Na vrhu je prohladno s laganim vjetrom sjeverozapadnog smjera. Vidljivost odlična. Na koju god stranu da usmjerimo pogled možemo se diviti prirodnim ljepotama, predivnim planinama.

R – Raduša; V – Vran; Č – Čvrsnica; P – Prenj; K – Kamešnica; B – Biokovo; C – Cincar; VR – Vranica; K.P. – Kupreško polje

Pogledom usmjerenim prema sjeveru vidimo planinu Vlašić koja se nalazi u centralnom dijelu BiH, s najvišim vrhom Paljenikom (1943 m n.v.). U njegovom podnožju smješten je Travnik.

S pogledom usmjerenim prema istoku ističe se planina Vranica s najvišim vrhom Nadkrstacom (2112 m). Vranica je nadaleko poznata kao pitoma planina sa mnogo pašnjaka, a ujedno je i razdjelnica Vrbasa i Bosne. Na samoj planini nalazi se i Prokoško jezero. Za razliku od Raduše na kojoj se ne nalaze izvori, Vranica je prepuna izvora pitke vode.

Prema jugoistoku pogled doseže do Prenja, planinskog masiva kojeg okružuju jezera i rijeke. Smiešten je u sjevernom dijelu istočne Hercegovine a najviši vrh je Zelena glava (2155 m). Prenj je poznat po svojoj surovosti, planinari ga smatraju najsurovitijom planinom u BiH i predstavlja pravi izazov za osvajanje najvišeg vrha.

Pogledom usmjerenim prema jugu obzorje nam zatvara jedna od najvećih planina u BiH, Čvrsnica, s najvišim vrhom Pločno (2228 m), sastavni dio parka prirode Blidinje.

Sjevernije od Čvrsnice je Vran, kojeg od Čvrsnice dijeli samo Dugo polje. Najviši vrh Vrana je Veliki Vran (2074 m n.v.). Vran je prepun udolina i vrtača.

Jugozapadno od Vrana pogled završava s krajnjom točkom prema Jadranskom moru, a to je planina Biokovo (RH) s najvišim vrhom Sv. Jurom (1762 m). Na samom vrhu je i odašiljač HRT-a visok 90 m i tako vrh s odašiljačem je najviša točka u RH s visinom od 1850 m. Na planini se nalaze mnogobrojne jame, a poznata je i po tzv. mrežastom kršu.

Kamešnica je prirodna granica Hrvatske i BiH, jugozapadno od Livna, s najvišim vrhom Konj (1856 m). Planina je pogodna za planinarenje u proljetnim i ljetnim mjesecima.

Sjeveroistočno od Livna, a zapadno od Raduše, između Kupreškog i Glamočkog polja, nalazi se Cincar s najvišim vrhom 2006 metara.

U podnožju Raduše nalazi se Vukovsko polje, koje je dio Kupreškog polja.

Pripremio: Ilija Šarčević, Prometej.ba

Objava Pogled na Radušu i pogled sa Raduše pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Hercegovci planinari vrlo su bistri i prisebni, lako su pretežnim dijelom nepismeni znaju mnoge historijske događaje iz prošlosti Bosne i Hercegovine. Često su me iznenađivali točnošću podataka koje navode za važnije događaje. Ali kod ovih Hercegovaca, iz Donje Hercegovine, nije porodična tradicija tako razvijena ni gajena kao kod onih u Gornjoj Hercegovini (Nevesinje, Gacko i Bileća). Samo je i kod ovih predanje daleko razvijenije nego kod Bosanaca, naročito onih u ravnicama, koji često puta ne znaju svoje rodoslove dalje od djeda. Kako osim čuvara šuma, financijskih stražara ili žandara, rijetko koji kaputlija dolazi k njima, a da se ne predstavlja kao vlast, s početka su prema gostu nepovjerljivi i nastoje da saznaju uzrok posjete. Ali kada taj stranac zađe intimno u razgovor s njima i oni osjete čovjeka, daju rado obavještenja a isto tako pažljivo primaju, ako im se nešto saopćava. Na licima i očima njihovim možete tada razabrati da li to shvaćaju i da li primaju. Mnoga njihova obavještavanja ja bilježim odmah u svoju stenografsku bilježnicu. Obično se čude zastoja bilježim njihov razgovor. Da bi razbio eventualno nepovjerenje ponegdje je potrebno da im objasnim, da to činim iz razloga, što stariji svijet izumire a s njim i mnogi stari običaji rada i života, koje treba zabilježiti, da bi se tako očuvali barem u knjigama, iako žive mučno i oskudno, rijetko sam kada naišao na nekoga, da je mrzovoljan i ojađen. Kakogod su tjelesno očvrsnuli pa su kadri da podnose najteže fizičke napore tako su isto duševno smireni i ustaljeni.

Rastući u prirodi i promatrajući svaki dan mnoge pojave u razvoju njezinu, oni nauče da mnogo štošta prisebnije primaju i razumnije objašnjavaju nego ljudi iz grada. Mnogi građani odbijaju im tu njihovu duševnu mirnoću na neobrazovanost, ali to je posve pogrešno.

Zato što su nepismeni oni ne čitaju nikakve knjige pa ne mogu da prave usporedbe između svoga života i rada i života drugih seljaka izvan njihovoga terenskoga domašaja. Zato bi mogao skoro posve točno reći da ne poznaju drugi način života i rada osim svoga. Promatrani sa stanovišta moderne civilizacije, one što nam dolazi sa zapada, oni su mnogo zaostali. Markantnije slike iz njihova života ja sam već dao, a sada da prikažem u glavnim potezima njihov rad. Oni su u prvom redu stočari. Takvi su u svojim stalnim naseljima u Donjoj Hercegovini, takvi i ovdje. Kako sam već u početku naveo najviše drže ovaca, zatim koze, goveda i konje. Svinja ovuda imaju malo a isto tako i peradi. Ovce su im domaće, male hercegovačke, sa prugim runom. Vuna je gruba i nije podesna za finije tkanine. Planinari je upotrebljavaju najviše za svoju kućnu potrebu. Prave od nje gunjeve (pokrivače) i vunenu odjeću. Jedna ovca može da dadne 1-1,5 kg neoprane vune, ovu veću količinu samo u povoljnim godinama, tj. kada zimska ishrana nije posve oskudna. Ako su posve loše paše i oskudno hranjenje preko zime onda je i runo idućeg ljeta mnogo slabije. Po tjelesnom razvoju to je svakako najsitnija ovca na Balkanu. Ovce su teške žive vage 25-40 kg, ovnovi 30-35 kg. Kada se skine runo i očisti drobina ostane oko 50% čista mesa, koje je vrlo ukusno. Naročito su dobra mlada janjad. Ovca je pretežan dio godine na paši: ljeti na planinskim pašama a ostali dio godine na krševitim pašama oko njihovih sela.

Osim vune glavni proizvod je mlijeko. Vrijeme laktacije (mužnje) traje od maja do konca augusta. Po njihovom računu poprečno s ovce na ovcu mogu dobiti 30 litara mlijeka ili 1 litar masla (0.32 kg) i 5-6 kg sira.

Poslije ovce njima je najdraže živinče koza. Zapravo koza im je još rentabilnija nego ovca, jer kod nje otpada potpuno zimska ishrana, a smanjuju se i drugi troškovi (za pastire i gubitke u stadu). Ali državne vlasti sve više ograničavaju držanje koza zbog državnih šuma i dozvoljavaju u posljednjim godinama samo ograničen izgon koza na planinske paše. Te zabrane stočari veoma teško podnose i najčešće se zbog toga jadaju na državne organe. Njihove koze su domaćeg soja. Veoma žive, otporne protiv bolesti a iziskuju malo troška oko ishrane i njege. Prihod je od njih u mlijeku, kostrijeti, đubretu i mesu.

Goveda su im domaća, sitna i sa malom produkcijom, ali isto tako sa veoma malim troškom u ishrani i njezi. Konji su mali, brdski, na oko neizgledni, ali izvanredno upotrebljivi u kršu i brdskom terenu. Upotrebljavaju ih pretežno za jahanje i tovare.

Ukupan broj stanova na poljima ispod Ljubuše i to: na Rudopolju (5), Trebiševu (21), Slanom Docu (9), Podiću (Prokosu) (7), Omrčenici (7) i Pod Kosom (10) i po Ljubuši na Poljicama (3), Bunarima (22) i Zlopolju (24) i posebno na Svinjači (26) (koja zapravo ne pripada Ljubuši, jer se nalazi između Liba, Omara i ogranka Čvrsnice) iznosi 134. Ukupan broj čeljadi, ako računamo na svaki stan po 4 osobe, iznosi 536 osoba.

Objava Život u planini pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Hercegovci nastanjeni po Ljubuši pripadaju u prvom redu stočarstvu. Glavna pažnja njihova usmjerena je na stoku. U prvom redu da je održe na velikom broju, jer u koliko je ima više u toliko je ne samo njihov mobilni kapital veći nogo je i obrađivanje ziratne površine uspješnije i rentabilnije. Ako im vlastita stoka ne može da podmiri potrebu torenja njihovih zirata oni se koriste zadružnim držanjem stoke.

Malo ih ima da su na planini bez sumjesničarske i pobravičarske stoke, a to je zadružno planinsko stočarstvo. Samo ovdje glavnu korist od takvog stočarstva vuče onaj koji izlazi na planinu na svoju ziratnu zemlju, jer sa većim brojem stoke može i brže i bolje da potori veće ziratne površine. U koliko se kod nekoga od njih povećava brojno stoka u toliko raste i njegova težnja da prihvati što više slobodne planinske zemlje u ograde i pretvori je u zirate. Prema tome je stoka ishodište njihove zemljoradničke radinosti i ekstenzije. Kolika će biti ta radinost i ekstenzija zavisi osim stoke još od klimatskih i terenskih prilika i od kvaliteta zemalja koje obrađuju, zatim od njihove lične duševne i tjelesne snage i od njihovog kulturnog i privrednog stanja u kome se nalaze.

S obzirom na to da oni u glavnom izlaze sa sitnom stokom, sa ovcama, planinski teren i klima povoljni su za ovce. Velike ljetne vrućine, kakve vladaju u Donjoj Hercegovini, nisu povoljne za ovcu. Ona može ne samo da se bolje ishranjuje na planini nego i da se osjeća bolje u svježem i oštrom planinskom uzduhu. Upravo u koliko je planina svježija u toliko je njezino zdravlje i osjećanje bolje a njezin apetit i produktivnost veća. Ljubuša i teren oko nje, na kome se zadržavaju stočari, nijesu najpovoljniji. Cijela cjelcata Ljubuša je bez šume. Šume su potrebne ne samo za zaštitu stoke od nevremena nego i od velikih vrućina i vjetrova. Na Ljubuši se stoka nema gdje skloniti, od nevremena. A što se tiče vrućina, one su ipak mnogo blaže na planini nego u Hercegovini. Osim toga stoka sama traži za velike dnevne vreline sjenovite i vjetrovite položaje i zadržaje se po njima sve dok pripeka ne oslabi. Noći su na planini uvijek svježe, upravo hladne. U njima je pravo osvježavanje i krijepljenje stoke.

Još veća je nezgoda zbog nestašice žive vode. Ona dva tri živa vrela na Bunarima ne mogu tu nevolju popraviti.

I stoka i ljudi pate se zbog oskudice vode i upućeni su na površinsku vodu sakupljenu pretežno u lokvama a samo djelomično u čatrnjama. Za onoga tko je naučen na čistu i svježu izvorsku vodu neshvatljivo je kako može i staro i mlado da provede po 4 mjeseca na terenu gdje nema druge vode do one iz lokve ili u povoljnijem slučaju iz čatrnje. Tu vodu po lokvama pije stoka, u nju zalazi i zagađuje je, na toj vodi oni peru svoje rublje a na koncu tu istu vodu ljudi upotrebljavaju za piće i u njoj kuhaju jela. Zbog te nestašice vode ne održavaju čistoću ni u njihovim stanovima a ništa više pažnje ne obraćaju čistoći svoga tijela i odijela. Planinke su mi sa smijehom pričale, kako je toga ljeta izlazio do njih sreski liječnik, da kalemi djeci ospice. Kada je, kažu, svršio svoj posao, zaprijetio nam je da ne kupamo djecu dok im ne zamlade ranice nastale od kalemljenja. Kakvo ga je kupanje snašlo, vele, na planini. Pa mi djecu jedva jedanput u nedjelji umijemo. Nije im bolja voda ni u čatrnjama. Većinom je mutna i topla. Izgleda da o nehigijenskom životu ovoga svijeta nitko ne bere brigu. Na Zlopolju se nalazi lokva ispod samoga groblja, gdje i sada ukapaju mrtvace. (Fratri sa Šćita, nažalost, 1995. godine devastirali su kulturnu baštinu tj. uništili su lokvu na Zlopolju i tesani kamen iz lokve ugradili u zidove oko samostana. op. priređivača).

Rekli su mi da se služe vodom za kućnu potrebu i sa te lokve. Kada bi neko vodio računa o zdravlju ovih planinara, bila bi mu prva briga da im pribavi zdravu pitku vodu. Oni sami teško da će išta bolje u tom pravcu stvoriti jer nemaju potrebnih sredstava i ne znaju. Od strane upravnih vlasti ima pokušaja da im naprave bolje i veće lokve. Ali taj posao vršen je do sada bez pravog poznavanja posla, bez savjesti i poslovne ispravnosti. Na Rudopolju nalazi se državna lokva “Ledeno” pod Kedžarom, ogrankom Vran planine. Dno njezino je od cementa a zidovi od tesanog kamena. Dno je davno ispucalo a zidovi se počeli rušiti. U lokvi nema vode. Na Podiću nalazi se lokva “Snižara”. Napravljena još za austrijske uprave a popravljena 1929. godine. Ali popravak je i ovdje izvršen ili bez stručnog znanja ili bez ispravnosti u radu. Ni ta lokva ne drži vodu. Ja mislim, da je uopće pogrešno upotrebljavati cement za pravljenje nepropusnog dna u planinskim lokvama. Kada voda smrzne preko zime, onda cementno dno ispuca i za dvije tri godine njega više nema. Cement bi se mogao održati samo onda, ako bi pred zimu voda iz lokve bila iscrpljena a suho dno pokriveno odnosno zatvoreno daščanim krovom. To se isto radi sa bazenima u našim gradskim parkovima. Samo tako ostane u njima cementni oblog neoštećen od mraza i leda. Velike i dobre prirodne lokve, kao što su Bristovica, Selakuša i Stražbenica, imaju dno nabijeno crvenom glinom. Zašto se stručnjaci ne drže tog prirodnog materijala kod izgradnje tzv. državnih lokava?!

Život planinara u stanovima veoma je primitivan. Same prostorije za stanovanje veoma su jednostavne i ne daju nikakve mogućnosti za udobnost. U ostalom niti ti planinari traže kakvu udobnost niti znaju za nju. Ja mislim da je malo seljaka u Evropi koji imaju tako nizak standard života kao ovi planinari. Oni podnose sve nevolje života samo da održe život. Oni sami među sobom podržavaju uvjerenje, da je njima tako dosuđeno, da trpe i da se muče. Kažu: “Bog je težaka stvorio na zemlji i vezao za zemlju”. Najveći dio napustio bi naravno taj težak životni put, ali kuda i kako. Bez sredstava se ne može ni na škole ni na zanat. Stoga samo pogdjekome uspije da skine sa sebe težački jaram i da uskoči u gospodu. Kako je nizak njihov društveni nivo vidi se i po tome, što smatraju da je ljepše i unosnije biti i služitelj pa i najgori nadničar u nekome gradu nego težak. Čuvar šume, financijski stražar, žandar, to su za njih visoka zvanja. Većina ih živi na krševitom terenu i na višim položajima, gdje može da uspijeva samo ozima raž, jari ječam i zob. Tek u nižim položajima oko Mostara i Ljubuškog dolazi u obzir gajenje duvana i vinove loze. Ali njihove ziratne površine su male, prihodi sa njih neznatni i jeftini. Ukoliko je ranijih godina i postojala kvantitativno mala proizvodnja duvana, loze ili žita, stoke i stočnih proizvoda, u toliko su povoljnije cijene (mislim na godine 1919.-1925.) ipak davale mogućnosti za nešto bolji život. Ali od 1926. godine pa dalje, oni se herojski bore da održe goli život.

Ovdje, na ovim planinama, oni se malo odmore od tereta fizičkoga rada i od kućnih briga i neimaštine. Stoga i dolaze na planinu pretežno stariji ljudi i djeca. Sredovječnih i snažnih je malo. Mlađarija, i to pretežno djevojke, služe kao čobanice. Mladića je malo po planini ili se nalaze samo za vrijeme svršavanja poljskih radova po planinskim ziratima. Taj oporavak bio bi u istinu veoma snažan, kada bi životni uvjeti bili drukčiji. Ali stanovanje je više pod vedrim nebom nego pod krovom. Danju valja čuvati stoku na pašama a noću je valja čuvati kod torova od vukova. Od zvjeradi su uvijek na oprezu. Samo neka jedan noćni čuvar kod tora poklikne odmah se čuju odzivi sa svih strana. Cijela se planina razbudi. Odnosno ona je budna i samo čeka priliku da se javi.

Bez obzira na vrijeme pastiri izgone stada na pašu. Planinska ovca malo je osjetljiva na kišu i ljetne vremenske promjene. Ona upravo teže podnosi vrućinu nego hladnoću. S njome skupa moraju i pastiri da podnose sve planinske nepogode. Ja sam ih često viđao da dođu kolibi i torovima mokri do kože. Cijeli dan ostali su pored stada iako je na njih lijevala kiša. I dok ne spreme ovce u torove, dok ih ne pomuzu i mlijeko predaju planinki ne ulaze u kolibu niti skidaju sa sebe mokru odjeću i obuću.

Objava Život i rad na planini pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Na ovom položaju nemaju nigdje žive vode ali imaju nekoliko lokava. Najveće su im lokve Selakuše (specijalna karta označava ih kao Trolokve) što se nalaze sjeverozapadno od Zlopolja pod visom Visočicom. Kao i sva ostala planina Ljubuša, odnosno kao i ostali položaji na ovoj planini, Zlopolje je pripadalo begovima Kopčićima. Kada je 1896. godine provođena gruntovnica u ovome kraju, tada su kmetovi izjavili da zemlja koju oni drže i obrađuju, nije kmetoprava Kopčića, nogo da je državno zemljište. Za vrijeme austrijske uprave vodio se je spor zbog toga. I kao što seje obično dešavalo, kada seje radilo o pravu države i privatnih posjednika radi prisvajanja nekog zemljišta, i ovdje je pretegla strana države, tim više što su svi tadanji držaoci i obrađivači Zlopolja odbili da priznaju kmetopravo begovima Kopčićima. Oni su izjavili da je zemljište državno. Tako je Zlopolje, mimo ostale položaje na Ljubuši, uneseno u zemljišne knjige kao državno zemljište. Međutim to stanje nije danas povoljno po planinare na ovom položaju. Pošto je zemljište ubilježeno kao državno, ono nije poslije ukidanja kmetstva pripalo njima nego i dalje ostalo u vlasti države. Svi njihovi zirati koje oni drže već toliko stotina godina smatraju se kao uzurpirano državno zemljište. Oni su doduše te svoje uzurpacije veoma proširili na račun općih paša, ali još nisu uspjeli da im država prizna u vlastiti posjed to što su ranije kao i kasnije prihvatili u ograde. Bez obzira na to jedni ta svoja ziratna zemljišta prodaju, a drugi kupuju. Učinili su ih dakle predmetom javnog trgovanja, ne vodeći računa o tome da li će državne vlasti sve te kupovine i izmjene u posjedu konačno odobriti.

Stanove na Zlopolju imaju: Veljko Sivrić Ivanov iz Međugorja, srez ljubuški. On je stalno nastanjen na planini, pa ima osim stana od kamena izgrađenu kuću za stanovanje i pojatu. Pilip Sivrić Nikolin iz Međugorja i Ivan Raspudić pok. Ante iz Dobrog Sela, također su stalno nastanjeni na planini. Stanove imaju još Frano Primorac Miškov iz Čitluka i Ante Prskalo pok. Martina iz Gradnića (srez Mostar), Martin Miletić pok. Ivana, Ante Miletić, Martin Raspudić pok. Vrane, Šimun Šaravanja pok. Nikole, Ivan Šaravanja pok. Nikole, Pavao Šaravanja i Grga Šaravanja pok. Nikole, svi iz sela Lipna, sreza mostarskog.

Iz Dobrog Sela (srez mostarski) na ovom položaju su Jakov Miletić pok. Pere, Jure Miletić pok. Ivana, Mijat Brkić pok. Nikole, Nikola Šaravanja, Mate Šaravanja, Grga Raspudić pok. Joze i Šimun Bevanda. Zlopolju pripada također položaj ispod najvišeg vrha Ljubuše na kome su nastanjeni Ivan Bohovac pok. Ante, Ivan Revenić i Marijan Revenić, svi iz Goranaca srez Mostar. Zatim pod Vaboč šumom ima jedan udaljen stan koji je zapravo izvan Zlopolja, ali imaju svoje zirate i pravo paše u Zlopolju. Pavao Miletić i Nikola Miloš iz Dobrog Sela. Svi navedeni planinari imaju osim stanova na tom položaju svoje zirate i pojate. Osim onih koje sam naprijed spomenuo da ostaju i preko cijele zime, ostali ostanu na planini sa krupnom stokom samo dok ne potroše sakupljenu stočnu hranu.

Putovanje iz njihovih sela na ovu planinu je različno prema tome iz koga sela dolaze. Iz Međugorja, Gradnića i Dobrog Sela idu cestom prema Mostaru do Čula, odatle okrenu sjeverozapadu pored Mostarskog Blata na han Zaovnicu, zatim na Polog, Grabovu Dragu preko Malih Bila na Bogodo i odatle okrenu na Ladinu i Pavlovu Jelu pa kroz Rosnu Poljanu na Klanac, zatim na Bare, Mučinovac preko Svinjače na Omrčenicu i Podić i odatle uz Ljubušu na Zlopolje. Oni iz Lipna idu najprije prema Buhovu odatle na Lišticu pa na Gornji Crnjač, zatim kroz Crnjački Gvozd na Rakitno i pređu ga cijelog u pravcu sjevera, odatle dolaze na Svinjaču i sa Svinjače istim putem kao i prvi. S planine povrate istim putevima najprije pobravičarsku stoku a djelomično i svoju vlastitu sitnu stoku. Krupnu stoku zadrže i preko zime na planini dok ne potroše sakupljenu hranu.

Objava Stanovi na Zlopolju pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Pola sata daleko od Slanog Doca, u pravcu sjeverozapadnom, nalaze se prvi stanovi s ove strane Ljubuše na položaju zvanom Poljica. Poljica su oveći dolac koga sa sjeverozapadne strane zatvaraju gole kamene kose zvane Butum. Sa sjeverne i sjeveroistočne strane zatvaraju ga grede Plesno, a prema jugozapadu otvara se pogled u Duvanjsko polje. Na Poljicima imaju 3 stana i to: Marko Gavrić pok. Tome i Ivan Gavrić pok. Jure. Oba su iz Bijače, općina Zvirići, srez ljubuški. Treći stan je Pere Šarića iz Rakitna (srez ljubuški). Osim spomenutih ima na Poljicima ziratnu zemlju porodica Šolja čiji se stan nalazi na Slanom Docu i Primorac Pilip koji ima svoj stan na Trebiševu. Pojate na ovom položaju ima samo Pero Šarić, koji jedini i ostaje do kasno u zimu. Ostali se vraćaju u svoja sela s planine o Miholjdanu, tj. u prvoj polovini oktobra.

Na ovom položaju Ljubuše planine nema žive vode. Vodu za svoju kućnu potrebu uzimaju sa lokve zvane Dugi Dolac, a stoku napajaju obično na lokvi Stražbenici i Šiljegovici. Drvo za ogrjev uzimaju iz Vran planine i plaćaju ga. Paše su im po kosama Ljubuše planine oko njihovih stanova. Kose i položaji Ljubuše koji padaju odavde prema Duvanjskom polju, tj. prema jugozapadu, potpuno su goli bez ikakve šume ili drvlja. Nagib njihov prema Duvanjskom polju je vrlo blag. Stijene su većinom pločaste i po površini ispucale i istrošene tako, da se stvara neprestano drobljeni kameni materijal. Po tim stranama ima vrlo malo malih i plitkih vrtača. Kolibe koje se nalaze na Poljicima građene su od drvene građe, ali ne poput koliba u Trebiševu ili Rudopolju. Postrani zidovi kolibe napravljeni su od dasaka koje su samo po metra dugačke. Te daske ukopane su u zemlju i ukošene prema unutrini kolibe. Povrh njih se stave žlibe, a na ove dolazi krov od daske. Postrani zidovi zasuti su sve do pod krov s busenovima zemlje, da bi na taj način koliba bila zaštićena od vjetrova kao i hladnoće. Prednja i zadnja strana kolibe je zatvorena daskom. Koliba služi samo za zaklon čeljadi od nevremena i za ognjište. Za uspremu mlijeka i ostalog bijelog mrsa nalazi se “mlikar” građen na isti način kao koliba samo u njemu nema ognjišta. U mlikaru se prerađuje mlijeko i čuvaju mliječni proizvodi. Na ovom položaju ima koliba Pere Šarića iz Rakitna, koja je mimo ostale kolibe građena od suhozidine i pokrivena je krovinom. U vrhu kolibe je ognjište oko koga se nalaze ležaji položeni ravno po zemlji, tj. bez izdignutih dasaka. U kolibi se osim toga nalazi pregradak koji zovu hambar. U njemu se nalazi veliki sanduk, u kome drže brašno i posuđe potrebno za mijesenje hljeba. Na hambaru i oko njega nalazi se suđe za mlijeko: škipovi, kablići itd. Pored kolibe ovoga Šarića ima i dobro građena kamena pojata za uspremu stočne hrane i za držanje stoke preko zime. Na Poljica izlaze preko Rakitskog Gvozda na Svinjaču, a odatle na Omrčenicu, Podić i dalje u pravcu sjeverozapadnom. U glavnom služe se istim putem od Ljubuškoga kojim izlaze na planinu i planinari nastanjeni po Omrčenici i Podiću.

Nekropola stećaka u Bunarima

Idući u pravcu sjeveroistočnom od Poljica ulazi se u drugu veliku uvalu na jugozapadnoj strani Ljubuše zvanu Bunari ili Bunarine. Ona je okružena širokim golim glavicama. Po njoj su razmješteni stanovi i ziratna zemljišta Hercegovaca iz sreza ljubuškog. Stanove na Bunarima imaju: Ante Mandić pok. Ivana, Joko Mandić pok. Luke, Luka Mandić pok. Nikole, Jure Rupčić pok. Bože, Ivan Rupčić pok. Bože, Marijan Rupčić, Frano Bubalo pok. Štipana, Ivan Grbovac pok. Mate, Marijan Boraš pok. Ilije, Jure Boraš pok. Ante, Ivan Medić Nikolin, Mate Rupčić pok. Bože i Jozo Rupčić pok. Jure. Svi su iz sela Hardomilja. Frano Zelić Ivanov, Stojan Zelić Franin, Pero Mihaljević pok. Miška. Sva trojica su iz sela Crvenog Grma. Mijo Kozina pok. Grge iz Rašljana, Jozo Puljić pok. Nikole i Frano Puljić pok. Tome iz Vašarovića. Jozo Galić pok. Marijana, Tomo Galić Jurin i Pero Primorac pok. Ante iz Bijače. Svi spomenuti imaju na Bunarima stan i ziratnu zemlju. Pojate nemaju svi, nego samo neki od njih, jer ih većina ne ostaje preko zime u planini, nego silaze u svoje selo. Sa stokom ostaju na planini samo Luka Mandić i Ivan Medić Nikolin. Najveći dio ovih planinara nastanjeni su po Ljubuši od najstarijeg vremena. Po kazivanju starog Pere Mandića izlaze Ljubušaci na ovu planinu već 300 do 400 godina. Po njima vele da se i nazvala ova planina Ljubušom zato što je nastanjena Ljubušacima. Međutim, neki iznose, da su mnogi od njih u ranije doba imali svoje stanove ne po Ljubuši nego po Dragajicama i po Kedžari položajima na sjeveroistočnim grebenima Vran planine. Po kazivanju Joke Mandića, također starog čovjeka, cijela Ljubuša planina bila je pod kmetopravom Kopčića, begova iz Rame. Sve dok se nisu otkupili ili bili oslobođeni od kmetstva poslije rata, oni su tim Kopčićima davali hak od prihoda sa zemlje kao i od bijelog mrsa i vune dobivenih od stoke. Od prihoda sa zemlje davali su 1/7, a od stoke su davali ovna i po uzo vune. (Pod uzlom vune razumije se tolika količina vune koliko je potrebno da se isplete jedno vuneno uže 3 do 4 m dugo). Na Bunarima, na položaju zvanom Lujin dućan ima živih izvora. Voda u njima nije najbolja, jer ne dolazi iz dubljih slojeva nego je plitko pod površinom zemlje. Toplina vode mjerena 24. VII. 1937. oko podne iznosila je 20° C. Izvori se nalaze na visini 1440 m. U neposrednoj blizini tih izvora nalazi se staro groblje. Kameni toga groblja potonuli su duboko u zemlju i po njima nema nikakvih naročitih znakova. Položaj se zove Lujin dućan, po nekom kujundžiji Luji, koji je ljeti izlazio na planinu i u jednoj pećini što se nalazi u neposrednoj blizini izvora radio svoj kujundžijski zanat. Izrađivao razne ženske nakite i prodavao planinarima po ovoj planini. Po pričanju Joke Mandića, starog planinara, na ove položaje izlazili su 1884. godine austrijski vojni stručnjaci, i oni su po prvi put premjeravali Ljubušu planinu i bilježili razne položaje za izradu specijalnih karata.

Pećina Lujin dućan

Svi planinari na ovom položaju iskorišćuju paše po Ljubuši, ali ne besplatno. Počevši od 1935. godine naplaćuje država od njih pašarinu i to po konju din. 5, po govečetu din. 3, a po ovci 25 para. Po njihovom kazivanju, ni za vrijeme turske ni za vrijeme austrijske uprave nisu nikada plaćali pašarinu. Drvo za ogrjev i za građu uzimaju iz Vran planine. Drvo za građu plaćaju, a za ogrjev ne plaćaju, jer uzimaju samo ono što je osušeno i što obori vrijeme. Na ovom položaju obavijestili su me o klimatskim prilikama koje vladaju na Ljubuši planini. Najjači im je vjetar, i po brzini i po snazi, jug a po studeni sjever. Kiše im dolaze obično s južnim vjetrom, ali kiša može da dođe i sa jugoistoka. Jugozapad i zapad su najvećim dijelom suhi. Oni im donose suho vrijeme, pa ih stoga zovu vjetar posušnik. Kažu da posušnik može da bude tako suh i opasan po travu na pašama i po žita, da ih za tri dana osuši. Snjegovi počnu već u oktobru. Obična dubina snjegova je oko 2 m. Ali smetovi mogu da budu duboki i 4 m.

Objava Stanovi na Ljubuši pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ova planina pripada najvećim dijelom svoje površine tomislavgradskom srezu. Sjeverne kose njezine prelaze u bugojanski srez. Ona zahvata istočnu i jugoistočnu stranu toga sreza. Prema jugu seže preko svojih visokih polja do Vran planine. Prema istoku i sjeveroistoku veže se sa Radušom planinom a prema zapadu i sjeverozapadu sa Duvanjskim Poljem. Ljubuša je potpuno gola, bez ikakve šume. Ne samo da nema visoke šume, nego nema ni niske šume, pa ni klekovine, ni smreke, ni pucarike. Po stranama koje su okrenute prema Trebiševu, kao i prema Duvanjskom polju, prevladava goli krš sa mnogim manjim i plitkim vrtačama. Međutim, po unutrašnjem dijelu planine nalaze se prostrane ravne površine sa dosta bujnim porastom trave. Posmatrana s istoka, od strane Raduše, ili s juga, od planine Vrana, sva ova planina ima jednoliku površinu bez oštrih grebena i istaknutih visova. Samo je na široko razvučena sa dosta blagim kosama prema visokim poljima: Duvanjskom polju, Trebiševu, Slanom Docu, Podiću i Rudopolju. I od jugoistoka i od jugozapada Ljubuša se postepeno izdiže prema sjeveru. Blizu granice bugojanskog sreza dostiže najvišu kotu od 1797 m sa svojim Crnim Vrhom. Strane Ljubuše koje se spuštaju prema Duvanjskom polju i prema Kopčevini (Trebiševo i Rudopolje) posute su mnogobrojnim vrtačama, ali te vrtače nisu ni tako česte ni duboke kao što su vrtače po položajima Mrkodolu i Dašniku Raduše planine. Unutrašnji dio planine sastoji se iz veoma prostranih uvala koje počinju od 1400 m, pa se dižu sve do 1600 m. Takve prostrane uvale su: Poljica, Bunari, Zlopolje i Žitnići. Svakako je najveća od njih uvala između Velikog Oprava, Lisca i Velikog Crnog Vrha; to je Zlopolje. U tim velikim uvalama nalaze se bezbrojni manji i veći doci, a mjestimično se nalaze prostrane i duboke vrtače, koje se po svojoj formi razlikuju od vrtača po drugim planinama. Promatrajući na raznim planinama izgradnju vrtača, ja bi skoro mogao da zaključim, da svaka planina ima svoj naročit oblik vrtača. Na primjer planina Bjelašnica ima veoma prostrane, upravo ogromne vrtače, koje predstavljaju duboko utonuo teren između najviših grebena. Takve vrtače nalaze se između dva paralelna grebena planine Bjelašnice: sa sjeverne strane glavnog i najvišeg grebena, a sa južne strane grebena Krvavca. Sredinom između ta dva grebena ima nekoliko veoma prostranih, upravo ogromnih vrtača. Nijedna druga planina niti ima tako dubokih niti tako razvedenih vrtača. Sasvim protivno od tih vrtača po Bjelašnici nalaze se po Vran planini također veoma široke, ali plitke vrtače. One su po obliku slične velikim i razvedenim kotlovima. Po Maloj Čvrsnici vrtače su vrlo česte, ali po opsegu male i vrlo duboke. Dok Velika Čvrsnica uopće nema pravih vrtača, nego veoma prostrane i široke uvale, koje su planinari nazvali Razvale. Tih razvala ima i sa sjeverne i sa južne strane njenog glavnog grebena, ispod Jelinjaka, Gavranića i Pešti Brda.

Po planini Ljubuši ima dosta zirata. Hercegovci su prihvatili u svoje ograde velik dio površine ove planine. Gdje god ima kakav dolac oni ga zasijavaju žitima ili krumpirom. Ako ne može uspijevati usjev, ostavljaju te ograđene površine za kosanice. Sve te površine uzurpirane su, tj. bespravno prisvojene. Zbog tih uzurpacija obrađivači se neprestano pregone i sude sa državnim organima, koji čuvaju šumu. Ono površine što je izvan tih ograda služi za opće ispaše. Pašnjaci nisu najbolji. A kada se uzme u obzir da je znatan dio planine prihvaćen u zirate, onda je razumljivo da ispaše ne mogu da podmire ishranu velikog broja stoke koja izlazi na ovu planinu. Po podacima dobivenim od tomislavgradskog sreza, na Ljubuši bude preko ljeta 20.000 brava i oko 500 konja i goveda.

Od samoniklog bilja naročito mi je pao u oči po ziratnim položajima veoma rasprostranjen korov ramina (Senecio), zatim kukurijek, lanolist i kunića (hajdučka trava). Pitomih i dobrih trava kao što su: djetelina, zvjezdan, bukvica, sindžirić (Taraxacum) ima samo mjestimično, po položajima koji se nalaze u dubokim uvalama. Po mjestima koja su ranije zasijavana žitima pa su ostavljena pod travom veoma je proširena pirika (Triticum repens). U ovoj godini na cijeloj Ljubuši nije bilo kiše kroz cijeli juni nego je počela da pada tek u julu. Stoga su im pašnjaci i kosanice dosta slabi. Međutim žita, krumpir, kupus veoma su dobri. Po stranama Ljubuše nema žive vode. Idući od položaja Bunara prema sjeverozapadu uz kose, koje su otprilike 1500 m nad morem, nalazi se nekoliko živih izvora koje Hercegovci, nastanjeni na ovoj planini, zovu Bunarima. Tim nazivom ih nazivaju stoga što su ti izvori utonuli po 1 do 1,2 m u zemlju, i do njih se silazi napravljenim kamenim stepenicama. Nešto sjevernije, na položajima zvanim Pole, nalaze se dva mala živa vrela: Velika i Mala Kapavica. I u toku ljeta ima na tim izvorima vode, ali u vrlo tankom mlazu. Pole, odnosno izvori Kapavice, nalaze se na nadmorskoj visini 1510 m. Oko tih Kapavica nalaze se veoma duboke i široke vrtače. Idući od Kapavica u pravcu sjeverozapadnom nalazimo još jednu živu vodu Pišteta. To je sva živa voda u sredini Ljubuše. Ali ona ni izdaleka ne može podmiriti potrebu napoja za svu stoku. Za to su lokve, kojih ima priličan broj. Na putu prema Crnom Vrhu (najvišem vrhu) nalaze se tri najveće lokve na Ljubuši planini. One su u razmaku jedna od druge po nekoliko minuta. Najdonja lokva je najveća, srednja je najmanja a najgornja, idući prema Crnom Vrhu, je najdublja. U austrijskoj specijalnoj karti označeni su položaji, gdje se nalaze tri lokve, imenom Trolokva. Hercegovci zovu te lokve Selakuše. Idući od Zlopolja prema Crnom Vrhu teren se postepeno uzdiže i prolazi kroz ograde u kojima se nalaze zirati nastanjenih Hercegovaca. Neki od tih ograđenih položaja označavaju se već imenom uzurpatora. Na primjer stan Marijana Revenića, Marića Gradina, Pod Marića Gradinom itd. Za 1 sat hoda moguće je uspeti se od Zlopolja na Crni Vrh. Sa ovog najvišeg vrha vidici su na sve strane dosta daleki i široki. Prema sjeveru vide se dijelovi Vukovskog polja sa selima Gornjim i Donjim Vukovskim. Zatim se vide ispod Vukovskog polja velika sela Zvirnjača i Ravno koja pripadaju bugojanskom srezu. Prema istoku vide se zapadne i jugozapadne strane Raduše planine. Ispod tih strana jasno se razabiru sjeveroistočna naselja po ramskoj dolini. U pravcu sjeveroistočnom vidi se Vranića planina. Daleko prema istoku odnosno jugoistoku ocrtavaju se glavne linije Bitovnje, Lisinja i Bjelašnice. Od bližih jugoistočnih planina najbolje se vidi Vran. Vidik na Vran planinu odavde je izvanredno lijep jer se vide veoma razvedene i šumovite kose okrenute sjeverozapadu. Ispod Vran planine pogled obuhvata sva visoka polja: Trebiševo, Rudopolje, Proslapsku planinu, Dašnik i Kozo.

Posmatrajući sa ovog vrha te položaje, oni izgledaju kao da su sastavljeni od samih vrtača. Preko kosa Malog Vrana vide se najviši grebeni Čvrsnice Jelinjak i Gavranić, a od Muharnice Vel. Vilinac. Prema zapadu i sjeverozapadu pogled pada u Duvanjsko Polje, u vrh koga se vidi Tomislavgrad. Nešto zapadnije od Tomislavgrada prostire se Tušnica planina. Ravno prema jugu i paralelno sa Malim Vranom u dnu Duvanjskog polja izdiže se Lib planina. Najviši vrh Ljubuše nije grebenast nego je ravan i pločast. On je izgrađen stepenasto. Ima dvije stepenaste zaravni rastavljene jedna od druge vertikalno po 7 m. Od jugozapada ploče su ravno zatesane i uglađene, jer su s te strane izložene jakim vjetrovima zapada i jugozapada. Od najviše kote u pravcu istoka i sjeveroistoka strane se spuštaju također stepenasto. Tih stepenica počevši odozgor sve do Revenića ograda ima 10 sa vertikalnom razlikom od po 10 metara.

Slijedi: Stanovi na Ljubuši

Objava Ljubuša planina pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Putovanje iz Čitluka na planinu je ovako: Od Čitluka siđu na cestu koja spaja Mostar i Ljubuški i tom cestom idu u pravcu sjeveroistoka sve do Varde visa. Odatle krenu sjeverozapadno pored Mostarskog Blata na Žaovnicu, zatim na Polog, Grabovu Dragu i odatle u pravcu sjevernom preko Malih Bila na Bogodol. Zatim u pravcu sjeverozapada na Ladinu, Pavlovu Jelu, Rosnu Poljanu i Klanac. Odatle idu na Svinjaču, Grlodo, zatim na Omrečnicu, Prokos, pa Slani Dolac. Za prijelaz toga puta potroše sa stokom 3 dana. Prvi dan konače na Bilima, drugi dan na Klancu (na izlazu iz Rosne Poljane), a treći dan u Slanom Docu. Na planini ostanu od Duhova do Miholja dana. S planine se vraćaju istim putem kojim su i došli.
Od Slanog Doca išli smo najprije u pravcu juga, a zatim malo nešto prema zapadu, pa smo došli do stanova na Podiću ili Prokosu. Nadmorska visina tog položaja je 1480 m. Podić nazivaju ovaj položaj seljaci iz Duvanjskog polja. Hercegovci ga zovu Prokos. Po mišljenju nastanjenih Hercegovaca, ovaj naziv dolazi od toga što su na ovom položaju zimi veoma jaki vjetrovi koji kose, prokosavaju cijeli položaj. Hercegovci kažu da je naročito jak vjetar južnjak. S njime obično dolaze mećave i jake kiše u ljetu, a zimi veliki snjegovi. Ali prava studen sa burom dolazi uvijek sa sjevera. Jug im puha preko Vran planine, a sjever preko Ljubuše planine. Smetovi po ovom položaju mogu da budu 2 do 3 m visoki. Na jednoj staroj bukvi kod lugarske kuće zasječena je kora u visini od 2,5 m. Na toj visini stajao je snijeg 1935. godine Inače je cijeli položaj Podića dosta povoljan. Brežuljast teren okrenut je jugu pa je cijela strana prisojna. Položaj se dijeli na nekoliko posebnih brežuljastih strana. Tako se jedna zove Buronja po glavici koja se izdiže više toga položaja. Druga Keser ili kako Hercegovci kažu Ceser (u specijalnoj karti pogrešno piše Kešev), zatim Šimunovac ili Markovac. Podić nema žive vode, nema ni čatrnja. Jedna jedina čatrnja nalazi se kod lugarske kuće. Ona ima odličnu vodu čija temperatura mjerena 24 jula oko podne nije bila viša od 6° C. Vodu za svoju kućnu potrebu, a isto tako i za napoj stoke uzimaju sa lokve Stražbenice. U blizini naselja nalazi se jedna oveća lokva, koja se zove Snižara. Ona je na po puta između Podića i Omrčenice. Tu lokvu napravila je još austrijska uprava, ozidala je i popločala. Popravljena je 1929. godine ali je kod nje, kao i kod sviju drugih državnih lokava, pravljeno vrlo tanko dno, po svoj prilici sa malim količinama cementa. Stoga je cijelo dno raspucalo pa ne drži vodu. U doba kad je planinari najviše trebaju nema vode u toj lokvi. Podić je sav okružen šumom koja se spušta s Vran planine. Hercegovci koji su nastanjeni na Podiću ne dobivaju besplatno drvo ni za ogrjev ni za građu, nego ga plaćaju po šumskoj taksi. Isto tako plaćaju i pašarinu koju iskorišćuju po Malom Vranu i po Ljubuši. Pašarina je prilično velika, od konja 5 dinara, po govečetu 3 dinara, a po ovci 25 para. Na ovom položaju imaju svoje stanove Hercegovci pretežno iz ljubuškog, a dvojica iz mostarskog sreza i to: Ante Nižić pok. Blaža iz Crvenog Grma, općina Humac, srez Ljubuški; Mate Herceg Ljubković i Luka Herceg Ljubković iz Crvenog Grma; Ivan Granić iz Vašarovića, općina Humac; Jakov Herceg Begić iz Prologa, općina Humac; Vrane Odak pok. Ivana i Ilija Odak pok. Pere iz Velikog Ograđenika, općina Čerin, srez mostarski. Svi oni imaju svoje stanove, ali građene od suhozidine i pokrivene krovinom. Na ziratnim zemljama koje im se nalaze na Podiću imaju pojate.

Putovanje od Vašarovića, Crvenog Grma i Prologa dakle iz sreza ljubuškoga ide najprije cestom što ide od Ljubuškog prema Imotskome, i tom cestom idu sve do Gruda, a tada okrenu tzv. Vlaškim putem sjeveru i izlaze na Gradac, selo pod visom istog imena. Dalje idu opet cestom na tzv. Suhe Bunare do Rastovače, a odatle okrenu sjeveru opet Vlaškim putem na Trebistovo, na Oštrac, na Jaram brdo, na Rudo brdo ili na Drinovac, zatim kroz dragu Žabljak na Poljanice, a onda na Svinjaču, i sa Svinjače na Omrčenicu, pa na Podić. Cijeli taj put pređu za tri dana. Prvo konačište kod Graca na Bukovoj Dragi, drugo konačište Rudopolje ili Žabljak, a treće konačište stan na Podiću. Povraćaju se istim putem. Vlaški put po njihovom mišljenju (po mišljenju planinara Hercegovaca) ima naziv odatle što sve planinare Hercegovce koji iz ljubuškog sreza izlaze na planinu seljaci onih sela kroz koja prolaze nazivaju Vlasima.

U neposrednoj blizini Podića nalaze se stanovi na Omrčenici, koja se nalazi nešto južnije otprilike po sata udaljeno od Podića na istoj nadmorskoj visini. Omrčenica je omeđena sa sjeverozapadne i sa zapadne strane kosom zvanom Jelova Draga. Sa južne i jugoistočne strane omeđavaju je obronci Vran planine koji se zovu Omar, ili bliže kose zvane Seserovac. Ovaj položaj se nalazi u dubokoj uvali između Omara i Jelove Drage. Stanovi se nalaze po višim položajima ispod samih šumovitih kosa što se spuštaju s planine Vrana, a ziratne zemlje nalaze im se ispod stanova po uvali. Na ovom položaju također nema žive vode, ali imaju nekoliko čatrnja. Stanove na Omrčenici imaju Hercegovci iz sreza Ljubuškog i to: Mišo Ereš pok. Ilije, Frano Luburić pok. Tome, Bariša Primorac pok. Ilije, Pero Šarac pok. Jure i Stipe Primorac pok. Jure. Svi su iz Radišića. Pilip Ćutuk pok. Ilije iz Klobuka, Vrane Tomić pok. Ante iz Bijače, općina Zvirići. Na ovaj položaj dolaze istim putem kao i oni što izlaze na Podić. Naziv Omrčenica, po njihovom tumačenju, nastao je odatle što oni koji polaze dalje na Ljubušu, na položaje po planini, obično pod mrak padaju tu sa stokom, omrknu na tome položaju, pa odatle mu i ime Omrčenica. Stanovi na ovom položaju građeni su kao i na Podiću od suhozidine. Samo je jedan stan građen od daske.
Na svima ovim visokim poljima: Rudopolju, Trebiševu, Slanom Docu, Podiću (Prokosu) i Omrčenici ima 49 porodica iz mostarskog i ljubuškog sreza. Broj sitne stoke iznosi oko 20.000 brava. Konja ima oko 200 i goveda oko 350 glava.

Slijedi: Ljubuša planina

Objava Jovo Popović (1937.): Naselja u visokim poljima između Raduše, Ljubuše i Vran planine pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Jugozapadno od Rudopolja prostire se drugo visoko polje između Vran planine i Ljubuše, a zove se Trebiševo. Ovo polje pruža se cijelom svojom dužinom od zapada prema istoku. S južne i jugoistočne strane zatvara ga Vran planina, a sve ostale strane obuhvata mu Ljubuša sa svojim kosama i glavicama. S jugozapadne i zapadne strane zatvaraju ga krševite Glavice i Razvale. Sjevernu i sjeveroistočnu stranu obuhvaćaju gole uzvisine Klekovac, Oro Kamen, Ružin Dolac i Hum. Nadmorska visina Trebiševa je 1300 m. Trebiševo je jedno od najprostranijih polja ispod Ljubuše planine. Površina mu iznosi preko 1500 dunuma, a od toga se pod ziratima nalazi oko 1000 dunuma. Sve je Trebiševo nastanjeno stočarima iz ljubuškog i mostarskog sreza.

Groblje na Trebiševu

Neki od njih ostaju samo preko ljeta na planini, a neki i preko ljeta i preko zime. Stanove imaju ovi planinari iz ljubuškog sreza: Vid Skoko iz Radišića, srez ljubuški. On je i preko ljeta i preko zime nastanjen na Trebiševu. Andrija Petrović pok. Jure i Stojan Petrović pok. Ilije iz Rakitna. I jedan i drugi imaju od kamena građenu kuću zajedno s pojatom. Lazar Šarić Tomin iz Rakitna, Štipan Vasilj pok. Nikole i Pilip Vasilj pok. Nikole, oba iz Međugorja, Mijo Šimović pok. Jure, Toma Šimović pok. Mate, oba iz Zvirovića, Andrija Jelčić pok. Jure, Pero Jelčić pok. Bariše, Ivan Pehar pok. Mate, Ivan Pehar pok. Nikole, svi iz Stubice, Mate Dodig pok. Ilije iz Zvirića.

Stećak na Trebiševu
Iz mostarskog sreza nastanjeni su ovdje: Živko Karačić u zajednici sa Ivanom Karačićem pok. Pere (njih dva imaju zajednički ljetni stan i kuću, a pojate ima svaki svoju), Pero Šolje pok. Štipana, Ivan Šolje pok. Grge, Nikola Šolje pok. Ante, svi su iz Gornjeg Crnča, Ante Prskalo Andrijin i Pavo Prskalo pok. Vrane iz Gradnića i Stanko Kikaš pok. Mate iz Bijakovića. Svi oni imaju na Trebiševu svoje ljetne stanove, a osim toga dobre zidane pojate sa kućom u kojima i preko zime ostane neko od muške čeljadi, da ishrani i čuva goveda i konje. Sve je Trebiševo, kao i ostala polja između Raduše, Ljubuše i Vrana, pripadalo bezima Kopčićima. Svi su planinari davali hak u vuni i bijelom mrsu od stoke, a u žitima i sijenu sa zemalja. Jedni su se otkupili od begova još za vrijeme austrijske uprave. Drugi su se oslobodili kmetstva poslije Prvog svjetskog rata. Trebiševo je danas nastanjeno isključivo Hercegovcima.

Trebiševo 2015. godine

Po pričanju Anice Kikaš bila je prije 70 do 80 godina na cijelom Trebiševu samo jedna hercegovačka pojata Joze Šolje iz Gornjeg Crnča. U to vrijeme Hercegovci su izlazili samo preko ljeta na Trebiševo, imali su samo ljetne stanove, a nisu imali kuća ni pojata. Ali su već tada s odobrenjem svojih begova počeli ziratiti (obrađivati) pojedine dijelove Trebiševa. Begovska porodica Kopčića namnožila se i izdijelila. S toga im nije bilo dosta haka samo od stoke, nego su trebali i prihode sa zemlje. Tako je s njihovom voljom došlo do obrađivanja čisto pašnjačkih površina. Na planini su ostajali 4 mjeseca, a tada su se vraćali s blagom kućama. Danas drže svaki ziratne zemlje, a većina ih ostaje sa krupnim malom i preko zime na planini. Koliko će koji ostati preko zime na planini zavisi od broja stoke i od sakupljene stočne hrane. Neki su posve napustili svoje matično selo u Hercegovini i stalno se nastanili na Trebiševu. Tako je stalno nastanjen Vid Skoko iz Radišića, Andrija i Pero Jelčić, Mijo i Tomo Šimović iz Zvirovića i Stanko Kikaš iz Bijakovića. Po pričanju iste Anice Kikaš, u toku zadnjih 50 godina ziratno zemljište mnogo mijenja vlasnike. Razvila se među planinarima neprestana izmjena pojedinih dijelova ziratnih zemljišta i neprekidna prodaja i kupovina zirata. Ako koji nađe povoljnije zemljište u selima doline Rame prodaje zirate u Trebiševu i silazi u Ramu. Osim Rame idu i u druge bosanske predjele.

Trebiševo, vikendica 2015. godine

Putovanje na planinu zavisi od sela iz kojih polaze. Iz Međugorja i Bijakovića idu najprije sjeverno do hana zvanog Tromeđa, a zatim nastave put sjeveroistočno cestom koja spaja Ljubuški i Mostar sve do Čitluka. Od Čitluka nastavljaju put sjeveroistočno cestom, a djelomično i stočnim putem na Sretnicu i Čule, a zatim skrenu sjeverozapadu na Kozicu, pa na han Zaovnicu. Odatle idu na selo Polog, pa na Grabovu Dragu, pa preko Malih Bila na Bogodo. Put vodi u sjeverozapadnom pravcu ispod Čabulje na Ladinu, Pavlovu Jelu, pa kroz Rosnu Poljanu na Klanac i preko Mučinovca na Svinjaču, a zatim kroz Grlodo na Omrčenicu, na Podić ili na Prokos, Slani Dolac i Trebiševo. Za taj put trebaju 3 dana. Prvo konačište im je na Pologu, drugo u Rosnoj Poljani, a treće u Trebiševu. Pojilišta su im prvo na Mostarskom Blatu, drugo na Rosulji, a treće u Svinjači. Na povratku upotrebljavaju isti put.

Objava Naselja u visokim poljima između Raduše, Ljubuše i Vran planine: Trebiševo pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Jovo Popović, 1937.

Na Rudopolju nalaze se ovi hercegovački stanovi: Mate Zupca pok. Andrije, iz sela Paoče, općina Žitomislići. Položaj na kome se nalazi Zupčev stan zove se Vlahinja. I on ima ziratne zemlje na kojoj njegova porodica živi već preko 130 godina. Zatim ima svoj stan Nikola Zubac pok. Mate iz Paoče. On ima mnogo ziratne zemlje – oko 1000 dunuma. Ove godine nije izlazio na planinu. Još stanuju u Rudopolju Jakov Zubac, pok. Jure iz Grljevića, općina Široki Brijeg; Pavao Zubac, pok. Andrije iz Paoče i Bosanac Ivan Krešo pok. Bože iz Orašca, općina Šćit, srez Prozor.

Rudopolje se nalazi sa sjeverne strane Vran planine ispod njegovog sjeveroistočnog grebena Kedžare. Od sjeverne strane zatvaraju ga kose Proslapske planine i najistočnije kose Ljubuše. Sa južne strane zatvaraju ga manji brežuljci kao najniži ogranci sjevernih strana Vran planine. Jedna od najvećih kosa je Završje koje se sastoji iz više krševitih glavica. Sa zapadne i sjeverozapadne strane zatvaraju ga kose Ljubuše planine. S južne strane, prema Vran planini, Rudopolje zauzima pretežno krševit prostor, koji se može iskorištavati samo pašom. Za gajenje usjeva podesne su samo vrtače u kojima ima nešto plodne zemlje. Od strane Ljubuše planine prostor je ne samo ravniji nego i plodniji. Tu je većina rudopoljske ziratne zemlje. Po mom računu ukupna ziratna površina koju iskorištavaju planinari nastanjeni po Rudopolju, može da iznosi 50 hektara. Rudopolje inače ima povoljan položaj. Blizina Vran planine daje dovoljno i paše i šume, jer je sjeverozapadna strana Vran planine sva pod šumom. Sva sjeveroistočna strana glavnoga grebena počevši od Velikoga Diviča vrlo je razvedena. Ona se najprije obara strmo za kojih 200 m, pa se u visini od 1600 m ispod glavnog grebena pružaju prostrane uvale Nugle i Balijski Doci. Zatim se greben ponovo obara prema Rudopolju, ali u mnogo blažem spuštanju, sa kosama koje su potpuno obrasle šumom i spušta se do u samo Rudopolje.

Spuštajući se od najvišeg grebena prema rubu Rudopolja u najvišim položajima, najprije je bukova šuma, zatim miješana sa jelovom i omorovom, pa čista jela. Po kosama što se vežu neposredno uz Rudopolje, npr. Dugi Brig, nalazi se pretežno crnogorična šuma: jela, a djelomično i omora. Idući od Proslapske planine u pravcu jugozapadnom preko krševitih pašnjaka obraslih smrekom i pucarikom i prešavši put oko po sata pješačkog hoda, dolazi se do prvih hercegovačkih naselja po Rudopolju. Najprije do stana Joze Matkovića iz Ljubotića, općine Kočerin, sreza mostarskog. On ima, pored ljetnog stana, solidno izgrađenu kuću sa istom takom pojatom i prilično veliku površinu ziratnoga zemljišta. Kuća i pojata su zidane od tesanog kamena. Pokrivene su krovinom. Mjesto, odnosno položaj, zove se Šaš. Nadmorska visina mu je 1270 m. Njegov stan građen je od drveta (daske), kao što su svi hercegovački stanovi pod južnim stranama Vran planine, u Dugom Polju. Matković je bogat seljak. On ima 30 goveda, 5 konja i oko 150 vlastitih ovaca. Površina zemljišta što ga drži i obrađuje iznosi oko 800 dunuma, ali sva ta površina nije podesna za obrađivanje. Po njegovom iskazu on godišnje može da posije 10 tovara usjeva, a još toliko zemlje ostane pod ugarom. To znači da on prosječno obrađuje 150-160 dunuma. Ostala površina ostaje kao pašnjak ili slaba kosanica. Kako na položaju nema žive vode, to moraju da hvataju kišnicu. On ima kod svog stana dvije čatrnje. Od poljoprivrednog oruđa ima drveni plug u kome su crtalo i raonik gvozdeni, a drugo sve drveno. Uz svoj mal Matković drži i sumjesničku i pobravičarsku stoku. Tako da na svom stanu ima oko 800 glava sitnog mala. (Pod sumjesnicima razumijevaju se stočari koji po Rudopolju i po drugim položajima ovih visokih polja imaju vlastitu ziratnu zemlju, ali nemaju koliba. A pod pobravičarima razumijevaju se stočari iz Hercegovine, koji nemaju ni zemlje ni stana na ovim planinskim položajima.). Po ugovoru između sumjesnika odnosno pobravičara i planinara, on je dužan svakome od njih dati od svake ovce, koja se muze, 1 oku sira i 1 litru masla (1 litra = 1/4 oke).

Sumjesnik odnosno pobravičar daje njemu na svaku ovcu 1 dinar za sol a osim toga plaća 25 para po bravčetu pašarine i 25 para za pregled stoke (veterinaru). On izlazi iz svog sela na planinu početkom juna i ostaje sa sitnom stokom sve do Miholjdana. Krupna stoka ostaje na planini i preko zime. S njom ostaje i jedan ili dvojica muških od kućne čeljadi radi posluge stoke. Ti koji ostanu na planini preko zime moraju da spreme za vremena sve što im je potrebno za ishranu, jer često puta ne mogu po nedjelju dana zbog velikih snjegova ili bure ni iz kuće izaći, a kamo li da bi mogli odlaziti u obližnje selo da nabave što im je potrebo. Na položaju, gdje stanuje Matković, uspijevaju sigurno samo jara žita. Zato i siju najviše jari ječam i ponešto zobi. Od ozimih usjeva siju ozimu raž. Od povrća može da uspijeva samo krumpir i kupus. Drugo povrće ne može da dospije. Matković veli, da je pokušavao nekoliko puta da zasijava kukuruz, ali je uvijek stradao od mraza prije nego što je dozreo. Drvo za ogrjev i za građu dobiva iz obližnjih kosa Vran planine. Za drvo plaćaju propisanu taksu za sječu, jer nisu pripadnici općine šćitske u čiji rejon spada Rudopolje. Na ovom položaju nalaze se još ovi hercegovački stanovi: Mate Zupca pok. Andrije, iz sela Paoče, općina Žitomislići. Položaj na kome se nalazi Zupčev stan zove se Vlahinja. I on ima ziratne zemlje na kojoj njegova porodica živi već preko 130 godina. Zatim ima svoj stan Nikola Zubac pok. Mate iz Paoče. On ima mnogo ziratne zemlje – oko 1000 dunuma. Ove godine nije izlazio na planinu. Još stanuju u Rudopolju Jakov Zubac, pok. Jure iz Grljevića, općina Široki Brijeg; Pavao Zubac, pok. Andrije iz Paoče i Bosanac Ivan Krešo pok. Bože iz Orašca, općina Šćit, srez Prozor.

Put kojim planinari izlaze na planinu različit je prema tome iz kog su sela. Oni što dolaze iz općine žitomislićke idu najprije u pravcu SZ i izađu kod Garišta na cestu što vodi od Mostara prema Ljubuškom. Odatle idu dalje cestom prema Mostaru sve do visa Varde. Tada napuštaju cestu i upute se u pravcu SZ pored Mostarskog Blata: najprije na Miljkoviće, a odatle na han Žaovnicu (u spec. karti pogrešno han Zovnica). Zatim preko grebena Mikuljače dolaze na selo Polog, pa preko Malih Bila na Bogodol. Od Bogodola idu ispod južnih kosa Čabulje na Pavlovu Jelu, zatim kroz Rosnu Poljanu na Raskršće, a odatle preko Donjih Bara na vrelo Grkuš i stanove na Sesaruši. Ispod južnih kosa Vrana prelaze cijelo Dugo Polje, ispnu se na Dragajice, pa na Kedžaru, preko koje siđu u svoj stan na Rudopolje. Za taj put trebaju sa blagom 3 dana hoda. Dobar pješak ili s konjem može da pređe put za dva dana. Konačišta su im: Prvo na Bogodolu, drugo na Raskršću ili u Barama, a treće na svom stanu. U putu se osjeća oskudica vode, pa je zapravo prvi dan nemaju nigdje sve do Rosne Poljane. Drugi dan imaju lokvu na Rosnoj Poljani, a treći na Blidinjskom jezeru.
Iz Grljevića idu prema sjeveru na Rasno, odatle SI prema Mokrom, zatim ravno prema sjeveru na Vardu planinu, Rakitski Gvozd i preko Rosne Poljane dalje istim putem kao i prvi. Iz Ljubotića idu uz potok Ugrovaču na Rakitsko Polje, pa odatle izlaze na Donje Bare, na Blidinjsko jezero i dalje putem preko Dugog Polja kao prvi.

Slijedi Trebiševo…

Objava Naselja u visokim poljima između Raduše, Ljubuše i Vran planine pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Ti putevi su po njih i povoljniji i ugodniji jer se kreću bez ikakve smetnje, bez trošarina i prenosnih taksa. Gdje nađu dobre planinske paše ondje konje rastovare, napasu i odmore pa opet dalje. Naročito dobro prolaze sa prodajom ranog voća, šljiva ranki, ranih krušaka i jabuka. Malo je tih težaka u dolini Rame koji mogu cijelu zimu da sa svojim vlastitim žitom ishranjuju svoju kućnu čeljad. Većina ih kupuju žito. Bude vrijeme ili bude godina takva da im voće ne ponese kako treba i tada su prinuđeni da i ono malo žita prodaju da bi mogli podmirivati redovne kućne potrebe, kao što su sol, kava, šećer, petrolej, duvan i dr. Potrebe u odijelu i obući podmiruju odnosno pripremaju sami. Cijelo odijelo i obuća njihov je vlastiti proizvod. Rublje prave od konoplje i lana. Zato trebaju samo nešto pamuka za potku. Gornje odijelo prave od vune što je dobiju od svojih ovaca. Isto tako opanke prave sami od kože dobivene od svojih goveda. Za krupnije kućne izdatke kao što su nabavka žita, isplata državnih poreza i drugih dažbina, za udaju ili ženidbu, prikupljaju potrebna sredstva prodajom stoke. Odvoje nekoliko ovnova, po kojeg konja, vola ili june utove ih i prodaju. Dobro utovljenog ovna mogu prodati po 200 din., pa ako prodaju 5 ovnova znači da mogu dobiti 1000 dinara. Bogatije ili zadružne kuće, npr. porodica Stipe Tomića u Gornjim Jaklićima, prodaje godišnje do 10 ovnova, po jednog ili dva vola i po jedno konjče. U svemu može tako za prodano blago da dobije u današnjim cijenama 4500 do 5000 dinara.

S tim parama mora da podmiri sve novčane izdatke za cijelu zadrugu u kojoj ima 17 čeljadi. Uobičajeno je kod njih, naročito u siromašnim porodicama, da po jedan ili po dva muška odlaze preko zime na posao. Na taj način smanjuju potrebu ishrane u kuči a ponešto mogu i da zarade i donesu kuči. Jure Tomić seljak iz Donjih Jaklića koji ima 8 čeljadi u kući reče mi da on dobije od svojih proizvoda u godini dana 1000 dinara. S tim mora da podmiri sve što treba da kupi za kuću i da plati državne dažbine. Ali zato svake godine preko zime mora ili on ili njegov brat da ide iz kuće i da traži posao. Potrebe u hrani veoma su male. Ishrana je isto tako ograničena samo na vlastitu proizvodnju. Oni na primjer ne troše pirinač. Šećer troše vrlo slabo, jedva 1 kg na godinu po članu porodice. Isto tako slabo troše petroleum ili drugo kupovno osvjetljenje. Jure Tomić reče mi da se kod njih pirinač daje ženama samo poslije porođaja. Mjesto pirinča oni upotrebljavaju ostupani ječam. Osim toga troše bungur koji se pravi od pšenice ili od šilja. Zrno pšenično ili šiljevo nakvase u jednoj kaci dva do tri dana. Potom ga osuše i istaru tako da potpuno Ijupa spane. Kada su naročite svečanosti u kući na primjer svadba ili kad je veliki god, Božić, onda prave od bungura keške. Keške se pravi na taj način da bungur dobro iskuhaju pa ga miješaju sa dobro iskuhanim kokošijim mesom iz koga povade sve kosti. Ta smjesa miješa se sve dok se potpuno ne ujednači i ne izgubi svaki trag od mesa. Keške može da stoji za vrijeme zimske studeni po 10 do 15 dana da se ne pokvari. Težnja je seljaka koji žive u ovim selima da po mogućnosti budu što manje ovisni od čaršije i to kako od trgovaca tako i od banaka. Vrlo ih malo ima koji su dužni bankama, ali ih ima dosta dužnih trgovcima. Iz razgovora s njima osjetio sam da imaju veći strah od bankovnih dugova. Njih se više straše nego li dugova kod trgovaca, iako su trgovački dugovi za njih mnogo opasniji jer im nema kontrole. Kamate su često puta pretjerano visoke. Ali kod trgo­vaca nema one spore odluke u davanju kredita niti one službenosti kod povraćanja ili naplaćivanja duga. Zato su povjerljiviji prema njima nego prema bankama. Sa gledišta prosvjetnog i društvenog dosta su zaostali. Osim vjerske zajednice skoro da nemaju nikakvih drugih naprednih društvenih ustanova. Slabo čitaju knjige i novine a slabo se isto tako interesiraju i za druge društvene razvoje osim svoje sredine. Jedini manastir Šćitski, koji se nalazi posred ramske doline, služi kao vjerski centar i utječeu tom pravcu na razvoj ne samo vjerske nego i društvene i kulturne svijesti. Modernih poljoprivrednih zadruga nemaju ni kreditnih ni proizvodnih ni potrošačkih. Ima još nešto očuvanih porodičnih zadruga. Rijetke su doduše porodične zadruge sa 20 ili preko 20 članova ali još uvijek ima dosta zadruga sa 10 do 15 članova. Osim toga i u donjim i u planinskim selima još je održana međusobna pomoć u poljskom radu u obliku mobe. Sve veće poljske poslove a naročito kosidbu i žetvu svršavaju pomoću mobe. Ali se mobom ispomažu i kod gradnje kuća, čatrnja, pojata i drugih građevina. Prikazujući njihove zgrade ja sam naročitu pažnju obratio njihovoj kući. Dom pokazuje visinu kulturnog i civilizacijskog stanja stanovništva. Unutarnji uređaj doma i način života u njemu slika su životnog standarda porodice.

Objava Život i rad u planini pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.