Ako želite biti šef, vjerojatno nećete biti dobar šef
Dobri menadžeri su rijetki, piše Harvard Gazette u tekstu o novom istraživanju koje se bavilo “dobrim menadžerima“. Većina tvrtki menadžere bira temeljem procjene osobnosti, godina ili iskustva. No, ustaljena praksa možda je pogrešna.
Istraživanje koje su proveli David Deming, profesor političke ekonomije na Harvard Kennedy School, i njegovi suradnici donosi jasan zaključak: tvrtke postižu bolje rezultate kada menadžere biraju temeljem dviju sposobnosti – inteligencije i sposobnosti donošenja ekonomskih odluka.
Ove dvije mjerljive osobine najtočnije predviđaju učinak vođenja.
Tko je dobar menadžer?
Deming objašnjava kako dobar menadžer mora spojiti tri ključne osobine:
“Najvažnija je sposobnost uspostavljanja povjerenja u timu, takozvana ‘psihološka sigurnost’ – atmosfera u kojoj se zaposlenici osjećaju stabilno i otvoreno za iskrenu povratnu informaciju. Uz to, menadžer mora imati razvijenu komunikaciju i analitičnost, sposobnost preispitivanja rada tima i prepoznavanja područja za napredak.
Biti dobar menadžer znači znati kada koristiti suosjećanje, a kada brojke. Oboje mora postojati kao opcija“, navodi Deming.
Tko želi biti šef, često nije najbolji
Jedan od iznenađujućih nalaza istraživanja je kako su ljudi koji su se sami prijavili za menadžerske pozicije u prosjeku lošiji od onih koji su slučajno izabrani za tu ulogu.
“Otkrili smo kako osobe s najvećom željom biti šefovi često precjenjuju vlastite sposobnosti i misle kako bolje razumiju ljude nego što zapravo razumiju“, kaže Deming.
Istraživanje pokazuje i kako muškarci češće teže liderskim ulogama, ali nisu nimalo učinkovitiji od žena kada dobiju priliku. Zaključak je jasan – želja ne mjeri sposobnost.
Dva pokazatelja dobrog menadžera
Istraživanje navodi kako izgled, godine, iskustvo ili karizma nisu mjerilo uspjeha. Umjesto toga, postoje samo dva pouzdana pokazatelja: opća inteligencija (IQ) kao sposobnost rješavanja problema, prostornog razmišljanja i logičkog zaključivanja, te sposobnost donošenja ekonomskih odluka kao način na koji netko raspoređuje resurse, organizira tim i odlučuje pod pritiskom.
Ove dvije mjere, tvrdi Deming, najbliže su stvarnom poslu menadžera.
Znanost umjesto intuicije
“Tvrtke često biraju menadžere prema osobnosti, ali to nije povezano s rezultatima“, kaže Deming. “Ako želite znati tko će biti dobar menadžer, pustite ga upravljati. Ne tražite šarm ili ambiciju. Tražite dokaze o sposobnosti.“
Na mikro razini, menadžer s tri ili četiri suradnika ima isti izazov kao i direktor korporacije: kako raspodijeliti zadatke, dati pravu povratnu informaciju i izvući najbolje iz svakog člana tima piše Bonitet.
Deming dodaje kako je menadžerska vještina često podcijenjena.
“Dobri menadžeri nisu nužno najglasniji lideri. Ponekad su tihi, ali iznimno učinkoviti – poput dijamanata u sirovom stanju“, rekao je Deming.
Prema zaključku istraživanja, tvrtke koje primijene znanstvene metode u prepoznavanju i razvoju menadžera mogu otključati goleme rezerve produktivnosti i smanjiti rizik pogrešnog izbora, prenosi Bljesak.
