Čuveni bosanskohercegovački arheolozi – istraživači u Varvari

Selo Varvara kod Prozora u Rami posebno je bogato arheološkim ostacima koji svjedoče o burnoj prošlosti tog mjesta i cijelog kraja. Zbog toga je Varvara još od kraja 19. stoljeća počela privlačiti arheologe.

U Varvari su vršili iskopavanja čak petorica čuvenih bosanskohercegovačkih profesionalnih arheologa. Svima im je bilo zajedničko to da su bili zaposleni u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu, a trojica su bili direktori tog muzeja. Čak su u razdoblju austro-ugarske uprave, kada su bila zaposlena svega tri profesionalna arheologa koji su morali pokrivati cijelu Bosnu i Hercegovinu, sva trojica iskopavali u Varvari. Danas, kada Općina Prozor-Rama, obnavlja interes za arheološka istraživanja u Varvari, trebamo se prisjetiti života i djela tih velikana, odnosno na njihov doprinos upozoriti širi krug ljudi.

Foto: Vejsil Ćurčić s glasovitim glasinačkim kolicima u ruci

Vejsil Ćurčić (Sarajevo, 1869. – Sarajevo, 1959.) svoju je karijeru započeo kao preparator u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, a poslije studija arheologije na Sveučilištu u Beču nastavio je raditi u tom muzeju kao asistent i kustos. Osim arheologija, u fokusu njegovog znanstvenog i istraživačkog rada bila je etnologija i kulturna povijest kasnog srednjeg vijeka i osmanskog doba. U Drugom svjetskom ratu bio je direktor tog muzeja i uspio je sačuvati sav muzejski inventar od ratnih razaranja i pljački. Još kao muzejski preparator sudjelovao je na gotovo svim najopsežnijim arheološkim iskopavanjima glasovitih prethistorijskih nalazišta u Bosni i Hercegovini: neolitičkom naselju u Butmiru, gradinskog kompleksa naseljenog od bakrenog do željeznog i rimskog doba na Debelom brdu u Sarajevu, mnogobrojnih grobnih humki (tumula) na Glasincu, sojeničkim brončanodobnim i željeznodobnim naseljima u Ripču kod Bihaća i Donjoj Dolini kod Bosanske Gradiške. Tu je stekao ogromno iskustvo i ubrzo je počeo voditi svoja iskopavanja.

Prvi arheolog u Varvari 

Vejsil Ćurčić je osobno vodio iskopavanja bakrenodobnog groblja s urnama u Tatinicama kod Višegrada i tumula na Gosinji planini, željeznodobnog i ranorimskog groblja (nekropole) u Ribiću kod Bihaća, neolitičkog naselja u Donjem Šeheru kod Žepča i nastavio je iskopavanja u Donjoj Dolini. Obilazio je neistražene dijelove Bosne i Hercegovine, posebno Petrovačko polje i porječje Unca i otkrio velik broj arheoloških nalazišta, posebno prethistorijskih gradina. Intenzivno je istraživao srednjovjekovne nadgrobne kamene spomenike – stećke i s tim je ciljem obišao velike dijelove Bosne, Hercegovine i Dalmacije. S mnogih je stećaka napravio sadrene odljeve njihovih ukrasa i natpisa. Također je konzervirao nekoliko srednjovjekovnih utvrđenih gradova – Blagaj kod Mostara, Vranduk, Maglaj, Tešanj i Doboj.

Vejsil Ćurčić je prvi od arheologa iskopavao u Varvari i to 1899. dok je još bio muzejski preparator za arheologiju. Na Velikoj gradini u Varvari otkrio je važno brončanodobno naselje s bogatim i raznovrsnim nalazima. Svojim iskopavanjem zahvatio je površinu od oko 750 kvadratnih metara. U jednom dijelu otkrio je keramičke peći, metalurški pribor, a posebno 30-ak ulomaka kamenih ljevačkih kalupa s negativima oružja, oruđa i nakita. To je svjedočilo da je naselje na Velikoj gradini bilo metalurški centar. Nekoliko predmeta upućivalo je na naseljavanje tog položaja u razdobljima starijima od brončanog doba. Tako je našao jedan kameni lijepo obrađeni šiljak koji je služio kao vrh koplja. Šiljak pripada starijem kamenom dobu (paleolitiku) i to onom razdoblju kada su Europu naseljavali neandertalci. Dugo je to bio jedini paleolitički predmet u Bosni i Hercegovini, odnosno najstarija ljudska rukotvorina.

Foto: Ćiro Truhelka 

Ćiro Truhelka (Osijek, 1865. – Zagreb, 1942.) studirao je povijest umjetnosti, klasičnu arheologiju i historiju na Sveučilištu u Zagrebu gdje je i doktorirao. Bio je prvi kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu i u početku je vodio sve arheološke zbirke, a uz to i etnografsku. Bio je drugi po redu direktor Zemaljskog muzeja. Uz arheologiju se bavio historiografijom srednjeg vijeka i osmanskog doba, numizmatikom, etnografijom, umjetnošću. Postao je najveći polihistor u Bosni i Hercegovini, a i šire. Njegova arheološka iskopavanja odnose se na sva glavna razdoblja.

Od prethistorijskih nalazišta iskopavao je tumule na Glasincu, željeznodobni hram u Gorici kod Gruda, neolitička naselja između Donjeg i Gornjeg Klakara kod Bosanskog Brod i u Donjem Šeheru kod Žepča, a posebno opsežna iskopavanja izveo je u Donjoj Dolini, koja su bila najopsežnija iskopavanja jednog prethistorijskog naselja uopće u tom dijelu Europe. Iskopavao je rimski grad Diluntum u Stocu te starokršćanske dvojne crkve u Zenici i Turbetu kod Travnika. Intenzivno je istraživao srednjovjekovne spomenike – utvrđene gradove i dvorce, crkve i samostane te stećke. Poslije Prvog svjetskog rata bio je profesor arheologije i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Skoplju. Tu je napisao svoj udžbenik o starokršćanskoj arheologiji.

Ćiro Truhelka u Rami 

Ćiro Truhelka obilazio je Ramu još prije 1894. godine. Tako je na Šćitu u blizini Varvare nacrtao ulomke rimskih natpisa za koje su franjevci pogrešno mislili da su pripadali starom franjevačkom samostanu. Truhelku za Ramu vezuje proučavanje tetoviranja kod ramskih katolkinja i iskopavanje tzv. Djevojačkog groba na Kedžari, kojem hodočaste i koji štuju katolici, kada je dokazao da je narodna legenda bila istinita i da je tu pokopana mlada djevojka.

U Varvari je 1912. iskopavao na dva mjesta. Na Velikoj gradini je, u blizini površine koju je iskopavao Vejsil Ćurčić, iskopao dvije manje sonde da upotpuni stratigrafske podatke. Na Maloj gradini je otkrio i istražio željeznodobnu grobnicu s više kosturnih pokojnika i brončanim nakitom. To su prve i još uvijek jedine informacije o pokopavanju u prethistorijsko doba u Rami.

Foto: Karl Patsch

Karl Patsch (Kovač u Češkoj, 1965. – Beč, 1945.) studirao je historiju, geografiju, latinski i grčki jezik na Sveučilištu u Pragu, gdje je i doktorirao. Obrazovanje je dopunio studijima klasične arheologije i antičke epigrafije na Sveučilištu u Beču. Rano je došao u kontakt s Bosnom i Hercegovinom, tako da se već 1893. preselio u Sarajevo i započeo istraživanja antičkog doba na tom području. Do završetka Prvog svjetskog rata radio je kao kustos antičke zbirke u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, ali i direktor Balkanološkog instituta. Postavio je znanstvene temelje antičkoj arheologiji u Bosni i Hercegovini.

Iskopao je niz znamenitih nalazišta: svetište bogu Bindu u Privilici kod Bihaća, svetište bogu Mitri u Konjicu, rimski grad Delminij s forumom, hramom rimskom Panteonu i svetištima domaćim bogovima i božanstvima u Duvnu, rimski grad u Skelanima s dvije starokršćanske crkve. Najveće iskopavanje izveo je u Mogorjelu kod Čapljine gdje je otkrio utvrdu oko čijeg se karaktera još uvijek vode rasprave u znanosti (kastel, utvrđena vila, palača), a unutar utvrde još dvije starokršćanske crkve. Također je otkrio i iskopao srednjovjekovni crkveni kompleks u Arnautovićima kod Visokog za koji se danas zna da se tu nalazilo srednjovjekovno mjesto Mili gdje se održavao sabor plemstva srednjovjekovne Bosne u širem smislu, odnosno krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara i prvi franjevački samostan u Bosni.

Karl Patsch iskopavao je u Varvari 1905. godine

Izveo je opsežna arheološko-topografska i epigrafska istraživanja u raznim dijelovima rimske provincije Dalmacije pa tako i u onima koja nije obuhvaćala današnja Bosna i Hercegovina: ušće Neretve s gradom Naronom, Imotsko polje, porječje rijeke Cetine, Lika, Crna Gora i sjeverna Albanija. Kao izvrsni znanstvenik na polju antičke epigrafije u tradiciji škole slavnog Teodora Mommsena pročitao je i objavio nekoliko stotina rimskih natpisa. Poslije Prvog svjetskog rata radio je kao profesor na Filozofskom fakultetu u Beču i bio je redoviti član Austrijske akademije znanosti u Beču.

Na jednom brežuljku u Varvari djelomično je iskopao starokršćansku crkvu iz 5. i 6. stoljeća. Crkva je u zapadnom dijelu imala dogradnju za koju se pretpostavlja da je zvonik. Zbog toga se vode rasprave je li to starokršćanski zvonik, pa tako i najstariji u Bosni i Hercegovini, ili je ranosrednjovjekovni koji upućuje na obnovu crkve. U zidove crkve bili su kao građevinski materijal uzidani i stariji rimski spomenici s natpisima. Iz dva natpisa saznajemo da je to područje u rimsko doba administrativno pripadalo municipiju Bistue.

Foto: Đuro Basler u pripećku Badanj kod Stoca uz stijenu na kojoj se nalazi paleolitička umjetnička gravura

Đuro Basler (Sijekovac kod Bosanskog Broda, 1917. – Sarajevo, 1990.) studirao je arheologiju na sveučilištima u Ljubljani i Zagrebu, a doktorirao je u Zadru. Svoj radni vijek proveo je u Zemaljskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Bosne i Hercegovine u Sarajevu i, veći dio, u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. U arheologiji je imao širok znanstveni i istraživački spektar interesiranja – od starijeg kamenog doba (paleolitika) do kasnog srednjeg vijeka, a bavio se i temama iz historiografije i povijesti umjetnosti kasnijeg vremena.

Sistematski je arheološko-topografski obilazio tada slabo poznata i neistražena područja u Bosni i Hercegovini i otkrio na desetke nepoznatih nalazišta. Na brdu Kamen u Maljenovcu kod Doboja otkrio je prvo paleolitičko stanište u Bosni, a zatim je otkrio i iskopavao nekoliko desetaka takvih nalazišta, sve u sjevernoj Bosni. U pripećku Crvenoj stijeni na vrelu Trebišnjice u blizini Petrovića kod Nikšića, na granici Hercegovine i Crne Gore, godinama je iskopavao paleolitičke slojeve i svojom upornošću dosegnuo do nevjerojatne dubine od preko 20 m, a da ipak nije uspio dospjeti do matične pećinske stijene. U pripećku Badanj u Borojevićima kod Stoca iskopavao je paleolitičko stanište s prvom otkrivenom umjetničkom gravurom na stijeni u jugoistočnoj Europi.

Baslerov široki interes 

Posvetio se i antičkoj arheologiji. Snimio je i objavio Gradinu u Ošanjićima kod Stoca, sjedište ilirskih Daorsa, i iskopao nekropolu u Velim ledinama u Gostilju na Skadarskom jezeru u koje su se pokopavali ilirski Labeati. Zatim je iskopao veliki rimski metalurški pogon s naseljem u Blagaj-Japri kod Bosanskog Novog u blizini najvećih ležišta željezne rude odakle se rimska Siscija snabdijevala željezom. Posebno ga je interesirala arhitektura kasnoantičkog doba, na prvom mjestu starokršćanske bazilike ili crkve, a zatim utvrde.

Kao vrhunski crtač nacrtao je rekonstrukcije velikog broja rimskih i kasnoantičkih građevina, a među njima se posebno ističu crteži utvrde u Mogorjelu. I srednji vijek bio je u njegovom fokusu. Posebno je istraživao i konzervirao srednjovjekovne utvrđene gradove kao što su Jajce i Srebrenik, proučavao srednjovjekovne crkve i stećke. Također je nacrtao rekonstrukcije velikog broja srednjovjekovnih crkava i samostana. Bio je profesor kršćanske arheologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i na Katoličkom teološkom fakultetu u istom gradu. Za te je potrebe, slično Truhelki, napisao i objavio udžbenik o kršćanskoj arheologiji.

Potraga za suvremenikom krapinskog pračovjeka 

Đuru Baslera za Varvaru vezuje iskopavanje na Velikoj gradini. Poslije duge pauze on je 1960. i 1963. izveo iskopavanja na Velikoj gradini s ciljem istraživanja slojeva koji bi bili suvremeni paleolitičkom šiljku.

Otkrio je najstariji sloj gline crvene boje i u njemu nekoliko odbojaka od okresanog kremena. Paleolitičko stanište nije otkrio, ali je otkrio dobro očuvane i jasno odijeljene brončanodobne slojeve. Ti su slojevi privukli sljedećeg istraživača.

Foto: Borivoj Čović 

Borivoj Čović (Sarajevo, 1927. – Bihać, 1995.) studirao je i doktorirao arheologiju na Univerzitetu u Beogradu. Cijeli svoj radni vijek proveo je u Zemaljskom muzeju u Sarajevu kojem je bio i direktor. Uz to je bio profesor arheologije na sveučilištima u Sarajevu i Zagrebu i redoviti član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine te član i direktor Centra za balkanološka ispitivanja u sastavu te akademije. Također je bio član Njemačkog arheološkog instituta u Berlinu koji okuplja najveće arheologe na svijetu.

Glavno polje njegovog znanstvenog i istraživačkog rada bili su bakreno, brončano i željezno doba i bio je jedan od najboljih poznavatelja tih prethistorijskih razdoblja u srednjoj i jugoistočnoj Europi. Iskopavao je groblje na ravnom u Čarakovu kod Prijedora, grobnice u obliku humki od kamenja i zemlje (tumuli) na Glasincu, u Petrovićima kod Nikšića, Ljubomiru kod Trebinja, Orahu kod Bileće, Gubavici kod Mostara, nizinska naselja u Gornjoj Tuzli i Laktašima, gradinska naselja Kekića brdo kod Bosanske Krupe i Zemunica u Radosavskoj.

Borivoj Čović je bio jedan od najiskusnijih i najustrajnijih terenskih istraživača u Europi

Gotovo četvrt stoljeća vodio je opsežna iskopavanja na brončanodobnom i željeznodobnom gradinskom naselju Pod u Čipuljiću kod Bugojna. To je bio jedan od najvećih arheoloških istraživačkih pothvata u kontinuitetu u tadašnjoj Jugoslaviji. Zahvaljujući dobro očuvanim slojevima i arhitekturi, ali i kvalitetnoj metodologiji arheoloških iskopavanja i istraženosti velike površine, razvoj i organizacija života u tom naselju može se jasno pratiti iz jednog u drugi horizont.

Zbog toga nije ništa neobično da je Čović svoju pozornost usmjerio i na Veliku gradinu u Varvari. Već je u svojoj doktorskoj disertaciji objavio rezultate iskopavanja na Velikoj gradini u Varvari na kojima je sudjelovao s Đ. Baslerom.

Potapanje Varvare pod akumulacijsko jezero

Zatim je Čović na Velikoj gradini u Varvari vodio opsežna iskopavanja 1967. i 1978. – oba puta zbog akumulacijskog jezera u Rami. Prve se godine akumulacijsko jezero punilo pa su se morala izvesti zaštitna iskopavanja. Jedanaest godina kasnije jezero se praznilo pa je nizak vodostaj iskorišten za nastavak iskopavanja. Iskopavanja su dala sjajne rezultate.

Otkriven je bakrenodobni sloj debeo preko jedan metar. Tako su iskopavanja dokazala da je naselje u Varvari bilo naseljeno u kontinuitetu od kraja 4. milenija do početka 1. milenija prije Krista, dakle preko 2000 godina. To je jedino naselje na zapadnom Balkanu koje je pouzdano trajalo kroz cijelo brončano doba s obzirom na to da su gradinska naselja napuštena u srednje brončano doba što na Velikoj gradini u Varvari nije bio slučaj. Zahvaljujući tim iskopavanjima definirana je zasebna dugotrajna kulturna pojava brončanog doba, jednostavno nazvana Varvara, koja se razlikuje od kultura na susjednim područjima.

Predmeti koje su na Velikoj gradini u Varvari iskopali arheolozi danas predstavljaju atraktivne eksponate na stalnoj izložbi Bosna i Hercegovina u prethistorijsko doba u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Poslije potapanja Velike gradine pod akumulacijsko jezero 1978., nisu više u Varvari vođena iskopavanja. Voda akumulacijskog jezera, posebno podvodne struje, uništavaju preostale slojeve i razvlače arheološke nalaze. Na taj se način polako uništava to jedinstveno nalazište umjesto da se nastavi s njegovim istraživanjem u povoljnim okolnostima kada već iz ekonomskih razloga ono mora biti potopljeno.

Poslije arheoloških lavova nastupili su grabežljivci 

Za razliku od razdoblja kada su u Varvari iskopavali čuveni bosanskohercegovački arheolozi, danas je Velika gradina, kao i mnoga druga nalazišta u Bosni i Hercegovini, prepuštena na nemilost samozvanim neukim istraživačima. Tako je 2022. bila izrazito vruća i sušna godina, a razina akumulacijskog jezera jako je pala tako da je Velika gradina, posebno zaravan na kojoj su bila iskopavanja, mjesecima ostala izvan vode.

Ekipa arheologa i službenika u Općini Prozor-Rama obišla je krajem srpnja to nalazište da vidi stanje na terenu. Ekipa je na površini, začudo, našla vrlo mali broj ulomaka keramičkog posuđa, kojih poslije povlačenja vode uvijek bude u velikom broju. U zemlji su se jasno ocrtavala mjesta na kojima su bili ulomci koje je netko prethodno pokupio. Jasno su se vidjele dublje jame od prekopavanja ljudskim rukama u potrazi za predmetima na većim dubinama.

Put iz Varvare vodi u Duvno 

Upravo je Ramski internet portal (www.rama-prozor.info) objavljivao vijesti kako je Ramu 2022. i 2023. posjetio jedan poznati jablaničko-duvanjski planinar i samozvani istraživač. S obzirom na to da je taj planinar i samozvani istraživač detektorom za otkrivanje metala opustošio planinu Lib na kojoj se nalazio čuveni predrimski grad Delminij kao i veći broj drugih arheoloških nalazišta u duvanjskom kraju te je iz jednog kamenoloma kod Cebare samoinicijativno iskopao preko 1000 fosila praslona, već je to trebao biti znak za uzbunu u Rami. Nakon medijskih objava o njegovim ilegalnim aktivnostima u duvanjskom kraju, pojedine afirmativne objave o njegovom boravku u Rami na tom ramskom internetskom portalu su uklonjene.

I zaista, nažalost, prilikom raspitivanja u Općini Tomislavgrad dobivena je (ne)službena informacija da je u Franjevačkom muzeju i galeriji u tom mjestu (čiji je glavni snabdjevač predmetima upravo dotični planinar i samozvani istraživač) – dakle, u vlasništvu vjerske zajednice – smješten veći broj predmeta s Velike gradine u Varvari.

Ove godine je ponovno bio nizak vodostaj Ramskog jezera tako da su arheolozi i službenici Općine Prozor-Rama na vrijeme nekoliko puta obišli Veliku gradinu i s površine prikupili velik broj arheoloških predmeta da preduhitre samozvane istraživače i pljačkaše kulturne baštine. Iz navedenih je razloga sasvim opravdano, zapravo prijeko potrebno, da se nelegalno nađeni i otuđeni arheološki predmeti (kao kulturna baština) vrate iz Općine Tomislavgrad Općini Prozor-Rama, ali ne za Franjevački muzej na Šćitu nego za budući državni općinski muzej u Prozoru na čijem se osnivanju radi.