Bosanski fratri u stripu: Svi se smijemo na istom jeziku
Prije nekoliko godina okupili se fratri u opuštenom druženju u samostanu u Kraljevoj Sutjesci te u šali upitali fratra iz Olova da li on ima ADSL, misleći na priključnu internetsku vezu. “Nemamo to, imamo SDA, SDP, HDZ jedan, HDZ dva…”, odgovorio je on zbunjeno.
Ovo je jedna od anegdota iz svakodnevnog života bosanskih franjevaca koje je još kao student polovinom devedesetih počeo prikupljati fra Tomislav Brković, danas gvardijan Franjevačkog samostana Rama-Šćit.
Njihove zgode i nezgode uobličio je u knjigu 2008. godine, a četvrto izdanje “Fratri bosanski – na svoj način i na svoj račun” dobilo je formu stripa u kojem je sadržana “mala povijest Bosne Srebrene svedena na anegdotu koja obično kao prišivak prati nekog redovnika, da bi ga često i nadživjela”.
“Nije to moja pamet, ali svi se mi smijemo na istom jeziku i smijeh je univerzalna veza koja nas spaja. Možda ne moramo znati neki jezik, ali u susretu sa ljudima, kroz neki smijeh se jednostavno prepoznamo. U ovoj našoj preozbiljnoj, od rata umornoj, BiH treba unijeti što više humora, a ja se nadam da sam barem malo u tome uspio”, objašnjava nam fra Tomislav, koji je prije nekoliko dana imao i zagrebačku promociju u sklopu festivala o stripu.
Sjedeći ispred samostana Rama-Šćit, okruženog Ramskim jezerom, gdje sve odiše apsolutnim mirom, bez puno uzbuđenja, kao da to nije ništa specijalno, prepričava da se na promociji okupilo osamdesetak ljudi, jer je strip “nesvakidašnji” i vjerovatno, dodaje s osmijehom, jedini takve vrste u svijetu.
“To su bili svi ti ljubitelji stripa. Ja sam recimo nešto malo čitao strip kao mali, Zagora i ostale. Ma kao svi ljudi, ništa specijalno. Evo sada su me zvali u Sarajevo početkom sedmog mjeseca na festival stripa Stripiti, pa ću otići”, skromno govori fra Tomislav, pokazujući nam na mobitelu poziv organizatora.
Smijem se, dakle postojim
Mišura je, nastavlja, uz pomoć akademskog slikara Stjepana Šandrka, pronašao mladog strip-crtača Marka Dješku.
“U prijašnjim izdanjima knjige imao sam karikature koje su crtali Otto Reisinger i Mirza Ibrahimpašić. Marko je prihvatio da radi strip i jedno godinu dana smo to ganjali. Malo dok je on nadošao u tu bit našeg žviota, jer prvi susret sa fratrom sam mu bio ja”, u šali prepričava.
Tekstove u predgovorima i pogovorima u knjizi pisali su i književnik Miljenko Jergović, vjerski sociolog Ivan Markešić, te izdavač i novinar iz Hrvatske Vladimir Šegadin.
Sam fra Tomislav ponavlja ono što je napisao na početku knjige – da humor na vlastiti račun predstavlja čovjekovu skromnost i samokritičnost, što je najviši izraz duhovnosti. Poruka stripa je 'Rideo ergo sum '- smijem se, dakle postojim, što je ujedno i naslov teksta Ivana Markešića u kojem podrobno opisuje ‘teologiju smijeha’.
“U svim monoteističkim religijama, od židovstva, kršćanstva, islama, nigdje se ne prikazuje smijeh, sve je to preozbiljno. A ja se ne mogu pomiriti s tim da se Bog ne smije, mislim da je naš utemeljitelj sveti Franjo Asiški bio čovjek od smijeha. Bosanski franjevci nekako, od svih redova, najviše unose smijeh i u sakralno i u svakodnevni život, zato su vjerojatno i najbliži narodu.”
Kako listamo ovaj izvrsno urađeni strip i smijemo se duhovitim odgovorima franjevaca na različite situacije, fra Tomislav objašnjava kako je kroz anegdote pokušao “uokviriti povijest bosanskih franjevaca – od dolaska Osmanlija, Austrougarske, komunističkog sistema, pa preko ovog groznog posljednjeg rata”.
Foto: Al Jazeera/Haris Kustura
“U stripu sam pokušao napraviti neki okvir, od fra Anđela Zvizdovića koji je sa sultanom dogovorio potpisivanje Ahdname kojom je zaštitio bosanske katolike i franjevce, preko jednog od najvažnijih franjevaca fra Josipa Markušića, koji je bio naš provincijal nakon Drugog svjetskog rata, do fra Luke Markešića, koji se doduše ne prikazuje u stripu.”
A upravo je ovaj strip posvetio ovom istaknutom franjevcu i humanisti, Ramljaku koji je preminuo prošle godine, riječima odštampanim ispod njegove karikature: “Profesoru, učitelju, uzoru, čuvaru BiH, njezine povijesti, kulture i državnosti”.
“Bosanski franjevci nisu specifični samo po smijehu, nego kao čuvari BiH i po sedmostoljetnom životu, naša provincija Bosna Srebrena jedina je institucija koja je preživjela bez prekida sedam stoljeća, od 1291. do danas”, kaže ponosno.
‘Ma baš će to papa vidjet'
Dok nas provodi kroz samostan, fra Tomislav priča o historiji tog mjesta, koje je nekada krajem šezdesetih godina potopljeno, čime je nastalo vještačko jezero Rama. Na pitanje kakvih riba u njemu ima, kratko s osmijehom odgovara: “Velikih i malih”.
Turu nastavljamo u crkvi samostana, gdje nam objašnjava kako su partizani sve zapalili 1942. godine, a obnova je počela 1960. Pokazuje na ogromnu fresku iznad oltara koju je naslikao Josip Bifel te objašnjava šta je sve prikazano.
“Ramski puk i fratri, sveti Franjo, sveti Anto koji je stao nogom na mač, fra Anđeo Zvizdović koji drži Ahdnamu… Slikajte mene sa stripom kao da držim Ahdnamu”, u šali sam sebe prekida.
Foto: Al Jazeera/Haris Kustura
Obilazak nastavljamo u etnografskom muzeju, za koji fra Tomislav kaže da je jedan od najsređenijih i najboljih ne samo u regiji, nego i Evropi. Također, ovaj muzej, za razliku od ostalih, ima jednu veoma zanimljivu zbirku – više od 2.000 upaljača raznih oblika koje je iz hobija skupljao prijašnji gvardijan.
Upaljači u obliku oružja, telefona, bicikla, automobila, karata, bilijarskih kugli, muzičkih instrumenata – fra Tomislav povremeno izvlači neke od njih da nam ih pokaže i provjeri da li još rade.
Ipak, vraćamo se na temu stripa te razgovaramo o mogućnosti da se prevede na druge jezike ili čak, u šali, zamišljamo kako bi ga i papa Franjo mogao dobiti na poklon.
Međutim, fra Tomislav kratko zaključije da taj humor ne bi niko mogao razumjeti osim “ljudi ovdje”. “Ma, baš će to papa vidjet’”, smije se.
Foto: Al Jazeera/Haris Kustura
I zaista, teško da bi neki stranac mogao shvatiti anegdotu nacrtanu u stripu koja se desila za vrijeme rata kada je upravitelj olovskog svetišta otišao u bolnicu i crkvu povjerio na čuvanje komšijama muslimanima.
Visočki franjevci, koji su došli obići to svetište, bili su iznenađeni kada su zatekli ženu kako povlači crkveno zvono u podne. Nakon zvonjave, pozdravili su je: “Hvaljen Isus i Marija!”
“Mene se tako ne pozdravlja, ja sam Naila Halilović.”
“Pa kako onda zvoniš?”, upitaše iznenađeni franjevci.
“Pa, lahko. Vučem”, odgovori im žena.
Izvor: Al Jazeera
