20. obljetnica smrti prvog predsjednika Hrvatske dr. Franje Tuđmana

Koliko ću ja još živjeti i mogu li dovršiti započeto djelo, bilo je prvo i osnovno pitanje koje mi je predsjednik Franjo Tuđman postavio kad je spoznao svoju dijagnozu, prije nego što će je potvrditi u washingtonskoj vojnoj bolnici “Walter Reed”. To pokazuje da je njemu Hrvatska bila prva misao čak i u takvim najtežim životnim trenucima. Jer nema ništa teže od spoznaje da boluješ od maligne bolesti, prisjeća se profesor Andrija Hebrang trenutka kad je prvi hrvatski predsjednik saznao da boluje od karcinoma kardija (ušće jednjaka u želudac). Osim što mu je do 1998. bio šef liječničkog konzilija, bio mu je i ostao jedan od najbližih i istinski privrženih i odanih suradnika. Hebrang ističe da je Tuđman bio toliko osebujan čovjek da je vrlo teško, gotovo nemoguće, sažeti njegov rad i opus. Objašnjava kako je hrvatskom narodu iskrsnuo u pravom povijesnom trenutku kako bi upravo Hrvate svrstao u narode koji napokon imaju svoju državu.

‘U JNA je vidio kako se podriva Hrvatska’

– I to je okvir njegova povijesnog djelovanja. Što se tiče njega kao čovjeka, on je u životu prolazio različite faze. Bio je antifašist i kao takav je nastavio svoj posao u JNA. I dobro da je tako bilo, jer je iznutra mogao dobro vidjeti kako se podriva Hrvatska te kako se kroz to jugoslavenstvo topi i nacionalni identitet Hrvata. I to ga je potaklo da krene u tu borbu koju je započeo još davno prije Hrvatskog proljeća 1971. Kao disident je završio u zatvoru istih tih komunista kojima je pripadao. I to je razlika između Tuđmana i goleme većine drugih komunista koji su preokrenuli kapute nakon 1990. i nastavili dalje na rukovodećim pozicijama voditi Hrvatsku.

‘Preglede je smatrao gubitkom vremena’

I tu vam je njegov veliki problem jer je morao ući u sukob s tim svojim nekadašnjim komunističkim istomišljenicima koji su sad potpuno promijenili mišljenje. Znao je da su toliko jaki da ih ne može zaobići, izbaciti ni izbjeći – tumači Hebrang. I danas je čvrsto uvjeren da je uz takve okolnosti ubrzo i srpsku agresiju na Hrvatsku mogao izvući samo Franjo Tuđman. Ni jedan drugi političar, ističe Hebrang, ne bi mogao u tim okolnostima stvoriti Hrvatsku, a kamoli se oduprijeti ratnoj agresiji. Tuđman je, tvrdi, bio i duhovit čovjek. Znao se i volio našaliti i na svoj račun, želio je i volio slušati viceve o njemu, i od suradnika je tražio da mu ih pričaju. Kao ministar zdravstva 1990. godine napravio je mali liječnički konzilij koji je svakih šest mjeseci trebao pregledavati predsjednika Tuđmana i reagirati odmah ako nešto otkriju. Tuđman je konzilij prihvatio, ali nagovori da ide na pregled, prisjeća se Hebrang, trajali su tjednima.

– Smatrao je to gubitkom vremena, jer takav pregled uzima barem dva sata. A to mu je bilo nezamislivo. Čak sam zvao i njegovu suprugu Ankicu te je molio da ga nagovori na sistematski. I uspjeli smo napraviti prosječno jedan pregled godišnje, umjesto dva planirana. Uvijek mi je govorio da ima prečih problema. Premda sam ga uvjeravao da su najvažniji život i zdravlje, on na sebe nije polagao puno. I na jednom od takvih rutinskih pregleda otkrili smo mu bolest, te limfne čvorove. I kad su mu potvrdili dijagnozu, vrlo je teško prihvaćao terapiju i sve te preglede do trenutka kad smo mu rekli realnu prognozu i očekivanja. Onda je shvatio ozbiljnost zdravstvenog stanja. U ‘Walter Reedu’ su mu rekli da ima devet mjeseci života i s tim se nikad nisam složio. Znao sam da imamo itekako dobre terapije za takav tumor i ni danas mi nije jasno zašto je ‘Walter Reed’ odbio ići s tom terapijom – govori Hebrang. Tuđmanov karcinom kardija je bolest koja se, tumači Hebrang, na ultrazvuku vidi tek kad metastazira i poveća okolne limfne čvorove. Čim su metastaze uočili na ultrazvuku, počeli su tragati za žarištem i pronašli su ga u istom danu.

foto: Sinisa Hancic/PIXSELLAndriju Hebranga je predsjednik Tuđman odlikovao za doprinos u vojno-redarstvenim akcijama Bljesak i Oluja 1995. godine

‘Jednokratno zračenje je bila pogreška’

– U to vrijeme kemoterapija je bila jedina terapija. U ‘Walter Reedu’ su mu kemoterapiju odbili dati uz obrazloženje da će imati lošu kvalitetu života, a nisu ga željeli operirati. Samo su jednokratno ozračili to područje. Po meni su tu pogriješili. Jednokratnim zračenjem ne ubija se tumor, ali može se otežati situacija, jer se počinje podebljavati stijenka krvne žile i citostatik ne može doći do tumora. Čim je iz Washingtona stigao u Zagreb, dao mi je papire i šokirao sam se kad sam vidio da su ga jednokratno ozračili.

Odmah sam rekao: ‘Predsjedniče, ne dolazi u obzir, ja vam jamčim tri godine života’. Pitao me kako. Objasnio sam mu da imamo citostatike, a što će biti za tri godine, nitko od nas ne zna. I on je u tom trenutku shvatio da nije zaključio svoj životni projekt, Hrvatsku, jer je Podunavlje još bilo pod okupacijom – prisjeća se Hebrang. Osim što se bližio kraj Tuđmanova mandata, prognoze zdravstvenog stanja nisu mu bile dobre. Hebrang mu je dovodio i strane liječnike da ga procijene te pokušaju nagovoriti da počne s kemoterapijom.

Hebranga je zvao iz bolničke postelje

– Kad ju je na jedvite jade prihvatio i kad je počela djelovati, kad se tumor počeo topiti i kad je osnažio, opet je počeo djelovati i raditi. Tek tad je shvatio koliko je griješio kad je kočio liječničke preglede i medicinske postupke. Postao je pitom, prihvaćao je sve, jer je na sebi osjećao njihove rezultate. Na naše zadovoljstvo, dobio je još jedne predsjedničke izbore, obišao je cijelu Hrvatsku, a ja sam ga, naravno, pratio. Završio je mirnu reintegraciju Podunavlja i zaokružio svoju životnu misiju. Također sam svjedočio njegovoj tuzi kad je shvatio da bolest opet uzima maha. I tad je izgovorio rečenicu tipičnu za njega: ‘Vidim da je kraj tog dobrog razdoblja, ali završio sam djelo’. Vidite, i tu je u prvi plan stavljao stvaranje Hrvatske – niže Hebrang. Ističe kako ga boli što osiguranje nije ispunilo Franjinu želju dok je bio u bolnici i pozvalo ga da se s njim posljednji put vidi.

– Iz bolničke postelje je tražio da pozovu mene i Đurđu Šušak, suprugu Gojka Šuška. Došao sam pred vrata njegove sobe, ali me osiguranje nije pustilo. Zamolio sam da ga pozdrave od mene. Kako sam čuo, kad su mu rekli da ga pozdravlja Andrija Hebrang, Tuđmanu su potekle suze. I ta me suza strašno boli i danas. Boli me tim više što mi oni koje je on zaštitio nisu dopustili da dođem do njega. U normalnim sistemima bi trebali otići u mirovinu, a oni su oko Franje držali taj obruč. Đurđi su dali da barem telefonski razgovara s njim – kaže Hebrang. S Tuđmanom je uvijek, kaže, bio iskren i otvoren. Ostao mu je uvijek vjeran. Ponajviše jer je Hebrang i jedan od ljudi s kojima je Franjo Tuđman stvarao stranku HDZ i neovisnu Hrvatsku.

‘Vladu su odbili svi koji nisu komunisti’

Protiv Franje su radili njegovi najbliži suradnici, tvrdi Andrija Hebrang. I prosvjed za Radio 101 bio je jedan veliki scenarij protiv predsjednika jer do toga nikad nije trebalo doći.

U počecima formiranja vlade, Franji Tuđmanu je bio veliki partner Andrija Hebrang. Upravo njemu je Tuđman ponudio ministarsko mjesto.

foto: Patrik MacekS Ivanom Pavlom II

– Nakon dobivenih izbora 1990. sjedili smo u HDZ-u. Sastavljali smo vladu i pozvao me da budem ministar. Nudio mi je nekoliko resora, no rekao sam mu da volim svoju liječničku struku i ne bih je se nikad odrekao. Tražio sam zdravstvo, on mi ga je dao. Zamolio sam ga da vidim imena i drugih kolega ministara. Gledao sam taj popis i shvatio da jedino ja nisam bio član Saveza komunista. Rekao mi je: ‘Andrija, dovedi mi u vladu bilo koga drugog tko nije bio komunist i ja ću ga prihvatiti’. Mislio je na ljude iz drugih hrvatskih stranaka. Počeo sam mu nabrajati Savku, Gotovca, Slobodana Budaka… On ih je preda mnom jednog po jednog zvao, nudio im ministarska mjesta u vladi. Stavio ih je na razglas i ja sam slušao kako ga jedan po jedan odbijaju riječima: ‘A tko si ti da nas zoveš u predsjedništvo Republike?’. I onda mi je rekao: ‘Pa baš zato mi uđi u vladu da imam barem jednog’ – prisjetio se Hebrang, koji se nije libio nekoliko puta podnijeti i ostavku jer se nije slagao s nekim stvarima. Jednom je podnio ostavku kad je za premijera imenovan Josip Manolić. Rekao mu je da se cijeli život bori protiv Udbe i da mu ne može udbaš biti šef. Tuđman je njegovu ostavku poderao i rekao mu da ostane u vladi. Ipak, neopozivu ostavku na mjesto ministra obrane podnio je 1998. Tad je Hebrang prestao biti i šef njegova liječničkog konzilija.

– Nisam htio iza leđa imati ljude koji su me ometali u reformama zbog kojih me je Franjo Tuđman postavio. Nisam više želio da mi prijete životom. Nisam više želio u ministarstvu jesti samo jabuke i piti pića koja sam nosio od kuće – kaže Hebrang. Pitamo ga za zagrebačku krizu, kad je zbog ukidanja koncesije 101-ici na Trg bana Jelačića izašlo stotinu tisuća ljudi. Hebrang tvrdi da do tog prosvjeda uopće nije trebalo doći i da je Tuđman u to vrijeme bio u “Walter Reedu”.

Tuđman nije imao pojma o 101-ici. Predlagao sam Iviću da odgodi sjednicu ili da se dvojica razbole. Bilo što, samo da ne donose takvu odluku dok nema šefa…

– Imali smo sjednicu vlade na kojoj se reklo da je Povjerenstvo ukinulo koncesiju Radiju 101. I to je izazvalo revolt. Član tog Povjerenstva bio je Ivić Pašalić, koji je toj sjednici nazočio. Rekao sam mu: ‘Iviću, odgodi to’. Uvjeravao me je da ne može jer je sjednica već sazvana. Predlagao sam mu da se dvojica razbole, da ne dođu, da ne odlučuju tako dok je šef države u Americi u bolnici. I da smo to tad odgodili i malo ležernije išli prema 101-ici, nikad se ništa ne bi dogodilo. Ovako su oni eksplodirali, a Tuđman pojma nije imao o tome. I to je bila diverzija protiv njega. Bilo mu je jasno da je to scenarij protiv njega, nikakva spontana reakcija naroda – zaključuje Hebrang.

/Izvor: 24sata.hr/