Božićni razgovor s majkom

Došlo je i to vrijeme. Ono vrijeme kada ponovno uzmem pismo svoje majke. Pismo što postade duhovno štivo kada se osjetim daleko, kada vidim da sam pravi stranac u ovom tuđem svijetu, približi se Božić i spremamo se u Domovinu, spremamo se u svoj Dom.

Već je to požutjeli papir, rubovi su nestali, a tamo gdje sam to pismo presavijao nastale su rupice. Ma neka su, neka nisu nestala slova napisana drhtavom rukom s puno ljubavi. Onom rukom koja me hranila, milovala, činila onaj prvi znak križa prije spavanja, ona ruka koja je bila žuljevita, a tako topla i nježna.

Prije nego što ga ponovno počnem čitati pomirišem ga. I svaki put taj miris me podsjeti na neki neobični majčin miris. Na onaj miris tek pečenog kruha ili gurabije koje je tako vješto pravila.

Znao sam to pismo napamet, ali ga svaki put čitam kao da je to prvi put. Želim i na ovaj način osjetiti njezinu blizinu. Želim da bude tu kraj mene i moje obitelji.

„Dragi moj sine Ivane!

Uzela sam ovo malo ćageta da ti pošaljem koju rič. Ne znam ti ja ono što sada svak ima i viri u taj mobitel.

Kako su se prija pisala pisma tako ću i ja tebi napisati, moj dragi sine.

Najprije faljen Isus i Marija, to je rič najstarija.

Kako si, kako su sva ostala čeljad, nevista i dica?

Mi smo svi fala Bogu dobro i zdravo kako i vama želimo.“

Ponovno su mi ruke počele drhtati, a znao sam odmah što će doći kasnije. Nastavio sam čitati.

„Počelo je došašće. Nas dvoje đeturuma ne moremo svako jutro ići na zornicu. Mene malo noge bole, a ćaću leđa. Znaš i sam kako je kod Švabe, natovari te i dadne i para, ali leđa odoše. Zato moj sinko, čuvaj ti svoj leđa koliko god moreš. Pitat će te starost di je bila mladost.“

U tom trenutku kao da su me žignula leđa. I pomislih, vidi kako je ona brinula.

„Jozina dica i nevista su svako jutro na zornici pa u školu, jedni ovde u osnovnu, a drugi u srednju. Baš mi je drago viditi i’. On ne more od posla, znaš kako je raditi kod privatnika. Ali eto, barem je on ovde osto.“

Eh te zornice. Kako smo rado išli. Hladno je bilo. Činilo nam se da je draže ići što je hladnije. Malo prtine je bilo dosta da idemo u koloni. Snijeg je škripio pod nogama. I poslije zornice u školu. Na svakoj zornici sam molio da ćaća što prije dođe iz Njemačke. Molio sam i da mi ne zaboravi kupiti što sam mu zapisao na cedulji kad je pošao na ljeto s “urlapa”. Kako sam rado osluškivao njegov kašalj kada ga netko doveze blizu kuće u kasnim večernjim satima. Bio je to znak da je stigao. A mi bismo se utrkivali tko će prije stići pred njega. S tim mislima nastavio sam čitati po tko zna koji put ovo majčino pismo.

„Kad doje došašće odma’ me obuzme nešto čudno. Vazda se Bogu molim i našoj dragoj Gospi da se saberemo barem za Božić. Znam da vam je teško i daleko, ali bi volila da smo onako svi skupa. Znaš kako je to kad se „sjatimo“ kod nas u kući. Nikome nije draže nego materi kad su dica oko nje, a ćaća ponosan k’o niko drugi.“

Te radosti se ne mogu zaboraviti. Svaka večer na okupu bila je posebna. Mater bi pomuzla krave i stavila vareniku da se uzvari. Baba bi odmah započela večernju molitvu. Nema večere ni spavanja ako se nije Boga molilo. Dok smo Boga molili pogledi su često bili upućeni na onu vareniku i čekali završetak molitve da uzmemo materinog kruha i svaki zalogaj zalijemo tek uzvarenom varenikom. To je taj miris koji me uvijek sjeća na majku, miris onog kruha. Nastavio sam čitati pismo.

„Moj sine, nemoj zaboraviti naši’ običaja. Uči dicu da znaju šta su Materice pa makar nek samo svojoj materi čestitaju onim našim ričima „Faljen Isus gazdarice, čestitam ti materice“.

A ti znaš da se trebaš otkupiti na očiće. Kad bi ti ćaća doš’o iz Njemačke, mi smo vazda već bili obisili meso i ribica bi bila vazda suva za očiće. Kako biste onda slatko pojeli te prve komadiće mesa.“

S kojom radošću smo išli u Materice. Radovali bismo se kada bi nam žene u selu davale oraha, jabuka, bombona, a i po koji dinar.

„Ove godine smo kupili ‘šenicu za keške. Ne stupamo više. Ona stupa nam propala, a ionako vazda ima kupiti ‘šenice i to lipe k’o da smo je mi sami stupali. Još imamo koju kokoš pa čuvam baš za keškete. Moj sinko, ovde ti više skoro niko nema ni kokoša ni krave. I mi smo svoju ukinuli. Javili smo ti to. I sad kad se sitim plakala bi. Al’ štaš, ja i did ne meremo, Jozo radi i ovde i u Rvackoj, dica u školi, nevista nemore sama. Svi kupuju onu vareniku iz prodavnice, a ja je ne mogu. Moj did mi kaže da barem probam, a ja ne mogu i Bog. Ne mogu kad nema onog mirisa i kajmaka koji se žuti. A kakvo bi tek maslo bilo od njega. Sićaš li se kako si se ti jednom zaigro s Jozom i drugom dicom iz sela, a ja vas zvala da mi izmetete maslo. Vi malo tukli mećajom pa u bis i izvrnete stap. Volila bi da tvoja i Jozina dica barem jednom tako uzmu stap i izmetu maslo pa da se ja onda napijem mlaćanice. Ne bi tada žalila umrit.“

Kod nas je bilo nezamislivo božićkovati bez kešketa. Kada bi došlo vrijeme da se priprema pšenica kod nas bi dolazili iz sela da im mi stupamo pšenicu jer nam je did napravio stupu. Mene bi uvijek zapalo da stupam (tučem pšenicu ćuskijom u stupi), a žene bi s materom i babom pile kavu, onu razgovorušu. Na kraju bi uvijek te žene izvukle nešto iz kecelje ili kakvog drugog džepa meni za stupanje.

„Evo dok ti pišem ovo pismo, sve nekako mislim u sebi da ćete doći. Jozo mi kaže da se dopisuje tamo priko tog telefuna i smije se, pa mi se sve nešto pričinja da reče kako ćete doći.“

Nisam mogao dalje čitati. Pogled je odlutao u daljinu. Pojavio se onaj osjećaj krivnje zašto nisam našao načina da svake godine idem tamo gdje je dom, tamo gdje je domovina, tamo gdje je majka suznih očiju čekala na pragu, tamo gdje je otac skrivao pogled da mu ne vidimo suze kada dođemo i kada vidi sve nas zajedno.

 

„Ja ću za Božić skuvati burek, napraviti keške i za nas i za Jozine, savit ću sarmu. Ove godine nam je dobar kupus. Pola sela miruši kad se kod nas kuva sarma u kući. Ćaća i Jozo će peći ove godine janje, a nevista će ispeći malo i odojka pa će nam to moći biti svima. Znaš kako je za Božić. Dolazi nam dosta familije i lipo nam bude. Zamezi se, fino pojede, pa i zapiva. Kad se svi sastanemo ja ne mogu, a da ne započnem bećarac i koju gangu. Tada mi je srce puno i veliko k’o ova naša kuća koju ti je ćaća napravio dok je još bio u Njemačkoj.“

Nakon ovih riječi miješale su mi se suze i ona tekućina iz usta kada samo pomislim na tu majčinu hranu. Zatvorio sam oči i počeo mirisati keške, burek, sarmu, a pojavi se i slika oca i strica kako na Badnjak peku na ražnju janje. Mi se igramo oko ražnja, miris nas mami. Toliko nas mami da bismo najradije odmah otkinuli ono malo kožice što visi, ali ne može se, jer na Badnjak se kod nas uvijek postilo. Nesvjesno sam mljacnuo ustima zaboravivši da nisam sam u kući.

„Dragi moj sine Ivane!

Nemoj zaboraviti da ti i sva tvoja kućna čeljad iđete u crkvu. Bez Boga nema ništa i vazda se preporuči našoj Gospi. Znaš da nije mogla proći ni Velika ni Mala Gospojina da nismo bili na Šćitu, a ona je vazda milostivna, k’o jadna mater.

Sigurno ti je Jozo javio, a mog’o si viditi tamo priko tog …tog intrnata da se počela graditi fabrika ovde. Jozo se prijavio i čeka da ga zovnu da iđe jopet u školu. Kažu da neka naša švabica pravi tu fabriku i da je plakala kad je bio skup na Izlazu i da je rekla kako su ramske majke izmolile da se to radi kod nas. I ja sam molila i vazda priporučivala kad god sam uzela očenaše u ruke. Molila sam da više ni vi ni iko drugi ne iđete u Njemačku k’o ćaća vam i da bude Božije proviđenje.“

Moja majko draga, nismo zaboravili ni Boga ni običaja. Svi smo nedjeljom u crkvi. Nije nekako kao kod nas, ali je opet fino. Puno našeg svijeta. Čini mi se da je svake nedjelje sve više. Pitam se otkuda dolazi više taj naš svijet?

„Moj sinko, kad bi sada došli za Božić, sve bi ti ispričala i sve bi vidio. Znam ja da su se tvoja dica obikla tamo i da iđu u te njemačke škole, kako bi mater volila da ste tu. Imala bi ti još puno toga pisati, a kad počnem onda mi ne padne naum pola onoga što sam mislila. I ovo dok ti pišem dršću mi ruke. Znaš i sam da ja nisam išla u školu jer me moji nisu mogli slati potlje onog rata, ali jopet sam naučila čitati i pisati. Današnja dica i mlađarija svašta znaju. I dobro je da iđu u školu. Baš mi je drago da tvoja dica dobro uče i iđu na te fakultete.

Eto moj sine!

Odo sada izmoliti jedno Gospino radosno ružarje i nadati se kako ću vas sve za Božić zagrliti. Nemoj štogod svojoj materi zamiriti kako piše. Nisam učila nikakve škole, ali znam ćutiti k’o isan, ko mater koja uvijek željno čeka svoju dicu i vazda im se veseli, a ako Bog da i unučadima još više. Na dobro vam doš’o Božić i sveto porođenje Isusovo, tebi i tvojoj čeljadi.“

Suza je kanula na papir i razmazala neke riječi, ali još se daju čitati. Ma neka je, znam ovo pismo napamet. Djeca me upitaše što je, iako znaju što je i zašto sam takav. Rekao sam samo: „Idemo kući. Božić samo što nije. Babe nema, ali ćaća je još tu, striko je sa svojima tu i čekaju nas. Jedna je domovina i jedan je dom. Nije kuća na prodaju. Nema toga novca koji to može platiti.

/Pismo je objavljeno u Katoličkom tjedniku broj 51 i 52/