Crkva između pastoralnog i političkog

Političke identitete baziramo na odnosu prema povijesti i prema ulozi Crkve u društvu

“Temeljno je poslanje Crkve da ponovno razmatra i traži načine kako pozivati na obraćenje i da naviješta evanđelje. Od pape Pavla VI. postoji termin kojim se sažima čitavo kršćansko i crkveno djelovanje, a to je evangelizacija. Pitanje koje se postavlja je koliko je tu Crkva danas uspješna”, ističe fra Ivan Šarčević.

Kaže kako Crkva nije uspješno odgovorila na tri izazova kroz prošlost i zato danas mora promišljati nove načine evangelizacije. Prvi je reformacija, drugi su društvene revolucije i suočavanje s pitanjima društvene nepravde, dok u novije vrijeme Šarčević opaža da se niječu dosezi II. vatikanskog sabora te da postoje osobe u Crkvi koji se žele vratiti na neke pretkoncilske postavke.

Politolog Jakov Žižić objašnjava kako je došlo do toga da Crkva više nema takav autoritet

“Do prije kraja 60-ih godina prošlog stoljeća i antropološke revolucije i sekularno društvo i kršćanstvo dijelili su zajednički moralni sustav samo su se sporili oko toga što je njegov izvor. Danas se sve promijenilo pa sekularno društvo ide smjerom antropologije osobnog izbora i individualizma. Zavladao je novi stil života i s njime nove vrijednosti s kojima se Crkva mora suočiti i odgovoriti na njih. O tome kakva je percepcija Crkve u hrvatskom društvu danas Žižić ističe da je javnost podijeljena te da je teško naći konsenzus. Razlog tome je što se hrvatsko društvo politički uglavnom ne dijeli po socijalno-ekonomskim pitanjima, nego političke identitete baziramo na odnosu prema povijesti i prema ulozi Crkve u društvu”, kaže Žižić.

“Hrvatska je specifična po tome da političke stranke birače privlače ili politikom sklonom prema Crkvi i vjernicima ili vrlo oštrom kritikom Crkve i katoličanstva”, dodaje.

Ivan Šarčević ističe kako se kod nas hijerarhijska Crkva često doživljava kao čuvarica nacionalnog ili čak stvarateljica nacionalnog, a ne da je ona koja upućuje na transcendentno.

Crkva se treba baviti politikom, ali politikom kao sredstvom stvaranja zajedničkog dobra, na tragu onoga što promiče socijalni nauk Crkve.

Komentirajući situaciju u Hrvatskoj navodi da se Crkva uglavnom ne očituje o političkim temama jer najčešće se reagira iz straha i komodititeta, a trebalo bi poticati javnu raspravu oko određenih tema i tako brinuti o svojim vjernicima.

Profesor Žižić smatra kako Crkva u Hrvatskoj često ne progovara o određenim pitanjima od društvenog značaja snažnije iz straha od medijske osude. S druge strane, narod bi, prema Žižiću, želio da se Crkva izravnije uključi i tu vidi izražen jaz između naroda i medija koji su većinom liberalni.

Gubitak vjerodostojnosti i religiozne kompetencije

Vezano uz ugled i autoritet Crkve, fra Ivan Šarčević smatra da je Crkva imala veći ugled prije demokratskih promjena argumentirajući to kompetentnošću u vjeri i uzorom u humanosti, a već u polazištu crkveni pastiri bili diskreditirani od strane režima. Kaže kako je nakon promjena te uslijed skandala zlostavljanja i privrednoga kriminala Katolička Crkva izgubila vjerodostojnost i religioznu kompetenciju zato što se redovito bavi pitanjima nacije.

“Učinili smo tako štitimo vlast. Kod nas kad se govori o politici misli se na osvajanje i održavanje na vlasti, a ne kao opće dobro. I onda tko se bavi politikom kao općim dobro taj je ljevičar”, ističe Šarčević.

Lakše je vjerovati u Boga i moliti krunicu nego podnositi ljude

Komentirajući djelovanje laičkih vjerničkih inicijativa i udruga, fra Šarčević ističe da su to ljudi koji sebe smatraju Crkvu te postavlja pitanje; kakva je to Crkva? Njihovo djelovanje fra Šarčević smatra događanjem Crkve ili događanjem naroda.

“Vidim ih kao vrlo bojovne, vidim i jako različite. Tu su ljudi koji dolaze iz različitih nezadovoljstava i s različitim željama. Oni se ne slažu s društvom, ne slažu se sa službenom Crkvom makar ju i zagovarali, jer znaju da bi bilo kritično ustati protiv.”

Fra Šarčević iznosi mišljenje i ukazuje na njihovo djelovanje kao antikoncilsko i antievanđeosko argumentirajući to činjenicom da „niječu temeljnu dogmu prema Ivanovom evanđelju da je Isus došao spasiti, a ne osuditi“. Smatra da oni traže kako se spasiti od pokvarenoga svijeta, a ne kako preobraziti taj svijet.

Suvremene duhovnosti i pobožnosti imaju pozadinu da teško podnose ljude; „Lakše je vjerovati u Boga i moliti krunicu nego podnositi ljude,“ kaže fra Šarčević.

Žižić ističe da djelovanje vjerničkih udruga utječe na percepciju Crkve, i dodaje da oni koji mole krunicu na trgovima, moraju moliti i za one koji ih vrijeđaju i bratski gledati i na one koji se s njima ne slažu. Dodaje da u pluralističkom demokratskom društvu ljudi imaju pravo moliti. Što se tiče izjašnjavanja Crkve oko nekih aktualnih tema Žižić smatra da nije snaga Crkve u stalnom izjašnjavanju oko nekih pitanja već su to vrijednosti, razumijevanje odnosa s Bogom, razumijevanje života. Naime, u zemljama gdje je Crkva imala jako veliki utjecaj, poput Irske, društvo je otišlo u potpuno drugu antropološku krajnost, ističe politolog Žižić. Zaključuje kako nije sva odgovornost na crkvenoj hijerarhiji te da se dio odgovornosti za zajednicu odnosi i na vjernike laike, pa i u tom kontekstu da laici trebaju razmisliti za koga glasuju.

Fra Šarčević kaže da se kod nas odvija sukob između suvremenog populizma koji je uzurpirao zbilju naroda, i Crkva ponekad pristaje na to, a s druge strane je pitanje liberalizma koje isključuje Crkvu. Smatra da će se budućnost odvijati između ta dva pravca.

Emisiju Susret u dijalogu možete poslušati OVDJE ili pogledati OVDJE