Dani hrvatskog jezika 11. – 17. ožujka
Dani hrvatskoga jezika slave se od 1991. godine. Ova hrvatska kulturna manifestacija utemeljena je odlukom Hrvatskog sabora na sjednici 28. veljače 1997. godine (onda pod imenom Hrvatski državni sabor). Održava se svake godine od 11. do 17. ožujka.
Manifestacija je utemeljena u spomen na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika po nadnevcima deklaracijskih zbivanja, 13. ožujka od kada je Deklaracija prihvaćena, pa do 17. ožujka kada je objavljena u Telegramu.
Deklaracija je tada označavala borbu za samostalnost hrvatskoga jezika i svijest o bogatoj i osebujnoj kulturnoj baštini, o potrebi i pravu da hrvatski jezik nazivamo svojim imenom.
Njome se zahtijevo ravnopravan položaj hrvatskog jezika u jugoslavenskoj federaciji, slobodno oblikovanje hrvatskog jezika u skladu s hrvatskom tradicijom te puna afirmacija hrvatskog jezika u svim sferama života. Bila je osuđena od komunističkih vlasti, a mnogi njezini potpisnici bili su sankcionirani.
Veći dio škola i institucija u Hrvatskoj i BiH ima niz predavanja i drugog raznog sadržaja koji se tiče upravo hrvatskog jezika. Teme su obično istaknuti autori na ovim područjima, hrvatski jezik kao takav te izazovi Svrha je uvijek podizanje svijesti o očuvanju hrvatskog jezika, nacionalnog i kulturnog identiteta. Očuvanje zavisi upravo o tome koliko se važnosti pridaje njegovanju i poznavanju vlastitog jezika.
Hrvatski jezik kao dio nacionalnog identiteta
“Budući da skrb o jezičnoj kulturi ne pripada samo institucijama, nego pripada svima nama koji hrvatski govorimo, kulturna je obveza svih nas obilježiti Dane hrvatskoga jezika – predavanjem koje možemo održati ili poslušati, izložbom koju možemo postaviti ili pogledati, možemo upozoravati na nepotrebne tuđice koje nas okružuju, prisjetiti se bogate jezične povijesti – a sve da bismo podigli razinu jezične kulture i svijest o hrvatskom jeziku kao dijelu nacionalnoga identiteta”, rekla je Sanda Ham, hrvatska jezikoslovka.
Prva djela na narodnom hrvatskom jeziku u BiH
Ime koje je posebno utkano u hrvatsku i bosanskohercegovačku kulturu jest ono fra Matije Divkovića. On je prvi autor s prostora današnje Bosne i Hercegovine, a koji je svoja djela tiskao na narodnome hrvatskom jeziku, ujedno i prvi bosanski tipograf.
Istraživanje njegovih djela, ali i drugih franjevaca, uvelike je pridonijelo spoznajama o razvoju franjevačke književnosti, njezinu utjecaju na standardizaciju hrvatskoga jezika na štokavskoj osnovici te vezama između dubrovačke, dalmatinske i bosanskohercegovačke književnosti i kulture.
Godine 1612. Divković je u samostanu Kreševo, gdje je počeo pisati svoje najveće i najvažnije djelo Beside Divkovića vrhu evandelja nedjeljnieh priko svega godišta.
Djelo je to koje je dovršio u Olovu 1614. godine. I ono je tiskano u Mletcima bosančicom 1616. (II. izdanje 1704.). Tu je objavio 1616. godine i Nauk krstjanski s mnoziemi stvari duhovniemi (u više izdanja).
Najstarija književna djela na hrvatskom jeziku
Najstarija hrvatska književna djela pisana su na hrvatskome, ali i na latinskom jeziku. Rabila su se tri pisma: latinica, glagoljica i hrvatska ćirilica. Najstariji primjeri hrvatske književnosti sežu u srednji vijek. Baščanska ploča ispisana glagoljicom, smatra se najstarijim pisanim dokumentom na hrvatskome jeziku. Otkrivena je u 19. stoljeću u Baškoj na otoku Krku. Nastala je oko 1100. godine.
