RUKA S MAČEM KAO “GRB BOSNE”

RUKA S MAČEM KAO “GRB BOSNE”

U srednjem vijeku simbol ruke naoružane mačem predstavljao je viteško dostojanstvo dato istaknutom pojedincu za hrabre ratničke podvige.[1] U tom smislu on je bio relativno rasprostranjen heraldički znak, posebno često dodjeljivan za vojne uspjehe postignute u borbama protiv Turaka.[2] Najčuveniji nosilac takvog grba u Bosni bio je veliki vojvoda bosanski i herceg splitski Hrvoje Vukčić.

Piše:  Dr. Emir O. Filipović

Ruka s mačem se javlja u čelenci prve varijante njegovog grba na novcima koje je kovao od 1403. kao herceg u Splitu, da bi se potom taj simbol spustio i u štitno polje na grbu koji mu je dodijelio ugarski kralj Žigmund Luksemburški 1409. godine

Slika 3: Grb Hrvoja Vukčića Hrvatinića iz njegovog glagoljskog misala s početka 15. stoljeća

(Slika 3).[3] Ruka s mačem također je prisutna kao simbol u štitu i čelenci na grbu Hrvojevog nećaka i nasljednika na čelu donjokrajskog roda Hrvatinića, vojvode Jurja Vojsalića.[4] Da su isti znak mogli koristiti i Jurjevi nasljednici, vojvoda Petar i njegovi sinovi, naslućuje se iz očuvane predstave grba na jednom kaležu koji se danas čuva u riznici ženskoga benediktinskoga samostana Sv. Marije u Zadru.[5]

S obzirom na okolnost da je u decenijama nakon pada Bosanskog kraljevstva pod osmansku vlast 1463. godine nošenje i isticanje grbova skoro u potpunosti zamrlo, bivše bosanske heraldičke tradicije nastavljene su, s izvjesnim prekidom, na zapadu. Opća konfuzija nastala usljed osmanskih osvajanja i kompleksnih političkih dešavanja na Balkanu rezultirala je činjenicom da su evropski heraldičari tog vremena Bosni pripisivali razne izmišljene grbove sa različitim motivima, predstavama i obrazloženjima.

U ideološkom smislu grb Bosne je posebno mogao biti zanimljiv vladarima iz Jagelonske i Habsburške dinastije pošto su sebi pripisivali ulogu predvodnika kršćanske borbe protiv osmanskih osvajača na Balkanu. U tom pogledu je Bosna igrala značajnu ulogu u heraldičkoj ikonografiji Jagelonaca kao ugarskih kraljeva, ali i Habsburgovaca kao rimskih careva s pretenzijama na ugarsko prijestolje. U svojim grbovnim programima oni su obilježjima zemalja ugarske krune također pridružili one zemlje kojima nisu vladali, ali za koje su smatrali da im pripadaju po starom historijskom pravu.

No, umjesto amblema i grbova kojima su se služili bosanski banovi i kraljevi iz dinastije Kotromanića, u umjetničkom miljeu ove dvije srednjoevropske vladarske kuće krajem 15. i početkom 16. stoljeća nastala su najmanje tri heraldička spomenika koja se, uz izvjesne rezerve, mogu pripisati Bosni. Kuriozitet je da se u svim slučajevima radi o grbu s rukom naoružanom sabljom. Takav jedan grb nalazi se uz obilježja Češke, Moravske, Šleske, Lužice, Ugarske, Poljske i Dalmacije na kraljevskom oratoriju u katedrali Sv. Vida u Pragu, izgrađenom između 1490. i 1493. godine po narudžbi ugarskog kralja Vladislava II (1490-1516).[6]

Isti se grb također javlja i na svodu kuće u Herzog Friedrichstraße 35. u Innsbrucku, koju je 19. marta 1495. godine car Maksimilijan (1486-1519) poklonio gradskom sucu Walteru Zelleru. Tu je pozicioniran na sjevernom dijelu freske u grupi grbova sa Dalmacijom, Ugarskom i Hrvatskom.[7] I na taleru ugarskog i češkog kralja Ludovika II (1516-1526), kovanom u Kremnici 1525. godine, također se javlja istovjetan grb,[8, ali je u sva tri navedena slučaja kod grbova izostao natpis, pa se ne može sa sigurnošću potvrditi da li se njegova primjena u ovom najranijem periodu odnosi na Bosnu.

Slika 4: Avers i revers srebrenog talira ugarskog kralja Ludovika II (1525)

Međutim, sve dileme otklonjene su na tri najvažnija heraldička spomenika iz ideološkog programa cara Maksimilijana I Habsburškog – na grbovnom tornju u Innsbrucku iz 1499, na središnjoj kompoziciji njegovog Trijumfalnog slavoluka dovršenog 1515,[9] i na Trijumfalnoj procesiji izrađenoj između 1516. i 1519. godine.[10] Na sva tri primjera se uz grbovnu kompoziciju ruke sa sabljom nalazi i natpis kojim se taj grb definitivno pripisuje Bosni.

Upravo su ovi primjeri bili presudni u daljem razvoju bosanskog grba i konačnoj potvrdi da se krajem 15. i početkom 16. stoljeća grb sa sabljom smatrao doista i grbom Bosne. Zbog značaja tih heraldičkih spomenika kao svojevrsnih službenih dokumenata na kojima je izložen carski vladarski program, taj široki grbovni ansambl u kojem je bosanski grb imao također značajnu ulogu, počeo se koristiti za sve ostale carske heraldičke potrebe – na novcu, pečatima, carevom kenotafu i sl.

Da je uistinu tokom ranog novog vijeka ovaj grb pripisivan Bosni potvrđuje i veći broj drugih izvora različitog porijekla, kreiranih u različitim historijskim okolnostima. Naprimjer, u grbovniku Johanna von Francolina iz 1560. u kojem su pobrojani grbovi rimskog cara i ugarskog kralja Ferdinanda I Habsburškog (1526-1564), uz štit s predstavom sablje u ruci nalazi se i natpis koji to obilježje određuje kao grb Bosne.[11]

Slika 5: Grb Bosne iz grbovnika Johanna von Francolina (1560)

Na reversu dvije varijante velikog dvostranog pečata cara Ferdinanda I korištenima od 1559. također se javlja istovjetan znak i on se može pripisati Bosni pošto se ona na tim pečatima spominje i u carevoj vladarskoj tituli.[12]

Slika 6: Revers velikog dvostranog pečata cara Ferdinanda I Habsburškog (1564)

Nedugo nakon careve smrti 1565. godine u Augsburgu je objavljena publikacija s ilustracijama njegove pogrebne povorke. U tom djelu, autora Bartolomeja Hannewalda, sablja u šaci kao “grb Bosne” se nalazi u raščetvorenom štitu zajedno s obilježjima Srbije, Vlaške i Bugarske.[13]

Slika 7: Grb Bosne na zastavi nošenoj prilikom pogrebne povorke cara Ferdinanda I (1565)

Isti grb obilježava Bosansko kraljevstvo i u grbovniku njemačkog zlatara i gravera Martina Schrota iz 1580.

Slika 8: Grbovi Bosne, Srbije, Dalmacije i Hrvatske u grbovniku Martina Schrota (1580)

(Slika 8),[14] dok je i 1623. godine na bakrorezu s prikazom pogrebne povorke austrijskog nadvojvode i guvernera Nizozemske Albrechta VII († 1621), autora Jacoba Franquarta, flamanskog slikara i arhitekta, grb Bosne predstavljen kao “ruka sa sabljom[15]

Slika 9: Grb Bosne među grbovima habsburških provincija na bakrorezu pogrebne povorke nadvojvode Albrechta VII, autora Jacoba Franquarta (1623)

Baron Péter Révay († 1622), ugarski plemić i kraljevski čuvar Svete krune, pjesnik, ratnik i povjesničar, u svom posthumno objavljenom djelu De monarchia et Sacra corona Regni Hungariae iz 1659. daje samo tekstualni opis tog “bosanskog” grba, bez slike, kao “naoružani ljudski lakat, koji u oklopljenoj desnici maše mačem”.[16] Čuveni isusovac Karl Klein je u djelu Analecta poetica provinciae Avstriae Societatis Iesv iz 1757. godine dao opis tog grba Bosne u stihovima:

 

ARMATVM. BRACHIVM.BOSNIAE.                             ORUŽANA.RUKA.BOSNE

Arreptum manibus, sitientem sanguinis, ensem,             Prihvaćen rukama, krvožedni, mač,

In gentilitiis, Bosnia, cerno tholis:                                 U plemenitom, Bosno, vidim štitu:

Exanimis dextra est, proprio de corpore scissa;              Beživotna ti je desnica, od tijela odsječena;

Bosnia, cum veteri corpore iunge manum.[17]                    Bosno, sa starim tijelom ujedinit ćemo ruku.

Kako je i zbog čega došlo do upotrebe tog obilježja kao grba Bosne od kraja 15. do sredine 18. stoljeća i danas predstavlja teško rješiv problem. Većina istraživača koja se bavila tim pitanjem opredijelila se za zaključak prema kojem je presudan utjecaj na odabir tog znamenja imao upravo ranije opisani grb hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Među prvima je tu tezu zagovarao mađarski povjesničar Lajos Thallóczy koji se trudio dokazati da njegovo porijeklo treba tražiti u okolnosti da su Hrvatinići stajali “u sasma neobičnom vazalskom odnošaju prema ugarskoj kruni”, da su držali područje sjeverozapadne Bosne kao leno, te da su nakon 1463. godine tom prostoru, koji je nakon osmanskog osvojenja Bosne ostao u okvirima Ugarskog kraljevstva, ugarski vladari dali “neku državopravnu individualnost”. Prema tome je u skladu s razvitkom “ilirsko-dalmatinske heraldike” u drugoj polovici 15. stoljeća “nova Bosna Jagelonaca” dobila “mačem oružanu ruku kao grb”.[18] Iako zvuči privlačno, ovo tumačenje je samo smjela pretpostavka koju je za sada nemoguće dokazati postojećim heraldičkim izvorima. Prema takvoj postavci rezervu je iskazao još i Franjo Rački,[19] ali je Thallóczyjeva teza prevladala u stručnoj literaturi pošto ju je u svojim radovima zastupao istaknuti mađarski heraldičar Szabolcs de Vajay.[20]

Bilješke:

[1] Fox-Davies, A. C. A Complete Guide to Heraldry, London, 1909, 11.

[2] Brstilo Rešetar, M. “Heraldičko nazivlje na temu ratovanja s Osmanlijama”, Povijesni prilozi, br. 38, Zagreb, 2010, 86.

[3] O tome: Sulejmanagić, A. “Grbovi Vukčića Hrvatinića”, Povijesni prilozi, br. 48, Zagreb, 2015, 33-70.

[4] Anđelić, P. Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1970, 54-55.

[5] Jakšić, N. i Tomić, R. Zlatarstvo. Umjetnička baština Zadarske nadbiskupije, Zadar, 2004, 11, 183.

[6] Vidi: Ehm, J. Praha, Panorama, Praha, 1985, sl. 21, str. 168-169.

[7] Hye, F. “Zur Geschichte des Staatswappens von Kroatien und zu dessen ältester Darstellung in Innsbruck”, Arhivski vjesnik, god. 36, Zagreb, 1993, 135, 145.

[8] Gyöngyössy, M. – Winter, H. Münzen und Medalle des ungarischen Mittelalters 1000-1526, Wien, 2007, 243, t. 90, no. 1786a i 1786b.

[9] Filipović, “Trijumfalni slavoluk cara Maksimilijana i bosanska heraldika”, 180-187.

[10] Aspland, A. Triumph of the Emperor Maximilian I, London, 1875, 136.

[11] Francolin, J. Weyland Kaysers Ferdinandi säligister und hochloblichister gedächtnuß unnd dem gantzen hochberhümbten Hauß von Osterreich angehörig Wappen, Augsburg, 1560.

[12] Posse, O. Die Siegel der Deutschen Kaiser und Könige von 751 bis 1806, Bd. III (1493-1711), Dresden, 1912, 19, 26-27. Sablja u šaci javlja se konsistentno na velikim dvostranim pečatima Ferdinandovih nasljednika, careva Maksmilijana II (1564-1576), Isto, 29-30; Rudolfa II (1576-1612), Isto, 36, 39; Matijaša (1608-1619), Isto, 41, 43-44, 46; Ferdinanda II (1619-1637), Isto, 48, 52; Ferdinanda III (1637-1657), Isto, 54, 58; Leopolda I (1658-1705), Isto, 61, 66-68; te Josipa I (1705-1711), Isto, 70, 73-74.

[13] Hannewald, B. Parentalia Divo Ferdinando Caesari Avgvsto patri patriae etc. a Maximiliano imperatore etc., Ferdinando et Carolo serenissimis Archiducibus Austriae Fratribus singulari pietate persoluta Viennae: Anno Domini M.D.LXV. VIII. Idus Augusti, Augusta Vindelicorum, 1566, sl. br. 14. Usp. Pálffy, G. “Najstariji prikazi hrvatskih zastava iz 16. i 18. stoljeća. Jedinstveni izvori za proučavanje povijesti hrvatskih državnih i nacionalnih simbola”, u: Ascendere historiam. Zbornik u čast Milana Kruheka, Zagreb, 2014, 334.

[14] Schrot, M. Wappenbuch Des Heiligen Römischen Reichs, und allgemainer Christenheit in Europa, München, 1580, 18v.

[15] Francquart, J. Pompa funebris optimi potentissimiq[ue] principis Alberti Pii, Archiducis Austriae, ducis Burg. Bra. &c, Bruxellae, 1623. Usp. i francusko izdanje djela s istim bakrorezima: Franquart, J. Pompe funèbre du très pieux et très puissant Prince Albert, archiduc d’Autriche, duc de Bourgogne, de Brabant, etc, Bruxelles, 1729.

[16] “Bosna, vel Bosnia, ab Incolis qui vulgo Bosni, olim & Bessi appellabantur, dicta Regio aspera, & montana, porrigitur usque ad Illiricos, qui incolunt maritimam Ionii regionem. Genus hoc antiquum, non multum dissimili linguâ, quam Dalmatae, Mysii, Triballi & Sarmatae, utentes. Credibile est, eos a Scythis pulsos, transiisse in regionem quae ultra Istrum colitur, & subactâ Thraciâ, atque Romaniâ, ad sinum eum venisse, ibique sedem fixisse. Habet Urbem Reqnique sedem Jaizam, Zreberniko aliis, viginti octo oppidis divitem, quae cum toto Regno, despotarum perfidiâ in potestatem Turcarum venit. Cum Graecis Imperatoribus, mox Turcarum Tyrannis varia fortuna bellum gessit: recuperata virtute Matthiae primi, donec una cum Alba Graeca, jugo barbarorum subjiceretur. Utitur pro insigniis armato hominis cubito, aut ferrata dextra gladium vibrante.” Rewa, P. De monarchia et Sacra corona Regni Hvngariae centuriae septem, Francofurti, 1659, 147.

[17] Klein, C. Analecta poetica provinciae Avstriae Societatis Iesv, Viennae, Pragae et Tergestii, 1757, 394.

[18] Thallóczy, L. “Vojvoda Hrvoja i njegov grb”, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, god. IV, knj. 1-4, Sarajevo, 1892, 186-187.

[19] Rački, “Stari grb bosanski”, 167-169.

[20] Vidi: de Vajay, S. “Les sources numismatiques de l’héraldique d’Etat hongroise”, u: Recueil du IXe Congrès international des sciences généalogique et héraldique, Bern, 1968, 155. S Thallóczyjevim mišljenjem se ne slaže Sulejmanagić, A. “Signa bosniensia rediviva – Oživjelo bosansko znakovlje”, u: Škoro, M. Pozdrav iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2009, 23. On, bez poziva na izvor, tvrdi da je grb ruke sa sabljom u šaci “Bosni dodijelio Vladislav II. Jagelović 1493. godine nakon Krbavske bitke kada se pojavljuje, zajedno s grbom Dalmacije, na ogradi kraljevskoga oratorija praške prvostolnice Sv. Vida.” Isti, “Grbovi Vukčića Hrvatinića”, 54. Ovdje bi vrijedilo naglasiti i mogućnost da se ruka s mačem na Zapadu ustalila kao grb Bosne usljed okolnosti da je titulu bosanskog kralja jedno vrijeme nosio pojedinac za kojeg se u literaturi smatra da je pripadao rodu Hrvatinića. Radi se o Matiji Vojsaliću, po svoj prilici bratu ili sinu vojvode Petra Vojsalića.

Njega su tokom 1476. godine na bosansko prijestolje postavili Turci, ali se on kompromitirao svojim vezama s ugarskim dvorom. To je izazvalo silovitu osmansku reakciju, pa je Vojsalić nedugo potom svrgnut sa svog položaja. O tome: Ћирковић, С. “Властела и краљеви у Босни после 1463 године”, Историски гласник, бр. 3, Београд, 1954, 123-131; Ćošković, P. “Hrvatinići”, Hrvatski biografski leksikon, vol. 5 (Gn-H), Zagreb, 2002, 725-739.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar