Bogićević: Prijetili su mi, ali nisam htio glasati za vojni udar JNA

NACIONAL donosi ulomke iz nedavnog predavanja Bogića Bogićevića održanog u Zagrebu. Bogićević je bivši član Predsjedništva SFRJ čije je glas ‘protiv’ 1991. spriječio da vojska preuzme vlast u bivšoj Jugoslaviji i planirana uhićenja predsjednika novostvorenih država Franje Tuđmana, Milana Kučana i Kire Gligorova.

Bogić Bogićević, nekadašnji član Predsjedništva SFRJ koji je odigrao ključnu ulogu prilikom raspada bivše države, održao je prošle srijede na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu predavanje na temu “Glasao sam protiv vojne intervencije JNA u rješavanju jugoslavenske krize“.

Te 1991. godine, tada 36-godišnji Bogićević je uskraćivanjem svog glasa na sjednici Predsjedništva bivše države, kako je sam naglasio, spriječio početak rata, a bilo je predlagano uvođenje izvanrednog stanja, a pod tom krinkom se pripremao rat. Bogićević je to predavanje u Hrvatskoj održao prvi put nakon 28 godina, a studentima i posjetiteljima Visoke škole međunarodnih odnosa predstavio ga je Zoran Milanović kao predsjednik Diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije. Prema Bogićevićevim riječima, da nije bilo upornosti Marka Lukića, menadžera Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld, nije siguran u to da bi došao u Zagreb. Lukić je za vrijeme rata bio jedan od zapovjednika hrvatskih specijalaca.

ZORAN MILANOVIĆ O BOGIĆU BOGIĆEVIĆU:

Zbog dilema kroz koje je prolazio Bogić Bogićević, ovakvi razgovori mogu poslužiti kako bi ljudi shvatili što se događalo prije 27-28 godina. Neki su ljudi lomljeni, a neki su bili ljudi s kičmom poput Bogića Bogićevića. On je to učinio 1991., kada je Slobodan Milošević nastojao iz sjene upravljati Predsjedništvom bivše države. Milošević je s vojnim vrhom u Jugoslaviji dogovorio da vojska preuzme vlast, a kako bi to izgledalo nikada nismo uspjeli saznati zahvaljujući Bogiću Bogićeviću.

Ideja je bila da se pohapse svi legalno izabrani predsjednici republika: Franjo Tuđman, Milan Kučan, Kiro Gligorov, tri trna u oku režimu Slobodana Miloševića, ali za to je bila potrebna i odluka vrhovnog zapovjednika, a to je bilo Predsjedništvo SFRJ čiji je član bio i Stipe Mesić, kojemu mjesecima nije omogućeno da preuzme dužnost člana Predsjedništva kako bi zamijenio Stipu Šuvara na osnovi odluke Sabora. Tu na scenu stupa u Hrvatskoj već pomalo zaboravljena dramatis persona u liku Bogića Bogićevića koji je preuzeo ulogu glavnog protagonista jer, iako je po nacionalnosti Srbin, nije glasao za uvođenje izvanrednog stanja. Tako je svojim glasom spriječio odluku koja je bila već pripremljena. Da je bila donijeta bila bi legitimna, vojska bi preuzela vlast u Jugoslaviji, a što bi dalje bilo ne znamo i nećemo nikada saznati.

Ostalo znate, izbio je rat, Hrvatska je priznata i postala je neovisna država. Dileme Bogića Bogićevića kao mladog čovjeka, a on je tada imao 36 godina, oca dviju kćeri, Srbina iz Bosne i Hercegovine, teško je i zamisliti, jer nitko nije bio u njegovoj koži. Vjerojatno mu je bilo strahovito teško. On je izabran za kolektivnog člana Predsjedništva SFRJ na referendumu u Bosni i Hercegovini 1989. kao jedan od pet kandidata iz redova srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Tada su na redu bili Srbi iz Bosne i Hercegovine da dadu svog predstavnika u kolektivno Predsjedništvo Jugoslavije. Građani BiH izabirali su ga na referendumu.

Tri naroda u Bosni i Hercegovini davali su naizmjence svog predstavnika, pa je tako tada bio došao red i na Srbina. Bogićević je pobijedio s prednošću 200.000 glasova.

To govori da je već tada, 1989. bio veliki odaziv na taj referendum, da je narod bio gladan demokracije. Danas ljudi ignoriraju politiku, a građani Bosne i Hercegovine birali su tada člana Predsjedništva SFRJ iz redova srpskog naroda, pa su tako i Hrvati iz Širokog Brijega glasali za Bogića Bogićevića. Ne znam što iz toga možemo danas zaključiti. Znam da zahvaljujući njemu vojska nije preuzela vlast, da nisu pohapsili predsjednike barem triju jugoslavenskih republika, pa tako i Hrvatska Bogiću Bogićeviću duguje zahvalnost.

ZAŠTO JE ČLAN PREDSJEDNIŠTVA SFRJ BOGIĆ BOGIĆEVIĆ BIO PROTIV VOJNE INTERVENCIJE?

Zašto sam bio protiv vojne intervencije? Moje kontra pitanje je bilo zašto bih bio za rat. Rođen sam osam godina poslije Drugog svjetskog rata. Od Ujedinjenih naroda do tadašnje Europske zajednice i demokratskih država svijeta svi su govorili da poslije Holokausta nikada više rata neće biti, a u srcu Europe dogodio se peti rat u prošlom stoljeću. Skoro svi mi, svaka generacija rođena u prošlom stoljeću, bili smo suvremenici i nasljednici nekog rata. Bila su dva balkanska i dva svjetska rata. Svakih 20 godina imali smo rat s ogromnim žrtvama, a stalno se postavljalo isto pitanje – zašto rat? Tko je i što dobio ratom? Rat je tako bio predložen i 12. ožujka 1991., kada je bila pripremljena odluka da Predsjedništvo SFRJ donese odluku o uvođenju izvanrednog stanja. Bilo je to vrijeme pada komunizma, propasti Varšavskog ugovora, pada Berlinskog zida, nestajanja bipolarnog svijeta, a 1992. Europska zajednica se transformirala u Europsku uniju.

    ‘Borisav Jović i Milošević prijetnjama su me htjeli primorati da se ponašam i glasam ne kao predstavnik svih građana Bosne i Hercegovini, već isključivo kao Srbin, a moj otpor bio je sve veći’

Bilo je to vrijeme predsjednika Georgea Busha oca i državnog tajnika Jamesa Bakera u Americi. U Moskvi je bio Mihail Gorbačov, u Njemačkoj kancelar Helmut Khol, a njemački ministar vanjskih poslova bio je Hans-Dietrich Genscher. U Francuskoj je bio predsjednik François Mitterrand, a ministar vanjskih poslova Roland Dumas. U Velikoj Britaniji premijer je bio John Major, a ministar vanjskih poslova Douglas Hurd.

Ova imena nabrajam jer su ti ljudi u to vrijeme vladali svijetom, a u Jugoslaviji, koja je gubila svoju ulogu u bipolarnom svijetu kao nesvrstana zemlja, trebao se tada dogoditi rat, prvi rat poslije 1945. Dakle, trebao se dogoditi prvi rat u Europi poslije Drugog svjetskog rata s ogromnim stradanjima i žrtvama. Zato u bilo kojem javnom istupu ne mogu ne spomenuti Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo i Srebrenicu, u kojoj je presuđen i genocid na međunarodnom sudu pravde kao simbole tog rata koji se ipak dogodio, a što ne znači da umanjujem sva druga stradanja, od Slovenije do Makedonije.

Nažalost, u Bosni i Hercegovini koju sam ja predstavljao u Predsjedništvu SFRJ rat je ostavio najveće posljedice. Biran sam referendumom stjecajem okolnosti i dobio sam taj mandat, ali dobio sam mandat da predstavljam sve građane Bosne i Hercegovine, a ne samo Srbe. Ako bih predstavljao samo narod kojem pripadam po rođenju, tko bi onda predstavljao Hrvate iz Bosne i Hercegovine, Muslimane. Ali ne samo njih, nego i Židove, Rome, Čehe, a u Prnjavoru je bilo 27 nacionalnih manjina. Prnjavor je bilo najmanje mjesto u Bosni i Hercegovini s najviše nacionalnih manjina. Tako sam u skladu sa svojom savješću, bez ikakvih drugih motiva, nastojao predstavljati sve građane Bosne i Hercegovine. Nisam htio taj rata i učinio sam sve što je bilo u mojoj moći kako bih ga spriječio.

PRITISCI I PRIJETNJE SRBINU KOJI JE U PREDSJEDNIŠTVU ZASTUPAO BOSNU I HERCEGOVINU

U tim pritiscima koje sam proživljavao tih dana prijetnjama su me htjeli primorati da se ponašam i glasam ne kao predstavnik svih građana Bosne i Hercegovini, nego isključivo kao Srbin. Uporno su mi tumačili da svoj glas moram dati kao Srbin. Kako su tu pritisci odmicali, možda i zbog mojih godina, imao sam 36 godina, moj je otpor bivao sve veći. Vidio sam da se radi o podmukloj, za mene neprihvatljivoj igri nadolazećeg rata. Zbog mitinga iz prethodnih godina kada su nasilno smijenjena rukovodstva u Crnoj Gori, Kosovu i Vojvodini s namjerom da se ide dalje, u Bosnu i Hercegovinu, a kasnije do Slovenije s tzv. „mitingom istine“. Nisam vidio ništa dobro u tome. Moj je odgovor uvijek bio isti: po rođenju jesam Srbin, ali to sam dobio rođenjem i za to nemam nikakve zasluge. Nisam za to učio, išao na fakultet, studirao. To nije moja profesija. Znam da su mnogi ljudi svoju etničku pripadnost, svoju naciju debelo unovčili i mnogo zla drugima nanijeli. Oni su od mržnje prema drugome i drugačijem napravili zanat. To je za mene bilo neprihvatljivo.

Znao sam da je život prolazan, ali koliko je to bilo moguće, želio sam živjeti časno. Moja je ideja bila dogovaranje, a nikako ratovanje. Drugo, rekoh možete mi uzeti život, ali prisilite me nikako ne možete da radim protiv sebe i protiv svoje savjesti. U to je vrijeme bilo dovoljno misliti drugačije od nacionalista, šovinista i budućih ratnika pa da vas proglase za nacionalnog izdajnika. S tom etiketom, uz još puno drugih diskriminirajućih uvreda i pritisaka, vi to nosite na ovim prostorima, pa tako i ja nosim i nosit ću do kraja života.

Ali moj stav je bio da mogu biti i izdajnik, ali najgore je ono što će uslijediti ako izdam sebe bez obzira na tumačenja drugih o tome. Drugo, neprestano sam citirao misao staru više od 200 godina, misao Montesquieua, francuskog političkog mislioca koji je rekao: „Ako bih učinio nešto za Francusku, a to bi štetilo Europi i ako bih nešto učinio za Europu, a to bi štetilo ljudskom rodu, onda bih gledao na to kao na zločin. Ja sam nužno čovjek, a slučajno sam Francuz“. Nisam ih uspio uvjeriti da sam i ja nužno čovjek, a slučajno Srbin.

Inzistiranje je bilo i dalje da bismo 12. ožujka 1991. imali prvu sjednicu Predsjedništva SFRJ u funkciji vrhovne komande, ali ne u Palači federacije, gdje je bilo sjedište Predsjedništva. Autobus s vojnim oznakama stajao je ispred Palače federacije. Ušli smo u autobus i otišli na mjesto ratne vojne komande duboko ispod zemlje. Taj prvi dan Janez Drnovšek nije došao.

Tada je formalno bilo predloženo izvanredno stanje, a sutradan su bile spremne i mjere povišene borbene gotovosti. U pripremi za tu sjednicu rukovodstvo generalštaba JNA tajno je posjetilo London, Pariz i Moskvu. General Blagoje Adžić bio je u Parizu, Stane Brovet u Moskvi, a Branko Mamula u Londonu. Što su rekli London i Pariz? Rekli su: gospodo možete slobodno imati vojnu upravu, a mi se nećemo miješati u vaše unutrašnje stvari. Što je rekla Moskva?

Gospodo sačekajte da mi smijenimo Gorbačova, a onda slobodno izvršite vojni udar i mi vam garantiramo da se NATO neće u to miješati. Ohrabreni tim garancijama, inzistirali su da vrhovna komanda, odnosno Predsjedništvo SFRJ donese odluku o uvođenju izvanrednog stanja, a kada vrhovna komanda donese odluku tada i JNA kao i svaka vojska u svijetu funkcionira na sljedeći način: jednostarješinstvo, subordinacija i bespogovorno izvršenje zapovjedi. Za svaku neizvršenu zapovijed slijedi strijeljanje. Već je 13. ožujka 1991. sve bilo spremno za uhićenje Kučana i Tuđmana, vojnopolitičkim mjerama spremalo se rušenje rukovodstva u Bosni i Hercegovini i, kako je pisalo u toj odluci, uhićenje ‘’probugarskog’’ rukovodstva u Makedoniji na čelu s Kirom Gligorovim.

    ’13. ožujka 1991. godine sve je bilo spremno za uhićenje Kučana i Tuđmana, a vojnopolitičkim mjerama spremalo se rušenje vodstva u BiH’

ŠTO SE TREBALO DOGODITI?

Vojska je 13. ožujka trebala dobiti zeleno svjetlo da krene u ostvarivanje plana dogovorenog na relaciji predsjednik Srbije Slobodan Milošević – savezni sekretar za obranu Veljko Kadijević – predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović. Tko bi pokrenuo taj rat? Moglo ga je pokrenuti samo osam članova Predsjedništva SFRJ većinom glasova, a za tu odluku im je nedostajao jedan glas, a računali su na moj glas. Za pokret je bilo spremno 200.000 vojnika i časnika, 2300 tenkova, 550 borbenih aviona i helikoptera, a u funkciji su bi bile i 4 fregate i tisuće topova. Bilo je to bez rezervnog sastava, a ta odluka vrhovne komande podrazumijevala je i mobilizaciju rezervnog sastava. Odluka taj dan nije donijeta. Međutim, insistirali su na tome da nastavimo rad 13. ožujka na istom mjestu. Poslije iscrpljujuće rasprave meni se postavljalo pitanje zašto uvodimo izvanredno stanje? Protiv koga?

Protiv nas samih. Nitko nas nije napao. Zašto i je li moguće da će narodna armija krenuti oružjem protiv vlastitog naroda? Zašto rat u vrijeme kada je čitav svijet podržavao ekonomske reforme premijera Ante Markovića i kada je nuđena pomoć? U Beograd su došli i nudili pomoć Jacques Delors i Jacques Santer iz Europske zajednice, u kojoj je tada bilo 12 država. Međutim, to je sve Miloševiću i vojnom vrhu bilo neprihvatljivo. Odluka ipak nije bila donijeta, a 14. ožujka napravljena je pauza, jer je u tajni posjet u Moskvu otišao Veljko Kadijević na sastanak s generalom Dmitrijem Jazovim. Ambasador je bio iz Hrvatske, ali on uopće nije bio obaviješten o dolasku saveznog ministra.

Ministar vojske Veljko Kadijević je poletio s vojnog aerodroma Batajnica u Beogradu, a kada ministar vojske putuje onda to znaju i časnici na vojnom aerodromu. Ali ovaj put oni to nisu znali. Kadijević se, međutim, morao zadržati na aerodromu zato što je Mađarska zabranila prelet za Moskvu, pa je morao ostati u Beogradu nekoliko sati.

Časnik je tako morao obavijestiti i svog pretpostavljenog, a zapovjednik zrakoplovstva u JNA bio je general Antun Tus. On o tom letu ministra Kadijevića nije imao pojma. Odmah je došao na aerodrom, pa je tako onda i premijer Ante Marković od generala Tusa saznao da njegov ministar vojske putuje u Moskvu. U Moskvi se Kadijević sastao bez jugoslavenskog ambasadora sa sovjetskim ministrom obrane, generalom Dmitrijem Jazovim i tražio je podršku za vojnu intervenciju.

Poznato je bilo da gdje god se dogodio vojni puč, da je iza toga uvijek stajala neka velika sila. Tražeći podršku od Moskve, Veljko Kadijević je tražio i oružje i naftu. Jazov mu je odgovorio da oružje i naftu ne mogu transportirati ilegalno, ali podršku mu je obećao. Ali opet je ponovio: sačekajte samo malo, jer smo mi na putu rušenja Mihaila Gorbačova. Tako se Kadijević vratio bez otvorene podrške.

Sljedeći pritisak bio je 15. ožujka, kada smo se treći put sastali na istom mjestu, pod zemljom, a odluka unatoč pritiscima opet nije prošla. Što se kasnije događalo? Slobodan Milošević 16. ožujka 1991. javno je izjavio: „Jugoslavija više ne postoji“. Stupa na snagu plan B i ostavke podnose članovi predsjedništva SFRJ iz Srbije, Crne Gore i Vojvodine, smjenjuju i Rizu Sapunxhiu s Kosova, a ostaju samo četiri člana Predsjedništva SFRJ da bi se vojsci otvorio prostor da sama donosi odluke.

Da je odluka o uvođenju izvanrednog stanja prošla, automatski bi se produžio mandat i predsjedniku Predsjedništva SFRJ Borisavu Joviću. On bi preuzeo upravu ratnim stanjem, a odluke koje donosi parlament bile bi nemoguće jer je skupština bila onemogućena sastajati se. Zapovijedanje je bilo u nadležnosti Predsjedništva SFRJ, a ono se prenosilo na saveznog ministra za obranu Veljka Kadijevića. Tako bi oni nastavili realizirati projekt koji su napravili. Pošto odluka o uvođenju izvanrednog stanja nije prošla, paralizirali su Predsjedništvo SFRJ podnoseći ostavke, ali brzo su se vratili.

MILOŠEVIĆ I BORISAV JOVIĆ PROTIV STJEPANA MESIĆA KAO PREDSJEDNIKA SFRJ

Što su radili Mesiću? Nikako nisu htjeli dopustiti da Mesić preuzme funkciju predsjednika koja mu je po redoslijedu rotacije pripadala. Tražili su da se o tome glasa, a to je bila najveća glupost jer nikada se nije glasalo o tome ni za koga od Titove smrti. Izbor je bio na republikama i pokrajinama, a u Predsjedništvu se samo radila rotacija predsjednika, što je 15. svibnja bilo utvrđeno i poslovnikom o radu Predsjedništva SFRJ. Čovjek je samo trebao preuzeti dužnost, što se nakon mučnog natezanja na kraju i dogodilo. Sve su to bile smicalice, uključujući i privremene ostavke srpskih predstavnika u Predsjedništvu SFRJ.

U to vrijeme neizvjesnosti u Beograd je došao i američki državni tajnik James Baker koji je u jednom danu obavio desetak sastanaka, između ostalog, s Predsjedništvom SFRJ, premijerom Antom Markovićem, ali i predsjednicima Kučanom, Tuđmanom i Miloševićem. Amerika je tada izjavila da je protiv raspada Jugoslavije i protiv rata. Četiri dana prije proglašenja neovisnosti Slovenije koje se dogodilo 25. lipnja 1991., na pitanje predsjednika Slovenije Milana Kučana, Baker je odgovorio da ih Amerika nikada neće priznati.

To je u Srbiji bilo protumačeno da oni mogu krenuti u vojnu intervenciju. U međuvremenu, u Beograd je došla i prva europska trojka ministara vanjskih poslova: Hans van den Broek iz Nizozemske, Jacques Poos iz Luksemburga i Gianni De Michelis iz Italije, a mi u tom trenutku zbog opstrukcije iz Srbije nismo imali predsjednika Predsjedništva SFRJ. Približavala se ponoć, a mi smo sjedili za stolom. Insistirali smo da Mesić nastavi predsjedavati Predsjedništvom SFRJ jer mu je to pripadalo. Međutim, predstavnici Srbije su to uporno odbijali, ali mi smo ga na kraju proglasili bez ikakvog glasanja.

    ‘U to je vrijeme bilo dovoljno misliti drugačije od nacionalista, šovinista i budućih ratnika pa da vas proglase za nacionalnog izdajnika. Tu etiketu i ja nosim od tada i nosit ću je do kraja života’

Deset dana za vrijeme toga rata u Sloveniji svaki dan išao sam u Sloveniju, u nastojanju da se zaustavi rat. Nakon Drugog svjetskog rata u Europi prve su tenkovske granate ispaljene u Gornjoj Radgoni u Sloveniji. Svaki sam dan bio na relaciji Beograd-Zagreb, a onda automobilom u Šentvid, u vojarnu u Ljubljani. Predsjedništvo Slovenije u Ljubljani bilo je obrubljeno vrećama pijeska, a okolo s bile i cisterne s gorivom, jedan je helikopter prevozio kruh.

U jednom danu imao sam 14 polijetanja i slijetanja na potezu Beograd-Zagreb, a onda automobilom Zagreb-Šentvid, pa Šentvid-Maribor. U Mariboru je bio jedan psihički rastrojeni general Delić koji je pucao iz kruga kasarne. Zatim je slijedila relacija Maribor-Gornja Radgona. Prethodnog dana u Gornjoj Radgoni tenkovskim granatama bile su granatirane i dvije zgrade. Čitava Gornja Radgona bila je na ulici i zviždali su mi, što je bilo i normalno. Ništa drugo nisam mogao ni očekivati. Zatim sam putovao nazad do Ljubljane, iz Ljubljane u Zagreb, a europska trojka u lipnju 1991. već je bila i na Brijunima.

Poslije sam gotovo svakodnevno automobilom iz Beograda odlazio u Osijek, a poslije su slijedili Osijek-Sarvaš, Sarvaš-Dalj, Borovo selo, Borovo naselje. Tamo sam bio svakodnevno, a to može posvjedočiti i tadašnji gradonačelnik Osijeka Zlatko Kramarić. Koliko mi je poznato, tamo ni 28 godina poslije tu moju dobronamjernu misiju nitko nije doveo u pitanje. Nisam bio pristran, nisam ništa tražio. Imao sam neku ljudsku misiju. Radio sam prema vlastitoj savjesti, a moj je moto bio da sam i ja onaj Montesquieuov „nužno čovjek“.

DOĆI IZ BOSNE I HERCEGOVINE, A NE REĆI NEŠTO O BOSNI I HERCEGOVINI NE BI IMALO SMISLA

U Bosni i Hercegovini bilo je puno stradanja, a Dayton je uredio jednu objektivno nefunkcionalnu državu i mislim da u cilju postizanja jednakopravnosti svih kolektiviteta, svakog čovjeka treba napraviti promjene ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Bosna i Hercegovine ima dva entiteta, tri naroda i distrikt Brčko. Ima i 14 ustava i ogromnu administraciju, a 25 posto zaposlenih radi u administraciji. U Sloveniji je ta brojka 16 posto, a u Njemačkoj 11 posto. Bosna i Hercegovina kao siromašna zemlja iz koje se masovno odlazi teško to može izdržati.

Od 2013. do prošle godine Bosnu i Hercegovinu je napustilo 185.000 ljudi, 80 ljudi dnevno odlazi iz Bosne i Hercegovine. Najviše odlaze Hrvati, jer lakše dolaze do posla s hrvatskom putovnicom na koje imaju pravo. Imate malu općinu Odžak u kojoj se lijepo živjelo, a dolazeći u Zagreb pročitao sam da u njoj više ne živi 50 posto njenih nekadašnjih stanovnika. Svi su oni otišli poslije rata. Bio sam prije dvije godine u Stuttgartu, a nakon mog izlaganja odveli su me ispod Schwarzwalda i pokazali mi naselja u koja su doselili ljudi iz Livna i Tomislavgrada, u kojima su brojne kuće već prazne.

    ‘Nikako nisu htjeli dopustiti da Stjepan Mesić preuzme funkciju predsjednika koja mu je po redoslijedu rotacije pripadala. Tražili su da se o tome glasa, a to je bila najveća glupost, jer nikada se nije glasalo o tome ni za koga od Titove smrti’

Kako može opstati Bosna i Hercegovina kada samo Federacija, što je 51 posto njenog teritorija, ima 420.000 penzionera, 430.000 zaposlenih, a od toga samo 105.000 onih koji proizvode nešto. Sve ostalo su administracija i usluge. Ovih 105.000 trebaju zaraditi za sebe i ostalih 850.000. To je nemoguća misija. Kako preživljavamo, gdje je ključ? Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i Međunarodna banka za obnovu i razvoj daju kredite. Da nije tog novog zaduženja i da se uskrati samo jedna tranša neće biti mirovina, a ni plaća u javnom i državnom sektoru. Zato što vojnici, policajci, prosvjetni radnici, liječnici i umirovljenici dobivaju taj novac iz međunarodnih financijskih institucija. Novi dugovi se gomilaju, a do kada ćemo se moći zaduživati ne znam. U svakom slučaju, ne mogu ponuditi neku ohrabrujuću poruku.

(Izvor: Nacional)