Blagdan sv. Nikole Tavelića proslavljen na Orašcu
Danas je na Orašcu proslavljen blagdan sv. Nikole Tavelića. Svečanu svetu misu u 11 sati u filijalnoj župnoj crkvi, čiji je sv Nikola Tavelić zaštitnik, predvodio je i pod njom propovijedao fra Nikica Vujica, definitor i ekonom Franjevačke provincije Bosne Srebrene.
Blagdan sv. Nikole Tavelića prema liturgijskom kalendru slavi se 14. studenog, ali je zbog zimskih uvjeta premješten je na drugu nedjelju poslije svetkovine sv. Petra i Pavla.
SVETI NIKOLA TAVELIĆ
Sv. Nikola Tavelić rodio se vjerojatno između 1340. i 1350. godine u Šibeniku. O njegovu djetinjstvu i odrastanju ne zna se mnogo, kao ni o tome što je djelovalo na mladu dušu, te potaklo Nikolu da stupi u franjevački red.
Upravo kad je Nikola završio studije, zatražio je bl. Bartul Alvernski, koji je tada upravljao Bosanskom franjevačkom zajednicom (vikarijom), na nagovor pape Grgura XI. šezdeset dobrih i učenih redovnika koji će širiti Kristovo Evanđelje u Bosni.
Poziv u zemlju u kojoj su nešto prije vladali Tavelićevi zemljaci, a možda i rođaci, moćni Šubići, morao je za Nikolu biti privlačan. I on se zaputio u Bosnu.
Stanovništvo Bosne bilo je tada pretežno bogumilsko. Nikola je u Bosni proboravio dvanaest godina. Proživljavao je u njoj radosti obraćenja i tugu neuspjeha. Teškoće nisu bile malene. Surova klima i neprohodna mjesta bili su samo sjena prema surovosti života i teškoj pristupačnosti ljudskom srcu.
Premda je Bosna bila misijska zemlja, ipak su se misije među opasnim Saracenima držale u franjevačkom redu bez sumnje za jedne od težih misija. Pravilo franjevačkog reda od svih nevjernika jedino imenuje Saracene. Sam sv. Franjo Asiški bio se zaputio u Svetu Zemlju da ih obraća. Ne treba se čuditi ako je i Nikola očekivao tu priliku koja mu se pružila tek u ovo vrijeme.
Došavši u Jeruzalem, Nikola se nije zadovoljio ispovijedanjem hodočasnika i jos malobrojnijih vjernika koji su boravili u Jeruzalemu. On je htio privući Kristu i one koji ga ne poznaju. Zbog toga je pošao u Bosnu, a iz Bosne u Palestinu. Poslije duljih razmišljanja i rasprava s braćom o propovijedanju Saracenima, o opasnosti takva pothvata, o opravdanosti izlaganja svog života mučenistvu držeći na umu onu Pavlovu: “Jao meni ako ne propovijedam”, Nikola je zaključio da je za njega “život Krist, a smrt dobitak”.
U društvu s vjernim subratom i prijateljem fra Deodatom iz Ruticinija, koji je već u Bosni dijelio s njim životne tegobe i radosti, i još dvojicom subraće, Nikola se odvažio na odlučan korak: javno propovijedati Krista. Držeći da će najlakše pridobiti Saracene ako pridobiju njihova poglavara kadiju, oni se, po primjeru osnivača Reda sv. Franje, najprije zaputiše k njemu. Ali kao sto je Franjina riječ ostala bez uspjeha, ostade tako i njegovih duhovnih sinova. Jedino što je Franjo poslije svog neuspjeha mirno mogao otići, dok su ova četvorica osuđena na smrt i izmrcvarena mučenjem prispjela u mračno podzemlje i u teške okove.
Tako je Nikola postigao krunu mučeništva i time postao slika svog naroda koji će kroz buduća stoljeća proživljavati mučeništvo zbog svoje vjere, gažen i mrcvaren, nabijan na kolac, spaljivan u plamenu vatre vlastitog ognjišta, gušen u svojoj vlastitoj krvi sve dotle dok od njega nije ostao “ostatak ostataka”, “plačuća”, “suha kao prut”, mala, pritješnjena Hrvatska.
Godine 1889. Nikola je postao blažen, a 21. lipnja 1970. proglašen je prvim hrvatskim svecem.
zg-nadbiskupija.hr
Fotografije: Krunoslav Andričić
