Bosansko-humski krstjani i Crkva bosanska
Prof. dr. Franjo Šanjek je za Znanstveno-stručni simpozij Bosanski ban Tvrtko „pod Prozorom u Rami“ je pripremio zanimljiv rado o Bosansko-humskim krstjanima i Crkvi bosanskoj
Franjo Šanjek rođen je u Poljani (Varaždin), diplomirao 1962. godine u Dubrovniku, magistrirao teološke znanosti u Zagrebu 1966. godine, i pomoćne povijesne znanosti u Vatikanu 1968. godine. Doktorirao je na Sorbonni (Pariz) 1971. godine.
Od 1971. godine profesor je crkvene povijesti, metodologije i pomoćnih povijesnih znanosti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Također je profesor srednjovjekovne povijesti i pomoćnih povijesnih znanosti na Hrvatskim studijima od 1994. godine. Predavač je na poslijediplomskome studiju iz sociologije od 1996., i pedagodije od 1998. godine, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Predsjednik je Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti (1992.-1999.) i Nacionalnog odbora za komparativnu crkvenu povijest (1995.). Jedan je od utemeljitelja i glavni urednik časopisa Croatica christiana periodica. Član je uredničkog odbora časopisa Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine u Zagrebu, Starine HAZU (Zagreb) i Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU (Zadar). Član je Područnog vijeća za humanističke znanosti (1994.), Matične komisije za filozofiju i teologiju (1999.) i Povjerenstva za dodjelu godišnje nagrade. Predaje kao gostujući profesor na sveučilištima u Fribourgu (Švicarska) i Ottawi (Kanada).
Za redovnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 30. siječnja 1997. godine.
U znanstveno-istraživačkom radu usmjeren je na proučavanje europskog i hrvatskog srednjovjekovlja: religiozno-socijalni pokreti od 12. do 15. stoljeća; Hrvati na Pariškom i europskim sveučilištima; Hrvati u europskoj znanosti (radovi i studije o Hermanu Dalmatinu, Augustinu Kažotiću, Ivanu Stojkoviću, Andriji Jamometiću, Martinu Zadraninu itd.); Hrvati i ljudska prava (Vinko Paletin); stoljetne veze Hrvata s Apostolskom Stolicom; Hrvati i povijesna znanost (Matija Vlačić Ilirik, Antun Vramec, Mavro Orbini) itd. Posebno polje njegova istraživanja predstavlja Crkva bosanska, o kojoj je napisao više knjiga i članaka. (Izvor: Wikipedia)
Svoj značajan doprinos dao je i povodom 650 obljetnice prvog pisanog spomena Prozora u Rami.
BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI I CRKVA BOSANSKA
Krstjani Crkve bosanske izdanak su laičkih bratstava, nastalih potkraj 12. st. na hrvatskoj obali, i dodira s heterodoksnim prosvjednicima protiv bogaćenja Crkve i neprirodne veze trona i oltar, koji aktivno surađuju s talijanskim patarenima i južnofrancuskim katarima, iako je teško uskladiti latinska i hrvatska katolička vrela s krstjanskima. U novije se vrijeme pojavljuju neutemeljene teze o njihovu „masovnom prijelazu” na islam kao i njihovu udjelu u oblikovanju „bošnjačke nacije”. Krstjani svoje najsigurnije uporište nalaze na prostoru uz granicu Bosne i Huma, od Uskoplja, Moištre, Janjića i Foče na sjeveru do Stoca i Boljuna na jugu.
Crkva bosanska imala je svoje punopravne članove, „koi su prave vere apostolske, praviem’ kr’st’janom’ kmetem’ i pravem’ kmeticam’ kr’st’janicam”. Slijede „krst’jani i krst’janice koi greha ne ljube” i „mr’sni ljude”. Krstjanskim prvacima i predstojnicima Crkve bosanske pripada naziv ‘dobri ljude’ ili ‘dobri mužje’. Prvak bosansko-humskih krstjana naziva se djed, koji je po svojoj službi biskup Crkve bosanske. Njemu asistiraju gosti i starci, koji se zajedničkim imenom nazivaju strojnici.
Nauk bosansko-humskih krstjana ima određenih sličnosti s vjerskim učenjem bugarskih i makedonskih bogumila, iako ozbiljna povijesna vrela isključuju njihov neposredan dodir, a spisi katoličkih hereziologa svjedoče o doktrinarnim vezama s carigradskim umjerenim dualistima i njihovom izravnom utjecaju na talijanske katare „slavonskog reda“. Kao i mnogobrojni egzaltirani osporavatelji odveć materijaliziranoga europskoga kršćanstva u srednjem vijeku, bosansko-humski krstjani zauzimaju se za povratak izvornoj komunitarnosti Pracrkve, idealu prvih kršćana opisanom u Djelima apostolskim i Pavlovim poslanicama. Prakticirajući život u duhu zajedništva u svakidašnju dodiru sa siromasima, krstjani su ispravno shvatili da izobilje jednih u sebi uključuje bijedu drugih, ali su izlaz iz društvene krize uzaludno tražili u pesimističnom pogledu na svijet, pa su se kao i katari, patareni ili valdenzi uskoro našli u sukobu s institucionalnom Crkvom i završili na marginama kršćanstva.
