• Život u planini
  • Život u planini
  • Život u planini
  • Život u planini
  • Život u planini
  • Život u planini
  • Život u planini

Život u planini

U Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine iz 1937. godine objavljen je tekst ing. Jove Popovića Ljetni stanovi na planinama Raduši i Ljubuši.

Hercegovci planinari vrlo su bistri i prisebni, lako su pretežnim dijelom nepismeni znaju mnoge historijske događaje iz prošlosti Bosne i Hercegovine. Često su me iznenađivali točnošću podataka koje navode za važnije događaje. Ali kod ovih Hercegovaca, iz Donje Hercegovine, nije porodična tradicija tako razvijena ni gajena kao kod onih u Gornjoj Hercegovini (Nevesinje, Gacko i Bileća). Samo je i kod ovih predanje daleko razvijenije nego kod Bosanaca, naročito onih u ravnicama, koji često puta ne znaju svoje rodoslove dalje od djeda. Kako osim čuvara šuma, financijskih stražara ili žandara, rijetko koji kaputlija dolazi k njima, a da se ne predstavlja kao vlast, s početka su prema gostu nepovjerljivi i nastoje da saznaju uzrok posjete. Ali kada taj stranac zađe intimno u razgovor s njima i oni osjete čovjeka, daju rado obavještenja a isto tako pažljivo primaju, ako im se nešto saopćava. Na licima i očima njihovim možete tada razabrati da li to shvaćaju i da li primaju. Mnoga njihova obavještavanja ja bilježim odmah u svoju stenografsku bilježnicu. Obično se čude zastoja bilježim njihov razgovor. Da bi razbio eventualno nepovjerenje ponegdje je potrebno da im objasnim, da to činim iz razloga, što stariji svijet izumire a s njim i mnogi stari običaji rada i života, koje treba zabilježiti, da bi se tako očuvali barem u knjigama, iako žive mučno i oskudno, rijetko sam kada naišao na nekoga, da je mrzovoljan i ojađen. Kakogod su tjelesno očvrsnuli pa su kadri da podnose najteže fizičke napore tako su isto duševno smireni i ustaljeni.

Rastući u prirodi i promatrajući svaki dan mnoge pojave u razvoju njezinu, oni nauče da mnogo štošta prisebnije primaju i razumnije objašnjavaju nego ljudi iz grada. Mnogi građani odbijaju im tu njihovu duševnu mirnoću na neobrazovanost, ali to je posve pogrešno.

Zato što su nepismeni oni ne čitaju nikakve knjige pa ne mogu da prave usporedbe između svoga života i rada i života drugih seljaka izvan njihovoga terenskoga domašaja. Zato bi mogao skoro posve točno reći da ne poznaju drugi način života i rada osim svoga. Promatrani sa stanovišta moderne civilizacije, one što nam dolazi sa zapada, oni su mnogo zaostali. Markantnije slike iz njihova života ja sam već dao, a sada da prikažem u glavnim potezima njihov rad. Oni su u prvom redu stočari. Takvi su u svojim stalnim naseljima u Donjoj Hercegovini, takvi i ovdje. Kako sam već u početku naveo najviše drže ovaca, zatim koze, goveda i konje. Svinja ovuda imaju malo a isto tako i peradi. Ovce su im domaće, male hercegovačke, sa prugim runom. Vuna je gruba i nije podesna za finije tkanine. Planinari je upotrebljavaju najviše za svoju kućnu potrebu. Prave od nje gunjeve (pokrivače) i vunenu odjeću. Jedna ovca može da dadne 1-1,5 kg neoprane vune, ovu veću količinu samo u povoljnim godinama, tj. kada zimska ishrana nije posve oskudna. Ako su posve loše paše i oskudno hranjenje preko zime onda je i runo idućeg ljeta mnogo slabije. Po tjelesnom razvoju to je svakako najsitnija ovca na Balkanu. Ovce su teške žive vage 25-40 kg, ovnovi 30-35 kg. Kada se skine runo i očisti drobina ostane oko 50% čista mesa, koje je vrlo ukusno. Naročito su dobra mlada janjad. Ovca je pretežan dio godine na paši: ljeti na planinskim pašama a ostali dio godine na krševitim pašama oko njihovih sela.

Osim vune glavni proizvod je mlijeko. Vrijeme laktacije (mužnje) traje od maja do konca augusta. Po njihovom računu poprečno s ovce na ovcu mogu dobiti 30 litara mlijeka ili 1 litar masla (0.32 kg) i 5-6 kg sira.

Poslije ovce njima je najdraže živinče koza. Zapravo koza im je još rentabilnija nego ovca, jer kod nje otpada potpuno zimska ishrana, a smanjuju se i drugi troškovi (za pastire i gubitke u stadu). Ali državne vlasti sve više ograničavaju držanje koza zbog državnih šuma i dozvoljavaju u posljednjim godinama samo ograničen izgon koza na planinske paše. Te zabrane stočari veoma teško podnose i najčešće se zbog toga jadaju na državne organe. Njihove koze su domaćeg soja. Veoma žive, otporne protiv bolesti a iziskuju malo troška oko ishrane i njege. Prihod je od njih u mlijeku, kostrijeti, đubretu i mesu.

Goveda su im domaća, sitna i sa malom produkcijom, ali isto tako sa veoma malim troškom u ishrani i njezi. Konji su mali, brdski, na oko neizgledni, ali izvanredno upotrebljivi u kršu i brdskom terenu. Upotrebljavaju ih pretežno za jahanje i tovare.

Ukupan broj stanova na poljima ispod Ljubuše i to: na Rudopolju (5), Trebiševu (21), Slanom Docu (9), Podiću (Prokosu) (7), Omrčenici (7) i Pod Kosom (10) i po Ljubuši na Poljicama (3), Bunarima (22) i Zlopolju (24) i posebno na Svinjači (26) (koja zapravo ne pripada Ljubuši, jer se nalazi između Liba, Omara i ogranka Čvrsnice) iznosi 134. Ukupan broj čeljadi, ako računamo na svaki stan po 4 osobe, iznosi 536 osoba.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar

Marketing