Punih devet godina proveo je u Vatikanu, upoznao je život vatikanske kurije, način na koji funkcionira kao i međusobne odnose. Naravno i samog papu Franju.

Razgovarao: Tomislav Mamić/Jutarnji list

Foto: Mladen Topić/Ramski Vjesnik 

Objava DON BRANKO JURIĆ: ‘Istina je, dio članova Crkve u Hrvatskoj nije bio prijateljski nastrojen prema Franji. Evo što su mu sve radili‘ pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

– Aktivno članstvo vjernika u slobodnom zidarstvu zabranjeno je zbog nepomirljivosti katoličke doktrine i masonerije – navodi se u pismu Vatikanske doktrinarne službe koju su u srijedu objavili vatikanski mediji.

Odjeljenje, poznato kao Dikasterij doktrine vjere, izdalo je svoje mišljenje 13. studenoga, koje je potpisao papa Franjo, kao odgovor na upit biskupa s Filipina zabrinutog zbog sve većeg broja slobodnih zidara u njegovoj zemlji.

Isti ured je prošle sedmice saopćio da se transrodne osobe mogu krstiti, biti kumovi i svjedoci na katoličkim vjenčanjima.

U pismu o slobodnim zidarima citira se deklaracija iz 1983. godine koju je potpisao pokojni papa Benedikt XVI, a koji je u to vrijeme bio prefekt Dikasterija doktrine vjere, u kojoj se navodi da su katolici “u masonskim udruženjima u stanju teškog grijeha i ne smiju se pričestiti”.

Masonske lože uglavnom su isključivo muška udruženja, povezana s tajanstvenim simbolima i obredima.

Ponekad ih se povezuje s teorijama zavjera prema kojima ta bratstva u velikoj mjeri utiču na svjetska događanja.

Prema Ujedinjenoj Velikoj Loži Engleske, moderno slobodno zidarstvo je “jedna od najstarijih društvenih i dobrotvornih organizacija na svijetu”, ukorijenjeno u tradicijama srednjovjekovnih zidara.

Grupa tvrdi da ima 180.000 muških članova, a dvije paralelne ženske lože u Engleskoj imaju još 5.000 članova, a globalno članstvo masonerije procjenjuje na oko šest miliona.

Kao poznati masoni iz prošlosti navode se suprug pokojne kraljice Elizabete, princ Filip, bivši premijer Winston Churchill, pokojni glumac Peter Sellers, bivši engleski fudbalski menadžer Alf Ramsey i pisci Rudyard Kipling i Arthur Conan Doyle.

federalna.ba/Fena

Objava Vatikan potvrdio zabranu katolicima da se učlanjuju u društva slobodnih zidara pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

 Ovog puta idemo do Rima, gdje se nalazi mr. Branko Jurić koji je tamo od 2015. godine. Iz BiH u glavni grad Italije došao je radi doktorskog studija teologije. Živi s Nijemcima u najmanjoj državi na svijetu, u Vatikanu, a studira u Italiji s ljudima iz različitih zemalja, jezika i kultura. Zbog toga je i sam učio više jezika te upoznao ljepotu pluralizma i različitosti. S njim razgovaramo o Rimu i Vatikanu u vrijeme pandemije, o trenutnoj situaciji i posljedicama krize na grad i ljude, kao i o ponekim osobnim iskustvima.

Originalni članak

Za početak, kakva je trenutna zdravstvena situacija, kojim tempom ide cijepljenje u Vatikanu?

U Rimu je sada puno mirnije nego na samom početku pandemije. Trenutno se kao i većina talijanskih regija nalazimo u narančastoj ili srednjoj zoni u kojoj su određene aktivnosti, poput rada restorana ili noćnog kretanja, zabranjene. U Vatikanu je, kao i diljem svijeta, cijepljenje započelo od ugroženijih osoba među kojima je i Papa ali i skupina beskućnika iz neposredne blizine Trga svetog Petra. Vatikan ima tek oko 400 stalnih stanovnika te više od 5000 zaposlenica i zaposlenika koji ovdje dolaze na posao. Svima njima će, kao i umirovljenicama i umirovljenicima te njihovim obiteljima, biti omogućeno cijepljenje. Prva faza cijepljenja ovdje je prilično pri kraju.

Koliko je pandemija promijenila ulice Rima?

Ulice danas nisu puste ali nisu ni blizu onako ispunjene životom kao što su bile posljednjih godina. Jedna od dobrih stvari je, na primjer, da u gradskom prijevozu nismo više zbijeni kao srdele, no uz turiste sada nam nedostaju i ulični umjetnici, aktivisti, bangladeški prodavači cvijeća, kišobrana i jeftinih kineskih novotarija…

Koje su najveće posljedice za najmanju zemlju na svijetu? Je li Vatikan suočen s otpuštanjem radnika?

Još se ne može podvući crta no izvjesno je da su, kao i za cijeli svijet, osim zdravstvenih ponajveće posljedice one ekonomske. Vatikanske muzeje je, primjerice, 2019. godine posjetilo 6,8 milijuna turista, a tijekom protekle godine bilo ih je tek nekoliko tisuća. I drugi važni izvori prihoda su ove godine zakazali, a zaposlenima se nekako mora osigurati plaća. Samo u spomenutim muzejima ima više od 600 radnika i gotovo svi imaju obitelji. Ipak, papa Franjo je na božićnom susretu s vatikanskim radnicama/ima rekao da nitko zbog pandemije ne smije biti otpušten ili primati umanjenu plaću.

Dolaze li turisti, unatoč svemu, i ovih dana?

Može se primijetiti tek pokoji turist. Ako restorani nisu otvoreni, ako postoje još i druge dodatne ograničavajuće mjere, teško je i očekivati drugačije stanje. Ljudi su uglavnom prihvatili da se valja pridržavati normi i savjeta struke te ne putovati bez velikog razloga. Gradski turizam zasad još uvijek čeka pandemijsku utihu.

Cijeli članak pročitajte na:  momslifestyle.blog

Objava mr. Branko Jurić: Rekao bih da se iz krize kao što je ova ne izlazi isti kao prije: izlazimo bolji ili gori. pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Novinari argentinskog dnevnog lista La Nacion i isusovačkog tjednika America, dvojica prijatelja 84-godišnjeg Franje, tvrde da se on cijepio u srijedu u dvorani Pavla VI. u Vatikanu, prenosi agencija France Presse.

Sveta Stolica još nije potvrdila te napise. Glasnogovornik Matteo Bruni ranije je najavio početak kampanje cijepljenja oko 5 tisuća stanovnika i zaposlenika Vatikana.

Sam Franjo je u nedjelju na televiziji rekao da je dogovorio cijepljenje, protivljenje tom činu nazvao je ”suicidalnim poricanjem”, a cijepljenje ”etičnim izborom” za zaštitu tuđih života, prenosi Hina.

Objava Papa Franjo se cijepio protiv COVID-19 pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Alessandro Di Bussolo – Vatican News

Bez obzira što je 21. studenoga državni blagdan u Bosni i Hercegovini, malo je onih koji prema sporazumu iz Daytona, sklopljenom na taj dan prije 25 godina, gledaju sa zahvalnošću.

Godine 1995. u gradu Daytonu, u državi Ohio, pod pokroviteljstvom predsjednika SAD-a Billa Clintona, potpisan je sporazum koji je označio kraj rata u Bosni i Hercegovini započetog 6. travnja 1992., koji je uzrokovao više od 100.000 žrtava, od kojih veliki broj civila.

Uz mnogobrojne traume, rat je uzrokovao blizu milijun i pol što izbjeglih što prognanih unutar i van zemlje. To su ogromne brojke uzevši u obzir da je ta bivša jugoslavenska republika brojila 4 milijuna i 354 tisuća stanovnika.

No kako tvrdi Ivan Šarčević, 57-godišnji profesor pastoralne teologije na franjevačkom visokom teološkom učilištu u Sarajevu, „danas je Dayton kočnica razvitku“, s obzirom na to da je u jedinstvenu državu, ali pod slabašnom središnjom vlašću, sastavio tri etnički „čista“ entiteta.

Fra Ivan, sa završenim studijem na Papinskom sveučilištu Salesiana upravo tijekom ratnih godina, kaže da je nakon genocida u Srebrenici iz srpnja 1995. te još jednog granatiranja tržnice u Sarajevu, Dayton zapravo „nagradio etničko čišćenje“.

Vojna akcija američkog ratnog zrakoplovstva Deliberate Force dogodila se nakon što je vojska bosanskih Srba pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića držala pod svojom vlašću oko 70% teritorija te nakon što je pokrenuta protuofenziva bošnjačko-hrvatskih vojnih snaga.

S Daytonom su Srbi dobili 49% teritorija, iako su činili samo 31% stanovništva. Srbi su dobili za sebe očišćenu državu, iako povezanu s Federacijom u kojoj su Hrvati sa 17% stanovništva dobili 25% teritorija, a muslimani Bošnjaci s 44% tek 26%.

Ustav iz Daytona dopustio je Republici Srpskoj da blokira svaku reformu potrebnu kako bi Bosna mogla pristupiti Europskoj uniji i NATO-u, posebice glede demokracije, pravne države i javne uprave, da ne spominjemo područja borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala.

Mijenjanje čelnika države svakih 8 mjeseci iz redova trojice članova Predsjedništva, koji predstavljaju tri naroda, zasigurno ne pomaže u ostvarenju reformi. Čelnik bosanskih Srba Milorad Dodik, koji već duže vrijeme prijeti secesijom, preuzeo je predsjedanje toga zajedničkog tijela i ugostio je 21. studenoga, na sam dan 25. godišnjice potpisivanja sporazuma u Daytonu, visokog predstavnika EU-a za vanjsku politiku Josepa Borrella.

Šef europske diplomacije dat će podršku europskim integracijama ove balkanske zemlje, iako proces približavanja teče vrlo sporo upravo zbog suprotstavljanja između politika triju naroda.

Tome ne pomaže ni negiranje genocida u Srebrenici i glorifikacija ratnih zločina Radovana Karadžića i Ratka Mladića, bez obzira na donesene sudske presude.

Pitamo fra Ivana Šarčevića kakva Bosna i Hercegovina proslavlja danas taj događaj, ipak temeljan za njezinu recentnu povijest…

Š: Bosna i Hercegovina obilježava Dayton sporazum kao podijeljena država. To je u sebi proturječna proslava jer u jednoj državi supostoje dva oblika države: Republika Srpska, gotovo potpuno jednonacionalna država, centralistički ustrojena, s jednim voždom, jednim narodom, jednom vjerom, a sve je to očito i u samom njezinu imenu Republika Srpska.

S druge strane imamo multikulturalni model države – Federacija Bosne i Hercegovine s dva naroda, Bošnjacima muslimanima i bosansko-hercegovačkim Hrvatima. S ta dva etniteta nije moguće izgraditi jedinstvenu državu jer nedostaje državno jedinstvo. Tu su dakle dva entiteta, tri naroda i tri vjere, 10 kantona u Federaciji, i distrikt Brčko kao kondominij dvaju entiteta.

Za mnoge Dayton nije bio dobar sporazum jer je omogućio stvaranje gotovo tri čista teritorija s izuzetno slabom centralnom vlašću. Što Vi mislite?

Š: Dayton je okončao rat, ali danas je on kočnica razvitku i teško je s njim vladati. Dayton je nagradio etničko čišćenje. Njegova vrijednost je u činjenici da je okončao ratni sukob i zaustavio stvaranje Velike Srbije.

No radi se o pogrešnom konceptu jer se on temelji na etničko-teritorijalnom konceptu uređenja države s kojim se ne može ići naprijed. Vrlo često se s nacionalizmom pokrivaju kriminali razne vrste, često i ratni zločinci, kao i nepošteni političari onda kada štite samo vlastite interese, a tvrde “ja ljubim vlastiti narod“.

Oni se sakrivaju iza ljubavi prema vlastitu narodu i iza vjere. Drugi problem koji izvire iz Daytona je taj da je Dayton nametnuo svojevrsnu međunarodnu protekciju nad našom zemljom koja međunarodnim moćnicima i političarima omogućuje da kažu: “Mi ćemo učiniti sve ono što odluče narodi Bosne i Hercegovine.”

Jer, navodno, narodi se moraju dogovoriti. Radi se o zavodljivoj, gotovo dijaboličnoj formuli. Gdje je to mjesto na svijetu da se tako što dogodilo? U Bosni i Hercegovini uzurpirana je volja naroda od političara, od klijentelizma, od oligarhije stvorene na razvalinama komunizma, bez ikakve političke kulture.

Po Vašem mišljenju, što mogu učiniti Europska unija i međunarodna zajednica kako bi se stanje promijenilo?

Š: Europa, jasno, ima vlastite probleme, ali i svojevrsni komotni moral. Europski lideri naše probleme ne shvaćaju ozbiljno jer tvrde: “Oni se nalaze na marginama Europe, to nas toliko ne tangira, jer ondje ionako nema više rata ni izbjeglica.”

Europa ne bi trebala podržavati ni davati novac onim političarima koji su kriminalci. Stalno nam se daju neka objašnjenja. Istina je da treba biti strpljiv jer se takvi problemi kao naši ne rješavaju na brzinu.

Uostalom, što drugo da očekujemo od Daytonskog sporazuma koji je ipak bio nepravedan?

Nakon Drugog svjetskog rata govorilo se: Nikad više rata! No rat se ipak dogodio. Sporazum u Daytonu nije ‘nedodirljiva svetinja’, može se i treba se mijenjati. Ako su tada, razumije se, svi trebali dati neke ustupke i učiniti kompromise, trebalo bi to učiniti i danas. To treba htjeti i međunarodna zajednica.

Rizik je da se dogodi secesija Republike Srpske (RS – Exit). Je li to realno?

Š: Mislim da bi svaki od entiteta trebalo dodatno demokratizirati. Valjalo bi zatim izmijeniti i opću klimu. U tom smislu odgovornost leži i na nama: posebice čelnicima religija, svećenicima, franjevcima. Trebamo stvarati klimu suživota, volju da se živi zajedno i tako pripremati prostor za politiku, politiku s novom vizijom suživota.

Imaju li religije u Bosni i Hercegovini utjecaj, odnosno slijede li ih ljudi?

Š: Mislim da je odgovor potvrdan. Narod je ovdje još prilično religiozan. No, počinili smo mnoge greške i zablude tijekom rata. Ne svi, ali većina hijerarhije nije se ponašala dobro, što vrijedi za sve tri religije ili konfesije.

Nismo učinili ni ono o čemu je toliko govorio papa Ivan Pavao II., čišćenje memorije, nismo priznali naše krivice, u smislu institucijske i političke odgovornosti. Naša politička i moralna krivnja je u tome da smo, recimo, poticali naše vojnike da ubijaju i progone nevine ili od ratnih zločinaca stvarali heroje i svece.

To nije dobro. Nismo pročistili našu savjest pokajanjem i bezuvjetnim praštanjem. Kod nas se kaže: “Da, opraštam ti, istodobno tražim oproštenje.” Dakle, uvijek se nešto traži zauzvrat. Tako to međutim ne ide.

Na lokalnim izborima koji su u tijeku čini se da nacionalističke stranke gube podršku. Dolaze li promjene?

Š: Da, tomu se nadam. To je točno i nije to prvi put od rata. To opet znači da ljudi, kojih je sve manje u ovoj zemlji, ipak mijenjaju mišljenje, ono malo ljudi što je ostalo nakon što su brojni otišli u Hrvatsku, Austriju, Njemačku, Ameriku. Svakako radi se o dobrom vjetru; za nas je to blagi povjetarac.

Nije kod nas problem samo grijeh struktura, nego grešne strukture i kriminalne strukture. Po sadašnjim izborima glavna bošnjačka stranka izgubila je glavni grad Sarajevo. To je znakovito jer Sarajevo treba uistinu biti multikulturni grad. Dodik je izgubio Banju Luku.

Nadam se da će i u Mostaru obje nacionalističke stranke izgubiti, SDA, bošnjačka stranka, i HDZ, hrvatska stranka. Od rata te dvije stranke drže zatočenicima sve građane tog lijepog grada. Promjene ne dolaze lagano, ali valja se tomu nadati.

Ima li znakova nade u izgradnji onoga suživota koji je postojao u prošlosti iako je djelomično bio i nametnut?

Š: Uvijek je postojao i postoji suživot među susjedima, što je prirodno i čini lijep običaj ovdje. Naime, Bosnu i Hercegovinu ne treba smatrati pukim matematičkim zbirom, već se tijekom povijesti ovdje razvio oblik duhovnog suživota koji je preživio do danas.

Upravo zbog toga, zbog oku ne odveć vidljivog ali postojećeg suživota, Srbi i drugi nisu uspjeli uništiti ovu zemlju. Preživjela je sposobnost i praksa da se situacija gleda očima drugoga. Doduše, sada nam toga uvelike manjka jer su vlast preuzele destruktivne snage, što doduše danas vrijedi i za ostatak svijeta.

Zbog toga je za nas problem još veći uzevši u obzir stanje diljem svijeta, kojemu valja pridodati i epidemiju Covid-19.

Ima mladih koji nisu tako obilježeni nacionalizmom, a napuštaju zemlju. To šteti Bosni i Hercegovini, zar ne?

Š: Napuštaju zemlju i oni koji se osjećaju poniženima, koji ne žele prihvatiti da ih netko ponižava. Ali s druge strane, pomalo sam skeptičan jer vidim nacionalizam i među mladima.

Toliki mladi žele imati brza i gotova rješenja nadohvat ruke, a to im, kao što se događalo i prije, nude totalitarne ideologije. Takav način ne iziskuje puno truda, ne moraš razmišljati. Jer nije lagano biti integralni čovjek. Biti integralan čovjek, dakako, ne znači biti savršen, ali znači biti subjekt, donositi osobne odluke o vlastitu životu.

Zbog toga mnogi obrazovani mladi, mnogi od onih koji završe fakultete, npr. liječnici, ali i svećenici sa završenim teološkim studijem, napuštaju zemlju. Ne ostaju ovdje jer situacija uistinu nije laka. Ja nikome ne kažem: “Moraš ostati!” Žao mi je. Ma nama trebaju duhovno integralne osobe.

Ne oni koji od vlastite vjere čine spektakl ili praznu obrednost. Ne, mi trebamo osobe koje su posvećene suživotu i koje iz dana u dan žive zajedno sa susjedima različite vjere ili nacionalnosti. Osobe koje neće biti površne, već s uvjerenjem i stavom koji proizlazi iz vjere, iz nutrine.

S talijanskog preveo: M. M.

Vatican News / Fratellanza umana (23.11.2020.)

Objava Fra Ivan Šarčević: Dvadeset i pet godina od Daytona – krhak mir u podijeljenoj Bosni i Hercegovini pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Budući da se datum Uskrsa, ističe se u Odluci, ne može prenijeti na neki drugi datum u zemljama pogođenim bolešću i u kojima su na snazi ograničenja vezana uz okupljanje i kretanje osoba, neka biskupi i svećenici slave obrede Velikog tjedna bez sudjelovanja naroda i na prikladnom mjestu, izbjegavajući koncelebraciju i izostavljajući pružanje mira, prenosi IKA.

Neka vjernici budu obaviješteni o vremenu početka slavljâ tako da se mogu pridružiti u molitvi u svojim domovima. U tome su od pomoći televizijski ili internetski prijenosi uživo (ne snimke). U svakom slučaju ostaje važno posvetiti odgovarajuće vrijeme molitvi, pridajući prije svega važnost časoslovu, navodi se dalje u dokumentu u kojem se biskupske konferencije i pojedine biskupije poziva da se pobrinu pružiti materijale koji će poslužiti kao pomoć obiteljskoj i osobnoj molitvi.

Na Cvjetnicu spomen Gospodinova ulaska u Jeruzalem slavi se unutar crkvenog zdanja; u stolnim crkvama neka se primjenjuje drugi oblik predviđen Rimskim misalom, a u župnim crkvama i na drugim mjestima treći oblik, glasi daljnja uputa iz Odluke U vremenu Covid-19 (II) Kongregacije za bogoštovlje i stegu sakramenata od 25. ožujka 2020.

Što se tiče Mise posvete ulja u Odluci se kaže da “pošto razmotri konkretne prilike u pojedinim zemljama, biskupske konferencije moći će dati upute o eventualnom prebacivanju na neki drugi datum”.

Pranje nogu na Veliki četvrtak, koje je već po sebi neobavezno, izostavlja se. Na kraju Mise večere Gospodnje izostavlja se također procesija, a Svetotajstvo se pohranjuje u svetohranište. Na taj se dan prezbiterima iznimno dopušta slaviti misu na prikladnome mjestu bez sudjelovanja naroda.

Biskupi će se pobrinuti da se u sveopću molitvu na Veliki petak uvrsti posebnu nakanu za bolesne, umrle i one koje su izgubljeni i prestrašeni. Čin klanjanja križu poljupcem pridržan je samo predsjedatelju.

Neka se Vazmeno bdjenje, navodi se u Odluci, slavi isključivo u stolnim i župnim crkvama. U Krsnoj se službi zadržava samo obnova krsnih obećanja.

U sjemeništima i bogoslovijama, svećeničkim zavodima, samostanima te redovničkim zajednicama valja se pridržavati uputâ iz ove Odluke.

Izrazi pučke pobožnosti i procesije koji obogaćuju dane Velikog tjedna i vazmenog trodnevlja mogu se, prema sudu dijecezanskog biskupa, prebaciti na neki drugi prikladan dan, npr. 14. ili 15. rujna.

Na kraju Odluke U vremenu Covid-19 (II) navodi se da su odredbe dane “po nalogu Vrhovnoga svećenika dano samo za ovu 2020. godinu”.

Dvije odluke Kongregacije za bogoštovlje i stegu sakramenata u cjelovitom obliku u hrvatskom prijevodu mogu se pronaći na ovoj poveznici.

/Izvor: Nedjelja.ba/

Objava Vatikan objavio dopune Odluke o bogoslužjima u Velikome tjednu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

U petak 27. ožujka, u 18 sati Papa će predsjedati molitvom na prostoru ispred bazilike svetog Petra.

“Već od sada pozivam sve da mi se u duhu pridruže posredstvom medija. Slušat ćemo Božju Riječ, uzdići svoju prošnju, klanjati se Presvetom Oltarskom Sakramentu kojim ću na kraju udijeliti blagoslov Urbi et orbi s kojim će biti povezana mogućnost primanja općeg oprosta”, rekao je Papa u nagovoru nakon molitve Anđeo Gospodnji u nedjelju 22. ožujka 2020.

IKA

Objava Papa predsjeda molitvom s blagoslovom Urbi et Orbi na Trgu sv. Petra pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Objava Vatikan otvara arhivu o najkontroverznijem papi u povijesti pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kako je izvijestio Tiskovni ured Svete Stolice, u dvije grobnice za koje je stigla anonimna dojava da moguće kriju tijelo 15-godišnjakinje, kćerke nekadašnjeg vatikanskog službenika nestale 22. lipnja 1983. na putu od Vatikana prema glazbenoj školi koju je pohađala, nije pronađeno ništa: niti ostatci ljudskih tijela, niti tragovi lijesa, niti urna s pepelom.

Cijeli proces otvaranja grobnica izvršen je u nazočnosti stručnjaka, pripadnika Emanueline obitelji, vatikanske žandarmerije te su primijenjeni najmoderniji tehnički standardi. Time je i Sveta Stolica još jednom pokazala kako joj je stalo do razrješenja ovoga slučaja te otkrivanja eventualne umiješanosti „iznutra“ kada je riječ o nestanku 15-godišnjakinje.

Podsjećanja radi, obitelj Orlandi dobila je anonimnu dojavu kako se tijelo Emanuele nalazi u Teutonskom groblju i to u grobnici na kojoj je kip anđela koji drži list u ruci na kojem na latinskom piše: Requiescat in pace odnosno Počivaj u miru. Navodno je uz fotografiju spomenute grobnice u pismu bila i poruka: „Tražite gdje anđeo pokazuje.“ Budući da se uz tu nalazi još jedna grobnica nadležne službe su donijele odluku o otvaranju obje.

Spomenute dvije grobnice s anđelima pripadale su dvjema princezama: Sophie von Hohenlohe i Carlotti Federici di Mecklemburgo. No, budući da nisu pronađeni nikakvi ostatci ljudskih kostiju postavlja se pitanje što je s tijelima princeza? Prema još uvijek neslužbenim informacijama njihove kosti su najvjerojatnije izmještene tijekom radova na Zavodu Campo Santo Teutonico 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća na čije zidine su naslonjene spomenute grobnice.

Bilo kako bilo misterij zvan nestanak Emanuele Orlandi i dalje ostaje prisutan te će vjerojatno i u narednom razdoblju puniti stupce prije svega talijanskih medija. No, ostaje nada da će se slučaj čim prije riješiti najviše zbog obitelji nestale djevojke koja sigurno zaslužuje znati istinu.

KT

Objava Slučaj Emanuele Orlandi i dalje ostaje misterij pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.

Kako prenosi talijanski Avvenire bit će to prestižni debi za novoosnovanu ekipu, koja je u međuvremenu poduzela i prve korake za sudjelovanje na turniru koji će organizirati bolnica Bambino Gesu. Također, već je za 22. lipnja dogovoreno i prvo gostovanje u Austriji gdje će vatikanske nogometašice odigrati još jednu prijateljsku utakmicu.

U najmanjoj državi na svijetu svaki četvrti uposlenik je žena te je tu i rođena ova ideja koja je potpuna novost za Svetu Stolicu.

Oko 60% ekipe sastavljeno je od uposlenica, 20% čine supruge uposlenika, a preostalih 20% njihove kćerke. Kapetanica je kamerunska nogometašica Eugene Tcheugoue, koja igra na poziciji napadačice. Ostatak momčadi čine: Cristina Albini, Chiara Armenti, Claudia Bassetti, Barbara De Filippi, Federica Di Lorenzo, Orietta Ferretti, Francesca Folino, Francesca Martinelli, Desire PallottaNardi, Rita Pietringa, Laura Pucciarmati, Elisa Tomassini, Maura TuroliiIlaria Valentini. S klupe ih predvodi trener Gianfranco Guadagnoli, dok ulogu predstavnika ima Danilo Zennaro, lider Sportske udruge Vatikana.

Od svih igračica samo su njih tri imale osjećaj natjecanja u vrhunskom sportu, no za novoosnovanu ekipu najvažnije je sudjelovati uz istinski sportski i prijateljski duh.

KT

Objava I Vatikan ima žensku nogometnu ekipu pojavila se prvi puta na Ramski Vjesnik.