Božićna poruka kard. Puljića

Nadbiskup metropolit vrhbosanski Vinko kard. Puljić uputio je Poruku za Božić, koju prenosimo u cijelosti.

Neka slavlje Božića donese čovjeku više radosti i nade
Draga braćo misnici, redovnici i redovnice,
draga braćo i sestre!
Već duži niz godina promatram ljude kako se spremaju za Božić. Ta užurbanost i preokupiranost brojnim sporednim stvarima, čini da nerijetko izgube onaj istinski doživljaj Božića. Tako je čovjek u opasnosti da najradosniji kršćanski blagdan dočeka kao dodatni izvor zamora: Uz brojne obaveze svagdanjeg redovnog života, još nam dolazi i to.

Umjesto radosti nakupi se umor, koji zna biti izvor nervoze, napetosti pa čak i grubljih doživljaja.

Ljubav je bit Božića
Iako živimo u izazovima ovakvoga ozračja „sumornih oblaka“, valja se zaustaviti, razabrati što je važno a što sporedno i napraviti mjesta za Isusa. Bez Isusa nema Božićne radosti niti božićnog mira.

Savršeni Božić je doživljaj Boga u duši i u srcu. To nam donosi skrušena ispovijed i praštanje koje nam daruje Božje milosrđe. Primivši to Milosrđe, valja isto ostvarivati u međusobnom praštanju jedni drugima – zračiti da smo postali dionici Božjeg milosrđa.

Ljubav je bit Božića. Bog koji je ljubav obukao je našu ljudsku narav, utjelovivši se po Duhu Svetom u krilu Blažene Djevice Marije, koja ga je rodila u Božićnoj noći. Tako nam se Božja ljubav očitovala u Božićnom Djetetu.

Kormilar ljudske duše
Sv. Makarije, biskup to uspoređuje s obrađivanjem zemlje. Čovjek kada pođe u polje obuče prikladnu odjeću i uzme prikladan alat za rad. „Krist, kralj nebeski i pravi zemljoradnik kad je došao čovječanstvu, zaraslom u korov opačina, uze tijelo, a za oruđe uze križ, da obradi zapuštenu dušu. Iz nje iskorijeni trnje i drač zlih duhova, iščupa ljulj grijeha, i ognjem spali sve snoplje grijeha. Kad ju je tako drvetom križa obradio, zasadio je u njoj prekrasni vrt Duha što rodi Bogu, svome Gospodaru, svakovrsnim slatkim i ugodnim plodovima“ (Iz Homilija koje se pripisuju Sv. Makariju, biskupu, Božanski časoslov IV, KS, Zagreb, 1985., str. 406 – 407). Isti biskup uspoređuje dušu s lađom koja plovi te dodaje: „Jao duši ako u sebi nema pravog kormilara Krista“ (ibidem).

Duh Božji je taj kormilar koji upravlja čovjekovom savješću i srcem. Zato Sv. Pavao piše Efežanima: „I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja! Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti“ (Ef 4,30-32).

Čovjek to može pojmiti ako si prizove u pamet činjenicu o kojoj u svojoj poslanici piše Sv. Ivan: „Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo… Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti“ (1 Iv 3,1a-2).

Iz te perspektive Apostol onda poziva: „Odložimo, dakle, djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo“ (Rim 13,12-13a).

Sve valja obnoviti u Kristu
Promišljajući iz naše stvarnosti, prisjećamo se početaka nadbiskupijske Sinode kada smo si uzeli za cilj: „Sve obnoviti u Kristu“. Danas želimo postati svjesni da je Isus ušao u našu povijest i u našu ljudsku stvarnost; želimo živjeti Njegovu prisutnost „u ovom vremenu i na ovim prostorima“; zato „molimo da nas ražari ljubav prema tebi i prema našoj mjesnoj Crkvi da kroz Sinodu hrabro pristupimo obnovi vjere, nade i ljubavi“; i slaveći Isusovo rođenje otkrivamo „zajednički poziv i poslanje i ugrađujući Radosnu vijest u svagdanji život ovog društva, kako bi naši sunarodnjaci i drugi sugrađani otkrivali istinski smisao života u ljubavi prema Bogu i bližnjima te u čuvanju svega stvorenoga na zajedničko dobro“ (usp. Molitva za Sinodu).

KT