Điđine “ljubavne nedoumice” nasmijale publiku u Domu kulture
Književnica Vernesa Manov je izvela nastavak svoje monodrame “Điđa iz Džordžije ili sevdah na američki način u doba korone” pred punom dvoranom Doma kulture. Prozorska publika je imala priliku uživati u novim dogodovštinama Điđe uz neizostavni sevdah.
Điđa je sada već poznat i drag lik onima koji prate rad Vernese Manov, a autorica ističe da, kada bi god razgovarala o svojim kulturno-umjetničkim projektima, razgovor bi se nekako završio na Điđi. Stoga je odlučila ponovno oživjeti njen lik na daskama koje život znače.
Susret starog poznanika pokreće priču
Na aerodromu Điđa sreće starog poznanika i taj susret u njoj probudi staru ljubavnu iskru. Iako glumi snažan i neosvojiv bedem, Điđa duboko u srcu želi biti osvojena, ljubljena i čuvana. U sve to se upetlja i sav taj sevdah, pa priča može krenuti. Predstava teče odličnom dinamikom do samog vrhunca, a Manovljeva potiče publiku na interakciju. Fascinantna je količina teksta kojeg autorica iznosi, nudeći jasnu sliku o dva poznata lika i kreirajući jednu epizodnu ulogu gosp. Smitha. Autorica je istaknula da je prozorska publika bila prva pred kojom je nastupala za vrijeme korona pandemije te da će ovu publiku zapamtiti upravo kao prvu nakon teške bolesti, nakon njenog „ponovnog rođenja“.
Publika me bodrila i učinila Điđu brendom
“Umjetnica sam koja spaja teatar, književnost i sevdah u ovoj predstavi. To se učinilo dobrim potezom, jer u ovo doba multimedije kada ljudi nemaju živaca samo za jednu umjetnost, pravo je osvježenje spojiti dvije ili tri vrste umjetnosti”, kaže autorica.
Điđa je lik koji zanima baš svakoga, a njene pustolovine i budućnost bile su česta tema razgovora između Vernese i njenih kolega, a o važnosti tog lika za nju osobno, autorica za Ramski Vjesnik kaže: „Điđu sam do sada izvela 24 puta u cijeloj BiH, također i u Švedskoj. Jako sam na to ponosna. Kada je došlo vrijeme lockdown-a, udružila sam se s umjetnicima iz cijelog svijeta gdje smo stvarali pjesme, priče itd. Međutim, svaki razgovor s njima se završavao s pričom: Što radi Điđa, gdje se nalazi Lutvo?”, pa sam jednostavno u tom vremenu izolacije, kada sam imala sreću ili nesreću da živim sama, odlučila malo se opustiti i napisala sam drugi dio Điđinih pustolovina. Izvela sam je tri puta između dva lockdown-a, a onda sam preživjela teži oblik koronavirusnog oboljenja i jedna ostala živa. Publika me bodrila i ja mislim da je s ovim nastavkom Điđa postala brend.”
Ponovo scensko i umjetničko rađanje u Prozoru
“Ovo ću jedino odati vama, to se dogodilo danas oko pola šest. Sjedila sam spremna i pila kavu. Onda sam razmišljala o tome kako je sudbina htjela da se putem Điđe broj dva, nakon mog preživljavanja koronavirusa, ja scenski i umjetnički ponovno rađam u Prozoru, od kuda sam i ponikla”, govori nam autorica.
Upitali smo i koliko je sebe unijela u predstavu, je li to djelo ima autobiografske elemente ili predstavlja nešto sasvim drugo, a autorica je kazala: „Simpatično je da je Điđa nastala nakon jednog teškog perioda u mom životu, vezano za moj kratki brak. Autobiografskog u biti nema puno u Điđi. Ja sam ustvari spojila sve karaktere svih naših žena koje potiču s Balkana, a kojima je taj njihov kofer duše prepun sevdaha i drugih etno pjesama. Te žene koje su godište, recimo moje majke, cijelo su ovo vrijeme od proteklih 30 godina, bile zapostavljene. Mislim da Điđa predstavlja upravo njih.”
Pjesma kao lijek za sve
Kako je sevdah neizostavni dio ove predstave, upitali smo autoricu da nam da svoju definiciju sevdaha. „Mislim da je pogrešna definicija kako je sevdah samo ljubavna čežnja. Srce pati i srce voli, pušta tu sevdu, tu crnu žuć koja mora iz duše izaći jedino pjesmom“, kazala je Vernesa Manov za Ramski Vjesnik.
Nakon što je prozorska publika uživala u ovoj kazališnoj magiji, drugi nastavak predstave o Điđi svoje će putovanje nastaviti u Sarajevu, a zatim i gradovima na Jadranu, pa i Švedskoj.
