Aktivisti za dekontaminaciju društvenog i političkog života o ministrici Vlaisavljević i kulturocidima
Uredništvu portala Ramski Vjesnik primilo je priopćenje putem e-mail adrese od strane Aktivista za dekontaminaciju društvenog i političkog života u Bosni i Hercegovini, a koje donosimo u cijelosti:
“Gospođa ministarka Sanja Vlaisavljević, popovjednik Mario Knezović i kulturocid šćitskih franjevaca.
Sanja Vlaisavljević je javna ličnost u društvenom i političkom životu u Bosni i Hercegovini. Godinama je bila direktorica Centra za kulturu dijaloga u Sarajevu koji su obilno financirale međunarodne organizacije i strana veleposlanstva u Bosni i Hercegovini.
Kada je izvor financiranja presušio, Vlaisavljevićka, iako nije Hrvatica, počela je izravno zastupati politička prava Hrvata u Bosni i Hercegovini. S obzirom na činjenicu da je Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine i poslije 35 godina još uvijek ideološki pokret, ali i interesna profitabilna organizacija, Vlaisavljevićka je shvatila da tobože Hrvatima, a zapravo samoj sebi najbolje može pomoći kroz lojalnost toj stranci. I sva su joj vrata bila otvorena. Kroz kvotu HDZ-a BiH u udjelu u Vladi Federacije BiH postala je nova federalna ministrica kulture i sporta, a ostvarila se i u visokoškolskoj nastavi tako što je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u (Zapadnom) Mostaru izabrana za docenticu gdje predaje na studiju politologije. Riječ je o Sveučilištu izravno pod kontrolom HDZ-a BiH, koje je, zajedno s njegovim rektorom, jedna kanadska banka i jedna američka tržnica proglasile najboljim na cijelom bijelom svijetu u 2022. godini. Kao jedan od mogućih razloga dosizanja nebeskih visina tog sveučilišta je bio izbor Vlaisavljevićke u docenticu.
Iako je po struci filozofkinja i sociologinja, prilikom ustoličenja u federalnu ministricu kulture, Vlaisavljevićka je istaknula da se dugo bavi kulturom i poput spartanskog kralja Leonide naglasila je da „postoji više od 300 projekata koje je ona na čelu Centra za kulturu dijaloga realizirala“. U službenim biografijama ne mogu se naći podaci je li Vlaisavljevićka ikad bila zaposlena u nekoj instituciji na uobičajenom radnom mjestu, osim kao direktorica u svome Centru za kulturu dijaloga, savjetnica u Ministarstvu civilnih poslova i sada ministrica kulture i sporta. Ali zato se u službenoj biografiji može kao njezin glavni pothvat naći informacija da je „organizirala mnogobrojne okrugle stolove“, tako da se stječe dojam da je oko sebe poput kralja Artura okupljala samo probrane vitezove.
Vlaisavljević o ambicijama u ministarstvu, HDZ-u, svinjetini i Djeda Mrazu
Očuvanje (ne)materijalne kulturne baštine od strane baštovanke Sanje Vlaisavljević
Kao u komediji Branislava Nušića „Gospođa Ministarka“, Sanja Vlaisavljević je poput Živke Popović naglo dospjela u elitne društvene i političke krugove i opijena vlašću počela je donositi seriju loših odluka. Razlika je ta što je Živka postala ministrica na način da je njezin suprug spletom okolnosti postao ministar, dok je Sanja svoja sanjarenja ostvarila kroz lojalnost HDZ-u BiH. Druga je razlika ta što je Živka donosila loše odluke na štetu sebe i svoje obitelji, dok Sanja donosi štetne odluke za širu zajednicu i u svoju političku korist. O tome svjedoče neke od sljedećih opisanih akcija gospođe ministarke Vlaisavljević.
Na portalu Federalnog ministarstva kulture objavljena je vijest da je gospođa Ministarka 17. srpnja 2023. u Tomislavgradu „nazočila reviji tradicijske odjeće i izboru najljepše Hrvatice u narodnoj nošnji izvan Republike Hrvatske“. Vlaisavljevićka je 15. srpnja 2024. opet sudjelovala na toj manifestaciji u Tomislavgradu, taj put pod pokroviteljstvom „najvećeg sina Hrvatskog narodnog sabora BiH“, i uručila nagradu najljepšoj Hrvatici u narodnoj nošnji izvan Republike Hrvatske.
Gospođa Ministarka je 6. rujna 2023. primila Ivana Buntića, predsjednika Općine Tomislavgrad, a tim je povodom Federalno ministarstvo kulture i sporta priopćilo: „Bila je to prilika da načelnik Buntić informira ministricu Vlaisavljević o kulturnim i sportskim događajima i aktivnostima u Tomislavgradu te planovima za predstojeći period, kao i zaštiti kulturno-povijesnog nasljeđa i mogućnostima zajedničkih projekata.“ Bilo bi zanimljivo saznati o kakvoj je to „zaštiti kulturno-povijesnog nasljeđa“ u općini Tomislavgrad riječ, jer se tu već godinama vrše organizirane i legalizirane pljačke i uništavanje tog istog nasljeđa (u čemu ta općina prednjači u Bosni i Hercegovini), i odnose li se „mogućnosti zajedničkih projekata“ na uključivanje gospođe Ministarke kao pokrića u tim prljavim radnjama.
Ministrica Sanja Vlaisavljević na sastanku sa načelnikom Općine Tomislavgrad, Ivanom Buntićem
Gospođa Ministarka je primila 13. lipnja 2024. također predsjednika Općine Kupres Zdravka Mioča: „Na sastanku se govorilo o vizijama razvoja Općine Kupres, posebice njene turističke ponude i nematerijalne baštine. Načelnik Mioč informirao je ministricu o projektima i aktivnostima iz proteklog razdoblja, te najavio održavanje „Dana kosidbe na Kupresu – Strljanica 2024.“, tradicionalnog natjecanja u košnji trave, koje je četvrta upisana nematerijalna baština Bosne i Hercegovine na UNESCO-ovu listu nematerijalne baštine.“
Vlaisavljević i Mioč razgovarali o nastavku suradnje Federalnog ministarstva kulture i Općine Kupres
Ministrica Sanja Vlaisavljević otvorila 6. Etno festival Moj Ivane u Kupresu
Dakle, natjecanje u tradicionalnoj kosidbi trave na Kupresu je nematerijalna baština Bosne i Hercegovine, dok materijalnu baštinu vezanu za tu istu kosidbu nitko ne spominje. U Varcar-vakufu ili Mrkonjić-gradu se i danas tradicionalno kuju željezne kose tzv. varcarke (ali i srpovi, kosiri, noževi itd.) koje su nadaleko čuvene. Upravo kosama varcarkama Kuprešaci kose travu. Ako je tradicionalna kosidba trave na Kupresu nematerijalna baština, onda i kovanje varcarki mora biti materijalna, a nije takvom proglašena. A jedno bez drugoga ne ide; kao pisanje bez čitanja. Ipak, Federalnom ministarstvu kulture pod gospođom Ministarkom puno je lakše i medijski isplativije financirati jednodnevni dernek na Kupresu pod izgovorom nematerijalne baštine nego neku tradicionalnu kovačku radionicu kao materijalnu baštinu tijekom cijele godine. To što je Mrkonjić-grad u drugom entitetu (pa nije pod nadležnošću gospođe Ministarke) ne bi smio biti problem, jer je riječ o ukupnoj baštini Bosne i Hercegovine, potencijalnoj za listu UNESCO-a. Ako jest problem, uvijek postoji „prekogranična suradnja“ i financiranje Bošnjaka i Hrvata izvan Federacije BiH. U svakom slučaju, također postoje tradicionalne kovačke radionice u Federaciji BiH kao u Kreševu i Varešu.
Slijedeći logični sustav gospođe Ministarke i načelstva Mioča, onda i Thompsonova pjesma „Moj Ivane“ predstavlja nematerijalnu kuprešku baštinu koju bi trebalo zaštititi.
Ali zato njegovo načelstvo Mioč nije informiralo gospođu Ministarku o aktivnostima devastacije na spomenicima kulture na Kupreškom polju u proteklom razdoblju. Kupres je u međunarodnim znanstvenim i kulturnim poznat i po materijalnoj baštini – velikim zemljanim humkama iz brončanog doba. U jednoj takvoj je slavni arheolog Alojz Benac otkrio savršeno očuvanu drvenu konstrukciju grobnice sa saonicama, a u njoj dobro očuvano tijelo muškarca iz 17. stoljeća prije Krista. Tijelo pokojnika bilo je umotano u vuneni pokrivač koji predstavlja najstariji cjelovitije očuvani tekstil u Europi. To je 1984. bilo senzacionalno otkriće, a i danas njezini navedeni dijelovi predstavljaju najatraktivnije arheološke eksponate na izložbi u Franjevačkom muzeju u Livnu gdje su dospjeli u prošlom ratu. U blizini tumula koji je istražio Benac smješten je još jedan veliki tumul s kojeg se godinama ilegalno kopa i odnosi zemlja tako da je pitanje trenutka kada će biti ponovno otkriven, ali i uništen grob. Hadezeovci koji su se do danas politički smjenjivali na dužnosti načelnika Općine Kupres, pa tako ni Mioč, nisu ni načelno spriječili devastaciju tog ugroženog spomenika kulture, odnosno nisu potaknuli njegovo iskopavanje kao jedini način zaštite.
Gospođi Ministarki je ime Alojza Benca i-te-kako dobro poznato. Kada je u maju 2024. otvorila 30. jubilarne Sarajevske večeri muzike, izjavila je sljedeće: „Glazbena produkcija RTVSA, a na inicijativu Radivoja Spasića pokreće čaroliju zvanu Sarajevske večeri glazbe upravo s Bachom. Čarolija ozbiljne glazbe kroz sarajevsku glazbenu zbilju traje do 1990. Alojz Benac je gotovo proročanski 1973. rekao da se Sarajevskim večerima glazbe stvara tradicija jedne manifestacije u Sarajevu i Bosni i Hercegovini koja treba da postane trajna.“
Ministrica Sanja Vlaisavljević svečano otvorila jubilarne 30. Sarajevske večeri muzike
Kako to da Benac, barem pred smrt, nije proročanski naslutio stvaranje tradicije manifestacije zvane sistematska i intenzivna devastacija kulturne baštine u Bosni i Hercegovini koja prema aktivnosti ili pasivnosti gospođe Ministarke treba postati trajna?
Podržavanje i nagrađivanje manifestacija vezanih za nematerijalnu kulturnu baštinu, u prvom redu Hrvata, od strane gospođe Ministarke je obično prodavanje magle i pare. U isto vrijeme materijalna kulturna baština se svakodnevno zapušta i nekažnjeno svakodnevno uništava. Tu nije riječ o uništavanju sakralnih spomenika „onih drugih“ kao u ratu, nego o uništavanju kulturne baštine koja pripada svima u Bosni i Hercegovini pa i svijetu.
Zeleno svjetlo ili crveni karton za kulturocid na Šćitu
O političkom ponašanju i odnosu gospođe Ministarke prema materijalnoj kulturnoj baštini govori najnoviji slučaj na Šćitu. Ona je 10. lipnja 2024. posjetila Općinu Prozor-Rama i dala „potporu projektima od značaja za povijest i kulturu, ali i budućnost ljudi ramskog kraja“.
Gospođa Ministarka nije ni službeno ni iz pristojnosti posjetila zgradu Općine Rama-Prozor i nije se javila legalno izabranom predsjedniku te općine Jozi Ivančeviću i općinskim službama, posebno onoj za kulturu. Također nije posjetila arheološko nalazište i turističku destinaciju Gradac iznad Ljubunaca u čije iskopavanje, konzervaciju i turističku prezentaciju Općina Rama-Prozor godinama ulaže sredstva, po čemu se razlikuje od većine drugih općina u Bosni i Hercegovini.
Gospođa Ministarka je ciljano i izravno posjetila franjevački samostan na Šćitu gdje ju je uz šćitske franjevce dočekala partijska ćelija HDZ BiH koja je u Općini Rama već dugo neuspješna oporba Jozi Ivančeviću. Tu se vidi ne samo politička pristranost nego i nastranost gospođe Ministarke. Tada se saznalo da je „projekt od značaja za povijest i kulturu, ali i budućnost ljudi ramskog kraja“, kojem je gospođa Ministarka dala potporu, gradnja zgrade za franjevačku knjižnicu i galeriju u franjevačkom samostanu na Šćitu.
Za gradnju je donaciju od preko 20.000 eura osigurala iz proračuna Požeško-slavonske županije Antonija Jozić, HDZ-ova županica i supruga bratića šćitskog gvardijana Andrije Jozića. Nije u pitanju samo nepotizam, nego svojevoljno izvlačenje novca iz jedne države i dodjeljivanje vjerskoj zajednici u drugoj državi. Taj čin nema nikakve veze s pomoći Hrvatske Hrvatima u Bosni i Hercegovini, ali ta je pomoć zbog političke zloupotrebe mnogima postala upitna. Zatim je Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU u Republici Hrvatskoj, pod utjecajem županice Jozić, dodijelilo dodatnih 210.000 eura franjevačkom samostanu na Šćitu za gradnju knjižnice i galerije. Zbog toga se uključilo Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa i županica Jozić se našla pod istragom. Ali darovanom konju šćitski gvardijan Jozić ne gleda u zube. Makar bilo pod sumnjom da je konj ukraden.
S obzirom na to da Federalno ministarstvo kulture u Sarajevu nije dalo za ovu godinu donaciju franjevačkom samostanu na Šćitu za gradnju knjižnice i galerije nije teško zaključiti kako je to gospođa Ministarka dala svoju potporu.
Područje franjevačkog samostana na Šćitu je ušlo na listu nacionalnih spomenika kulture u Bosni i Hercegovini kao višeslojni kulturno-povijesni kompleks iz nekoliko razdoblja. Na tom je mjestu bio rimski grad Bistue Vetus čije je ime potvrđeno na dva latinska natpisa. Taj je grad bio prethodnik srednjovjekovnog i današnjeg grada Prozora. Na Šćitu je prema tradiciji bio stari franjevački samostan utemeljen u 15. stoljeću. Tijekom svoje povijesti nekoliko je puta bio spaljen, uništavan i napušten, ali se svaki put poput Fenixa dizao iz pepela. Prvi su ga put zajedno s crkvom spalili Turci 1532. i ubili nekoliko franjevaca. Samostan je opljačkan 1653. i zapaljen 1667. godine. Samostan je zatim 1682. bio zapalio jedan pravoslavac, koji je pokrivao krov samostana, jer je na posni dan u hrani koju su mu dali franjevci tobože našao kokošju kost. Franjevci su 1687. napustili samostan i preselili se s velikim dijelom katoličkog puka u Cetinsku krajinu. Franjevci su ponovno 1856. započeli gradnju samostana i ubrzo ga dovršili. U vihoru Drugog svjetskog rata, partizani, preciznije Prva i Druga proleterska brigada su u srpnju 1942. zauzele Šćit. Tom je prilikom franjevački samostan na Šćitu stradao u napadu proleterskih brigada, a gvardijan fra Julijan Jurković ubijen, ali mu tijelo nije nikad nađeno. Partizani su ponovno pregazili Šćit u veljači 1943. kada je Tito 16./17. veljače naredio da Prozor tu večer mora pasti, a proleteri su to jurišom izveli.
Građevinsku dozvolu za gradnju nove zgrade u franjevačkom samostanu na Šćitu, u kojoj će biti knjižnica i galerija, izdao je, 6. lipnja 2024., Željko Nedić, federalni ministar prostornog uređenja iz reda HDZ BiH. Usprkos tome, zbog statusa nacionalnog spomenika unutar i izvan franjevačkog samostana na Šćitu ne se mogu izvoditi kopanja i građevinski radovi bez suglasnosti i dozvole Zavoda za zaštitu spomenika pri Federalnom ministarstvu kulture u Sarajevu, koji je podložen gospođi Ministarki, i bez nadzora arheologa i konzervatora. Čak ni stručne osobe ne mogu izvoditi radove na svoju ruku bez prethodno službeno izdane dozvole. Tu postaje jasno zašto je gospođa Ministarka posjetila samostan na Šćitu svega četiri dana kasnije.
Prilikom posjeta Šćitu, gospođa Ministarka se fotografirala s franjevcima u uniformi i civilu te s članovima prozorskog partijskog ogranka HDZ BiH, a zajedničke fotografije objavljene su na službenoj internetskoj stranici Federalnog ministarstva kulture. Gospođa Ministarka je nosila upadljivu torbu s duginim bojama što je propagandni i zaštitni znak LGBT populacije, a prema toj zastavi i toj populaciji Katolička crkva u Hrvata i HDZ-ovi sljedbenici, kao tobožnji konzervativci i tradicionalisti, imaju negativan i odbojan (čitaj: šovinistički) stav. Šćitski franjevci i ramski HDZ-ovci koji su se fotografirali s gospođom Ministarkom očigledno imaju problema s vidom (daltonizam, kratkovidnost ili mrena) ili su pragmatični profiteri za tu prigodu. Ako imaju problema s vidom mogli su se obratiti Jozi Ivančeviću, ali ne kao predsjedniku Općine Prozor-Rama nego kao liječniku specijalistu za oftalmologiju. Ako imaju potrebu za profitom u realizaciji svoga projekta opet su se mogli obratiti istom čovjeku tada kao svome općinskom predsjedniku, ali ne preko reda i ne sa štetnim i kompromitirajućim planovima.
Ekipna fotografija na Šćitu. S lijeva na desno: bivši ministar pravde iz reda HDZ-a Josip Grubeša, franjevac u civilu Mijo Džolan, federalna ministrica kulture iz reda HDZ-a Sanja Vlaisavljević, dijecezanski i HDZ-ov svećenik don Marin Marić, predsjedatelj Doma naroda Parlamenta Federacije BiH iz reda HDZ-a Tomislav Martinović, franjevac u uniformi Andrija Jozić, zastupnik u Hercegovačko-neretvanskoj županiji iz kluba HDZ-a Slavko Bilić. (Izvor: Službena internetska stranica Federalnog ministarstva kulture u Sarajevu.)
Federalna ministrica kulture Sanja Vlaisavljević na Šćitu nosi torbu s upadljivim duginim bojama kao zaštitnim i propagandnim znakom LGBT populacije. (Izvor: Federalno ministarstvo kulture u Sarajevu.)
Nije poznato čime su šćitski franjevci i hadezeovski partijaneri počastili gospođu Ministarku, osim da to sigurno nisu bili isposnički dvopek i čaj. Ali zato, s obzirom na ishod, možemo biti sigurni da su zaključci njihovog susreta bili tragedija izražena u parodiji: „Ostaci rimske Fenestre od večeras moraju propasti! Baštinu zakopanu u zemlji kao neprijatelja zdrobiti sa zemljom. Smrt ramskoj kulturnoj baštini! – Sloboda rukama šćitskih fratrizana! Naprijed ramski ha-de-zetovi p(r)oletarci! Živjela naša ministarka! Naša (c)uuuuraaaa!“
Čim je gospođa Ministarka napustila Šćit, franjevci su puni adrenalina krenuli u rušenje starog dijela samostana i raskopavanja njegovih temelja. Radovi su dodijeljeni graditeljskoj tvrtki znakovitog imena „Graditelj svratišta d.o.o. Prozor-Rama“ na čelu s ing. arh. Tomislavom Markešićem, koji su odmah krenuli u akciju, ali bez nadzora arheologa i konzervatora. Sasvim očekivano građevinska je mehanizacija razrovala rimske ostatke (zidovi, slojevi i keramičke cijevi), ali i ostatke starijih faza samostana (npr. jedan latinični natpis). Sve skupa bacila je na jednu ogromnu gomilu šute niz padinu da svjedočanstva kulturocida na jesen prekrije viša razina akumulacijskog jezera. Poslije tog čina šćitski franjevci su svečano posvetili temelje zgrade buduće samostanske knjižnice i galerije kao kulturnog sadržaja. Najbizarniji oblik promicanja kulture do sada.
Iako Rama pripada franjevačkoj provinciji Bosni Srebrnoj, sadašnji franjevci na Šćitu pod jakim su utjecajem Hercegovačke franjevačke provincije. Zajedništvo je ostvareno imenovanjem fra Joze Grbeša iz Rame za provincijala Hercegovačke franjevačke provincije, ali i nagonom za kulturocid, koji se kao pošast prenio s pojedinih hercegovačkih, posebno duvanjskih franjevaca na šćitske.
Popovijedanja (m)učitelja Maria Knezovića
U vrijeme vandalskog čina na Šćitu nije ništa neobično da je gvardijan Andrija Jozić angažirao upravo fra Maria Knezovića iz Hercegovačke franjevačke provincije, da ove godine uoči blagdana Velike Gospe i dva dana poslije posvete buduće samostanske knjižnice održi propovijed katoličkom stanovništvu koje je hodočastilo na isti taj Šćit.
Mario Knezović je poznati putujući propovjednik kojeg franjevci raznih župa zovu, posebno za Veliku Gospu, da katoličkim vjernicima održi svoju spiritualnu seansu. U stvarnosti je riječ o intelektualno prizemnom egzibicionistu i jeftinom populistu koji u stilu šuplje demagogije teatralno govori ono što zatucani vjernici žele čuti ili slobodnomisleći vjernici iz pristojnosti prema svetoj misi moraju pokorno slušati. U svojim p(r)opvijedima on se dotiče raznih grijeha vjernika i današnjeg društva koji potresaju njegovu osjećajnu, zabrinutu i opterećenu pastirsku dušu – od opasnosti davno propalog komunizma i novog svjetskog poretka (jer stari svjetski poredak poput komunizma nije valjao), urote tajnih organizacija protiv Katoličke crkve (tajne organizacije u Katoličkoj crkvi, poput „Opus dei“, su opravdane), napada ateista na kršćanstvo (dok je nazivanje domaćih ateista komunjarama jako kršćanski), preko teorije zavjere kao što su klimatske promjene (zar takvome može biti veća teorija zavjere od one da je Zemlja okrugla?) do neposlušnosti omladine roditeljima (da je Franjo Asiški bio poslušan ocu sigurno ne bi nikad osnovao franjevački red i postao svetac), nepoštovanja omladine prema katoličkom svećenstvu (kada upravo mnogi katolički svećenici žive suprotno od svetosti svoga poziva), život omladine u izvanbračnim i nekatoličkim brakovima (onda su udaje za bivše katoličke svećenike zgoditak) itd.
Prilikom propovjedi na Šćitu Knezović je iznio i svoje sadističke porive (prozivanje hodočasnika što na njegovoj propovjedi na suncu i na velikoj vrućini piju vodu, koja je po njemu korak do ispijanja vatrene vode; podređivanje i vrijeđanje žena; fizičko kažnjavanje djece povlačenjem za uho zbog neposluha; podsjećanje kažnjavanja djece franjevačkim konopcem oko pasa – od strane koga drugoga ako ne franjevaca jer ih se ne poštuje kao ranije), a sve to može biti i jest samo rezultat njegovih dubokih frustracija. Ali zato nije zaboravio pohvaliti neposluh i nepoštovanje pojedinih katolika pred mjerama protiv pandemije koronavirusa što je poziv na anarhiju.
Knezovićev nastup na Šćitu ove godine bio je toliko nastran (perverzan) da je reagirao njegov redovnički brat, ali franjevačke provincije Bosne Srebrene, fra Drago Bojić u objavljenom pisanom priopćenju.
Na Bojićev su bratski dobronamjeran tekst reagirali Knezovićevi sljedbenici i poklonici takvim govorom mržnje i prostačkim riječima da i Nečastivi može pozavidjeti posebno iz razloga što njega tako malo tko srčano brani.
Knezović se u svome moraliziranju već ranije doticao Prozora. Povodom problema s trenutnim nedostatkom mjesta u dječjem vrtiću u Prozoru na Facebook-u se taj moralizator prošle godine oglasio rečenicama: „Općina koja ubire toliko novaca od jezera da ne sagradi dovoljno vrtića je sramotno. Proračun Prozora je puno veći od Širokoga Brijega, Posušja itd. A gdje je novac? Zar se bar vrtići za preostale stanovnike ne mogu izgraditi. Djeca moraju biti prioritet! Politika me ne zanima!“
https://www.facebook.com/photo/?fbid=656876583124057&set=a.408890741255977
Iz tih je rečenica jasno da pratarskog popa Knezovića ne muči nedostatak dječjih vrtića u Prozoru, nego novac od akumulacijskog jezera kojim više ne raspolaže „Onaj čije se ime ne smije izgovoriti“, a kojem franjevci u Hercegovini (uključujući i Šćit) podilaze ili mu se ulizuju. Da su Knezoviću zaista na prvom mjestu djeca i dječji vrtići pohvalno bi se godinu kasnije osvrnuo na gradnju i otvaranje najmodernijeg dječjeg vrtića u Prozoru u kojem ima dovoljno mjesta i za izvanbračnu, točnije izvanredovničku djecu pojedine Knezovićeve male braće i ponekog ujaka. Da je Knezović imalo iskren pohvalno bi se osvrnuo i na ekološko razvrstavanje otpada i smeća u Prozoru po čemu se taj grad razlikuje od hrvatske prijestolnice u BiH – zapadnog Mostara gdje jači vjetar raznosi nerazvrstano smeće i otpad te širi smrad po ulicama. Možda su komunalni problemi u Mostaru zavjera ako ne neke tajne organizacije onda nekadašnjih mostarskih komunista i sudionika u specijaliziranim komunama.
Koliko pra-pop Knezović drži do starih i nemoćnih u Rami dovoljno govori činjenica da se nije nikad javno osvrnuo na to da su još prije osam godina Općina Prozor-Rama i franjevački samostan na Šćitu uz ogromnu financijsku pomoć Republike Hrvatske izgradili na Ramskom jezeru moderni Dom za stare i nemoćne osobe na Ramskom jezeru, ali da do danas nije pušten u funkciju. Glavni razlog je bio odstupanje načelnika Joze Ivančevića od politike oba HDZ-a i „najvećeg sina Hrvatskog narodnog sabora BiH“ što je dovelo do presušivanju Ramskog jezera u financiranju tog sina i njegove svite. Tada je mostarski Soko sklopio savez s fra Andrijom Jozićem i omogućio mu da postane gvardijan suprotno volji većine ramskih franjevaca, a novi gvardijan je za kaznu Jozi Ivančeviću stopirao otvaranje završene zgrade Doma za stare i nemoćne osobe. Važno je da se mostarski Soko i šćitski Orao tim činom osjećaju mlado i moćno i da su se kao baloni podigli u nebeske visine. Zahvaljujući tom nečasnom ili prije nečastivom savezu, mnogi potencijalni klijenti u Domu za starije i nemoćne osobe su u međuvremenu umrli, a potencijalni kvalificirani zaposlenici nisu dobili radna mjesta.
Čovićev franjevac stopira otvaranje doma koji je platila hrvatska Vlada
„Politički neutralni“ gvardijan franjevačkog samostana na Šćitu, fra Andrija Jozić
Nije se pra-pop Knezović osvrnuo i na projekt gradnje Male hidrolelektarne na rječici Volujak u Rami u aranžmanu ha-de-zeta Velikog Vođe (ne od Kim Jong-una) i muža međugorske vidjelice (a koja nije časna sestra), da mogu u Rami proizvesti barem malo struje u korist HDZ BiH. Gradnja te hidroelektrane je zakonski zaustavljena od strane Općine Prozor-Rama i Federalnog ministarstva okoliša (gdje na čelu nije ha-de-zetovac), jer bi ta gradnja prouzročila ekocid. Naime, rječica Volujak ekološki je najčišća u Rami i šire, a u njoj živi pastrva i endemski bjelonogi riječni rak.
TROJKA PAZI ČOVIĆEVE ZETOVE Drugi put tvrtki MM Energy produžen rok za dostavu studije za Volujak
Ma, kako se netko uopće usuđuje raspravljati može li biti važnija zaštita okoliša od financijskih interesa nove hrvatske političke elite? Kako mogu biti važniji endemski rakovi od interesa novokomponiranog snobovskog hrvatskog plemstva (čak s grbovima) koje (ne)zaštićene životinje inače tamani za večeru?
U svojoj moralizatorskoj prodici na Šćitu Knezović nije naravno govorio o kulturocidu koji su tih dana vršili i nastavili vršiti šćitski franjevci iako se ta informacija brzo proširila u medijima. Triježnjenje za šćitske franjevce došlo je poslije Velike Gospe kada je policija dobila obavijest da je građevinska mehanizacija iz starog dijela franjevačkog samostana izbacila ljudski kostur čovjeka vrlo vjerojatno stradalog u Drugom svjetskom ratu. S obzirom na činjenicu da je kostur bio unutar samostana, postoji mogućnost da je pripadao upravo gvardijanu fra Julijanu Jurkoviću. Policija je došla na uviđaj na lice mjesta, ali što su dalje poduzeli još uvijek nije poznato. Tako je kulturocid na Šćitu dobio jednu mučniju, necivilizacijsku i nehumanu dimenziju, a sve se u startu mogla izbjeći.
POLICIJSKO IZVJEŠĆE: Iskopane ljudske kosti tijekom građevinskih radova u krugu samostana Rama-Šćit
Nagrada za kulturocidnu torturu
Po pitanju kulturocida na Šćitu, Komisija za nacionalne spomenike Bosne i Hercegovine, Zavod za zaštitu spomenika u Federalnom ministarstvu kulture u Sarajevu, i Zavod za zaštitu kulturno-povijesnih spomenika Hercegovačko-neretvanske županije (kantona) u Mostaru do danas nisu poduzeli nikakve konkretne mjere. Gospođa Ministarka, koja je za taj čin dala zeleno svjetlo, nije se oglasila ni službeno ni neslužbeno.
U svakoj politički i društveno normalno uređenoj državi osobe na ministarskoj dužnosti koje otvoreno rade samo za jednu zajednicu ili čak jednu političku stranku ne bi se dugo zadržale na toj poziciji. Mogućnost da u takvoj državi osobe koje imaju kulturocidne nagone vrše dužnost ministra kulture na istoj je razini kao da piroman bude direktor vatrogasne službe. Ako bi kojim slučajem ministri kulture odobrili kulturocid nad nacionalnim spomenikom kulture (recimo u Italiji, Grčkoj, Egiptu i Turskoj) to bi se smatralo veleizdajom. Za to ne bi bili kažnjeni samo uklanjanjem s dužnosti nego i zatvorskom kaznom. Mogli bi se jedino izvući s pozivom na neuračunljivost, ali zna se koji tretman onda slijedi.
Po Alojzu Bencu, na kojeg se gospođa Ministarka poziva, Međunarodni centar za mir u Sarajevu nedavno je ustanovio i imenovao nagradu koja se dodjeljuje za očuvanje i zaštitu kulturne baštine. Međutim, za ovo što omogućava i ne sprječava gospođa Ministarka treba uvesti drugu, dijametralno suprotnu, nagradu – onu za kulturocid u Bosni i Hercegovini. Konkurencija za imenovanje nagrade za kulturocid u Bosni i Hercegovini dosta je velika. Ipak, doprinos gospođe Ministarke kulturocidu je na mnogo nižoj i goroj razini. Zbog toga se upravo po dotičnoj može i treba nazvati „Nagrada za kulturocidnu torturu Sanja Vlaisavljević“. Štoviše, po dotičnoj bi se mogla nazvati i mjerna jedinica za kulturocid u Bosni i Hercegovini.
O Knezoviću ovog svijeta (naravno katoličkog) ne treba puno trošiti riječi. Ako jednog dana on postane hercegovački franjevački Blaženko, onda može biti samo zaštitnik hrabrih i smjelih katoličkih p(r)opovjednika i (m)učitelja u većinski ili apsolutnim katoličkim sredinama.
Što se tiče kulturocida od strane sadašnje generacije šćitskih franjevaca on će ući u povijesne anale franjevačkog samostana u Rami, odnosno na Šćitu. Dok su Turci taj samostan spalili iz vjerske nesnošljivosti, jedan nesretni pravoslavac iz inata, Titovi partizani ga srušili uslijed ratnih operacija, sadašnja generacija šćitskih franjevaca to radi iz čiste oholosti. A oholost je najveći grijeh ili najveća vrlina – kako kome i kako za koga.”
Aktivisti za dekontaminaciju društvenog i političkog života u Bosni i Hercegovini
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi potpisanih i ne odražavaju nužno stav uredništva portala Ramski Vjesnik. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima su potpisani povezani.
