ČETIRI RATNA DRUGA IZ ZADARSKE KASARNE Perišić, Petković, Çeku i Dudaković – Svjedočanstvo čovjeka koje je izazvalo veliko zanimanje u svim državama nastalim nakon raspada Jugoslavije

Globus prenosi iz beogradskog Nedeljnika tekst pod naslovom “Četiri ratna druga”, koji je izazvao veliko zanimanje ne samo u Srbiji nego i u drugim državama nastalima nakon raspada Jugoslavije. Riječ je o svjedočanstvu Zlatka Crnogorca, danas uglednog koncertnog producenta iz Beograda, koji je kao regrut JNA 1990./91. poslan na odsluženje vojnog roka u Artiljerijski školski centar u Zadru, gdje su u to vrijeme, u jeku dramatičnih političkih promjena i uoči izbijanja rata, zajedno, u istoj vojarni, službovali kao “surađivali” u završnom kaosu umiruće Jugoslavije i raspadajuće Jugoslavenske narodne armije.

(Napomena uredništva: tekst donosimo u skraćenoj verziji i preveden na hrvatski, a oprema je redakcijska)

Dok su krajinski Srbi dizali oružanu bunu, Momčilo Perišić organizirao je “obranu” kasarne od Hrvata, Milivoj Petković i Agim Çeku pripremali odlazak u ZNG, a Atif Dudaković postao glavni artiljerac Ratka Mladića…

Kad je 1945. kao posljednji veliki grad Zadar ušao u sastav Druge Jugoslavije, u njoj je fingirao kao npr. jedan San Diego, komforna zona JNA s 15 kasarni i tri velika vojna školska centra: avijacije, zemaljske i PVO artiljerije.

Nacionalne trzavice početkom devedesetih u Ravnim kotarima i Zagori prerasle su u “balvan revoluciju” i “kristalne noći”, gdje su nažalost jednako stradali ljudi i grad, Hrvati i Srbi. To je vremenski okvir u kome su u Vojnoj pošti 5835 – Artiljerijskom školskom centru, odnosno kasarni “Marko Orešković”, tik naspram staroga grada na poluotoku, u istom trenutku na službi, po redoslijedu subordinacije: Momčilo Perišić u činu pukovnika i na poziciji komandanta AŠC-a, Milivoj Petković u činu potpukovnika, kao komandant II. diviziona ŠRO, Atif Dudaković u činu majora, kao komandant I. diviziona ŠRO, i poručnik Agim Çeku kao komandir voda ŠRO.

Vojno školstvo artiljerije kao stari kadar je u svom vjekovnom postojanju prešlo put od Ćuprije u Kraljevini SHS, preko hladne kotline Sarajeva, do toplog komfora mediteranskog Zadra. Jedan od njegovih komandanata bio je u dalekoj prošlosti i Martin Špegelj, ali zemaljsku artiljeriju ne treba miješati s PVO artiljerijskom školom lociranom u drugoj kasarni “Đuro Đaković”, čiji je pitomac, također ŠRO, na odsluženju vojnog roka u Zadru bio Slobodan Milošević.

AŠC je bio sastavljen od škole rezervnih oficira s po dva diviziona unutar kojih je šest baterija, odnosno 18 vodova s oko 500 stažista, zatim srednjom i višom vojnom školom, kao i završnom trećom i četvrtom godinom Vojne akademije roda artiljerije. Krajem osamdesetih, u vremenu ekonomije Ante Markovića, svi kabineti bili su osposobljeni za interfonsku nastavu iz centralnog TV studija, a vojnici su kasarnu kolokvijalno od milja nazvali “VOZ – vojno odmaralište Zadar”. Njezina “West Point” modernost te epohe ogledala se u činjenici da su se u njoj ravnopravno školovali još i pitomci iz Libije, Zimbabvea i Iraka, kao i ženski pitomački vod.

MOMČILO PERIŠIĆ

Prije točno tri deset­ljeća tadašnji sekretar SSNO-a admiral Branko Mamula donosi novi plan teritorijalne reorganizacije JNA, nazvan planom “Jedinstvo” u okviru kojeg su ukinute komande armija sa sjedištima u glavnim gradovima svih republika SFRJ i novouvedene armijske oblasti: Prva u Beogradu, Treća u Skoplju, Peta u Zagrebu i Vojnopomorska u Splitu. To je period neposredno uoči pada Berlinskog zida, period Osme sjednice u Srbiji i liberalizacije demokratskih i nacionalnih ideja na prostorima zapadno od Beograda, kada personalna uprava organizira kadrovski transfer viših oficira u relativno rigidnoj kondiciji zbog svih događaja na Kosovu s početka osamdesetih.

Premještaj iz Treće u Petu VO generala Konrada Kolšeka za njim povlači i načelnika artiljerije Podgoričkog korpusa, pukovnika Momčila Perišića, i postavlja ga na upražnjeno mjesto komandanta AŠC-a u Zadar, s odlaskom prethodnog komandujućeg oficira generala Koturovića za načelnika artiljerije Generalštaba OS SFRJ.

Perišić je samozatajni, pomalo štreberski profil maratonca s vlastitom agendom u kojoj će mu jedan od prvih poteza biti uklanjanje u tom trenutku urbane legende kasarne i grada Atifa Dudakovića slanjem na Vojnu akademiju u Beograd, a u kasnijem periodu kriznog menadžmenta blokade kasarni, preuzimanjem primata odlučivanja nad formalno nadređenim komandantom Zadarskog garnizona i paralelnog AŠC PVO, pukovnikom Trpkom Zdravkovskim.

Sam Perišić će u kasnijim vlastitim samopohvalnim svjedočenjima tvrditi da je samoinicijativno promijenio redovnu godišnju odluku Generalštaba o vojnoj obuci za 1991. u plan samoorganiziranja obrane u ratu, koji mu navodno odobrava i novi tadašnji sekretar SSNO-a general Veljko Kadijević, tijekom svog posjeta Zadru u rano proljeće 1991. godine. U međuvremenu, HDZ dolazi na vlast u Hrvatskoj, krajiški Srbi dižu oružanu pobunu, formirajući tzv. Srpsku autonomnu oblast, a Kninski – 9. korpus JNA prolazi kroz turbulentni period izmještanja neposredne nadređenosti od komande VPO-a ka SSNO-u, i brze izmjene čak dvaju generala, Špire Nikovića i Vladimira Vukovića, i pukovnika Ratka Mladića, kao svojih glavnokomandujućih oficira. Na koncu i promjene operativnog zadatka od medijacije i razdvajanja zavađenih naroda Srba i Hrvata, do deblokade vlastitih kasarni ofenzivnom blokadom Šibenika i Zadra, kroz kolateralno uspostavljanje rivalitetnog tandema i logističke podrške Mladića Perišiću, kroz artiljerijsku pripremu prvog i strateško navođenje ciljeva i pregovaračku poziciju potonjeg.

Njihovim obostranim posljedičnim i možda prirodnim svrstavanjem na tu jednu srpsku stranu rezultirala je kompletna spirala događaja do današnjih dana.

Perišić razumije nemogućnost daljeg opstanka JNA u Zadru, pomalo sebično ne želeći da Hrvatskoj prepusti bilo što od brojnih vojnih potencijala školskih centara i pripadajućih logističkih resursa, pogotovo onih kakve su bile kasarna “Ante Banina” i baza A – brigade LARP i SSRP PVO u Šepurinama. U gradu se vodi pozicioni rat, gdje Perišić kapitalizira vojnu nadmoć s kopna, mora i iz zraka, uz pogibiju samo trojice svojih vojnika. Od kolovoza zaključno s prvom nedjeljom u listopadu događa se eskalacija i kulminacija, koja je u zbroju rezultirala s više od 300 stradalih civila, ali i djelomičnim devastiranjem spomenika kulture crkve sv. Donata i Kneževe palače; zbog tog bombardiranja Hrvatska je optužila i u odsutnosti osudila Momčila Perišića, njegova zamjenika Milića Potparu, kao i druge oficire AŠC i ŠRO: Iliju Brankovića, Stojana Vučkovića, Nikolu Germanca i Spasoja Čojića na kazne zatvora po 20 godina.

Petnaest godina dobili su poručnik Duško Gojković i Miroslav Bobić, a KIK Senaid Grba, Mileta Rudić i Aleksandar Lazarević – četrnaest. Posljednji od njih jedini će, silom prilika, dopasti ruci pravde hrvatskog pravosuđa. Ironija je da će kompletan oficirski kor koji će ostati uz Perišića izvući kompletno pokućstvo iz Zadra, ali preselivši se potom ponovo u Sarajevo, nakon novog rata 1992. uglavnom ostati bez igdje ičega.

Što se dogodilo potom: Perišić postaje general i kratkotrajni komandant novoformiranog Bilećkog korpusa, gdje ga kači i početak ratnih sukoba u Mostaru, ali ga kao Srbijanca rođenog 1944. u Koštunićima transfer iz BiH vraća u Srbiju. Kadrovski vrtuljak upražnjenih pozicija i tragična sudbina generala Vladimira Vukovića otvara mu, kao i Mladiću, prostor za dalje napredovanje, od načelnika štaba i komandanta Treće armije sa sjedištem u Nišu, sve do neočekivane pozicije načelnika generalštaba Vojske Jugoslavije u periodu od 1993. do 1998. Konačni razlaz s Miloševićem i VSO-om sačuvao ga je od NATO bombardiranja i rata na Kosovu, preporučio za jednog od lidera DOS-a i postpetooktobarskog potpredsjednika Vlade Srbije.

Godine 2002., u klinču Koštunice s Đinđićem, uhapšen je s optužbom za špijunažu u korist SAD-a, što ga nije amnestiralo od optužnice Haškog tribunala za zapovjednu odgovornost za ratne zločine 30. i 40. kadrovskog centra, podignute 2005., i sudski proces koji je trajao od 2008. do 2013., kada je prvobitno osuđen na 27 godina zatvora, ali potom oslobođen od žalbenog vijeća po svim točkama haške optužnice.

MILIVOJ PETKOVIĆ

Hrvatski general, posljednji haški netom pravomoćno osuđeni u procesu “Prlić i vojno-političko vodstvo Herceg-Bosne”, svojim životnim izborom i epilogom, bit će zapravo antipod svom nekadašnjem prvom pretpostavljenom oficiru Momčilu Perišiću.

Kao potpukovnik, AŠC i svoj II. divizion ŠRO napustio je neposredno po prijemu posljednje – junske klase budućih mlađih vodnika artiljerije, preuzimajući u srpnju 1990. zapovjedništvo nad novoformiranom 113 – Šibenskom brigadom Zbora narodne garde, a činjenica je da je rođen u tom gradu 1949. i da će osobno poznavati protivnike. Zanimljiva kasnija trivija jest da će Županijski sud u Zadru prvo optužiti pa potom tijekom jednog boravka u Hrvatskoj i uhapsiti kapetana I klase Mirsada Ćatića, njegova zamjenika u Zadru (također u okviru optužnice “Perišić i suradnici” za bombardiranje grada), a koji je u tom trenutku već bio demobilizirani visoki oficir Armije BiH, ataše za kulturu njihova konzulata u Frankfurtu. S druge strane, u obrani Šibenika, više će se istaknuti jedan drugi i također bivši oficir JNA, Rahim Ademi, kao bolji poznavalac terena iz pozicije baterija obalne obrane u Rogoznici.

Napokon, tadašnji načelnik glavnog stožera Hrvatske vojske Janko Bobetko dodijelit će Milivoju Petkoviću čin generala i poziciju zapovjednika izmještenog zapovjednog mjesta HV-a u zapadnoj Hercegovini. Time Petković faktički od 1992. do 1993. i 1994. rukovodi Hrvatskim vijećem obrane, dakle s međuperiodom kada je Slobodan Praljak bio najviši vojni zapovjednik, što ih je obojicu učinilo najodgovornijima za sve optužbe proistekle iz rata Hrvata i Bošnjaka.

Milivoj Petković će se 2006. uredno predati Međunarodnom kaznenom sudu, negirajući svoju krivnju. Računajući prvu pravomoćnu presudu 2013., žalbeni postupak i veliko finale, drugostupanjsku potvrdu presude, Petković će dobiti kaznu od 20 godina zatvora u najduže vođenom Haškom procesu. Izraz samo trenutne zapanjenosti njegova lica aktom Slobodana Praljka neće mnogo promijeniti utisak o njegovoj hladnoj uglađenosti kroz metaforu glatko izbrijane glave, kakvog smo ga se mi iz Zadra sjećali, jednako kao u haškoj sudnici tri desetljeća poslije. Baš kao što nepotrebni stoički ratni angažman, gdje mu nakon Zadra i Šibenika nije bilo mjesto, jer on naizgled (možda) nije bio dinamični profil poput kolege Dudakovića (ili Mladića), možda je više bio profil Perišića (ili Çekua), nakon Praljkova ponovo ukradenog šoua, neće ga pozicionirati u hol slavnih generala Domovinskog rata, sačinjen uglavnom od tzv. časnika bez formalnog vojnog obrazovanja JNA, ali s mnogo više životne mudrosti, što on nije bio.

ATIF DUDAKOVIĆ

Vjerojatno najviše inkriminirani oficir potekao iz Artiljerijskog školskog centra u Zadru, optuživan je za ratne zločine sa sve tri nacionalne strane, srpske, hrvatske i bošnjačkih pristalica i sljedbenika Fikreta Abdića. A priori je amnestiran od kaznene istrage i posljedičnog procesa u Hagu, i slavljen (jednako kao i Mladić, od svog nacionalnog bića) kao briljantni strateg i vojskovođa, činjenicom da je defenzivom sačuvao Bihaćki džep, pa potom sa svojim 5. korpusom armije BiH, ofenzivnim prelijevanjem “Oluje” na prostor Bosanske krajine, stigao do predgrađa Banje Luke.

Rođen je 1953. u Bosanskoj Gradiški, a u Zadru je već od 14. godine, kada upisuje vojnu gimnaziju, i u kontinuitetu u tom gradu živi i službuje od 1976. Kako je već spomenuto, po svom dolasku, Perišić ga je kao jurodivog dispozicionirao iz AŠC-a prvo u prateću kasarnu 4 – “Ante Banina” pa u Beograd na Vojnu akademiju. Sjećanje na njega iz vizure njegove posljednje klase I. diviziona ŠRO, bio je istovremeni spokoj da smo dobro prošli u drilu, kada je već i vlastitog starijeg sina, tada tek klinca, ostavljao da sam vesla nautičku distancu od Ugljana do Zadra, i strepnja od prekomande.

Ali kada 1991. eskalira srpsko-hrvatski sukob na prostoru dalmatinskog zaleđa, Mladić, načelnik štaba Kninskog korpusa, povlači Dudakovića iz Beograda na dužnost svog načelnika artiljerije. S današnje vremenske i kritičke distance, devastacije i strategije zauzimanja Vukovara i Dubrovnika, post festum poznavanja karaktera Mladića i Dudakovića, Zadar i Šibenik su na sreću olako prepušteni, a ratni ciljevi zadovoljeni Perišićevom evakuacijom ljudstva i tehnike i presijecanjem Hrvatske na točki Masleničkog mosta.

Dudaković je tada postupao na Ličkom pravcu, a tadašnji Dnevnik RTS-a ga je zabilježio u agilnom zapovijedanju napada na Lovinac, s verbalnom spremnošću da, kako je rekao, ide do Rima, a da bi i stvarno Rubikon ratnih zločina i ludila bio prijeđen u Škabrnji. Već naredne 1992. i Atif Dudaković će u činu potpukovnika napustiti JNA, preuzimanjem komande nad zajedničkom 2. Muslimansko-hrvatskom pješadijskom brigadom u Bihaću, potom kao general i novoustanovljenog 5. korpusa armije BiH.

Još jednom će TV kamere neposredno bilježiti njegovu izravnu komandu za likvidaciju dvojice zarobljenih vojnika po padu Abdićeve Velike Kladuše, a obitelj i suborci hrvatskog generala Vlade Šantića za njegovu likvidaciju 1995. također će sumnjičiti Dudakovića, povrh njegove zapovjedne odgovornosti za retorziju nad Srbima u zapadnoj Bosni. Nakon rata postao je glavnokomandujući Vojske BiH, a karijeru u Sarajevu okončala mu je obiteljska tragedija, samoubojstvo njegova mlađeg sina.

AGIM ÇEKU

U Zadru, bio je jedini Albanac na profesionalnoj službi u AŠC-u, najvjerojatnije kao jedan od najboljih u svojoj klasi koja je 1984. završila Vojnu akademiju. Pet godina je u činu poručnika komandirao vodom ŠRO, a u toj elitnoj jedinici (zbog Keljmendijeva ubojstva u Paraćinu) nije bilo regrutiranih njegovih sunarodnjaka.

Perišić mu 1990. dodjeljuje vod Vojne akademije, ali se Çeku potom u činu kapetana JNA, kao i većina u ljeto 1991., stavlja na raspolaganje Hrvatskoj vojsci. U Zadru je zasnovao obitelj sa suprugom mješovitog srpsko-hrvatskog porijekla, a ostao nam je upamćen po svom karakterističnom dijalektu prilikom strojeva komandiranja i decentnoj suzdržanosti u držanju obuke. Sušta suprotnost njegovoj kasnijoj karijeri hrvatskog časnika od 112. Zadarske brigade na Novigradsko-masleničkom frontu, operaciji “Medački džep”, kada je 1993. ranjen, ali kada su i počinjeni ratni zločini nad srpskim civilima u selima Divoselo, Čitluk i Počitelj.

U “Oluji” postaje zapovjednik stožera zbornog područja Gospić u činu brigadira HV-a. Godine 1999. preuzima zapovjedništvo nad Oslobodilačkom vojskom Kosova u ratu koji je generirao brojne žrtve i zločine na obje strane, uključivo, što je manje poznato, i ubojstvo njegova oca i 44 sunarodnjaka iz sela Ćuške kod Peći gdje je rođen 1966. Iako je za taj zločin procesuirana srpska paravojna formacija Šakali, još je jedna trivija da je i nekadašnji Dudakovićev zamjenik komandanta I. diviziona ŠRO u Zadru, sada potpukovnik VJ Zlatko Mančić također suđen od našeg vojnog pravosuđa zbog takvog ratnog nepočinstva.

Ali najviše sumnje te vrste stoji i dalje na njemu, Agimu Çekuu, koji nakon rata postaje komandant Kosovskog zaštitnog korpusa, a 2006. i premijer Kosova sve do 2008. i tzv. samoproklamirane nezavisnosti južne srpske pokrajine, s Tačijem koji ga je u Vladi naslijedio. Zbog Interpolove tjeralice zadržavan je u pritvoru ili protjerivan u Sloveniji, Mađarskoj, Kolumbiji i Bugarskoj, ali se nakon 2011., kada je posljednji put bio ministar obrane Kosova, povukao iz aktivnog sudjelovanja u političkom životu.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju ga nije istraživao ni procesuirao.

Dvadeset pet godina kasnije Zadar je danas regionalni low-cost centar Ryanaira, u velikoj međunarodnoj anketi proglašen je i najpoželjnijom europskom i mediteranskom turističkom destinacijom, koja u sebi sublimira tranzit za Pag kao novu Ibizu, kontinentalni turizam raftinga na Zrmanji i Plitvička jezera u Lici. Na adresi AŠC-a u Zadru danas se nalaze gradska knjižnica, obrtnička škola, Hitna pomoć, indoor skate park i skvotirane ruinirane spavaonice…

(Izvor: Globus/Jutarnji list)