Život u planini

Sve do zadnjih nekoliko desetljeća malo koja obitelj koja živi na selu u Rami a da nije imala barem nekoliko ovaca. To jasno govori koliko je značio uzgoj ovaca za stanovništvo. Bio je to značajan izvor hrane, ali i materijala za izradu odjevnih predmeta. Vuna se koristila za pletivo, tkanje, a koža za izradu prekrivača, obuće… I još uvijek se često spominje i traži ramski sir iz mišine.

Foto: Mladen Topić

O velikom uzgoju i planinskim kućama svjedoče i neki povijesni dokumenti koji govore o trgovini stadima, vunom, sirom, mesom… U naseljima ispod Mosora stanovnici se još sjećaju različitih predaja pa tako prijatelj Rame, iz Gornjeg Sitnog iz Poljica, Pave Gruica reče: „Naši stari su znali često pričati o Ramljacima koji su dolazili sa stadima ovaca na prezimljavanje u njihove krajeve. Kada bi ovce zabilile Mosor to bi bila lipota Božja.“

Brojne generacije Ramljaka rođene su upravo u planinskim stanovima na Draševu, Zahumu, Proslapskoj planini, Makljenu, Vranu…

Danas je to sasvim drugačije. Dosta manje je uzgajivača, ali se grla ovaca u Rami mogu brojati tisućama. Više se ne koristi vuna te su uzgajivači prisiljeni davati je u bescjenje i nerijetko je uništavati. Ponetko pravi sir. No, najviše se uzgajaju ovce za prodaju mesa.

Priprema i sušenje ovčetine

Sušena ovčetina, bravetina  priprema se odabirom sirovine, žive stoke koja je za klanje unaprijed pripremljena i dohranjena kako bi stekla odgovarajuću masu za klanje. Ako je sirovina dobra i izlazni proizvod mora biti dobar.

Različiti su ukusi kod kupaca, nekima odgovara deblja (sa više masti), dok drugi traže neku „osrednju“  s podjednakom količinom masti i mesa. Stariji kupci preferiraju masniju što je zasigurno( nadam se da ovo neće doći u uši njihovim liječnicima), ostatak iz prošlosti kada se fizički naporno radilo, a masti nije bilo dovoljno kao izvor energije. Mnogi  ljudi ne preferiraju sušenu ovčetinu zbog specifičnog mirisa i okusa, oni koji je vole u njoj guštaju.

Postupak pripreme za sušene nije nikakva tajna  ni mudrost

Polovinom studenog počinje klanje i priprema. Potrebno je odvojiti meso od kosti, nakon toga osoliti običnom kuhinjskom soli, ostaviti da se usoli dva do tri dana i onda staviti na sušenje.

Sušenje na uobičajeni način u dobro prozračnim pušnicama u kojoj je potrebno ložiti vatru najmanje 15 dana. Bitan je odabir drva za sušenje po mogućnosti suha bukovina, izbjegavati četinjače zbog smole.

Uglavnom  se osuši  kroz mjesec dana i spremna je cijelosti za konzumaciju.

„Većina kupaca rezervira unaprijed i to je već neki oblik tradicije, zadnjih nekoliko godina je ustaljena količina oko 40 komada, polovinu sušimo mi  ostalo suše kupci. Za plasman  sada nema problema, još uvijek je potražnja veća od ponude. Dobra kvaliteta ima i dobru cijenu, rad je isplativ.“ – kazali su za Ramski Vjesnik iz obitelji Šarčević koja ima farmu ovaca na Zahumu.

Kako saznajemo radi se uglavnom o domaćim kupcima. Uz malo promocijskih aktivnosti područje kupaca bi se proširilo, a time i prodaja na obostrano zadovoljstvo.

Za sve koji žele lijepu i ukusnu ovčetinu ponovno ili pak prvi put kušati rado ćemo uputiti na proizvođače takve vrste suhog mesa.

Život i rad na planini

Život i rad u planini

Objava Ramska sušena ovčetina kao specijalitet pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Težak posao stočara najteži je kada se tek počinje. “Morao sam čekati godinu dana, da se napatim, da uzmem sa stoke i da kupim kosilicu. Nisam smio kredita, ne znam ja hoću li to moći raditi”, priča Ramović za Anadolu Agency. Krenuo je od ničega, radio i sebi i narodu u okolini kako bi uspio proširiti svoju farmu u brdovitom selu Smolj, dvadesetak kilometara od Goražda. ”Hvala i narodu. I narodu sam radio s motokultivatorom, da zaradim. Vjerujte da mi je bivalo, tek kad sam ovo radio, 20 ili 30 maraka samo da zaradim, da mogu struju platiti. Isključit će ti struju i šta onda”, prisjeća se Muharem svojih početaka.

Mukotrpan put

Stotine litara prolivenog znoja, napornim radom ispunjenih dana i neprospavanih noći bilo je potrebno da postane jedan od najvećih uzgajivača ovaca u ovom dijelu države. Njegovo stado trenutno broji oko 400 grla, a posao, usprkos mehanizaciji i boljim uvjetima, jednako težak.

“To je mukotrpan put do toga doći. Tu trebaš danonoćno da radiš. U mene se ne zna ni dan ni noć. Evo, sad, ovaj februar, kad su se ovce jagnjile, u pola pet ujutro sam znao da legnem. Čitav mjesec, sad sam možda 5-6 kila ‘sletio’. Kaže šta si pomrš’o. Od sna. Ne možeš ti pustiti. Ojagnji se pet, dok se vratiš još jedna, dvije, pet… po 10-15 za noć. Haj’ to pusti, ili kad je mraz, da ugine”, objašnjava Muharem Ramović.

Nekada je do Smolja dolazio i autobus kako bi djeca stigla u školu u Beriču, koja je tada imala oko 600 učenika. Danas u Beriču nastavu pohađa tridesetak đaka, a Muharemov sin Nedim jedini dolazi iz Smolja. Kćerka Nejra studira u Sarajevu. Sela, koja su i tijekom rata bila slobodna i ostala nespaljena, postupno ostaju prazna, jer stariji umiru, a mlađi odlaze u gradove. “Ovo je težak pos’o. Ja sve djetetu apeliral. Sve sam mu sad mašine postig’o, nabavio sam dva traktora velika po 45 konja, balirke, sve sam nabavio, ali vjeruješ li da više gubiš volju. Da sam bio ove volje, radije bih se ubio nego ovo radio. Sad djetetu sve govorim da ovo ne bi”, iskren je ovaj vrijedni čovjek. Od posla poljoprivrednika i stočara teži je samo ambijent u državi u kojoj se nerad nagrađuje. Muharem je zahvalan na poticajima, iako kasne, dobro dođu, ali je nezadovoljan zbog procedura, jer bi za praćenje javnih oglasa i dostavljanje tražene dokumentacije morao ostaviti svoje stado i vrijeme provoditi u gradu.

Rad danas nije na cijeni

”Danas je bolje biti kraj škole u Beriču, primjera radi. Čekati samo kad će šta biti i samo lovi. Kad kod mene vuk polomi 20 ovaca, meni se odobri 500 ili 200 maraka, a ovaj dobije 500, izravnj’o ga sa mnom, što leži. Odmah ti gubiš volju. Ja kažem da je danas boli nerad nego rad. Nekad sam bio za rad, ali nerad je bolji, bolje prolazi. Pravih leđa, a više dobije neg’ ja”, dodaje Ramović. Brojne nelogičnosti u sustavu povremeno mu izazivaju huju, ali u suštini je zadovoljan rezultatima koje je postigao. Sve što proizvede, bez problema proda, izgradio je kuću i u Sarajevu, djeci stvorio uslove koje on nije imao.

“Zabogatio i jesam čim sam mog’o od svojih sredstava. Nisam nikad kredita marke dig’o. Od svojih sredstava uz’o dva velika traktora, balirku, preko 100.000 sam u mehanizaciju uložio. Možete snimiti da vidite, što kažu – ako laže koza, ne laže rog. Objekte, da i ne pričam. U globalu je to možda oko 200.000 maraka da sam ovdje uložio. Kuću sam u Sarajevu pravio, paralelno. Napravio sam sve, uveo i grijanje djeci. Babo mi je bio u Njemačkoj, a ja nisam im’o ni grijanje, ni ovo, ni ono, a sve sam odradio. Im’o sam i ja, kad su djeca željela krišku, ja sam im’o kantu ‘eurokrema’, zahvaljujem ja i ocu, ali u Njemačkoj je bio, a ja nisam im’o uslove k’o što moji sad imaju”, rekao nam je Muharem Ramović.

Na farmi Ramovića puno je poslova u koje moraju biti uključeni svi, pa su supruga Džemila i djeca Nejra i Nedim najveća Muharemova podrška. Planove je ispunio, pa bi danas mogao živjeti i sa mnogo manjim stadom ovaca, ali navike se teško mijenjaju. O odustajanju ne razmišlja, jer život u gradu nije mu previše zanimljiv, a sve i kada bi odlučio tako, stoku, mašine i ostalu imovinu ni za godinu dana ne bi mogao prodati.

Objava U inat sustavu: Bez marke kredita i sa pet maraka u džepu danas je jedan od najvećih farmera u svome kraju pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Prije nekoliko stoljeća ruta je prolazila kroz nerazvijena sela, no danas ona ide središtem Madrida i prolazi nekima od njegovih najpoznatijih ulica. U skladu sa sporazumom iz 1418. godine, pastiri su plaćali simboličan iznos od 50 srednjovjekovnih novčića za prolazak oko 1000 ovaca preko trga Sol i ulicom Gran via. Stado je u nedjelju činilo 2000 merino ovaca i stotinu koza, prenosi Hina.

Objava U Madridu ovce zamijenile automobile pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Prijavitelj je spriječio iste u bijegu i zadržao ih do dolaska policije.

Osobe su lišene slobode, a vozilo je , zbog neposjedovanja potrebne dokumentacije , izuzeto i smješteno u krug PP Prozor-Rama.

Upoznat Odjel krim. policije i tužitelj. – javlja Radio postaja Rama.

Objava Potjera u Rami: Ukrali mu janje i pobjegli s Yugom, on ih uhvatio i zadržao do dolaska policije pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Iako neki smatraju da će roboti ljudima olakšati živote pa ćemo raditi samo zanimljive i kreativne stvari te će biti više vremena za uživanje, pesimisti upozoravaju na mogućnost velike nezaposlenosti, gladi i nereda koji bi nastupili u takvim slučajevima.

No čini se da ne moraju samo ljudi strahovati da će im poslove uzeti roboti, već bi oni mogli zamijeniti i – životinje.

Na farmama diljem svijeta danas se koriste tehnologija i dronovi za nadzor usjeva, praćenje stoke i slično, a farmeri u Novom Zelandu otišli su korak dalje te za čuvanje stoke koriste dronove koji – laju.

Jedan od popularnijih dronova među farmerima je DJI Mavic Enterprise koji ima mogućnost snimanja zvuka i reprodukcije na glasnom zvučniku, piše Zimo.co.

Farmeri najčešće snimaju pseći lavež (iako nekad koriste i druge zvukove) te se kombinacija dronova i snimljenog lajanja pokazala iznimno učinkovita – jedan farmer za The Washington Post rekao je kako su se dronovi čak pokazali učinkovitiji od pastirskih pasa jer bi se u nekim slučajevima životinje znale suprotstaviti psima, što nije slučaj s bespilotnim letjelicama.

Dronovi na farmama ljudima mogu uštedjeti zaista puno vremena i resursa – npr. posao traženja stoke koji bi inače obavljale dvije osobe i nekoliko pasa tijekom dva sata, danas jedan dron može obaviti za samo tridesetak minuta .

Ljudi više ne moraju hodati satima i tražiti životinje te je dosta samo podići dron i s njim obići farmu kako bi saznali gdje se nalaze sve životinje.

Zanimljivo, pastirski psi već su se navikli na dronove pa sada rade u tandemu s njima te zajedno čuvaju i nadziru stoku, a bespilotne letjelice ipak neće tako skoro u potpunosti zamijeniti pse jer ih se ne može koristiti po lošem vremenu te im je potrebno često puniti bateriju. Jednom kada se i taj problem riješi, odnosno ako se dodatno usavrše robotski psi poput Atlasa, pitanje je kakva je sudbina pastirskih pasa na farmama.

https://youtu.be/CTjVjKClpyU

Objava Ovce na farmama čuvaju dronovi koji laju pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Na Izlazu iznad Varvare, mjestu na kojem vozači staju i fotografiraju Ramsko jezero u svako godišnje doba, odvajamo se s regionalnog puta R 418 b Rama – Tomislavgrad. Put nas vodi iznad Ramskog jezera prema Orašcu. Neodoljivo zastajkujemo i fotografiramo Ramsko jezero okruženo snježnom idilom. Prvo naselje prije Orašca su Vlake, a veoma brzo stižemo na Orašac. Od crkve svetog Nikole Tavelića skrećemo prema Proslapskoj planini. Put je prohodan, a visina snijega je i do pola metra. Najednom ispred nas iskoči zec i to dobro ugojen što jasno govori da mu je dobro iako su veliki i snijeg i minusi.

Uspinjemo se dalje kad najednom zastadosmo pred lijepim idiličnim prizorom. Na putu ispred nas pojaviše se saone koje voze dva lijepa konja. Kratki razgovor sa Antom Trokom Žilićem o njegovim konjima i saonicama koji nastavi svoj put kroz snježnu bjelinu kao iz bajke.

Nastavljamo dalje put prema Kozlu koji je naše odredište. Ubrzo sretošmo poznato lice dječaka Marina Markešića koji je prije dvije godine sa svojih 8 godina uspio se popeti na planinu Osojnicu pokrivenu snijegom i većim od 70 cm. U kratkom pozdravu i pozivu „Ajmo na kavu“ sažela se sva dobroćudnost ovdašnjih ljudi i obiteljski odgoj. Zbog  kratkoće vremena moradosmo nastaviti dalje.

Prolazimo prema Kozlu uskim, ali dobro očišćenim putom od snijega. Za održavanje lokalnog puta zadužena je općina Prozor-Rama. Prolazeći pored kuća zamjećujemo da pojedini objekti tek samo vire iz snijega. No, do svake kuće vodi najmanje dobra i široka prtina sa lokalnog puta. Na pojedinim dijelovima zbog nanosa „dvica“ se skoro i ne vidi iz snijega.

Što smo se više penjali  i približavali Kozlu to se više dole duboko pojavljivalo Ramsko jezero. Prizor koji očarava svakoga. Kad ga pogledate u ovoj bjelini izgleda kao modri biser izložen na bijelom platnu. Dok se tako vozimo ovim prostranstvom susrećemo kombi koji prevozi učenike osnovne i srednje škole. Strpljivost vozača u teškom mimoilaženju govori o naviknutosti na veliki snijeg i nanose.

Nakon putovanja od Prozora oko četrdesetak kilometara stižemo na Kozo, do obitelji Kordić. Sunce se već polako približilo vrhu Ljubuše gdje će za par sati i nestati. Tu nas čekaju Dario i Mile Kordić, mladići od 19 i 25 godina naviknuti na ovaj surovi planinski život. Uz njih su njihovi psi čuvari, snažni, ali mirni. Oni su im velika pomoć oko sigurnosti kuća, drugih objekata i stada ovaca. Dario svoju ljubav spram životu na visini od 1280 metara pokazuje fotografijama i javno ih dijeleći društvenim mrežama sa svima nama.

Čim smo se pozdravili Mile je iz štale pustio svoje ljubimce, radne konje, da se malo igraju. To je bio prizor koji je teško opisati. Četiri konja se razigraše na snijegu i hladnom vjetru. Uglancanost i snaga tih plemenitih životinja došla je do punog izražaja.

Zadivljeni zatečenim prizorima dugo nismo mogli doći do riječi. Domaćini Jozo i Veselko Kordić pozivaju u kuću na kavu. Ulazimo u kuću, a kuća puna „čeljadi“. Ova dva brata žive u zajedničkom kućanstvu sa dvanestoro čeljadi. Jozo i njegova supruga Anđa imaju djecu Milenu, Mariju, Milu, Slavena i Ivana dok njegov brat Veselko sa suprugom Marijom ima djecu Daria, Velentinu, Matu i Martina.  Neka djeca su već završila srednju školu, druga su još u srednjoj i osnovnoj. Upravo je njihov zajednički život potvrda poslovice „Kuća nije tijesna, ako čeljad nisu bijesna“.

Kad smo ušli u kuću začuje se miris tek pečenog kruha. Odmah se na stolu nađe ramska rakija, suho meso i sir iz mišine.

Obitelj Kordić svoje korjene vuče iz Hercegovine. Jozin i Veselkov otac je podrijetlom iz Ljubuškog, a majka iz Gruda. Njihovi preci su već generacijama ranije stigli na ove prostore, zavoljeli ih i ostali tu živjeti. Kordići imaju obiteljsku kuću u Prozoru, no, ne žele se preseliti. Veliki problem svim stanovnicima ovog dijela Rame je voda. Nema izvora nigdje nego se koriste čatrnje. Ljudi su navikli i to im ne predstavlja preveliki problem. Nadaju se da će se i ti problemi riješiti.

Razgovaramo o životu ovdje i saznajemo da se uglavnom živi od stočarstva, jer imaju trenutno 140 grla ovaca. Nađe se još ponekog poslića. Sada u ovo zimsko vrijeme sav posao se svodi na prehranu stada, konja i krava te čišćenje snijega.

„Prolaze ovda često ljudi. Dolaze iz Mostara, Dalmacije, Zagreba i drugih krajeva BiH i Hrvatske. Nedavno su naišle i dvije planinarke iz Austrije. Tko god naiđe ovdje dobro je došao. Želimo da se svi ovdje osjećaju ugodno, a mi se nastojimo pokazati domaćinski“. – kazao je Jozo, a to je potvrđivala cijela kućna obiteljska i vesela atmosfera.

Dok razgovaramo i šalimo se na zidovima zamjećujemo brojne lovačke trofeje.

Kako provode zimsko vrijeme, kako se održava lokalni put Veselko je kazao: „Put se dobro održava, naravno, uvijek može bolje, nemamo razloga žaliti se. Nekada smo mi morali čistiti svojim konjima pa bi upregli čak i po tri para konja kako bismo očistili put. Danas to urade strojevi.  Jednom prigodnom su dolazili novinari iz Dalmacije te su bilježili kako čistimo snijeg.“

Tada Dario i Mato donesoše fotografije koje svjedoče o tom vremenu.

„Nama nikada nije dosadno niti teško. Uvijek se ima posla. Često se okupljamo sa susjedima i kad god se pruži prilika igramo prstena. Imamo vremena i za lov kada je to dozvoljeno.“ – reče Veselko.

Svu tu pozitivnu priču potvrđuje domaćinska atmosfera koja se može naći samo u ovim krajevima.

Vrijeme brzo prođe te smo se morali spremati na povratak nazad. Sunce se već odavno skrilo iza vrha Ljubuše. Već je dogovoren novi posjet kada će se raditi i turistički dio priče o ovom prostorima.

Na polasku ispraćaju nas ponovno Dario i Mile. Nismo mogli, a da ih ne pitamo kako njih dvojica vide sebe ovdje. I obadva su bila suglasna da im je ovdje lijepo, da vide sebe radije ovdje nego negdje u Njemačkoj i Austriji. Posla ima, svoj su gazda, može se zaraditi solidno za život.

Ovaj kraj je pogodan za stočarstvo, ali i planinarski turizam. Nadamo se da će ova priča i fotografije potaknuti mnoge da posjete ove krajeve, osjete tu domaćinsku atmosferu, zimsku, ali i ljetnu idilu, da pronađu osvježenje i mir.

Fotografije: Od Orašca do Kozla

Noć je pala, ponegdje se vidi u daljini svjetlo, čuje se huk zimskog vjetra i lavež pasa. A dolje u dubini Ramsko jezero i njegova okolna naselja spremaju se za počinak.

Objava Foto: Život na planini nadmorske visine 1280 metara pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kako je kazao vlasnik stada Džemal Bukvić iz Omerovića, grom je udario u srijedu oko 16 sati na području gdje su se nalazile ovce, a i sam čoban je od posljedica groma jedno vrijeme bio u nesvijesti.

“Od stada od 250 ovaca, koliko sam imao, dva ovna i pet ovaca su odmah uginuli, dok se njih 15 još bori za život”, kazao je Bukvić za FENU.

Objava TOMISLAVGRAD: Grom ubio sedam ovaca, pastir lakše ozlijeđen pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Hrana im je vrlo skromna i prosta. Ječmen hljeb, pura, mlijeko, mlaćenice, sir, sirutka i krumpir. Taj jelovnik mijenja se rijetko kada. Ne smije nedostajati još jedan luksuzni artikal: kava, uz koju ide propisno i duvan. Poslastice i, ako hoćete dobra jela, su uštipci i cicvara, ali to planinari prave samo za svoje goste, rijetko kada da se s njima sami počaste. Povrća ne jedu, jer na planini ne može sigurno uspijevati osim kupusa nikakvo drugo povrće. Isto tako i mesa rijetko kada jedu. Samo ako se koje bravče slomi ili ako ga vuk nakolje pa moradne napustiti, prikolju ga i tada jedu meso.

Ali kada se strani putnik namjeri u kolibu i domaćin sazna koje i šta je uvijek će ponuditi da zakolju janje. To je u čast putniku, ali na radost svim članovima planinske kolibe, jer barem tako i sami dobiju mesa. Znajući za takvo raspoloženje čeljadi, ja sam rijetko kada odbijao ponudu da se zakolje janje iako radije jedem bijeli mrs nego meso. Kako sam ranije naveo zajednički objedi su izjutra, kada se pastiri spremaju da idu na pašu sa stadima, i u večer kada se vrate. Tada se postavi sofra – sinija – na sred kolibe i oko nje posjedaju po zemlji svi u okrug. Planinka stavi u velikom drven­om sudu – čanku – podobru količinu pure samo na vodi kuhane i ne zamašćene. U drugu zdilu naspe mlijeka ili zamliječene sirutke. Tada drvenim kašikama zahvaćaju iz zajedničke posude najprije zalogaj pure pa ga zaliju mlijekom. Jedu vrlo lagano i oprezno, tako da ne prospu ni malo mlijeka ispred sebe iako sjede dosta odmaknuti od sofre. I kada sjednu sofri i kada se dižu od nje prekrste se, ali ne čitaju molitve. Pri jelu se više šuti nego razgovara. A ako se povede o čemu govor vodi se tiho i razborito. Čim je jelovnik iscrpljen dižu se od sinije. Neka pastirica spremi siniju i smete mrve. Mlađi se zatim uklone iz kolibe ili se povuku u koji kut kolibe i uzmu ručni rad, obično pletivo ili predivo. Stariji se primaknu ognjištu da popiju kavu i pripale obligatnu cigaru duvana. Tada se sa stranim gostom povede razgovor oprezno i tri­jezno.

Objava Život i rad na planini pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Hercegovci nastanjeni po Ljubuši pripadaju u prvom redu stočarstvu. Glavna pažnja njihova usmjerena je na stoku. U prvom redu da je održe na velikom broju, jer u koliko je ima više u toliko je ne samo njihov mobilni kapital veći nogo je i obrađivanje ziratne površine uspješnije i rentabilnije. Ako im vlastita stoka ne može da podmiri potrebu torenja njihovih zirata oni se koriste zadružnim držanjem stoke.

Malo ih ima da su na planini bez sumjesničarske i pobravičarske stoke, a to je zadružno planinsko stočarstvo. Samo ovdje glavnu korist od takvog stočarstva vuče onaj koji izlazi na planinu na svoju ziratnu zemlju, jer sa većim brojem stoke može i brže i bolje da potori veće ziratne površine. U koliko se kod nekoga od njih povećava brojno stoka u toliko raste i njegova težnja da prihvati što više slobodne planinske zemlje u ograde i pretvori je u zirate. Prema tome je stoka ishodište njihove zemljoradničke radinosti i ekstenzije. Kolika će biti ta radinost i ekstenzija zavisi osim stoke još od klimatskih i terenskih prilika i od kvaliteta zemalja koje obrađuju, zatim od njihove lične duševne i tjelesne snage i od njihovog kulturnog i privrednog stanja u kome se nalaze.

S obzirom na to da oni u glavnom izlaze sa sitnom stokom, sa ovcama, planinski teren i klima povoljni su za ovce. Velike ljetne vrućine, kakve vladaju u Donjoj Hercegovini, nisu povoljne za ovcu. Ona može ne samo da se bolje ishranjuje na planini nego i da se osjeća bolje u svježem i oštrom planinskom uzduhu. Upravo u koliko je planina svježija u toliko je njezino zdravlje i osjećanje bolje a njezin apetit i produktivnost veća. Ljubuša i teren oko nje, na kome se zadržavaju stočari, nijesu najpovoljniji. Cijela cjelcata Ljubuša je bez šume. Šume su potrebne ne samo za zaštitu stoke od nevremena nego i od velikih vrućina i vjetrova. Na Ljubuši se stoka nema gdje skloniti, od nevremena. A što se tiče vrućina, one su ipak mnogo blaže na planini nego u Hercegovini. Osim toga stoka sama traži za velike dnevne vreline sjenovite i vjetrovite položaje i zadržaje se po njima sve dok pripeka ne oslabi. Noći su na planini uvijek svježe, upravo hladne. U njima je pravo osvježavanje i krijepljenje stoke.

Još veća je nezgoda zbog nestašice žive vode. Ona dva tri živa vrela na Bunarima ne mogu tu nevolju popraviti.

I stoka i ljudi pate se zbog oskudice vode i upućeni su na površinsku vodu sakupljenu pretežno u lokvama a samo djelomično u čatrnjama. Za onoga tko je naučen na čistu i svježu izvorsku vodu neshvatljivo je kako može i staro i mlado da provede po 4 mjeseca na terenu gdje nema druge vode do one iz lokve ili u povoljnijem slučaju iz čatrnje. Tu vodu po lokvama pije stoka, u nju zalazi i zagađuje je, na toj vodi oni peru svoje rublje a na koncu tu istu vodu ljudi upotrebljavaju za piće i u njoj kuhaju jela. Zbog te nestašice vode ne održavaju čistoću ni u njihovim stanovima a ništa više pažnje ne obraćaju čistoći svoga tijela i odijela. Planinke su mi sa smijehom pričale, kako je toga ljeta izlazio do njih sreski liječnik, da kalemi djeci ospice. Kada je, kažu, svršio svoj posao, zaprijetio nam je da ne kupamo djecu dok im ne zamlade ranice nastale od kalemljenja. Kakvo ga je kupanje snašlo, vele, na planini. Pa mi djecu jedva jedanput u nedjelji umijemo. Nije im bolja voda ni u čatrnjama. Većinom je mutna i topla. Izgleda da o nehigijenskom životu ovoga svijeta nitko ne bere brigu. Na Zlopolju se nalazi lokva ispod samoga groblja, gdje i sada ukapaju mrtvace. (Fratri sa Šćita, nažalost, 1995. godine devastirali su kulturnu baštinu tj. uništili su lokvu na Zlopolju i tesani kamen iz lokve ugradili u zidove oko samostana. op. priređivača).

Rekli su mi da se služe vodom za kućnu potrebu i sa te lokve. Kada bi neko vodio računa o zdravlju ovih planinara, bila bi mu prva briga da im pribavi zdravu pitku vodu. Oni sami teško da će išta bolje u tom pravcu stvoriti jer nemaju potrebnih sredstava i ne znaju. Od strane upravnih vlasti ima pokušaja da im naprave bolje i veće lokve. Ali taj posao vršen je do sada bez pravog poznavanja posla, bez savjesti i poslovne ispravnosti. Na Rudopolju nalazi se državna lokva “Ledeno” pod Kedžarom, ogrankom Vran planine. Dno njezino je od cementa a zidovi od tesanog kamena. Dno je davno ispucalo a zidovi se počeli rušiti. U lokvi nema vode. Na Podiću nalazi se lokva “Snižara”. Napravljena još za austrijske uprave a popravljena 1929. godine. Ali popravak je i ovdje izvršen ili bez stručnog znanja ili bez ispravnosti u radu. Ni ta lokva ne drži vodu. Ja mislim, da je uopće pogrešno upotrebljavati cement za pravljenje nepropusnog dna u planinskim lokvama. Kada voda smrzne preko zime, onda cementno dno ispuca i za dvije tri godine njega više nema. Cement bi se mogao održati samo onda, ako bi pred zimu voda iz lokve bila iscrpljena a suho dno pokriveno odnosno zatvoreno daščanim krovom. To se isto radi sa bazenima u našim gradskim parkovima. Samo tako ostane u njima cementni oblog neoštećen od mraza i leda. Velike i dobre prirodne lokve, kao što su Bristovica, Selakuša i Stražbenica, imaju dno nabijeno crvenom glinom. Zašto se stručnjaci ne drže tog prirodnog materijala kod izgradnje tzv. državnih lokava?!

Život planinara u stanovima veoma je primitivan. Same prostorije za stanovanje veoma su jednostavne i ne daju nikakve mogućnosti za udobnost. U ostalom niti ti planinari traže kakvu udobnost niti znaju za nju. Ja mislim da je malo seljaka u Evropi koji imaju tako nizak standard života kao ovi planinari. Oni podnose sve nevolje života samo da održe život. Oni sami među sobom podržavaju uvjerenje, da je njima tako dosuđeno, da trpe i da se muče. Kažu: “Bog je težaka stvorio na zemlji i vezao za zemlju”. Najveći dio napustio bi naravno taj težak životni put, ali kuda i kako. Bez sredstava se ne može ni na škole ni na zanat. Stoga samo pogdjekome uspije da skine sa sebe težački jaram i da uskoči u gospodu. Kako je nizak njihov društveni nivo vidi se i po tome, što smatraju da je ljepše i unosnije biti i služitelj pa i najgori nadničar u nekome gradu nego težak. Čuvar šume, financijski stražar, žandar, to su za njih visoka zvanja. Većina ih živi na krševitom terenu i na višim položajima, gdje može da uspijeva samo ozima raž, jari ječam i zob. Tek u nižim položajima oko Mostara i Ljubuškog dolazi u obzir gajenje duvana i vinove loze. Ali njihove ziratne površine su male, prihodi sa njih neznatni i jeftini. Ukoliko je ranijih godina i postojala kvantitativno mala proizvodnja duvana, loze ili žita, stoke i stočnih proizvoda, u toliko su povoljnije cijene (mislim na godine 1919.-1925.) ipak davale mogućnosti za nešto bolji život. Ali od 1926. godine pa dalje, oni se herojski bore da održe goli život.

Ovdje, na ovim planinama, oni se malo odmore od tereta fizičkoga rada i od kućnih briga i neimaštine. Stoga i dolaze na planinu pretežno stariji ljudi i djeca. Sredovječnih i snažnih je malo. Mlađarija, i to pretežno djevojke, služe kao čobanice. Mladića je malo po planini ili se nalaze samo za vrijeme svršavanja poljskih radova po planinskim ziratima. Taj oporavak bio bi u istinu veoma snažan, kada bi životni uvjeti bili drukčiji. Ali stanovanje je više pod vedrim nebom nego pod krovom. Danju valja čuvati stoku na pašama a noću je valja čuvati kod torova od vukova. Od zvjeradi su uvijek na oprezu. Samo neka jedan noćni čuvar kod tora poklikne odmah se čuju odzivi sa svih strana. Cijela se planina razbudi. Odnosno ona je budna i samo čeka priliku da se javi.

Bez obzira na vrijeme pastiri izgone stada na pašu. Planinska ovca malo je osjetljiva na kišu i ljetne vremenske promjene. Ona upravo teže podnosi vrućinu nego hladnoću. S njome skupa moraju i pastiri da podnose sve planinske nepogode. Ja sam ih često viđao da dođu kolibi i torovima mokri do kože. Cijeli dan ostali su pored stada iako je na njih lijevala kiša. I dok ne spreme ovce u torove, dok ih ne pomuzu i mlijeko predaju planinki ne ulaze u kolibu niti skidaju sa sebe mokru odjeću i obuću.

Objava Život i rad na planini pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Očevid na mjestu događaja obavili su djelatnici Policijske uprave Tomislavgrad zajedno s djelatnicima Veterinarske službe Tomislavgrad.

Utvrđeno je da je desetak ovaca zaklano, dok se 40-ak ovaca i osam koza razbježalo te je i njihova sudbina upitna.

Radi se o stadu u vlasništvu Mate i Kate Stipić iz Letke.

O ovom događaja upoznati su Lovačka udruga u Tomislavgradu, Županijski veterinarski inspektor i djelatnici Općinske inspekcije u Tomislavgradu.

Objava Vukovi kod Tomislavgrada zaklali desetak ovaca pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.