridržavati se općih i posebnih preporuka i uputa Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.

Prilikom ulaska u Republiku Hrvatsku radnici su dužni predočiti odgovarajuću dokumentaciju iz koje je vidljivo da se radi o prekograničnim radnicima (potvrda poslodavca i sl.)

Objava ULAZAK U HRVATSKU: Prekogranični radnici i osobe koje su preboljele COVID-19 pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Cijeli jedan manji grad u Bosni i Hercegovini nestao je tijekom 2019. godine samo računajući tzv. prirodno kretanje – umiranje i rađanje.

Nikada prije, bar što se tiče razdoblja nakon 1995. godine, razlika između živorođenih i umrlih nije prešla enormnih 10.000 osoba. Podaci dalje kazuju kako je 2019. godine zabilježen najniži koeficijent prirodnog priraštaja u poslijeratnoj historiji i on iznosi minus 3.

Drugim riječima, na svakih 1.000 stanovnika se rodi 8,1 stanovnik, a umre 11,1 stanovnik. Podsjetimo i da je prirodni priraštaj bio pozitivan sve do 2008. godine kada je dostigao nulu, a već sljedeće godine je otišao u minus.

Također, pad prirodnog priraštaja je konstanta od 1995. godine, odnosno od početka vođenja statistike, s tim da smo 1996., 1997., 1998. i 1999. godine imali “baby boom” jer je u te četiri godine rođeno čak 180.000 beba.

Takav zbroj u ovom tempu rađanja žive djece ne možemo dostići ni za 6 godina, pod uvjetom da on ostane u trenutnoj godišnjoj vrijednosti.

A trenutna godišnja vrijednost iznosi 28.360 živorođene djece, dok je broj umrlih 2019. godine bio 38.829. Ujedno, broj živorođene djece nikada nije bio niži od 1995., dok broj umrlih nikada nije bio niži od 1995. godine.

Treba istaći da je velika razlika prouzročena najviše ekstremnim padom broja živorođenih. Recimo, 1997. godine rođeno je 20.000 djece više nego 2019. Iste te godine umrlo je 11.000 osoba manje nego 2019.

Objava BiH u 2019. godini izgubila grad od 10 000 stanovnika pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.