Božić je najljepši kod kuće
Povratkom Jele i Marka u Bugojno obiteljsko ognjište ostaje upaljeno. Svoje su potomke odgojili u kršćanskom duhu i u ljubavi prema svojim korijenima i domovini. Stoga njihova djeca Ivona, Ivo i Toni sa svojim obiteljima rado dolaze iz Švicarske.
Jela i Marko rado se prisjećaju priprave, a i same svetkovine Božića iz vremena njihova djetinjstva i mladosti, vremena prije odlaska u Švicarsku.
Dok su se susretali dan i noć u prosinačkom hladnom jutru, noge su koračale prema crkvi uz škripu snijega i dah koji se ledi. Ovako bismo mogli ukratko opisati nekadašnji odlazak na zornice ili Polnoćku kojih se starije generacije rado sjećaju. I danas se hita na ove ranojutarnje mise. Odlazak na zornice prvi je korak one intenzivne priprave za Božić. Osim toga, došašće obilježava i: sijanje pšenice na spomendan Sv. Lucije; „Materice“ na Treću i „Očići“ na Četvrtu nedjelju. Badnjak je poseban dan kada je sve spremno, a obitelj je već na okupu. Naši krajevi u Bosni i Hercegovini baštine običaje i pobožnosti kao duhovnu pripravu, ali i one običaje pripreme hrane za blagovanje.
Stalna raseljavanja iz ekonomskih, političkih i drugih razloga premještala su očeve, majke, braću, sestre i cijele obitelji, ali se običaji nisu gubili: priprava za dostojanstven doček Isusova rođenja ostala je sastavni dio naših obitelji ma gdje se nalazili diljem cijelog svijeta.
Obitelj Jele i Marka Klarića iz Vrpeći u župi Svetog Ante – Bugojno raseljena je, ali su se njih dvoje vratili na svoje ognjište nakon dugogodišnjeg rada u Švicarskoj. (O njima i njima sličnima koji su se vratili u Bugojno iz inozemstva pisali smo u ožujku ove godine.)
Božić nekoć u Bugojnu
Jela i Marko rado se prisjećaju priprave, a i same svetkovine Božića iz vremena njihova djetinjstva i mladosti, vremena prije odlaska u Švicarsku. „Držalo se do običaja više nego danas. Sve je bilo veselije. Redovito se išlo na zornice, Polnoćku i onda se obilazilo rodbinu, na ‘božićanje’, čestitanje Božića. Danas je toga sve manje“, veli Marko spominjući da se na Badnjak postilo do ponoći, odnosno Polnoćke, a kasnije su „fratri rekli da se može mrsiti“ već navečer. Takvu praksu su nastavili i kasnije sa svojom obitelji.
Materice i Očići bili su poseban običaj u pripravi za Božić. „Pokojni otac bi na Očiće skinuo prvo suho meso, onu malu ‘ribicu’. Na taj način bi se ‘otkupio’“, prisjetio se Marko.
Njegova pak supruga Jela, koja je iz mjesta Goruša u župi Sv. Ilije – Kandija, s osobitom se radošću prisjetila predbožićnog ugođaja. „Zime su bile jače, uvijek je bilo snijega, pa je posebno lijepo bilo vidjeti u noći ukrašene kuće posebnim svjetlima. Radovali smo se onima koji dolaze iz inozemstva. Mi smo imali sestru u Austriji pa je i to bila posebna radost kada dođe kući“, kazala je Jela.
Kada je riječ o obiteljskoj trpezi, izdvojila je pripremu „kešketa“ te pečenje janjeta koje je obitelj posebno čuvala za Božić.
„Za keške smo tukli pšenicu, a mama je pripremala kolače salnjake i šape. Materice i Očići su za nas bili posebni. Mama bi nam se ‘otkupila’ na Materice suhim kruškama i šljivama, jabukama, lješnjacima i orasima. Nije bilo darivanja novcima, čokoladama i voćem kao što su naranče, banane i slično“, prisjetila se Jela s osmijehom kao da će je sada ponovno majka darovati tim pripremljenim darovima.
Odlazak na Polnoćku ili zornicu bio je osobit doživljaj. „Otac je radio u šumariji te je donio luča koga bi zapalio i svi bismo krenuli na Polnoćku. On s lučom ispred nas i prtio je snijeg, a mi u koloni iza njega. Pjevali bismo božićne pjesme dok smo išli, a onaj snijeg koji smo gazili nama je bio tako velik, hladan i sve bi škripio pod nogama. Ništa to nije bilo teško. I sada kad se sjetim toga, kao da čujem božićne pjesme“, ozarena lica pričala je Jela, a u očima joj se mogla vidjeti ta povorka koja hodi uskom prtinom u Kandiju na Polnoćku.
Božić u Švicarskoj i Bugojnu
Tako je to bio u djetinjstvu, a onda ih je život odveo u tuđinu. No, ljubav prema rodnom kraju nije izblijedjela. Uvijek su se čuvali običaji. Kako bi se primicao Božić, čežnja za zavičajem bivala je sve veća. Stoga je i logično da je malo proslave Božića, a da ova obitelj nije bila u svom Bugojnu, u svojoj Vrpeći. Svega tri Božića proveli su u Švicarskoj – i to kada uslijed ratnih strahota nisu mogli doći u domovinu. „Kad su roditelji bili u Hrvatskoj, onda smo tamo proveli nekoliko Božića, sve dok se oni nisu vratili ovdje u Vrpeć. I uistinu Božić se ovdje ne može usporediti s onim u Švicarskoj. Sve je to i tamo lijepo, ali nema posebnog osjećaja kao ovdje. Puno ljudi ne ide na Polnoćku. Jednostavno to je neusporedivo“, kazao je Marko spominjući da su se i u Švicarskoj za svetkovanje najradosnije kršćanske svetkovine okupljale obitelji i prijatelji, posebno oni koji su iz istog mjesta ili su rodbinski povezani, ali je, kako je napomenula Jela, sve nekako djelovalo hladno.
Uz one običaje koji su sačuvani, obitelj Klarić sa sobom je iz Švicarske donijela i neke zanimljivosti. Otkako su se iz te alpske države vratili u Bugojno, za svoje rođake i prijatelje organiziraju večeru kada se jede fondue. To je švicarsko nacionalno jelo čiji je ključni sastojak sir – koji se topi na vatri s ukusnim dodatcima poput rakije od višnje, bijelog vina ili muškatnog oraščića. Nastao je iz nužde kada su se alpski stočari prehranjivali samo sirevima, vinom i kruhom. Naime, kako se ljetni sir sušio, a kruh postajao ustajao tijekom zimskih mjeseci, ljudi su počeli topiti sir s vinom i u njega umakati komade ustajalog kruha. Tradicionalno, fondue se priprema u posudi koja se naziva caquelon.
Obitelj je uvijek na okupu i na prvom mjestu
Povratkom Jele i Marka u Bugojno obiteljsko ognjište ostaje upaljeno. Svoje su potomke odgojili u kršćanskom duhu i u ljubavi prema svojim korijenima i domovini. Stoga njihova djeca Ivona, Ivo i Toni sa svojim obiteljima rado dolaze iz Švicarske, kako za godišnji odmor, tako i za blagdane i svako vrijeme kada su u mogućnosti. No, božićno okupljanje je uvijek posebno.
„Kao i do sada tako i ove godine dolaze sva djeca, moj brat i djeca pokojnog brata Mije. Ona stalna praksa da svi dolazimo ostala je do danas. Na Badnjak smo već svi na okupu, bude nas i do 20. Zajedno večeramo i spremimo se na Polnoćku. Manje je onih božićnih čestitara, ali mlađi ipak nastavljaju barem jednim dijelom i obilaze rodbinu kako se jednostavno ne bi zaboravilo“, kazao je Marko dok mu se lice raduje i kao da već gleda sve okupljene za obiteljskim stolom.
Odlazak na zornice, uređenje obiteljskog doma, pripremanje hrane za blagovanje na sam Badnjak i Božić sastavni su dio priprema tijekom došašća.
„Kako god mi brojimo dane da nam djeca dođu za Božić, tako i oni sa svojom djecom žele doći i broje dane do polaska“, dodala je Jela.
Božićna trpeza
U svim je obiteljima priprema hrane za obiteljski stol također poseban dio priprave za Božić. Muški pripremaju pečenku, odnosno peku odojak (prase) ili janje na ražnju, a žene pripremaju drugu hranu.
„Volim za Božić pripremiti sarmu, kiseli kupus, burek, keške, a od kolača pravim obvezno šape, oblatne, salnjake i još tih modernijih kolača. Djeca vole sve jesti, ali se unučad prilagode na hranu. Na Badnjak kada molimo, djeca predmole što nam je posebno drago. Tada se također pale svijeće i svi zajedno večeramo, a onda i ručamo na Božić“, kazala je na kraju Jela.
I ona i njezin Marko s posebnim ushićenjem rade uoči najradosnije svetkovine kako bi njihova djeca i unučad osjećala baš ono što su i oni osjećali u svom djetinjstvu: radost i obiteljsko zajedništvo. Iz svih njihovih riječi proizlazi zaključak da je Božić najljepši kod svoje kuće, na svojoj djedovini.
